Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj:13 Gž-691/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. K., OIB: …, iz S., kao pravne slijednice pok. I. B., zastupane po punomoćnicima B. S. i O. B., odvjetnicima u D., protiv tuženice A. B. K., OIB: …, iz D., zastupane po punomoćnici N. V., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-732/2020 od 13. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 2. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice A. B. K. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-732/2020 od 13. travnja 2022.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 79.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.04.2014. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.05.2014. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.06.2014. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.07.2014. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.08.2014. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.09.2014. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.10.2014. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.11.2014. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.12.2014. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.01.2015. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.02.2015. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.03.2015. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 02.04.2015. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.05.2015. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.06.2015. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.07.2015. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.08.2015. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.09.2015. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.10.2015. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.11.2015. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.12.2015. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.01.2016. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.02.2016. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.03.2016. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 02.04.2016. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.05.2016. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.06.2016. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.07.2016. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.08.2016. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.09.2016. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.10.2016. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.11.2016. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.12.2016. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.01.2017. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.02.2017. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.03.2017. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 02.04.2017. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.05.2017. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.06.2017. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.07.2017. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.08.2017. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.09.2017. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.10.2017. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.11.2017. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.12.2017. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.01.2018. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.02.2018. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.03.2018. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 02.04.2018. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.05.2018. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.06.2018. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.07.2018. godine,

- na iznos od 1.500,00 kn od 05.08.2018. godine,

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženoj po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 9.832,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja ja taj iznos teče od 13. travnja 2022. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.500,00 kn kao neosnovan."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja I pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je pri donošenju pobijane presude sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. Zakona o parničnom postupku, jer je presudom prekoračen tužbeni zahtjev. Naime, sud prvog stupnja je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu kakav nije postavljen u tužbi, a niti preinakom tužbe od 10. kolovoza 2018. kojom je povećan tužbeni zahtjev i za period od veljače 2017. do srpnja 2018. u iznosu od 27.000,00 kn, tako da je tužitelj potraživao ukupno 79.500,00 kn navodeći da je tuženica i dalje u isključivom posjedu predmetnog stana koji da iznajmljuje turistima. Sud prvog stupnja je utvrdio da ne postoji činjenična osnova iz tužbe da bi tuženica stjecala bez osnova po čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima te raspravljao i presudio o zahtjevu koji nije postavljen tijekom postupka, već kao da je postavljen za naknadom koristi iz čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu I drugim stvarnim pravima. Sud je vezan činjeničnom osnovom tužbe sukladno čl. 186. Zakona o parničnom postupku, koja osnova je

od

presudnog

značaja

za individualizaciju tužbenog zahtjeva. Stoga sud ne može ispitivati drugi činjenični supstrat koji tužiteljica nije istakla ni u tužbi, jer bi u suprotnom sud postupio suprotno odredbi čl. 2. st. 1. navedenog Zakona. Kako je sud prvog stupnja utvrdio da tuženica nije iznajmljivala stan u najam trećim osobama, morao se ograničiti na postavljeni tužbeni zahtjev i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, a ne ići u raspravljanje o nepodnesenom zahtjevu za naknadom koristi koja bi tužitelju pripadala da je isti dokazao da je tuženica nepošteni posjednik predmetne nekretnine. Na opisani način sud prvog stupnja je sam sebi proturječan i svom utvrđenju činjenica postavljenih u tužbenom zahtjevu sa stanjem tužbenog zahtjeva i samih isprava u spisu, te je na taj način počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Opreza radi, ističe kako nije promijenila bravu na ulaznim vratima, već je samo s unutarnje strane dodala zasun bez ključa radi sigurnosti, a sve nakon događaja nasilne smrti u bližem susjedstvu. Tužiteljica ničim nije dokazala da je pokušala stupiti u suposjed a da bi je tuženica u tome sprječavala. Interes tužiteljice bio je steći materijalnu korist od svog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, a ne istu posjedovati i koristiti. Način utvrđenja visine tužbenog zahtjeva smatra nepravilnim, jer je prije svega trebalo uzeti u obzir kako se predmetni stan koristio, trebalo je utvrditi kroz koje vremensko razdoblje se stan iznajmljivao (ako se iznajmljivao) a ovisno o tom vremenskom razdoblju i visinunajamnine, kao i da li se u tu svrhu koristio cijeli stan ili samo određeni dio stana. U postupku nije utvrđeno je li cijeli stan pogodan za stanovanje i koristi li tuženica cijeli stan, za što je potrebno provesti vještačenje po vještaku građevinske struke i očevid, a kako je teret dokazivanja na tužiteljice, to je ista morala predložiti takav dokaz, pa tek po tako utvrđenom su se mogli koristiti podaci Porezne uprave kao relevantni. Pobija i odluku o troškovima postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženica u žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje ZID ZPP), koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da prema navedenoj zakonskoj odredbi sud prekoračuje tužbeni zahtjev kada svoju odluku temelji na činjeničnoj osnovi drukčijom od one na koju se pozvao tužitelj. 5.1. Predmetnom tužbom prednik tužiteljice isticao je da se tuženica nalazi u isključivom posjedu predmetnog stana te isti iznajmljuje, a pri tome njemu, kao suvlasniku, brani suposjed stana, iako je presudom istog prvostupanjskog suda donesenom pod poslovnim brojem P-701/12 od 30. prosinca 2014. tuženici naloženo da predniku tužiteljice preda stan u suposjed, slijedom čega potražuje isplatu temeljem stjecanja bez osnove.

5.2. Sud prvog stupnja smatra kako je predmet postupka obveza suvlasnika stvari na davanje naknade koju ostvaruje korištenjem stvari u suvlasništvu drugom suvlasniku te da se obveza tuženice temelji na odredbi čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZVDSP), slijedom čega je sud prvog stupnja svoju odluku utemeljio na činjeničnoj osnovi na koju se pozvao i prednik tužiteljice, ali je primijenio materijalno pravo drugačije od onog na koje se prednik tužiteljice pozvao u tužbi.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi također ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava I zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica s osnova stjecanja bez osnove isplati iznos od 79.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na mjesečne iznose od po 1.500,00 kn teče od 5. travnja 2014. pa nadalje

svakog petog u slijedećem mjesecu sve do kolovoza 2018., s obzirom da tuženica bez ikakvog pravnog osnova koristi njezin suvlasnički dio na stanu u D. u prizemlju zgrade izgrađene na čest. 711/1 k.o. D.

9. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da su stranke suvlasnici na stanu u D. u prizemlju zgrade izgrađene na čest. 711/1 k.o. D. i to tužiteljica za 1/3 dijela, a tuženica za 2/3 dijela, da predmetni stan kroz cijelo utuženo razdoblje koristi, odnosno u posjedu drži tuženica, koja u stanu živi sa suprugom, da je tuženica tužiteljici, odnosno njezinom predniku, onemogućila suposjed i sukorištenje predmetnog stana time što je na vrata stana stavila zasun koji se može otvoriti samo iznutra, da je prednik tužiteljice ishodio pravomoćnu presudu kod istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-701/12 od 30. prosinca 2014. po kojoj je tuženica dužna predati predmetni stan u suposjed, a po kojoj nije postupila, slijedom čega je obvezna na davanje naknade koju ostvaruje korištenjem stvari u suvlasništvu drugom suvlasniku, sukladno čl. 36. st. 1. i čl. 38. st. 2. ZVDSP, te kao nepoštena posjednica sukladno odredbi čl. 165. st. 1. istoga Zakona mora suvlasniku predati suposjed i naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje jeimala za vrijeme svog posjedovanja.

9.1. Visinu najamnine sud prvog stupnja utvrdio je temeljem podataka Porezne uprave, Područnog ureda D. iz kojih proizlazi da prosječna cijena mjesečne najamnine stana, koji prema površini i položaju odgovara predmetnom stanu, iznosi 4.500,00 kn, što s obzirom na suvlasnički udio tužiteljice za utuženo razdoblje iznosi 1.500,00 kn mjesečno. Pri tome ocjenjuje kako tužiteljica na kojoj je teret dokaza nije dokazala da je tuženica predmetni stan davala u najam trećim osobama, koliko često i po kojoj cijeni, slijedom čega je u tom dijelu postupio primjenom pravila o teretu dokazivanja sukladno čl. 221.a ZPP.

10. Sporno je to je li tuženica, kao posjednica, dužna platiti tužiteljici naknadu koristi za koju tužiteljica tvrdi da je tuženica imala od upotrebe njezinog suvlasničkog dijela u razdoblju od travnja 2014. do kolovoza 2018.

11. Pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika propisan je odredbama čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP.

12. Prema odredbi čl. 164. st. 1. ZVDSP pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pri tom oštećeno ili uništeno.

13. Odredbom čl. 165. st. 1. ZVDSP propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, dok je st. 6. istoga čl. propisano da od časa kada je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjerenom onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.

14. Nadalje, prema odredbi čl. 18. st. 3. ZVDSP posjed je pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga

posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, dok prema st. 4. istoga članka ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kada je primio tužbu.

15. Iz stanja spisa proizlazi kako je tuženica u predmetnom stanu živjela sa svojim ocem do njegove smrti 27. veljače 2010., a od njegove smrti pa kroz cijelo utuženo razdoblje drži ga u isključivom posjedu te je nakon njegove smrti na vrata stana stavila zasun koji se može otvoriti samo iznutra i na taj način onemogućila suposjed I time korištenje predmetnog stanja predniku tužiteljice, odnosno sada tužiteljici, te je takvo stanje posjeda ostalo neizmijenjeno tijekom cijelog utuženog razdoblja.

15.1. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi i kako je prednik tužiteljice protiv tuženice ishodio pravomoćnu presudu kod istog prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-701/12 od 30. prosinca 2014., koju je podnio radi predaje u suposjed predmetnog stana, po kojoj pravomoćnoj presudi tuženica tijekom cijelog utuženog razdoblja nije postupila, slijedom čega bi se radilo o nepoštenom stjecatelju na strani tuženice.

16. S obzirom da je prema odredbama čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP samo nepošteni posjednik dužan naknaditi koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja stvari i to, sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 26. listopada 2009., ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku, što u konkretnom slučaju nitko ne osporava, a iz stanja spisa ne proizlazi niti stranke tvrde da bi se bilo kakve građevinske promjene izvršile na predmetnom stanu, to je tuženica, koja je suvlasnički dio stana tužiteljice koristila kao nepošteni posjednik, dužna platiti tužiteljici naknadu u visini najamnine koju bi inače platila za takvo korištenje, a visina te najamnine se određuje u nominalnom iznosu kako bi najamnina dospijevala, sve kroz razdoblje korištenja.

17. Pravilno je sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, visinu najamnine utvrdio temeljem podataka Porezne uprave, Područnog ureda D., koji je svoje podatke dao prema visini koja se uobičajeno plaća na tržištu za najam stana koji prema svojim karakteristikama odgovara predmetnom stanu, pri tome imajući u vidu lokaciju najbližu predmetnoj.

18. Tuženica u žalbi ističe kako sud prvog stupnja nije utvrdio je li cijeli stan pogodan za stanovanje i koristi li tuženica cijeli stan, te da je bilo nužno provođenje vještačenja po vještaku građevinske struke i očevid, što predstavlja iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza koji se po odredbi čl. 352. st. 1. ZPP u žalbi ne mogu iznositi.

19. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje pravilno primjenio materijalno prava prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu tužiteljice, kao i odredbu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP, prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

20. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Zadar, 2. studenoga 2022.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović