REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3525/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice bolnica d. I. P., S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik A. V., odvjetnik u K., protiv tuženika Ž. K. iz G., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-529/2018-2 od 2. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr- 53/2017-29 od 28. rujna 2018., u sjednici vijeća održanoj 2. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R- 529/2018-2 od 2. svibnja 2019. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Sisku presudom poslovni broj Pr-53/2017-29 od 28. rujna 2018. naložio je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime troškova specijalizacije iznos od 341.915,79 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. lipnja 2015. do isplate te naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 31.357,97 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2018. sve u roku od 8 dana.

2. Županijski sud u Rijeci presudom poslovni broj: Gž R-529/2018-2 od 2. svibnja 2019. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu, a odbio je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati. Činjenica na koju revident ukazuje (da mu plaća nije isplaćivana temeljem ugovora o specijalizaciji nego na temelju ugovora o radu) nije od odlučnog značenja za odluku u ovoj pravnoj stvari u kojoj je predmet spora naknada štete.

7.1. Tvrdnjama da drugostupanjski sud nije posebno obrazlagao odbijanje žalbe tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a. Drugostupanjski sud je postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a i ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu pa stoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a.

8. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

9. U dijelu revizijskih navoda kojima tuženik u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja kada navodi da iz postupka ne proizlazi da je tuženik obavljao rad u drugim ustanovama, valja reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tuženika nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat troškova specijalizacije zbog neizvršavanja ugovora o specijalizaciji.

11. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da su stranke 3. rujna 2010. zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme te aneks 1. ugovoru o radu 22. listopada 2010. kojim se tuženik obvezao obavljati poslove liječnika specijalizanta kod tužitelja,

- da su 22. listopada 2010. stranke zaključile ugovor o provođenju specijalizacije iz oftalmologije te da je prema čl. 3. st. 3. ugovora specijalizant dužan nakon položenog specijalističkog ispita ostati u radnom odnosu kod tužitelja najmanje deset godina od dana položenog specijalističkog ispita,

- da iz čl. 3. st. 4. ugovora o provođenju specijalizacije proizlazi da ukoliko specijalizant odbije nastaviti raditi na radnom mjestu liječnika specijalista na koje bude raspoređen pismenim nalogom ravnatelja po završetku specijalizacije ili otkaže ugovor o radu ili sporazumno raskine ugovor o radu prije proteka deset godina od dana položenog specijalističkog ispita dužan je tužitelju naknaditi štetu koja se obračunava kao zbroj ukupno isplaćenih bruto plaća s doprinosima na plaću za vrijeme specijalizacije provedene na radu u drugoj ustanovi, zbroj svih drugih materijalnih prava isplaćenih prema kolektivnom ugovoru u vremenu provedenom na radu u drugoj ustanovi te zbroj ukupnih troškova stručne edukacije za vrijeme provođenja specijalizacije,

- da je tuženik specijalistički ispit iz oftalmologije položio 6. svibnja 2015.,

- da je tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu 15. svibnja 2015. prije isteka roka od deset godina od dana položenog specijalističkog ispita,

- da je tuženik dio specijalizacije obavio kod tužitelja, a dio u bolnica S. m. te je vještak iz obračuna izostavio isplate koje je tuženik primao u vremenskom razdoblju kada je obavljao specijalizaciju kod tužitelja,

- da je tužitelj i nakon specijalizacije osigurao tuženiku radno mjesto odgovarajuće njegovoj stručnoj spremi.

12. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na čl. 9., 65. st. 1., čl. 336. st. 1., čl. 342. st. 2. i čl. 319. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08, - dalje: ZOO) kao i čl. 3. st. 3., čl. 3. st. 7. te čl. 4. ugovora o specijalizaciji zaključivši da je tužiteljica ispunila obaveze preuzete Ugovorom o specijalizaciji od 22. listopada 2010., a da tuženik nije ispunio svoju obvezu sukladno čl. 3. st. 7. i čl. 4. Ugovora o specijalizaciji.

13. Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što smatra da iznos isplaćene plaće ne može ulaziti u trošak specijalizacije.

13.1. Nadalje, tuženik u reviziji, polazeći od činjenice da je ugovorena obveza vraćanja troškova specijalizacije koji obuhvaćaju i bruto plaće, osporava valjanost takve ugovorne odredbe smatrajući da je ista protivna odredbama Ustava Republike Hrvatske koje jamče pravo na zaradu (čl. 56.) i zabranjuju prisilan i obvezatan rad (čl. 23.), kao i odredbi čl. 7. Zakona o radu te odredbama Zakona o obveznim odnosima. U prilog tvrdnjama o ništetnosti sporne ugovorne odredbe poziva se i na europsko pravo odnosno Povelju Europske unije o temeljnim pravima i Ugovor o funkcioniranju Europske unije, jer smatra da obveza rada u razdoblju u trajanju od najmanje deset godina od dana polaganja specijalističkog ispita te obveza vraćanja troškova specijalizacije predstavljaju ograničenje prava na slobodno kretanje radnika pa da su stoga sudovi morali ispitati odstupa li predmetna nacionalna mjera od načela slobode kretanja radnika i je li razmjerna i prikladna za ostvarenje legitimnog cilja.

13.2. Tuženik svoju obvezu osporava i tvrdnjama da mu je plaća isplaćena za obavljeni rad i to temeljem drugog ugovora (ugovora o radu), a ne temeljem ugovora o specijalizaciji. Ukazuje i na odluku i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-187/2015, U-II-2180/2016, U-II-3654/2016, U-II-4440/2016, U-II-4523/2016, U-II-4649/2016 od 11. srpnja 2017. te navodi da su tom odlukom ukinuti svi pravilnici koji su propisivali da troškovi specijalizacije obuhvaćaju i bruto plaće.

14. Prema odredbi čl. 9. ZOO sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

15. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 168/16-11 od 28. studenoga 2016. zauzeto je pravno shvaćanje „da je liječnik specijalist koji je raskinuo Ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji obvezan vratiti isplaćene mu bruto plaće (kao dio troškova specijalizacije) zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji kad je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju.“.

16. Budući da iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je liječnik specijalist dužan vratiti isplaćene bruto plaće i to neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju, iz istog proizlazi da nije odlučno je li tuženik za vrijeme specijalizacije primao plaću radeći za tužiteljicu ili je radio u drugoj ustanovi pri čemu je primao naknadu plaće.

17. Slijedom navedenoga, s obzirom da je tužiteljica ispunila svoju ugovornu obvezu prema tuženiku, tuženik je bio dužan ispuniti svoje obveze koje je prema tužiteljici preuzeo Ugovorom o specijalizaciji od 22. listopada 2010. sukladno čl. 9. ZOO. Otkazivanjem ugovora o radu prije nego je tuženik proveo na radu kod tužiteljice deset godina po završetku specijalizacije, za tuženika je nastala obveza koju je preuzeo odredbama čl. 3. Ugovora o specijalizaciji za vraćanje sredstava uloženih za njegovu specijalizaciju. Tako je shodno odredbi čl. 342. st. 1. ZOO, tužiteljica kao vjerovnik u ovom obveznom odnosu ovlaštena zahtijevati od tuženika kao dužnika ispunjenje obveze, a tuženik ju je kao dužnik dužan ispuniti savjesno u svemu kako glasi.

18. Ovaj sud ne nalazi da su ništetne ugovorne odredbe o obvezi rada u razdoblju od deset godina od završetka specijalizacije i obvezi specijalizanta naknaditi štetu u slučaju otkaza ugovora o radu prije isteka ugovorene obveze rada u visini bruto plaća s doprinosima na plaću za vrijeme specijalizacije provedene na radu u drugoj ustanovi. S tim u vezi valja dodati da se ne radi se o „nacionalnoj mjeri“ kako to tuženik ističe u reviziji, već o ugovornim odredbama kojima su stranke regulirale prava i obveze.

19. Vezano za revizijski navod da obveza rada u razdoblju od najmanje deset godina od dana polaganja specijalističkog ispita te obveza naknade štete predstavlja ograničenje prava na slobodno kretanje radnika valja poći od odredbe čl. 7. st. 1. ZPP-a prema kojem su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice osim ako sud posumnja da stranke idu za time da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati, ako zakonom nije drugačije određeno te od čl. 219. st. 1. ZPP-a iz kojeg jasno slijedi da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

20. Pravo na slobodu kretanja radnika nije pravo s kojim stranka ne bi mogla slobodno raspolagati pa je stoga svaka stranka posve slobodna hoće li u postupku iznositi činjenice i predlagati dokaze da bi se te činjenice utvrdile.

21. Budući da u ovom postupku do pravomoćnosti presude tuženik nije iznosio tvrdnje, nije iznosio činjenice, niti je predlagao dokaze iz kojih bi se mogle utvrditi okolnosti o kojima ovisi primjena materijalnog prava odnosno o tome je li mu povrijeđeno pravo na slobodu kretanja, nego tek po prvi puta sada u reviziji ističe prigovor povrede slobode kretanja, sud u ovom stadiju postupka ne može razmatrati takve navode revizije.

22. S obzirom na to da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu i po završetku specijalizacije ostao u radnom odnosu kod tužiteljice najmanje deset godina od završetka specijalizacije, za njega je nastala obveza naknade štete u visini troškova specijalizacije za vrijeme dok je specijalizaciju obavljao u drugoj ustanovi, a kako su stranke i ugovorile. Pravilno su stoga nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo (čl. 9. ZOO-a) kada su tužbeni zahtjev prihvatili.

23. Neodlučne su tvrdnje revidenta da su mu plaće isplaćene temeljem drugog ugovora (ugovora o radu) i da predstavljaju naknadu za obavljeni rad. To stoga što je predmet spora naknada štete na koju se tuženik obvezao u slučaju otkaza ugovora o radu prije isteka ugovorene obveze rada, a bruto plaća je jedan od elemenata kojim je određena visina naknade štete. Osim toga, tuženik za vrijeme specijalizacije nije u cijelosti radio kod tužiteljice, već je specijalizaciju obavljao u drugim zdravstvenim ustanovama.

24. U odnosu na revizijske navode kojima se tuženik poziva na odluku i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-187/2015, U-II-2180/2016, U-II- 3654/2016, U-II-4440/2016, U-II-4523/2016, U-II-4649/2016 od 11. srpnja 2017. valja reći da su predmet ocjene suglasnosti s Ustavom i zakonom bile odredbe Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ broj 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 116/15, 62/16 i 6/17), dok je u odnosu na ranije odredbe toga Pravilnika koje su prestale važiti Ustavni sud ocijenio da ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari. Ustavni sud je zaključio da je nadležni ministar, propisujući sadržaj članaka 11., 11.a i 12. Pravilnika ("Narodne novine" broj 100/11., 133/11., 54/12., 49/13., 139/14., 116/15., 62/16., 69/16. i 6/17., u daljnjem tekstu: Pravilnik:100/11-6/17) i sadržaj članaka 17. i 18. Pravilnika ("Narodne novine" broj 62/16. i 69/16.; u daljnjem tekstu: Pravilnik:62/16-69/16) izašao izvan okvira ovlaštenja propisanih člancima 139. stavkom 2. i 140. stavkom 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj 150/08., 155/09., 71/10., 139/10., 22/11., 84/11., 154/11., 12/12., 35/12., 70/12., 144/12., 82/13., 159/13., 22/14., 154/14. i 70/16) te da su sadržajem članaka 11., 11.a i 12. Pravilnika:100/11-6/17 i sadržajem članaka 17. i 18. Pravilnika:62/16-69/16 prekoračene zakonom utvrđene granice. Ustavni sud pri tome nije odlučivao o tome može li bruto plaća specijalizanta ulaziti u trošak specijalizacije i može li se smatrati naknadom štete u slučaju kršenja ugovornih obveza između specijalizanta i zdravstvene ustanove. Stoga revizijski navodi kojima se ukazuje na navedenu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske nisu od utjecaja na odluku u ovom sporu.

25. Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revident ukazuje u reviziji.

26. Stoga, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 2. studenog 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.