REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 67 Pž-6116/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika B. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik L. I., odvjetnik iz Z., radi isplate iznosa od 51.371,55 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1350/21 od 16. studenoga 2021., u sjednici vijeća održanoj 2. studenog 2022.
p r e s u d i o j e
Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1350/21 od 16. studenoga 2021. i sudi:
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 51.371,55 kn (pedesetjednutisućutristosedamdesetjednu kunu i pedesetpet lipa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na:
- na iznos od 405,05 kuna (za 04.2013.god.) od 15. travnja 2013.;
- na iznos od 405,05 kuna (za 05.2013.god.) od 15. svibnja 2013.;
- na iznos od 405,05 kuna (za 06.2013.god.) od 15. lipnja 2013.;
- na iznos od 405,05 kuna (za 07.2013.god.) od 15. srpnja 2013.;
- na iznos od 405,05 kuna (za 08.2013.god.) od 15. kolovoza 2013.;
- na iznos od 405,05 kuna (za 09.2013.god.) od 15. rujna 2013.;
- na iznos od 405,05 kuna (za 10.2013.god.) od 15. listopada 2013.;
- na iznos od 405,05 kuna (za 11.2013.god.) od 15. studenoga 2013.;
- na iznos od 405,05 kuna (za 12.2013.god.) od 15. prosinca 2013.;
- na iznos od 405,05 kuna (za 01.2014.god.) od 15. siječnja 2014.;
- na iznos od 405,05 kuna (za 02.2014.god.) od 15. veljače 2014.;
- na iznos od 405,05 kuna (za 03.2014.god.) od 15. ožujka 2014.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 04.2014.god.) od 15. travnja 2014.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 05.2014.god.) od 15. svibnja 2014.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 06.2014.god.) od 15. lipnja 2014.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 07.2014.god.) od 15. srpnja 2014.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 08.2014.god.) od 15. kolovoza 2014.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 09.2014.god.) od 15. rujna 2014.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 10.2014.god.) od 15. listopada 2014.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 11.2014.god.) od 15. studenoga 2014.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 12.2014.god.) od 15. prosinca 2014.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 01.2015.god.) od 15. siječnja 2015.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 02.2015.god.) od 15. veljače 2015.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 03.2015.god.) od 15. ožujka 2015.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 04.2015.god.) od 15. travnja 2015.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 05.2015.god.) od 15. svibnja 2015.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 06.2015.god.) od 15. lipnja 2015.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 07.2015.god.) od 15. srpnja 2015.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 08.2015.god.) od 15. kolovoza 2015.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 09.2015.god.) od 15. rujna 2015.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 10.2015.god.) od 15. listopada 2015.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 11.2015.god.) od 15. studenoga 2015.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 12.2015.god.) od 15. prosinca 2015.;
- na iznos od 506,31 kuna (za 01.2016.god.) od 15. siječnja 2016.;
- na iznos od 942,79 kuna (za 02.2016.god.) od 15. veljače 2016.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 03.2016.god.) od 15. ožujka 2016.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 04.2016.god.) od 15. travnja 2016.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 05.2016.god.) od 15. svibnja 2016.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 06.2016.god.) od 15. lipnja 2016.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 07.2016.god.) od 15. srpnja 2016.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 08.2016.god.) od 15. kolovoza 2016.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 09.2016.god.) od 15. rujna 2016.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 10.2016.god.) od 15. listopada 2016.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 11.2016.god.) od 15. studenoga 2016.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 12.2016.god.) od 15. prosinca 2016.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 01.2017.god.) od 15. siječnja 2017.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 02.2017.god.) od 15. veljače 2017.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 03.2017.god.) od 15. ožujka 2017.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 04.2017.god.) od 15. travnja 2017.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 05.2017.god.) od 15. svibnja 2017.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 06.2017.god.) od 15. lipnja 2017.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 07.2017.god.) od 15. srpnja 2017.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 08.2017.god.) od 15. kolovoza 2017.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 09.2017.god.) od 15. rujna 2017.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 10.2017.god.) od 15. listopada 2017.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 11.2017.god.) od 15. studenoga 2017.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 12.2017.god.) od 15. prosinca 2017.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 01.2018.god.) od 15. siječnja 2018.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 02.2018.god.) od 15. veljače 2018.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 03.2018.god.) od 15. ožujka 2018.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 04.2018.god.) od 15. travnja 2018.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 05.2018.god.) od 15. svibnja 2018.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 06.2018.god.) od 15. lipnja 2018.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 07.2018.god.) od 15. srpnja 2018.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 08.2018.god.) od 15. kolovoza 2018.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 09.2018.god.) od 15. rujna 2018.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 10.2018.god.) od 15. listopada 2018.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 11.2018.god.) od 15. studenoga 2018.;
- na iznos od 1012,63 kuna (za 12.2018.god.) od 15. prosinca 2018.; po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatska narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za osam (8) postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi polugodištu, uvećane za 3 (tri) postotna poena.
II. Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku parnični trošak od 8.676,22 kn / 1.151,53 EUR u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu od 1.250,00 kn tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1350/21 od 16. studenoga 2021. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 51.371,55 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose označene u točki I. izreke pobijane presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za osam postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi polugodištu uvećane za tri postotna poena (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 4.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 16. studenoga 2021. do isplate (točka II. izreke).
2. U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud je utvrdio da je predmet spora zahtjev tužiteljice kao suvlasnika nekretnine za isplatu naknade za korištenje nekretnine u omjeru njenog prava suvlasništva za razdoblje od travnja 2013. do prosinca 2018. u iznosu od 51.371,55 kn.
2.1. Prvostupanjski sud je utvrdio da je da je tužiteljica vlasnica 434/1000 dijela spornog poslovnog prostora, a da je tuženik suvlasnik navedenog predmetnog prostora u 566/1000 dijela.
2.2. Osim toga, prvostupanjski sud je utvrdio kako je dopisom od 18. rujna 2007. tuženik pozvao tužiteljicu putem Ureda na dostavu računa za korištenje dijela predmetnog poslovnog prostora koji je u vlasništvu Republike Hrvatske te je tuženik nepošteni posjednik budući da mu je već tada bila poznata činjenica tužiteljičinog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine.
2.3. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio da tužiteljica nije imala mogućnosti ulaska u predmetni prostor budući da je tuženik postavio lokot te je jedini u posjedu ključa koji do danas nije predao tužiteljici te je ocijenio da je tužiteljica na taj način izrazila volju za posjedovanjem nekretnine, a tuženik ju je ometao u suvlasništvu nekretnine jer je sprječavao tužiteljicu u suposjedu nekretnine. Također je ocijenio da je tužiteljica prema stanju spisa poduzela radnje iz kojih bi tuženik mogao zaključiti da tužiteljica polaže pravo na toj nekretnini i iz čega je razvidna njena volja tužitelja za posjedovanjem nekretnine. Činjenicu da je u odgovoru na tužbu tuženik pozvao tužiteljicu da preuzme prostor prvostupanjski sud ne smatra odlučnom za razrješenje spora budući da je utuženo razdoblje od 2013. do 2018. godine.
2.4. Stoga je prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14) prihvatio tužbeni zahtjev i dosudio tužiteljici naknadu za korištenje tuđe stvari u visini zakupnine koju bi vlasnik mogao ostvariti.
3. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, odnosno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i naknadu troška sastava žalbe ukupno u iznosu od 2.426,22 kn.
4. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da nije sporno da je tužiteljica suvlasnica u 434/1000, a tuženik u 566/1000 dijela poslovnog prostora koji se sastoji od dvije
m2
prostorije prizemlje i I. kat u uličnoj zgradi s ulazom iz veže, površine 21,52 , kao ni da je tuženik u posjedu tog prostora. Međutim, ističe da se da se suvlasnika nikako ne može smatrati nevlasnikom jer je odredbom članka 38. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima uređeno da, nije li što drugo određeno, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika, pa nije bitno je li tuženik pošteni posjednik, nego vrijeđa li svojim postupanjem prava ostalih suvlasnika.
4.1. Tuženik ističe i da u konkretnom slučaju nije sporno kako između stranka ne postoji ugovor o zakupu niti bi takav ugovor bilo moguće valjano sklopiti jer se sklapa između vlasnika odnosno suvlasnika s jedne strane te nevlasnika s druge strane, a sporazum (koji je tuženik dostavio tužiteljici u privitku dopisa od 18. rujna 2007. kojim je pozvao tužiteljicu na dostavu računa za korištenje dijela predmetnog poslovnog prostora) nije sklopljen, pa samim time tuženik nije bila niti u mogućnosti koristiti prostor, ali tuženik nikada nije svojatao posjed suvlasničkog dijela drugih suvlasnika.
4.2. Osim toga, tuženik navodi kako je zapisnike o uviđaju sastavila tužiteljica radi vlastitog uvida u stanje, a tužiteljica prilikom obavljanja uviđaja ili očevida bilo kakvom gestom nije pokazala da ju interesira preuzimanje suposjeda, a osim toga tužiteljica kao suvlasnica je u svako doba mogla napraviti kopiju ključeva. Ističe da nema akta kojim je tužiteljica zatražila predaju u suposjed te da je tuženik pozvao tužiteljicu na preuzimanje suposjeda i prije pokretanja ovog parničnog postupka dopisom od 4. travnja 2019., ali tužiteljicu to nije zanimalo. Tuženik smatra i da korist nije trebalo utvrđivati prema nekakvoj zakupnini jer u ovom slučaju nije utvrđeno „nikakvo korištenje poslovnog prostora od strane tuženika“.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Žalba je osnovana.
7. Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda donesena uz pogrešno utvrđeno činjenično stanje, ali je odlučne činjenice bilo moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza.
8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za naknadu koristi koje je tuženik imao za vrijeme posjedovanja nekretnine u njenom suvlasništvu u iznosu od 51.371,55 kn.
9. U odnosu na pitanje postoji li mogućnost da jedan suvlasnik od drugog suvlasnika iste nekretnine zahtijeva naknadu koristi u skladu s člankom 164. i člankom 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2021. izraženo je shvaćanje koje glasi:
„U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe čl. 164. i 165. ZVDSP.“
„U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tuženom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“
10. Ovaj sud primjećuje da je navedeno pravno shvaćanje prihvaćeno nastavno na raniju sudsku praksu prema kojoj suvlasnik (a neposjednik) naknadu koristi o kojoj je riječ u odredbi članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s uspjehom može zahtijevati samo ako je prema tuženiku postavljen i zahtjev na predaju suposjeda te nekretnine ili njezinog dijela, a ako takav zahtjev nije postavljen nema osnove za naknadu koristi iz članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1509/2017).
11. U konkretnom sporu tužiteljica nije tijekom parničnog postupka postavila zahtjev za predaju suposjeda, a iz navoda tužiteljice s ročišta od 9. studenoga 2021. (str. 128. spisa) proizlazi i da tužiteljica nije ni izvan sudskog postupka izričito pozvala tuženika na predaju suposjeda, ali smatra da je tužiteljica bila onemogućena u suposjedu.
12. Prvostupanjski sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio kako je tužiteljica izrazila volju za posjedovanjem nekretnine budući da tužiteljica nije imala mogućnosti ulaska u predmetni prostor zato jer je tuženik postavio lokot te je jedini u posjedu ključa koji nije predao tužiteljici.
13. Kad je moguće odlučne činjenice utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze, odredba članka 373.a stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku takvu ovlast daje i drugostupanjskom sudu.
14. U predmetnom sporu sporna je interpretacija privijenih isprava i radnji stranaka koje su prethodile parničnom postupku i poduzete tijekom postupka.
15. Prema shvaćanju ovog suda činjenica da tužiteljica nije izričito pozvala tuženika na predaju suposjeda (koju je iznijela sama tužiteljica), isključuje tvrdnju da je bila onemogućena u suposjedu. Naime, ako tužiteljica nije ni pokušala od tuženika tražiti da joj omogući suposjed predmetne nekretnine, tada joj tuženik nije ni mogao takav suposjed uskratiti.
16. Također, iz isprava privijenih spisu ne proizlazi da bi tužiteljica uopće bila zainteresirana za suposjed predmetne nekretnine koje je suvlasnica, a niti da bi tuženik onemogućavao tužiteljicu u suposjedu. Naprotiv, iz dopisa tuženika od 4. travnja 2019. i odgovora na tužbu u ovom predmetu proizlazi da je tuženik pozivao tužitelju da uđe u suposjed i preuzme ključeve.
17. Slijedom navedenog, prema mišljenju ovog suda tužiteljica nije ni izrazila volju za (su)posjedovanje predmetne nekretnine te u skladu s prirodom odredbe članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i navedenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaćenog na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2021., nisu ostvarene pretpostavka za naknadu koristi iz navedene zakonske odredbe te je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.
18. Stoga je primjenom odredbe članka 373.a stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku valjalo pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan kao u točki I. izreke ove presude.
19. Odluka o trošku donesena je primjenom odredbe članka 166. stavka 2. Zakona o parničnom postupku i članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku te članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
20. Tuženiku koji je uspio u sporu pripada pravo na naknadu troška odvjetniku za sastav odgovora na tužbu od 1.250,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22) u koji iznos je uključen i PDV od 25%, nagrada za zastupanje na ročištu 5. studenoga 2019. i 9. studenoga 2021. od po 1.250,00 kn svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife) s uključenim PDV-om i nagrada za sastav žalbe od 1.562,50 kn (Tbr. 10. t. 1. Tarife), kao i trošak sudske pristojbe na žalbu od 863,72 kn, odnosno ukupno 8.676,22 kn. Tuženiku nije priznata nagrada za sastav podneska koji je predao na ročištu 9. studenoga 2021., jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje parnice, budući da je navode podneska s istim uspjehom tuženik mogao iznijeti i na ročištu (za zastupanje na kojem mu je priznata nagrada).
21. Stoga je primjenom odredbe članka 380. točke 3. Zakona o parničnom postupku valjalo preinačiti i odluku o parničnom trošku sadržanu u pobijanoj presudi kao u točki II. izreke ove presude.
Zagreb, 2. studenog 2022.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Srđan Šimac
