Poslovni broj: Gž R-66/2022-3

                                                                                  Poslovni broj: Gž R-66/2022-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

            Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Milina, predsjednice vijeća, mr. sc. Ane Beloglavec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Predraga Jovanića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. K., OIB …, Z., koga zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske ministarstvo ..., OIB …, Z., koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo-GUO, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 8 Pr-3279/2019-26 od 16. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2024.

p r e s u d i o   j e

              I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 8 Pr-3279/2019-26 od 16. rujna 2022.

              II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

              1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici na ime razlike plaće isplatiti tužitelju iznos od 29.682,95 kn/3.939,60 eura bruto, zajedno sa zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos razlike plaće, od dospijeća do isplate, počevši od 16. u mjesecu za prethodni mjesec, izuzev kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, te naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 12.625,00 kn/1.675,63 eur, sve u roku od 15 dana.

              2. Protiv presude žalbu je pravovremeno podnijela tuženica iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 23/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). U žalbi prigovora provedenom dokaznom postupku i ističe da nisu saslušani svjedoci po prijedlogu tuženice. Dodaje da bi tužitelj, u slučaju da mu nije omogućeno korištenje stanki za vrijeme rada kroz dugi vremenski period, nastojao ishoditi ostvarivanje toga svoga prava, a što tužitelj nije učinio, odnosno nije u utuženom razdoblju podnio pritužbu tuženici u tom smislu. Smatra da tužitelju ne pripada pravo na isplatu u novcu, čak ni u slučaju da mu nije omogućeno korištenje stanke za vrijeme rada jer je to vrijeme uračunato u mjesečni fond sati na temelju kojeg se isplaćuje plaća za svaki mjesec. Predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje, podredno preinačenje presude i odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu tuženici troškova postupka, uvećano za trošak žalbe.

              3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode kao neosnovane. Ističe da je tuženica bila dužna dokazati da je tužitelj iskoristio pauzu za vrijeme rada u utuženom razdoblju, a što tuženica nije dokazala, s pozivom na pravno mišljenje iznijeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd 1489/2020-2 od 21. listopada 2020. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

              4. Tuženica se nije očitovala na odgovor na žalbu.

              5. Žalba tuženice je neosnovana.

              6. Prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva i na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo. Sud je za svoju odluku dao jasne razloge i presuda se može ispitati, a ovaj sud ne nalazi bitne povrede odredaba postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, po osnovi članka 365. stavka 2. ZPP.

7. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je savjesno i brižljivo ocijenio provedeni dokazni postupak, kako svaki dokaz zasebno, tako i dokazni postupak kao cjelinu, u skladu s člankom 8. ZPP, uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja, sukladno članku 221.a ZPP i dao je jasne razloge što je utvrdio na temelju kojeg od provedenih dokaza.

8. Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.

8.1. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, kako je to propisano člankom 220. stavkom 1. i 2. ZPP.

9. Uvidom u spis utvrđeno je da je tuženica u dopuni odgovora na tužbu predložila, između ostalih dokaza, saslušanje svih voditelja Odjela osiguranja u  bolnici u utuženom razdoblju, a po potrebi i drugih odgovornih osoba u ministarstvu  (stranice 11-12 spisa).

9.1. Međutim, tuženica nije u odgovoru na tužbu, a ni do zaključenja prethodnog postupka određeno predložila saslušanje bilo kojeg svjedoka, odnosno nije dostavila podatke za ijednog svjedoka. Na ročištu održanom 25. travnja 2022. tuženica se izričito očitovala da nema dokaznih prijedloga i predložila zaključiti glavnu raspravu (stranice 346-347 spisa), nakon čega je prvostupanjski sud zaključio glavnu raspravu i donio pobijanu presudu, sve u skladu s odredbama ZPP.

10. Slijedom toga, nije osnovan prigovor bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP, na koju tuženica sadržajno upire u žalbi, u vezi s člankom 8. ZPP.

11. Predmet ovog spora je isplata određene novčane protuvrijednosti na ime neiskorištenih dnevnih odmora (stanki) za vrijeme rada.

12. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlen kod tuženice kao službenik – pravosudni policajac u ministarstvu, u bolnici, te da radi u različitim režimima rada.

13. Prvostupanjski sud je na okolnost načina rada i mogućnosti korištenja dnevnog odmora (stanke) za vrijeme rada saslušao svjedoke Z. T., voditelja smjene tužitelja i R. Z., zaposlenika tuženice koji radi na istim poslovima kao i tužitelj.

13.1. Budući se radi o svjedocima koji imaju neposredna saznanja o uvjetima rada i (ne)mogućnosti korištenja dnevnog odmora u tijeku radnog dana u utuženom razdoblju i o odlučnim okolnostima su iskazivali potpuno suglasno, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda opravdano prihvatio njihove iskaze kao vjerodostojne, jasne i logične.

13.2. Pri tome se napominje da okolnost što su eventualno i sami svjedoci pokrenuli parnice radi isplate zbog nemogućnosti korištenja dnevnog odmora sama po sebi ne dovodi u sumnju vjerodostojnost njihovih iskaza, kako na to neosnovano upire žalba tuženice, već je odlučno da je prvostupanjski sud njihove iskaze ocijenio u skladu sa člankom 8. ZPP, kako svaki iskaz samostalno, tako i u odnosu na dokazni postupak kao cjelinu.

14. Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, kako je to određeno člankom 219. stavkom 1. ZPP, a u žalbi protiv presude stranke ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati nove dokaze, osim ako se radi o bitnim povredama postupka zbog kojih se može podnijeti žalba, kako je to određeno člankom 352. stavkom 1. ZPP, a što nije slučaj u ovom predmetu.

15. Tuženica je bila dužna dokazati da je tužitelju bilo omogućeno korištenje dnevnog odmora, u skladu s odredbama ranijeg Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/09., dalje: ZR/09.), Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14., dalje: ZR/14.), navedenim u obrazloženju pobijane presude, te članku 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj: 104/13.) i  Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 112/17., dalje: KU), a što tuženica nije dokazala.

15.1. Vođenje evidencije o prisutnosti tužitelja na radu u utuženom razdoblju obveza je tuženice. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa sudskom praksom na koju se poziva tužitelj u prilog svojih navoda, priloženom u spisu  (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr 1153/13-2 od 19. svibnja 2015. i Revr 428/16-2 od 9. svibnja 2017., stranice 17-23 spisa).

15.2. Tuženica na temelju evidencija o radu tužitelja nije dokazala da je tužitelju u utuženom razdoblju bilo omogućeno korištenje slobodnih dana na ime neiskorištenog dnevnog odmora.

16. Visinu potraživanja sud je utvrdio na temelju provedenog financijskog vještačenja. Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno odredio sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka, koji je prvostupanjski sud prihvatio kao jasan i obrazložen, na koji ni stranke nisu imale primjedbi.

17. Na pravilno utvrđene odlučne činjenice prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe ZR/09., ZR/13. i KU kada je tužbeni zahtjev usvojio. Za svoju odluku sud je dao jasne razloge, u skladu s izvedenim dokazima, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud, što žalba nije uspjela dovesti u sumnju, što je u skladu s važećom sudskom praksom u istovrsnim predmetima (tako i presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: Gž R-309/2019 od 31. siječnja 2020. i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd 1489/2020-2 od 21. listopada 2020.).

18. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, donesena uz pravilnu primjenu odredaba ZPP o troškovima postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22.), cijeneći vrijednost predmeta spora i uspjeh stranaka u sporu.

19. Stoga je žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda (članak 368. stavak 1. ZPP).

20. Tuženica nije uspjela sa žalbom pa je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbe odbijen kao neosnovan (članak 166. ZPP).

Sisak, 20. ožujka 2024.