R. H. P.-235/22 O. S. U. S.

S.

U. I. M. E. R. E. P. U. B. L. I. K. E. H. R. V. A. T. S. K. E.

P. R. E. S. U. D. A.

O. sud u S. po sutkinji mr. sc. Z. T. kao sucu pojedincu u

pravnoj stvari tužitelja R. H., M. financija, O.:

, koji je zastupan po zakonskom zastupniku O. državnom odvjetništvu u S. (dalje: O. S.), protiv tuženika pod 1. M. Č. iz S.,

K. 12., O.:, pod 2. K. Č. R. iz S., O.:

, koja je zastupana po zakonskoj zastupnici majci T. R.

Č., O.:, oboje na adresi T. M. P. 8., koji su

zastupani po punomoćniku M. B., odvjetniku u S., radi pobijanja pravnih radnji dužnika na štetu vjerovnika, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti punomoćnika stranaka te proglašenja presude od 31. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je bez učinka prema tužitelju ugovor o darovanju nekretnine od 2. svibnja 2013. zaključen između M. Č. kao darovatelja i mldb. K. Č.

R. zastupane po majci i zz T. R. Č. kao daroprimateljice, a na

kojim je dana 20. svibnja 2013. pod poslovnim brojem O.-4098/13 izvršena ovjera potpisa darovatelja od strane I. B. javnog bilježnika iz S., kojim

M. Č. daruje svojoj kćeri nekretninu označenu kao 1/8 dijela čest. zem. 6414/15 Z. 13097, poduložak 66 k.o. S., u naravi zgrada E-615, stan na I.. (drugom) katu, označen br. 22, površine 47,44 m2, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, hodnika i terase, V. 4, sve u dijelu koliko je potrebno za namirenje tužiteljevog potraživanja prema prvotuženiku M. Č. u iznosu od 257.375,97 kn (glavnica 175.260,63 kn, kamata 82.115,34 kn) sa zateznim kamatama koje na iznos od 175.260,63 kn teku od 21. prosinca 2010. do isplate po stopi od 14% godišnje od 21. prosinca 2010. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, slijedom čega su tuženici dužni dopustiti da tužitelj svoje potraživanje prema tuženicima u naprijed navedenom iznosu namiri isplatom s računa K. Č. R. i to broj oročenog štednog

uloga 2508551833 kod Z. banke d.d., a koji je dobiven prodajom predmetne nekretnine G. P. 29. studenog 2013. za iznos od 11.250,00

E.-a, a koji ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika M. R. pod brojem 116/13-1 29. studenog 2013.“

II. Nalaže se tužitelju, u roku 15 dana, naknaditi tuženima parnični trošak u iznosu od 72.187,50 kn / 9.580,93 eur[1] sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. svibnja 2016. podnio tužbu protiv tuženika, radi pobijanja pravnih radnji dužnika na štetu vjerovnika. U tužbi se navodi da je tužitelj 2008. pokrenuo ovršni postupak protiv tuženika te da je u prosincu 2010. ishođeno pravomoćno rješenje o ovrsi radi naplate novčanog duga u ukupnom iznosu od 257.375,97 kn (glavnica 175.260,63 kn, kamata 82.115,34 kn). Međutim, tuženik da je u cilju da osujeti naplatu tog duga 2013. ugovorom o darovanju predmetnu nekretninu, pobliže opisanu u izreci presude, darovao svojoj kćerki drugotuženoj.

Iste godine nekretnina je prodana kupcu G. P. za iznos od 11.250,00

E. koji se nalazi na štednom računu drugotužene. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje da predmetni ugovor o darovanju gubi pravni učinak prema tužitelju i to u dijelu koji je potreban za namirenje tužiteljeve tražbine slijedom čega su tuženici dužni trpjeti da se tužitelj namiri iz iznosa kupoprodajne cijene premetne nekretnine, a sve na način kako je to specificirano u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženici su osporili tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da u konkretnom slučaju nije bilo namjere izbjegavanja podmirenja poreznog duga. Tuženici su istakli da je predmetni stan bio u suvlasništvu te da je prodan na zahtjev ostalih suvlasnika radi provedbe diobe. U nastavku postupka tuženicu su istakli da je predmetna porezna obveza u zastari.

3. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem rješenja o ovrsi M.

financija – porezna uprava, P. ured S. klasa: U./I-415-02/2010-

001/01577 od 4. prosinca 2010., ugovora o darovanju nekretnine od 2. svibnja 2013., ugovora o kupoprodaji od 29. studenog 2013., Z. 13097 k.o. S., rješenja

C. za socijalnu skrb S. klasa: U./I-552-04/13-12/84 od 11. studenog 2013.,

ugovora o cool računu za mlade Z. banke od 24. listopada 2013., rodnog

lista za K. Č. R., podataka o podmirenju kupoprodajne cijene ,

zapisnika C. za socijalnu skrb S. klasa: 551-03/16-01/235 od 19. travnja 2016., ugovora o dječjem osiguranju T. T. A. Z. d.d, izvatka o oročenoj štednji, ugovora o oročenom štednom ulogu- favorit štednja, ovlaštenja za raspolaganje sredstvima na računu, rješenja o ovrsi M. financija – porezna

uprava, P. ured S. od 28. lipnja 2008., očevidnika po redoslijedu plaćanja za prvotuženika, čitanjem cjelokupnog spisa M. financija – porezna uprava, P. ured S. klasa: U./I-415-02/2010-001/1577, saslušanjem provotuženika i zakonske zastupnice drugotužene T. R. Č., dopisa od

23. svibnja 2018., i rješenja o ovrsi od 28. lipnja 2008.

1 F. tečaj konverzije 7,53450

4. Presudom i rješenjem P-2509/16 od 31. prosinca 2018. sud je tužbeni zahtjev i prijedlog za određivanje privremene mjere prihvatio kao osnovane.

Presudom i rješenjem Ž. suda u S. G.-761/2019-3 od lipnja 2019. potvrđena je navedena prvostupanjska odluka u cijelosti.

Međutim, rješenjem V. suda R. H. R.-4782/2019-2 od

24. studenog 2020. ukinuta je navedena prvostupanjska i drugostupanjska presuda (ne i rješenje) te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

Presuda ovog suda P-122/21 od 21. rujna 2021. ukinuta je rješenjem

Ž. suda u S. G.-1878/21-2 od 8. prosinca 2021. te je predmet vraćen

na ponovni postupak.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. U postupku je potrebno raspraviti sve činjenice odlučne za odluku u ovoj pravnoj stvari.

7. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,

02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), dalje ZPP, u svezi s odredbom čl. 117. st. 1. ZID ZPP, prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice:

- da na temelju konačnog i ovršnog rješenja M. financija - P.

uprava, P. ured S., K.: U./I-415-02/2010-001/01577 od 4. prosinca 2010. postoji nepodmireni porezni dug prvotuženika u iznosu 257.375,91 kn prema tužiteljici,

- da su tuženici 2. svibnja 2013. sklopili ugovor o darovanju nekretnine, stana u S., V. 4. površine 47,44 m2, a kojim ugovorom prvotuženik kao darovatelj dariva drugotuženoj svojoj malodobnoj kćerki svoj suvlasnički dio na predmetnom stanu, a koji stan je potom prodan, a isplaćeni suvlasnički iznos od 11.250,00 E.-a položen kao oročeni štedni ulog na račun drugotužene,

- da prvotuženik nema druge imovine iz koje bi se podmirio njegov porezni dug tužiteljici, a

- da ostvareni iznos na ime otuđenog suvlasničkog dijela darovanog stana je dovoljan za namirenje većeg dijela predmetnog poreznog duga,

- da je tužiteljica 13. svibnja 2016. podnijela predmetnu tužbu kojom pobija te pravne radnje prvotuženika.

8. Rokovi za podnošenje paulijanskih tužbi prekluzivni su rokovi. To znači da njihovim istekom prestaje samo pravo na tužbu. Nadalje, ti rokovi teku stalno, jer kod njih nema ni prekida ni zastoja. Zbog prekluzivnosti, sud na njih pazi po službenoj dužnosti. Stoga je najprije potrebno raspraviti je li predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka.

Pregledom spisa razvidno je da je sporno darovanje bilo 20. svibnja 2013.

(tad je bila ovjera potpisa darovatelja, a to znači i potpisivanje ugovora pa je to trenutak kad je ugovor sklopljen) te da je iste godine bila i uknjižba drugotužene na darovanoj nekretnini pobliže opisanoj u izreci presude, što proizlazi iz priloženog vlasničkog lista Z. 13097 k.o. S. od 21. studenog 2013. (str. 20. spisa).

Predmetna tužba podnesena je 13. svibnja 2016.

Za istaknuti je još i slijedeće. Sastoji li se pravna radnja dužnika od više odvojenih akata, smatra se da je ona poduzeta u trenutku kad je poduzet posljednji akt kojim se ta radnja okončava. Jednak pravni stav zauzima i pravna teorija

Gorenc, Belanić, Momčinović, Perkušić, Pešutić, Slakoper, Vukelić, Vukmir, Komentar zakona o obveznim odnosima, Narodne novine, Zagreb, 2014., str. 1866.

i Vedriš, Klarić, Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 1998., str. 516. Pod pojmom pravne radnje u svijetlu pobijanja razumijevamo svaki postupak dužnika zbog kojeg se njegova imovina u nečiju korist, a ne vjerovnikovu, materijalno smanjuje, ili zbog kojeg dužnik dolazi u nepovoljni položaj u nekom pravnom postupku, time da se izgledi njegovih vjerovnika na namirene umanjuju ili formalno pravno pogoršavaju.

Da bi se vlasništvo nekretnine steklo na temelju pravnog posla, trebaju se pored općih pretpostavki stjecanja prava vlasništva ispuniti i posebne pretpostavke stjecanja prava vlasništva nekretnine na temelju pravnog posla, a to su pravni temelj (pravni naslov stjecanja – titulus adguirendi) i način stjecanja (modus adguirendi) tj. upis stjecateljeva prava vlasništva u zemljišnu knjigu. Dakle, sukladno odredbi čl. 119. st. 1. i čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01,

79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14), dalje ZV, nekretnine i stvarna prava na njima stječu se na temelju pravnog posla činom upisa u zemljišnu knjigu. Pravni posao kupnja je pravni osnov stjecanja prava vlasništva ( titulus), a upis u zemljišnu knjigu način stjecanja (modus). Kumulativnim ispunjenjem ta dva uvjeta stječe pravo vlasništva nekretnina. (Jednak pravni stav zauzima i pravna teorija Gavella, Nikola; Josipović, Tatjana; Gliha, Igor; Belaj, Vlado; Stipković, Zlatan, Stvarno pravo, Svezak I., Narodne novine, Zagreb, 2007., str. 472. – 473., ali i mnogobrojna dosadašnja sudska praksa).

Stoga dakle, sklapanjem ugovora o darovanju 20. svibnja 2013. drugotužena nije stekla vlasništvo predmetne nekretnine. Međutim, kasnije trenutkom uknjižbe 2013. drugotužena je postala vlasnik te je time tužitelj, kao vjerovnik, doveden u nepovoljniji položaj tj. osujećena je mogućnost namirenja njegove tražbine iz imovine dužnika (prvotuženika).

Dakle, iz navedenog proizlazi da je predmetna tužba podnesena unutar prekluzivnog roka od 3 godine (čl. 71. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) koji se primjenjuje na kvazipaulijansku tužbu kojom se pobijaju besplatne i s njima izjednačene pravne radnje (čl. 67. st. 3. ZOO-a).

9. Sukladno uputi revizijskog suda, a za koju uputu je ovaj sud vezan, nadalje je potrebno raspraviti osnovanost/neosnovanost istaknutog prigovora zastare tužiteljičine tražbine s osnova nepodmirenog poreznog duga.

Kako to ističe revizijski sud za ocjenu osnovanosti ili ne istaknutog prigovora zastare tužiteljičine tražbine s osnova nepodmirenog poreznog duga prvotuženika,

o čemu pak ovisi i ispunjenost pretpostavki na strani tužiteljice za pobijanje pravnih radnji (ugovora o darovanju) poduzetih od strane tuženika u smislu odredbe čl. 66. ZOO-a čini se potrebnim isti sagledati u svjetlu odredbi tada važećeg Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 127/00, 86/01 i 152/02; dalje: OPZ/00), i to baš čl. 90.-92., a koji uređuju pitanje zastarijevanja poreznog duga, a odredbe kojeg zakona u ovom slučaju imaju značaj posebnog zakona ( lex specialis) u odnosu na odredbe ZOO-a kao općeg propisa (lex generalis).

10. Naime, u javnom pravu u koje spada i porezno pravo nastupom zastare prestaje i samo pravo (članak 24. st. 2. OPZ/00).

11. Odredbom čl. 90. OPZ/00, kao tad važećeg materijalnog prava, propisano je:

- (1) pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći,

- (2) zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate,

- (3) zastara prava na pokretanje prekršajnog postupka počinje teći nakon isteka godine u kojoj je počinjen prekršaj,

- (4) zastara prava na naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate, troškove ovrhe i novčanu kaznu,

- (5) zastara prava na povrat poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat,

- (6) ako ovim Zakonom nije drukčije propisano na poreznu zastaru primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima.

12. Odredbom čl. 91. OPZ/00 propisano je :

- (1) tijek zastare prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku,

- (2) tijek zastare prekida se svakom radnjom poreznog obveznika dostavljeno na znanje poreznom tijelu radi ostvarenja prava na povrat poreza naplaćenog bez pravne osnove ili više plaćenog poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni,

- (3) nakon poduzetih radnji iz stavka 1. ili 2. ovoga članka zastarni rok počinje ponovno teći.

13. Odredbom čl. 92. OPZ/00 propisano je da apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći.

14. Odredbe čl. 90.-92. OPZ/00 sadržajno u cijelosti odgovaraju odredbama čl. 94.-96. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 147/08).

15. Iz citiranih odredbi razvidno je da OPZ/00 i OPZ/08 razlikuju pojmove relativne zastare i apsolutne zastare.

16. OPZ/00 propisuje u čl. 90. st. 1. da zastara prava iz porezno-dužničkog

odnosa nastupa istekom treće godine od dana kada je zastara počela teći.

U roku od tri godine zastarijeva:

- pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, a rok počinje teći istekom godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate,

- pravo poreznog tijela na pokretanje prekršajnog postupka, a rok počinje teći nakon isteka godine u kojoj je prekršaj počinjen,

- pravo poreznog tijela na naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, a rok počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate, troškove ovrhe i novčanu kaznu,

- pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, a rok počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat.

17. Za utvrđivanje početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata bitno je razlikovati poreze čija se obveza utvrđuje za godinu dana kao porezno razdoblje od ostalih poreza koji se utvrđuju i prijavljuju nastupom određene činjenice odnosno razdoblja koje nije godišnje. Tako razlikujemo godišnje poreze, odnosno poreze gdje je godina porezno razdoblje od ostalih poreza koji to nisu. Godišnji porezi su: porez na dohodak, porez na dobit, porez na dodanu vrijednost. Za ove poreze tijekom godine uplaćuju se predujmovi te se podnosi godišnja prijava u kojoj se utvrđuje konačna obveza poreza za porezno razdoblje odnosno za tu godinu. Svi ostali porezi nisu godišnji te se kod njih porez utvrđuje u određenom trenutku ili za određeno razdoblje koje nije godišnje. Ovo je važno napomenuti jer početak tijeka zastare je različit ovisno o tome radi li se o godišnjim porezima ili ostalim.

Kod godišnjih poreza tj. kod poreza na dohodak, poreza na dobit i poreza na dodanu vrijednost zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći 01.01. iduće godine u odnosu na godinu u kojoj je porez trebalo utvrditi. Tako npr. kod poreza na dohodak za 2002. godinu obvezu je trebalo utvrditi u 2003.

godini (jer je obveza podnošenja prijave do 29.02.2003. godine), a zastara počinje teći od 01.01.2004. godine.

Kod drugih poreza koji nisu godišnji obvezu je trebalo utvrditi u 2002. godini te je zastara počela teći od 01. 01. 2003. godine.

Kod početka tijeka roka za zastarijevanje važno je napomenuti i stajalište

Upravnog suda Republike Hrvatske prema kojem zastara ne može teći u slučaju kada porezno tijelo nije znalo, niti je moglo znati, za postojanje obveze poreznog obveznika koji je bio dužan utvrditi ( prijaviti) poreznu obvezu. To je najčešće slučaj kod obveze poreza na promet nekretnina kada porezni obveznici ne prijave obvezu plaćanja poreza na promet nekretnina pa porezno tijelo nije znalo a niti je moglo znati za tu obvezu. U tom slučaju zastara počinje teći tek od momenta kada je porezno tijelo saznalo za tu obvezu poreznog obveznika.

18. Prema odredbama čl. 90. st. 4. OPZ/00 zastara prava poreznog tijela na naplatu porezne obveze, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate, troškove ovrhe i novčanu kaznu. Iz ove formulacije vidljivo je da je za utvrđivanje tijeka zastare bitno razlikovati tko je utvrdio poreznu obvezu, sam porezni obveznik ili porezno tijelo.

Kada je poreznu obvezu utvrdio sam porezni obveznik zastara počinje teći istekom godine u kojoj je porezna obveza utvrđena.

Kada je poreznu obvezu utvrdilo porezno tijelo zastara počinje teći istekom godine u kojoj su obveze utvrđene, neovisno o godini za koju se utvrđuju, odnosno o godini u kojoj ih je trebao utvrditi porezni obveznik.

Imajući u vidu naprijed navedeno rok za zastaru za poreznu obvezu koju je porezni obveznik sam utvrdio, npr. porez na dohodak za 2003. godinu po podnijetoj prijavi, počinje teći istekom godine u kojoj je porezna obveza utvrđena, tj. 01. 01. 2005. godine. Međutim zastara prava na naplatu poreza na dohodak za 2000.

godinu koji je u postupku nadzora utvrdilo porezno tijelo poreznim rješenjem koje je postalo ovršno 24. 11. 2003. godine, počinje teći istekom godine u kojoj je utvrđena porezna obveza, tj. 01.01.2004. godine. Kada se desi da je nadzor trajao do kraja 2003. godine, te izdano porezno rješenje koje je postalo ovršno početkom 2004.

godine npr. 05.01. 2004. godine, tada zastara prava na naplatu počinje teći od

01.01.2005. godine, iz razloga što što se porezna obveza smatra utvrđenom onoga trenutka kada se porezno tijelo ima pravo zahtijevati naplatu, a to pravo porezno tijelo stiče ovršnošću rješenja.

19. Zastara prava na naplatu tražbina po osnovu poreza, kamata i troškova

ne nastupa ako je tražbina osigurana založnim pravom ili hipotekom koji su upisani u javnu knjigu. U tom slučaju tražbina će se naplatiti iz opterećenih stvari (čl. 94. st. 7. OPZ/08).

20. Tijek zastare prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku. Isto tako zastara se prekida svakom radnjom poreznog obveznika dostavljenom na znanje poreznom tijelu radi ostvarenja prava na povrat poreza naplaćenog bez pravne osnove ili više plaćenog poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni.

Tijek zastare prekida se svakom radnjom obveznika doprinosa dostavljenom na znanje tijelu nadležnom za obračunavanje i naplatu doprinosa, koja je poduzeta radi ostvarenja prava na povrat doprinosa naplaćenih bez pravne osnove ili više plaćenih doprinosa, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni.

Nakon prekida zastarni rok počinje ponovo teći.

Koje su to službene radnje koje prekidaju tijek relativne zastare? Navest ćemo neke primjere:

- zastara prava na naplatu poreza na dobit za 1998. godinu koju je utvrdio porezni obveznik u svojoj prijavi poreza na dobit koju je podnio u 1999. godini počela je teći 01. 01. 2000. godine te bi nastupila 01.01.2003. godine. Dostavom rješenja o ovrsi koje je uručeno npr. 15.03.2002. tijek zastare je prekinut i počinje ponovo teći od 16.03.2002. godine,

- isto tako tijek zastare se prekida danom kada je poreznom obvezniku uručena obavijest o poreznom nadzoru. U tom slučaju je porezno tijelo službenom radnjom izvršilo prekid zastare prava na utvrđivanje porezne obveze te od dana uručenje naloga za nadzor tijek zastare počinje ponovo teći.

21. Apsolutna zastara nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog roka. Znači, porezna obveza je zastarjela ako porezno tijelo u zakonom propisanom roku koristeći sva dopuštena sredstva ne naplati porezni dug. OPZ/00

propisuje u čl. 92. rok od šest godina.

Protekom roka od šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi puta teći nastupa apsolutna zastara. Za nastupanje apsolutne zastare prekidanje tijeka zastare nema pravnog učinka, odnosno apsolutna zastara nastupa neovisno od toga kada je zadnji put prekinut tijek zastare, ako je od trenutka kada je zastara počela prvi put teći prošlo šest godina.

(Jednako i: „Porezni postupak“, Porezni vjesnik – službeno glasilo porezne uprave Republike Hrvatske, Institut za javne financije, Zagreb, 2009., str. 62.-73.).

22. Za istaknuti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III- 3552/2016

od 9. srpnja 2019. naveo: „…da se pravo utvrđivanja porezne obveze ne odnosi samo na prvostupanjsko već i na drugostupanjsko tijelo pa je samim time i ono vezano institutom zastare, odnosno svoju odluku mora donijeti unutar zakonom propisanog roka kako predviđenog za relativnu, tako i onog za apsolutnu zastaru. U suprotnom, smisao pravnog instituta zastare izgubio bi se na način da drugostupanjsko tijelo ne bi bilo ni na koji način vezano rokom donošenja svoje odluke što bi bilo u suprotnosti s legitimnim očekivanjima pojedinca da se o njegovim pravima i obvezama odluči unutar zakonom utvrđenim rokom…“ (odluka dostupna na Internet stranici Ustavnog suda RH).

23. Čitanjem cjelokupnog spisa M. financija – P. uprava,

P. ured S. klasa: U./I-415-02/2010-001/1577, sud je utvrdio:

- da je u konkretnom slučaju navedeno porezno tijelo za svaku godinu svojim rješenjima utvrdilo porezne obveze, i to obveze poreza za plovila, obveze za porez na dohodak, obveze poreza na dohodak po godišnjoj poreznoj prijavi, obveze doprinosa za mirovinsko osiguranje temeljem individualne kapitalizirane štednje, obveze mirovinskog osiguranja, obveze doprinosa za zdravstveno osiguranje,

obveze doprinosa za zaštitu na radu,

- da su ta rješenja postala ovršna,

- da je na prijedlog poreznog tijela P. uprava, P. ured S. 28.

lipnja 2008. pokrenula ovršni postupak za naplatu navedenih poreznih obveza te da je 4. prosinca 2010. doneseno rješenje o ovrsi koje je postalo ovršno 21. prosinca 2010.,

- da prema navedenom rješenju o ovrsi klasa: U./I-415-02/2010-001/1577

od 4. prosinca 2010. postoji nepodmireni porezni dug prvotuženika u iznosu 257.375,91 kn prema tužiteljici (glavnica 175.260,63 kn i 82.115,34 kn),

- da u spisu U./I-415-02/2010-001/1577 priliježu sva rješenja o utvrđivanju porezne obveze kao ovršne isprave na temelju kojih je određena ovrha, kao i da su sva ta rješenja pobliže specificirana u obrazloženju predmetnog rješenja o ovrsi (str. 5.-9. spisa).

24. Iz rješenja M. financija, P. uprava, I. T. klasa:

U./I-410-13/2007-001/156, U./I-410-13/2008-001/151, U./I-410-13/2009-001/142,

U./I-410-13/20010-001/154, sud je utvrdio da je:

- za poreznu obvezu za plovila za 2007. zastara prava na naplatu počela teći

01.01.2008. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2014.,

- za poreznu obvezu za plovila za 2008. zastara prava na naplatu počela teći

01.01.2009. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2015.,

- za poreznu obvezu za plovila za 2009. zastara prava na naplatu počela teći

01.01.2010. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2016.,

- za poreznu obvezu za plovila za 2010. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2011. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2017.

25. Iz rješenja M. financija, P. uprava, I. S., klasa: U./I-410-23/2000-11/856, sud je utvrdio da je:

- za predujam poreza na dohodak za 2010. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2011. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2017.,

26. Iz rješenja M. financija, P. uprava, I. S., klasa: U./I-410-23/00-11/856 sud je utvrdio da je:

- za obvezu poreza na dohodak za 2002. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2003. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2009.,

- za obvezu poreza na dohodak za 2003. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2004. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2010.,

- za obvezu poreza na dohodak za 2004. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2005. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2011.,

- za obvezu poreza na dohodak za 2005. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2006. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2012.,

- za obvezu poreza na dohodak za 2006. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2007. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2013.,

- za obvezu poreza na dohodak za 2007. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2008. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2014.,

- za obvezu poreza na dohodak za 2008. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2009. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2015.,

- za obvezu poreza na dohodak za 2009. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2010. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2016.

27. Iz rješenja M. financija, P. uprava, I. S., klasa:

U./I-411-01/2004-02/549, U./I-411-01/2005-02/531, U./I-411-01/2006-02/545,

U./I-411-01/2007-02/534, U./I-411-01/2008-02/485, U./I-411-01/2010-02/436, sud je utvrdio da je:

- za obvezu za mirovinsko osiguranje temeljem individualne kapitalizirane štednje za 2004. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2005. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2011.,

- za obvezu za mirovinsko osiguranje temeljem individualne kapitalizirane štednje za 2005. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2006. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2012.,

- za obvezu za mirovinsko osiguranje temeljem individualne kapitalizirane štednje za 2006. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2007. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2013.,

- za obvezu za mirovinsko osiguranje temeljem individualne kapitalizirane štednje za 2007. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2008. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2014.,

- za obvezu za mirovinsko osiguranje temeljem individualne kapitalizirane štednje za 2008. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2009. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2015.,

- za obvezu za mirovinsko osiguranje temeljem individualne kapitalizirane štednje za 2009. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2010. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2016.,

- za obvezu za mirovinsko osiguranje temeljem individualne kapitalizirane štednje za 2010. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2011. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2017.

28. Iz rješenja M. financija, P. uprava, I. S., klasa:

U./I-411-01/2003-02/35, U./I-411-01/2004-02/549, U./I-411-01/2005-02/531,

U./I-411-01/2006-02/545, U./I-411-01/2007-02/534, U./I-411-01/2008-02/485,

UP/I-411-01/2010-02/436, UP/I-411-01/2003-02/35, sud je utvrdio da je:

- za obvezu doprinosa za zdravstveno osiguranje za 2003. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2004. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2010.,

- za obvezu doprinosa za zdravstveno osiguranje za 2004. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2005. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2011.,

- za obvezu doprinosa za zdravstveno osiguranje za 2005. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2006. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2012.,

- za obvezu doprinosa za zdravstveno osiguranje za 2006. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2007. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2013.,

- za obvezu doprinosa za zdravstveno osiguranje za 2007. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2008. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2014.,

- za obvezu doprinosa za zdravstveno osiguranje za 2008. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2009. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2015.,

- za obvezu doprinosa za zdravstveno osiguranje za 2009. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2010. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2016.,

- za obvezu doprinosa za zdravstveno osiguranje za 2010. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2011. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2017.

29. Iz rješenja M. financija, P. uprava, I. S., klasa:

U./I-411-01/2004-02/549, U./I-411-01/2005-02/531, U./I-411-01/2006-02/545,

U./I-411-01/2007-02/534, U./I-411-01/2008-02/485, U./I-411-01/2010-02/436,

UP/I-411-01/2003-02/35, sud je utvrdio da je:

- za obvezu doprinosa za zaštitu na radu za 2003. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2004. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2010.,

- za obvezu doprinosa za zaštitu na radu za 2004. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2005. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2011.,

- za obvezu doprinosa za zaštitu na radu za 2005. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2006. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2012.,

- za obvezu doprinosa za zaštitu na radu za 2006. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2007. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2013.,

- za obvezu doprinosa za zaštitu na radu za 2007. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2008. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2014.,

- za obvezu doprinosa za zaštitu na radu za 2008. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2009. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2015.,

- za obvezu doprinosa za zaštitu na radu za 2009. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2010. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2016.,

- za obvezu doprinosa za zaštitu na radu za 2010. zastara prava na naplatu počela teći 01.01.2011. te da je apsolutna zastara nastupila 01.01.2017.

30. Dakle, iz navedenih utvrđenja proizlazi da je u trenutku sklapanja predmetne darovnice (20. svibnja 2003.) za dio poreznih potraživanja nastupila apsolutna zastara, dok je za dio obveza je nastupila relativna zastara, a za dio obveza u tom trenutku nije bila relativna zastara.

S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o poreznim obvezama utvrđenim od strane poraznog tijela trogodišnji rok za relativnu zastaru potrebno je računati istekom godine u kojoj su obveze utvrđene, kako je to naprijed objašnjeno.

U pogledu onih obveza za koje nije nastupila relativna zastara prije pokretanja ovršnog postupka i donošenja rješenja o ovrsi (4. prosinca 2010.),

relativna zastara je prekinuta donošenjem rješenja o ovrsi i počela ponovno teći nakon dostave rješenja o ovrsi ovršeniku. Stoga dio utvrđenih obveza u trenutku spornog darovanja (20. svibnja 2013.) nije bio u zastari.

Međutim, kako je naprijed utvrđeno i navedeno u konkretnom slučaju radi se o poreznim obvezama za koje OPZ/00 i OPZ/08 poznaje pojam relativne i apsolutne zastare.

Apsolutna zastara dovodi do prestanka same obveze. Kako je naprijed utvrđeno i navedeno sve utvrđene porezne obveze prvotuženika su u apsolutnoj zastari. Za neke porezne obveze apsolutna zastara nastupila je već u trenutku darovanja, a za ostale obveza apsolutna zastara je nastupila do zaključenja glavne rasprave u ovom postupku na način kako je to naprijed utvrđeno i objasnjeno. Stoga dakle, porezno tijelo ne može naplatiti te obveze te se postupak ovrhe mora obustaviti. Kod takvog stanja stvari tužbeni zahtjev nije osnovan, jer u ovom trenutku zbog nastupa apsolutne zastare tužitelj nema dospjelu tražbinu prema prvotuženiku.

Naime, odredbom čl. 66. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Pod pravnom radnjom razumijeva se i propuštanje zbog kojega je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obveza.

31. Iz citirane odredbe proizlazi da su opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji: 1. dospjelost tražbine vjerovnika prema dužniku (traži se dospjelost, ne ovršnost), 2. pravna radnja dužnika poduzeta na štetu vjerovnika, 3.

insolventnost dužnika i 4. postojanje oštećenja vjerovnika s time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje. Te opće pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, a zajedno s njima mora biti ispunjena i jedna od posebnih pretpostavki iz odredbe čl. 67. ZOO-a. (Jednako i Ivica Crnić, Zakon o obveznim odnosima, napomene, komentari, sudska praksa i abecedno kazalo pojmova, Organizator,

Zagreb, 2012., str. 163.)

32. Za istaknuti je i to da, iz u spis priloženog vlasničkog lista, ali i povijesnog izvatka iz zemljišne knjige za Z. 13097 k.o. S., koji se dostupan na službenoj internet stranici M. pravosuđa, proizlazi da zakonsko založno pravo koje se stječe donošenjem rješenja o ovrsi nije bilo upisano u zemljišnoj knjizi.

Podaci odstupni na internetu su opće dostupni podaci, a time i opće poznati pa ih nije potrebno posebno dokazivati.

33. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je vjerovnikova tražbina u apsolutnoj zastari. To za posljedicu ima prestanak tražbine odnosno obveze poreznog dužnika.

Čl. 24. st. 2. OPZ/00-a propisano je da prava iz porezno-dužničkog odnosa prestaju zastarom. To znači da nastupom zastare porezno tijelo gubi pravo na utvrđivanje porezne obveze, na naplatu iste kao i na pokretanje prekršajnog postupka, odnosno da je sama obveza prestala. Tu je razlika između odredaba

OPZ-a i ZOO-a gdje obveza ne prestaje nego postaje tzv. naturalna obveza (naturalis obligatio).

Stoga tužbeni zahtjev nije osnovan, jer vjerovnik (tužiteljica) prema dužniku (prvotuženiku) nema tražbinu dospjelu na isplatu. Time nisu kumulativno ispunjene sve opće zakonske pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji propisane čl. 66. st. 1., 2. i 3. ZOO-a.

34. U odnosu na uputu drugostupanjskog suda iz rješenja G.-1878/21-2 od

8. prosinca 2021. da se ovaj sud nije očitovao o upravnom postupku u pogledu utvrđenja zastare predmetne tražbine za navesti je slijedeće.

34.1. U presudi P-2509/16 od 31. prosinca 2018. ovaj sud je naveo:

„…U konkretnom slučaju tužiteljeva novčana tražbina (257.375,97 kn; glavnica 175.260,63 kn i kamata 82.115,34 kn) temelji se na konačnom i ovršnom ovršnom rješenju o ovrsi, a dospjela je 4. prosinca 2010., što sve proizlazi iz rješenja o ovrsi M. financija – porezna uprava, P. ured S. klasa:

U./I-415-02/2010-001/01577 od 4. prosinca 2010., koje je postalo ovršno 21. prosinca 2010. Slijedom navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u trenutku poduzimanja sporne radnje vjerovnika na štetu dužnika (darovanje 2013.) imao dospjelu novčanu tražbinu prema prvotuženiku, a koja je dospjela 4. prosinca 2010. …Navodi prvotuženika da se u konkretnom slučaju radi o naplati zastarjele porezne tražbine nisu od značaja za rješenje ovog spora iz razloga što tužitelj svoju tražbinu temelji na konačnom i ovršnom rješenju o ovrsi. To rješenje je odluka drugog tijela vlasti u čiju ispravnost/neispravnost ovaj sud ne može ulaziti. Nadalje, ako bi prvotuženik u upravnom postupku dokazao svoju tvrdnju da se radi o zastarjeloj tražbini, ima na raspolaganju odgovarajuća pravna sredstva...“

34.2. S obzirom da se prvotuženik na ročištu od 20. rujna 2018. pozvao na upravni postupak za utvrđenje naplate zastare prava na naplatu poreznog duga sud je u navedenoj presudi jasno naveo da u konkretnom slučaju nema zastare iz razloga što je tražbina utvrđena konačnom i ovršnom odlukom drugog tijela vlasti za koju je sud vezan. To je isto navedeno i u drugostupanjskom upravnom rješenju od

10. ožujka 2021. zbog čega je odbijen je kao neosnovan zahtjev za utvrđenjem zastare prava na naplatu poreznog duga (str. 222. spisa).

Nadalje je sud ukazao da ako bi prvotuženik u upravnom postupku dokazao svoju tvrdnju da se radi o zastarjeloj tražbini, ima na raspolaganju odgovarajuća pravna sredstva.

34.3. Takav stav prvostupanjskog suda potvrdio je drugostupanjski sud u svojoj odluci Gž-761/2019-3 od lipnja 2019.

Međutim, V. sud R. H. u odluci R.-4782/2019-2 od 24.

studenog 2020. ukinuo je prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku navodeći da se radi o lakonski obrazloženi razlozima te dao uputu da pitanje osnovanosti ili ne istaknutog prigovora zastare u konkretnom slučaju treba sagledati u svjetlu odredbi tada važećeg Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 127/00, 86/01 i 152/02; dalje: OPZ/00), i to baš čl. 90.-92., koji članci uređuju pitanje zastarijevanja poreznog duga, a odredbe kojeg zakona u ovom slučaju imaju značaj posebnog zakona (lex specialis) u odnosu na odredbe ZOO-a kao općeg propisa (lex generalis).

34.4. S obzirom da je ovaj sud vezan uputom V. sud R.

H. o prigovoru zastare sud je odlučio primjenom OPZ/00-a, kako je to naprijed navedeno. U pogledu upravnog postupka koji se vodi u pogledu zahtjeva prvotuženika za utvrđenje zastare prava na naplatu poreznog duga, ovaj sud može samo ponoviti ono što je već istakao, dakle, ako bi prvotuženik u upravnom postupku dokazao svoju tvrdnju da se radi o zastarjeloj tražbini, ima na raspolaganju odgovarajuća pravna sredstva. Također je za ponoviti i to da se na taj upravni postupak za utvrđenje zastare prava na naplatu poreznog duga prvotuženik pozvao na ročištu od 20. rujna 2018., dakle prije donošenja rješenja V. sud R. H. R.- 4782/2019-2 od 24. studenog 2020.

Nadalje, kako se prvotuženik bespredmetno pozvao na upravni postupak za utvrđenje naplate zastare prava na naplatu poreznog duga, tako se i tužitelj bespredmetno poziva na taj postupak tj. rješenja donesena u tom postupku, jer je ovaj sud vezan uputom Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj uputi je o prigovoru zastare potrebno odlučiti primjenom OPZ/00-a.

35. Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev nije osnovan zbog čega je sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

36. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14).

Tuženima je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav odgovora na tužbu iznos od 5.000,00 kn, za zastupanje na 6 ročišta (05.02.18.,

30.05.18., 20.09.18., 06.11.18., 26.04.21., 04.07.22.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi iznos od po 5.000,00 kn, za sastav 2 obrazložena podneska od 07.04.21. i 24.02.22. iznos od po 5.000,00 kn, za sastav revizije 7.500,00 kn, što ukupno iznosi 52.500,00 kn. Tom iznosu pridodan je iznos od 13,125,00 kn na ime PDV-a, što ukupno iznosi 65.625,00 kn. Taj iznos uvećan je za 10% zbog zastupanja dvije osobe, što iznosi 72.187,50 kn. Trošak pristojbe odgovara na tužbu nije priznat jer u spisu ne priliježe uplatnica kao dokaz da je tuženik doista snosio taj trošak.

Zbog navedenog sud je odlučio kao u točki II. izreke presude.

U Splitu 31. listopada 2022.

S. M.. sc. Z.

T.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu u

Splitu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda

objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA: zz tužitelja

pun. tuženika

u spis