Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-rz-17/2021-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća, Željka Horvatovića, Marije Balenović, mr.sc. Marijana Bitange i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. R. zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/96., 16/96 i 28/96. – dalje u tekstu: OKZ RH/91.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog Z. R. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: K-Rz-4/2017. od 26. travnja 2022, u sjednici vijeća održanoj 2. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog Z. R. kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi Z. R. je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, činjenično i pravno opisano u izreci pobijane presude, te je na temelju istog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina.

2. Na temelju članka 148. stavka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017. i 126/2019., dalje: ZKP/08.) optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08., kao i obveze naknade na ime nagrade i nužnih izdataka branitelja koji mu je postavljen po službenoj dužnosti.

3. Protiv te presude pravodobno su žalbe podnijeli državni odvjetnik i optuženi Z. R..

4. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izreče kazna zatvora u duljem trajanju.

4.1. Optuženi Z. R., u žalbi koju je podnio po branitelju D. Š., odvjetniku u Z., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a podredno da se preinači na način da se oslobodi od optužbe.

5. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, predloživši da se žalba odbije kao neosnovana.

6. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženika, osim na žalbu zbog odluke o kazni

8. Nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Naime, osim što u cijelosti reproducira zakonski tekst ove povrede žalitelj u žalbi nije naveo u čemu se konkretno ta povrede sastoji, odnosno koji zakonski vid te povrede postoji, pa žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., nije osnovana. Drugostupanjski sud nije utvrdio da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili da presuda nema uopće razloga ili da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili da su ti razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, ili da o odlučnim činjenicama znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, na koje povrede, u skladu s člankom 476. stavkom 1. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8.1. Također, nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. jer je teško povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 6. stavka 1. Konvencije) jer iz izvedenih dokaza „…se ne može na nedvojben i/ili dovoljno pouzdan način dovesti u vezu s počinjenjem predmetnog kaznenog djela (…), pa je pobijana presuda arbitrarna…“, na koji je način prvostupanjski sud povrijedio njegovo pravo „…na obrazloženu odluku, pravo na učinkovito pravno sredstvo te pravo na zabranu arbitrarnog postupanja“.

8.2. Suprotno naprijed iznesenim tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski je sud vrlo temeljito analizirao izvedene personalne dokaze, svaki posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, te je naveo uvjerljive i dostatne razloge zbog kojih je poklonio vjeru iskazima ispitanih svjedoka (K. Z., P. Š., N. R. i T. M.) iz kojih nedvojbeno proizlazi da je optuženik počinio inkriminirano kazneno djelo. Dakle, nema govora tome da je prvostupanjski sud u pogledu krivnje optuženika postupio arbitrarno, kako tvrdi optuženik, već upravo suprotno jer je u ovom postupku državno odvjetništvo protiv optuženika provelo istragu, a prije podizanja optužnice optuženik je zamolbenim putem 3. ožujka 2015. ispitan pred Višim sudom u Subotici te je dostavljen zapisnik o njegovom ispitivanju (list 140.-141.spiasa) iz kojeg proizlazi izjavio da nije želio iznositi svoju obranu. Prema tome, na okolnosti inkriminiranog kaznenog djela sud je ispitao sve one osobe koje su o tome imale saznanja te je za svoje zaključke naveo logične i dostatne razloge, koje uostalom u žalbi detaljno i opširno osporava sam optuženik.

8.3. Također, iz razloga koji su prethodno navedeni nije u pravu optuženik koji u okviru iste žalbene osnove samo paušalno ističe da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na učinkovito pravno sredstvo.

9. Iako se optuženik žali zbog povrede kaznenog zakona, u žalbi nije naveo niti jednu taksativno propisanu povredu iz članka 469. ZKP/08., kad se ova povreda ostvaruje, a kako ovaj drugostupanjski sud na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. nije utvrdio da je na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon, na što pazi po službenoj dužnosti, njegova žalba zbog povrede kaznenog zakona također nije osnovana.

10. Nije u pravu optuženik niti kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

10.1. Uvodno treba istaći da je optuženom Z. R. suđeno u odsutnosti jer nije bio dostižan državnim tijelima Republike Hrvatske.

10.2. U odnosu na istaknute prigovore u svezi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, i po ocjeni ovog drugostupanjski suda ispravno je prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka K. Z., P. Š., N. R. i T. M., utvrdio da je optuženik 18. studenog 1991. oko 01,00 sati u mjestu S. na kbr. …, kao pripadnik paravojnih formacija tzv. SAO Krajine, za vrijeme oružanog sukoba ovih formacija s regularnim formacijama Hrvatske vojske i policije, a protivno članku 32. i članku 147. IV Ženvske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. te protivno članku 75. stavka 2. Dopunskog protokola ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, došavši pred obiteljsku kuću Lj. i P. M., samo zato što su isti pripadnici hrvatske nacionalnosti, bez ikakva opravdanja iz automatske puške ispalio prema njima više hitaca te Lj. M. nanio mnogostruke ozljede u predjelu prsa od koji je ista preminula, dok je njezin suprug P. M. samo slučajnošću ostao živ, na koji način je počinio kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH.

10.3. Naime, svjedokinja K. Z., kćer P. M., je iskazala da joj je isti u svezi inkriminiranog događaja rekao da su noću 17./18. studenog 1991. pred njegovu kuću u S. došla četvorica mladića iz susjednog sela B. koji su nosili uniforme tzv. SAO Krajine, a među njima je bio i optuženi Z. R., kojeg je od ranije dobro poznavao, koji su njega i ženu Lj. pozvali da izađu iz kuće u dvorište, što su oni i učinili, te je upravo optuženik za vrijeme dok su ostali (D. T., M. T. i D. V.) palili njegovu kuću, sjenik i štalu, u njihovom smjeru iz puške ispalio rafal, kojom prilikom je njegovoj ženi izrešetao prsa te je ista tom prilikom preminula, a on je uspio preživjeti.

10.4. Ovaj iskaz u bitnom su potvrdili svjedoci P. Š., N. R. i T. M., kojim je P. M. također ispričao ono što je optuženi Z. R. učinio kritične zgode u dvorištu njegove obiteljske kuće u mjestu S.. Tako iz iskaza svjedokinje N. R., koja je u inkriminiranom razdoblju živjela u S., proizlazi da je P. M. idući dan došao u njezinu kuću te je bila prisutna kad je pričao da je prethodnu noć u njegovu kuću došao optuženi Z. R. s još tri osobe i da su tom prilikom ubili njegovu ženu Lj. M..

10.5. Iskaze naprijed navedenih svjedoka prvostupanjski je sud pravilno cijenio kao vjerodostojne, a za ovaj sud drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi optuženika koji pokušavajući obezvrijediti njihove svjedočke iskaze ističe da se radi o svjedocima „po čuvenju“ koji nemaju neposrednih saznanja o počinjenju inkriminiranog kaznenog djela. Naime, činjenica da su svjedoci svoja saznanja o događaju crpili iz onog što im je s tim u vezi ispričao P. M. ne dovodi u pitanje istinitost njihovih saznanja u pogledu onoga što se kritične zgode desilo u dvorištu njegove obiteljske kuće u S. …, kad je ubijena Lj. M.. U tom kontekstu je bitno navesti da je inkriminirano kazneno djelo počinjeno na tada okupiranom području pod kontrolom vlasti tzv. SAO Krajina, na kojem se etnički motivirana ubojstva građana hrvatske nacionalnosti počinjena od strane paravojnih formacija tzv. SAO Krajine nisu istraživala niti procesuirala, pa iako je P. M. tim vlastima prijavio ubojstvo svoje žene, isti zbog vlastite sigurnosti, kako je to iskazao svjedok P. Š., nije smio otkriti identitet počinitelja, a što optuženik u žalbi neutemeljeno pokušava dovesti u pitanje. Prema tome, saznanja da je optuženi Z. R. počinio inkriminirano kazneno djelo, osim samog P. M., su imale osobe kojima je on ispričao tko je ubio njegovu ženu Lj. M., a to su naprijed navedeni svjedoci K. Z., P. Š., R. i M..

10.6. Također, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv navod žalitelja da identitet žrtve Lj. M. nije utvrđen sukladno pravilima sudsko-medicinske struke iz kojeg bi nedvojbeno proizlazilo da je mrtvo tijelo koje je ekshumirano u dvorištu obiteljske kuće u S. broj … bilo tijelo Lj. M., jer je liječnik vještak dr. M. K. u svom nalazu i mišljenju iskazao da je tijelo saponificirano, a zbog opsežnih truležnih promjena nije moguće identificirati tijelo te utvrditi neposredni uzrok i vrijeme smrti. Međutim, s obzirom na to da iz suglasnih iskaza svjedoka proizlazi da je žrtva Lj. M. ubijena u dvorištu svoje obiteljske kuće i da je drugi dan na tom mjestu i zakopana, a 20. rujna 1996. na tom mjestu je izvršena ekshumacija tijela, nedvojbeno upućuje na zaključak da na tom mjestu nije mogla biti zakopana neka druga osoba, kako u žalbi to pokušava sugerirati optuženik već se nesumnjivo radi o tijelu pokojne Lj. M.. Osim toga, činjenica da je Z. Z., njezin unuk, kako to nesporno proizlazi iz sadržaja zapisnika o ekshumaciji (list 12.-16. spisa), na temelju stanja zubala i pronađenih odjevnih predmeta potvrdio identitet mrtvog tijela odnosno da se radi o Lj. M., onda to što u konkretnom slučaju nije rađena DNA analiza, na što žalitelj ukazuje u žalbi ciljajući time da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, nije odlučna za utvrđenje identiteta žrtve.

10.7. Nadalje, na temelju onog što su iskazali svjedoci P. Š., N. R. i T. M., iz čijih iskaza proizlazi da optuženik nije prijetio građanima hrvatske nacionalnosti te ih nije vrijeđao niti je s njima dolazio u sukob, kao i to što ga svjedoci Štajduhar i Raf nisu vidjeli u vojnoj odori, a koje okolnosti žalitelj iznosi u žalbi, očito smatrajući da bi ga mogle ekskulpirati, se ne može dovesti u vezu s inkriminiranim kaznenim djelom te izvesti zaključak da isti nije počinio inkriminirano kazneno djelo.

10.8. Naime, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva žalbena tvrdnja optuženika da prvostupanjski sud nije utvrdio da je optuženik bio pripadnik paravojnih formacija tzv. SAO Krajine. Naime, iz svjedočkog iskaza K. Z. nesumnjivo proizlazi da joj je njezin otac P. Z. rekao da je optuženik, zajedno s četvoricom mladića, kritične zgode došao u dvorište njegove kuće, kojom prilikom je optuženik iz puške pucao u njega i njegovu ženu Lj. M., a tom su prilikom svi nosili odore paravojnih formacija tzv. SAO Krajine. Prema tome, da su optuženik i osobe koje su zajedno s njim došle do obiteljske kuće Lj. i P. M. bili pripadnici paravojnih formacija tzv. SAO Krajine, proizlazi iz činjenice da su nosile odore te paradržavne tvorevine, kao i činjenice da su posjedovali vojno naoružanje. Ove okolnosti nesumnjivo upućuju na zaključak da je, zaduživši opremu i vojno naoružanje, koji su jasni vanjski pokazatelji pripadnosti određenoj vojsci, optuženik bio pripadnik paravojnih formacija tzv. SAO Krajine, pa okolnost da ga svjedoci P. Š. i N. R. nisu vidjeli u uniformi, nije odlučna.

10.9. Prema tome, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, na temelju sveobuhvatne ocjene izvedenih personalnih i materijalnih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice bitne za ocjenu postupanja optuženog Z. R. i djela za koje se tereti, te je ispravno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH.

U odnosu na odluku o kazni

11. Nije u pravu državni odvjetnik kad u žalbi zbog odluke o kazni ističe da je prvostupanjski sud optuženiku prilikom odmjeravanja kazne precijenio utvrđene olakotne okolnosti a podcijenio otegotne okolnosti te je osudivši ga za inkriminirano kazneno djelo na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, mu izrekao preblagu kaznu. Iako se optuženik nije žalio na izrečenu kaznu, budući da žalba koju je podnio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prema članku 478. ZKP/08., u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, o kojoj žalbenoj osnovi se ovaj drugostupanjski sud očituje u nastavku.

11.1. Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski je sud optuženiku kao olakotno cijenio protek vremena od počinjenog kaznenog djela, kojeg počinjenja je prošlo 30 godina te raniju neosuđivanost, a kao otegotno visoki stupanj kriminalne volje te iskazanu bešćutnost pri počinjenju djela koje je počinio bez ikakvog razloga, samo zato što su Lj. i P. M. bili hrvatske nacionalnosti.

11.2. I po stavu ovog Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske pravilno je prvostupanjski sud vrednovao sve naprijed utvrđene olakotne i otegotne okolnosti te je optuženika za inkriminirano kazneno djelo ispravno osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina. Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika, izrečena kazna zatvora nije ni prestroga ni preblaga već je primjerena težini počinjenog kaznenog djela, ličnosti optuženika i okolnostima djela te će se tom kaznom ostvariti svi oni zakonski ciljevi i svrhe kažnjavanja predviđene u članku 41. KZ/11.

12. Zbog svega naprijed iznesenog, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 2. studeni 2022.

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović,v.r.