Poslovni broj Gž-1386/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz O., OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. P., odvjetniku iz O., protiv tuženika P. b. Z. d. d. Z., OIB: …, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L. i P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 2. P-2295/2019-30 od 25. srpnja 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 02. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 2. P-2295/2019-30 od 25. srpnja 2022. godine u točkama I, II i III izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) utvrđene su ništetnima odredbe članka 4. točka 1. Ugovora o kreditu broj … od 23. rujna 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika B. A. iz O. pod brojem OU-385/2005 dana 23. rujna 2005. godine, sklopljenog između stranaka u dijelu koji glasi: „…sukladno odluci banke o kreditiranju građana“, te članka 7. točka 2. Ugovora o kreditu broj … od 23. rujna 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika B. A. iz O. pod brojem OU- 385/2005 dana 23. rujna 2005. godine, sklopljenog između stranaka u dijelu koji glasi: „…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime razlike između ugovornih i stvarno plaćenih anuiteta isplati iznos od 20.043,15 kuna, sa pripadajućom zateznom kamatom od dospjelosti pojedinačnih iznosa glavnice do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. U točki III izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 12.975,00 kuna, sa zateznim kamatama koje teku od 25. srpnja 2022. godine kao dana presuđenja pa do konačne isplate, u visini stope određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

4. U točki IV izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva vezanim uz naknadu parničnog troška.

5. Protiv te presude, koju pobija u točkama I, II i III izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22, u nastavku teksta: ZPP).

6. U žalbi u glavnome navodi da je pobijana presuda nerazumljiva, odnosno da je proturječna sama sebi i njezinim razlozima, te da su razlozi te presude nejasni i proturječni, kao i da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima te odluke navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, pa da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. Nadalje ističe kako je pogrešno pozivanje prvostupanjskog suda na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i poslovni broj Pž-6632/17, jer da se te odluke ne odnose niti se mogu odnositi na predmetni ugovor, a da je sud prvog stupnja pobijanu presudu donio polazeći od pogrešne pretpostavke da je taj ugovor i dalje na snazi, iako je on u cijelosti prestao isplatom kredita.

8. Tuženik navodi kako nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i ugovorne odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu koji je sklopljen s individualnim potrošačem, pa da se isti ne može pozivati na gornje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

9. Nastavno ističe da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu i svaku njegovu pojedinačnu odredbu u cijelosti prihvatio njegovim potpisom, pa tako i u dijelu koji se odnosi na ovlast tuženika da mijenja kamatnu stopu sukladno internoj odluci koja se bazira na uvjetima promjene propisanima u članku 4. ugovora, Općim uvjetima poslovanja tuženika i Informacijama o promjeni kamatne stope po kreditima građana, pa da je s obzirom na činjenicu da je sklapanje ugovora o kreditu odraz stvarne volje ugovornih strana bespredmetno utvrđivanje ništetnosti bilo koje odredbe takvog ugovora. Pri tome smatra da se iz ponašanja tužitelja može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe, te njegova prava i obveze, što da u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog ugovora o kreditu, tim više što se tužitelj niti kasnije tijekom razdoblja otplate ugovora o kreditu niti u jednom trenutku nije obratio ovlaštenoj osobi, odnosno nadležnoj službi tuženika kako bi dobio dodatna pojašnjenja vezano za razloge i kriterije promjene kamatne stope po spornom kreditu, pa da iz navedenog nesporno proizlazi da su istome takve promjene bile jasne i razumljive, a s obzirom i na činjenicu da su svi kriteriji promjene kamatne stope po kreditu bili navedeni u članku 4. predmetnog ugovora o kreditu, te dodatno pojašnjeni u Općim uvjetima poslovanja tuženika, kao i u Informaciji o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana, koje interne akte da je tužitelj prihvatio potpisom ugovora o kreditu uz konstataciju da je s istima upoznat.

10. Tuženik navodi da je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” br. 143/13, u nastavku teksta: ZID ZPK), koji je stupio na snagu dana 01. siječnja 2014. godine, izmijenjena odredba članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” br. 75/09 i 112/12, u nastavku teksta: ZPK), te je između ostalog dodan stavak 5. koji je u pogledu obveze utvrđivanja parametara obuhvatio i sve postojeće ugovore o kreditu, a da je isti tijekom postupka dokazao da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu.

11. U vezi toga ističe da je tijekom trajanja ugovornog odnosa s tužiteljem mijenjao ugovornu kamatu zbog promjene tržišnih uvjeta, a da isti niti jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, niti je zatražio raskid ugovora o kreditu, te da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, pa da bi se ništetnost eventualno mogla odnositi samo na modus te promjenjivosti, ali ne i na promjenjivost kamatne stope kao takve, pa smatra pogrešnim utvrđenje prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu u onom dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope.

12. Nadalje navodi kako je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u nastavku teksta: ZOO), te da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju, budući da ona djeluje isto prema svim sudionicima, a da je smisao odredbe članka 22. ZOO-a da novčana tražbina kroz cijelo vrijeme svojeg postojanja bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno da se, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje načelo monetarnog nominalizma iz odredbe članka 21. ZOO-a, pri čemu ističe kako ugovorna odredba u ugovorima o kreditu i pripadajućim općim uvjetima poslovanja koja se tiče promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije niti u jednom trenutku uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Tuženik navodi kako je tijekom postupka predlagao da se provede vještačenje na način da vještak utvrdi kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametra uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate predmetnog kredita, ali da je sud prvog stupnja taj prijedlog odbio. U vezi toga ističe da kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, te da tužitelj nije dokazao da je žalitelj kamatnu stopu po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjao protivno tom ugovoru i Općim uvjetima poslovanja koji čine sastavni dio ugovora o kreditu.

14. Nastavno ističe da je pogrešno utvrđenje suda o neosnovanosti istaknutog prigovora zastare utužene tražbine, jer da je sporni ugovor o kreditu na koji se odnosi tužbeni zahtjev sklopljen 2007. godine, te je iste godine prenesen u otplatu i konačno otplaćen prije podnošenja tužbe, a da zastara neovisno o tome kada je ništetnost deklarirana počinje teći od dana kad se utvrdi da je plaćeno ono što se traži natrag, tj. kad je ugovorna strana imala pravo tražiti vraćanje, pa da je predmetno potraživanje zastarjelo, jer je tužba u ovom predmetu podnesena 2019. godine, s time da je zastara za svaki pojedinačni novčani iznos isplaćen na ime anuiteta počela teći u trenutku kada je tuženik primio isplatu svakog pojedinog anuiteta po ugovoru o kreditu u kojem je bila obračunata i ugovorena kamata, te da ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na koju se poziva tužitelj djeluje ex tunc, tj. od trenutka sklapanja ugovora o kreditu. U tom smislu ističe da se s obzirom da ne postoje posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, primjenjuju odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava, tj. odredbe članaka 240-246. ZOO-a. Pri tome ukazuje i na odredbu članka 140. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07), pa smatra da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, a da tužba potrošača na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru, jer da se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, te da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa da podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovom postupku. Pri tome navodi da odredba članka 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom, te da je očita volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, pa da je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja.

15. Osim toga, osporava i odluku o parničnim troškovima sadržanu u točki III izreke pobijane presude.

16. Iz navedenih razloga predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

17. Odgovor na žalbu nije podnesen.

18. Žalba nije osnovana.

19. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, nalaza i mišljenja vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke T. V., kao i iskaza tog vještaka, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja opisan u točkama I i II izreke pobijane presude, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova.

20. U vezi toga utvrđuje da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio dana 23. rujna 2005. godine sa tuženikom kao davateljem kredita Ugovor o kreditu broj … na iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 31.071,00 švicarskih franaka (CHF) po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (u nastavku teksta: Ugovor), pri čemu je tečaj CHF na dan isplate korištenja iznosio 4,777193 kuna za 1 CHF, a da je između stranaka ugovoren rok otplate kredita od 204 mjeseca, tj. plaćanje anuiteta u 204 jednaka anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, te je ugovorena kamatna stopa od 4,75% godišnje.

21. Nadalje utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te je utvrđeno da su banke prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika s jedne strane i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit s druge strane kao kreditori postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Prvostupanjski sud utvrđuje da je odredba predmetnog Ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu nerazumljiva, te da su samim time te odredbe odnosno njezini dijelovi nepošteni, pa da je u tom dijelu Ugovor ništetan, u skladu s odredbom članka 87. Zakona o zaštiti potrošača.

23. Naime, u vezi toga utvrđuje da je tužitelj temeljem takvih odredaba Ugovora stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku-tuženika, koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, utvrđuje da je odredba o promjenjivosti kamatne stope apstraktna i nejasna, te bez relevantnih parametara mjerljivosti, a da se svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra sastavnim dijelom ugovora, s time da je švicarski franak tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja, ali da je na strani tužitelja uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom došlo do preplate anuiteta po osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike švicarskog franka.

24. Nadalje utvrđuje kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbio kao neosnovane revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, pri čemu je u obrazloženju navedene odluke istaknuto da je u rješenju tog suda poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017. godine kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo-osmo tužene) time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske, a polazeći od ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. godine, određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja, te je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo-osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, te utvrdio da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, te da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da su imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a da su unatoč tome poticale potrošače na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

25. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka T. V., te njezinog iskaza, a utvrđujući da su nalaz i mišljenje vještakinje stručni, objektivni i u skladu s pravilima struke, pa ih kao takve u cijelosti prihvaća, utvrđuje da je tužitelj obvezu po predmetnom Ugovoru preplatio za ukupni iznos od 20.043,15 kuna, od čega se iznos od 6.236,93 kuna odnosi na razliku kamate zbog promjenjive kamatne stope, više od početno ugovorene kamatne stope od 4,75% godišnje, a iznos od 13.806,22 kuna na razliku preplaćenog tečaja uslijed valutne klauzule ugovorene u CHF, u anuitetima u kojima je srednji tečaj tuženika na dan dospijeća porastao u odnosu na tečaj isplate kredita tužitelju, pa da istome uslijed ništetnosti naznačenih Ugovornih odredaba pripada pravo na uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se kao potrošač našao da nije bilo tih odredaba, odnosno pravo na punu restituciju gore navedenih novčanih iznosa, i to od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno od toga kada je utvrđeno da su naznačene Ugovorne odredbe bile nepoštene.

26. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbe članaka 81., 82., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), odredbe članaka 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07 i 79/09), odredbu članka 11.a ZPK, odredbe članaka 29., 232., 269. stavak 2., 272., 1111. i 1115. ZOO-a, te odredbe članaka 502.b i 502.c ZPP-a, odlučuje kao u točkama I i II izreke pobijane prvostupanjske presude.

27. Prethodno tome, odbija kao neosnovan prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, a da je zastara počela iznova teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. u konkretnom slučaju od 13. lipnja 2014. godine, pa da s obzirom na to nije nastupila zastara utuženog tužiteljevog potraživanja. Naime, u vezi toga utvrđuje kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, tj. zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da u slučaju kada je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude koja je donesena u postupku kolektivne zaštite.

28. Odluku o parničnim troškovima sadržanu u točkama III i IV izreke pobijane presude temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

29. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa prema tome niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, te se u svemu može ispitati.

30. Nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik, jer je sud prvog stupnja osnovano odbio njegov prijedlog da se izvrši dopuna vještačenja u kojoj bi vještak utvrdio kolika bi bila realna kamatna stopa (povećanje kamatne stope) s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, budući bi provođenje tog dokaza, a kraj utvrđenja o ništetnosti naznačene Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo suvišno, pa odbijanjem tog dokaznog prijedloga tuženiku nije na nezakoniti način onemogućeno raspravljanje pred sudom.

31. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog Ugovora, i to ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa kredita po osnovi stečenog bez osnove.

32. Odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu, sud prvog stupnja ispitao je i utvrdio sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi članka 8. ZPP-a pravilno postupio kada je odlučio kao u točkama I i II izreke pobijane presude.

33. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.

11. 2004. godine do 06. 08. 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. godine do 31. 12. 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. 09. 2003. godine do 31. 12. 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.

09. 2003. godine do 06. 08. 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivim kamatama potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, u odnosu na koju je Vrhovni sud u presudi poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine odbio reviziju, a u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, u pogledu koje odluke je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena revizija.

34. Pogrešno stoga tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od od 13. lipnja 2014. godine, te presude tog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, a to stoga jer protivno proizlazi iz odredbe članka 502.c ZPP-a, te odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14 i 110/15), pri čemu se učinak tih odluka proteže i na predmetni Ugovor, temeljem kojeg je tužitelj dobio kredit za adaptaciju stambenog objekta (članak 2. točka 1. Ugovora). U vezi toga valja navesti kako okolnost da bi predmetni Ugovor prestao isplatom kredita ne znači da uslijed toga tužitelju ne bi pripadalo pravo da u ovom postupku traži da se utvrdi ništetnost naznačenih Ugovornih odredaba, te da posljedično tome zahtijeva povrat novčanih iznosa koje je platio tuženiku na temelju takvih odredaba, jer isti za to ima pravni interes, pri čemu nije osnovan navod tuženika da između ugovorne odredbe o kojoj je raspravljano u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i ugovorne odredbe iz Ugovora nema objektivnog identiteta.

35. Na navode tuženika da je tužitelj predmetni Ugovor i svaku njegovu pojedinačnu odredbu u cijelosti prihvatio njegovim potpisom, pa tako i u dijelu koji se odnosi na ovlast tuženika da mijenja kamatnu stopu sukladno internoj odluci koja se bazira na uvjetima promjene propisanima u članku 4. ugovora, Općim uvjetima poslovanja tuženika i Informacijama o promjeni kamatne stope po kreditima građana, valja odgovoriti da navedeno ne znači da je tužitelj bio upoznat s načinom formiranja kamatne stope po predmetnom Ugovoru, tj. koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takve Ugovorne odredbe, niti je takva saznanja mogao crpiti iz sadržaja priložene „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“ (list 42-48 spisa), iz koje nije niti vidljivo kada je donesena, odnosno da li je uopće bila na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora.

36. Što se tiče tvrdnji tuženika da je tek ZID ZPK-a koji je stupio na snagu dana 01. siječnja 2014. godine izmijenjena odredba članka 11.a ZPK, te je između ostalog dodan stavak 5. koji je u pogledu obveze utvrđivanja parametara obuhvatio i sve postojeće ugovore o kreditu, valja navesti da upravo članak 11.a stavak 4. ZPK, kojim je propisano da je vjerovnik, ako nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača o svim rizicima ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, ukazuje na to da je tuženik kao trgovac bio dužan da i u konkretnom slučaju prije sklapanja Ugovora postupi na takav način, a što nedvojbeno nije učinio.

37. Pri tome okolnost da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa s tužiteljem mijenjao ugovornu kamatu zbog promjene tržišnih uvjeta, a u kontekstu svega navedenog, ne znači da je isti zbog toga postupao savjesno i pošteno, niti bi to što tužitelj nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, niti zatražio raskid Ugovora, značilo da je samim time naznačena sporna Ugovorna odredba postala poštena.

38. U vezi toga na tvrdnje tuženika kako je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, pa da bi se ništetnost eventualno mogla odnositi samo na modus te promjenjivosti, ali ne i na promjenjivost kamatne stope kao takve, treba navesti da u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 4,75% godišnje.

39. Neosnovani su i navodi tuženika o zastari utužene tražbine, jer je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. travnja 2012. godine, čiji učinak se proteže i na ovaj predmet, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, prekinuta zastara predmetne tražbine, koja nije nastupila do tog dana, pa petogodišnji rok zastare (članak 225. ZOO-a) ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine, odnosno ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a od tada pa do podnošenja predmetne tužbe dana 12. lipnja 2019. godine nije protekla zastara.

40. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tuženika.

41. Stoga je pravilnom primjenom odredbe članka 1111. ZOO-a odlučeno kao u točki II izreke pobijane presude.

42. Pravilno je u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a i odredbom članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20) u točki III izreke pobijane odluke naloženo tuženiku da tužitelju koji je u cijelosti uspio u predmetnom sporu naknadi parnične troškove zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

43. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi naznačenu presudu u pobijanom dijelu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

44. Pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, jer isti nije uspio sa žalbom.

45. Presuda suda prvog stupnja u točki IV izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 02. studenoga 2022.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar