REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Broj:4.P-129/2021-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sucu ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja Ž. G., OIB:…, V. G., M. G. , zastupan po ZOU J. R. i M. B. iz P., protiv tuženika Z. banka d.d., OIB:9…, Z., T. b.J., zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M., K. & p. d.o.o., Z., radi utvrđenja i isplate, 17.listopada 2022., nakon održane i dovršene glavne javne rasprave, u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika M. B. te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika P. K., 31.listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1., članka 2. stavak 1. i 3. i 4. , članka 7.stavak 1., 2., 3. Ugovora namjenskom o kreditu, broj 67/2006, koji je potvrđen od Javnog bilježnika A. B. iz P. pod brojem OU-69/06, dana 10.veljače 2006. sklopljen između tužitelja i tuženika u djelu u kojem je kredit iskazan u valuti švicarski franak, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa te u dijelu u kojem je kamata iskazana u valuti švicarski franak, a koje glase:

„1.Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednost od 46.662,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Korisnik kredita se obavezuje iznos iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu, a pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovom Ugovorom."

2. Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od CHF 46.662,00 (četrdesetšesttisućašestošezdesetdvašvicarskafranka) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.., koja da dan sklapanja ovoga ugovora iznosi 4,9% godišnje (slovima:četiricijeladevetposto) …"

"U slučaju dospjele a nepodmirene bilo koje tražbine koja proizlazi iz ovog Ugovora, Korisnik kredita obvezuje se platiti kamatu po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora koje je promjenjiva…

Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora …"

"7. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 322,87 CHF(slovima:tristodvadesetdvai87/100švicarskihfranaka) obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamata obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora.

Za slučaj izmjene redove kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi anuitete iz prethodnog stava, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete …".

II Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 3.stavak 1. točka 2. i 3. Dodatka ugovora o kreditu koji je potvrđen od javnog bilježnika A. B. iz P. po brojem OV- 1573/11, dana 10.veljače 2011., a kojega je tužitelj zaključio s tuženikom 21.siječnja 2011., u dijelu u kojem je kredit iskazanu valuti švicarski franak u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa te u dijelu u kojem je kamata iskazana u valuti švicarski franak., a koje glase:

"Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja u CHF. Prvi anuitet

iznosi

290,32

CHF

(slovima:

dvjestnodevedesetšvicarskihfranakatridesetdvarapena), iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora.

"Za slučaj izmjene promjenjive redove kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi anuitete iz prethodnog stava, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate."

III Nalaže se tuženiku Z. banka d.d., OIB:…, Z., T. b.J. da tužitelju Ž. G., OIB:…, V. G., M. G. zbog primjene navedenih ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je kamata iskazana u valuti švicarski franak isplati iznos od 66.566,33 kune/8.834,87 eura[1] s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 5 postotnih poena, od dospijeća do 31.srpnja 2015., a od 1.kolovoza 2015., do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 10,43 kuna/1,38 eura[1] kuna sa z.z. kamatom počevši od 15.01.2009 godine, do isplate

-za iznos od 12,38 kuna/1,64 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.02.2009 godine, do isplate

-za iznos od 2,62 kuna/0,35 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.02.2010 godine, do isplate

-za iznos od 23,97 kuna/3,18 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.04.2010 godine, do isplate

-za iznos od 71,51 kuna/9,49 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.05.2010 godine, do isplate

-za iznos od 93,03 kuna/12,35 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.06.2010 godine, do isplate

-za iznos od 147,99 kuna/19,64 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.07.2010 godine, do isplate

-za iznos od 146,82 kuna/19,49 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.08.2010 godine, do isplate

-za iznos od 259,91 kuna/34,50 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.09.2010 godine, do isplate

-za iznos od 195,07 kuna/25,89 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.10.2010 godine, do isplate

-za iznos od 210,97 kuna/28,00 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.11.2010 godine, do isplate

-za iznos od 303,52 kuna/40,28 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.12.2010 godine, do isplate

-za iznos od 254,61 kuna/33,79 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.01.2011 godine, do isplate

-za iznos od 288,13 kuna/38,24 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.02.2011 godine, do isplate

-za iznos od 316,22 kuna/41,97 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.04.2011 godine, do isplate

-za iznos od 353,51 kuna/46,92 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.05.2011 godine, do isplate

-za iznos od 432,94 kuna/57,46 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.06.2011 godine, do isplate

-za iznos od 522,79 kuna/69,39 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.07.2011 godine, do isplate

-za iznos od 622,61 kuna/82,63 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.08.2011 godine, do isplate

-za iznos od 470,16 kuna/62,40 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.09.2011 godine, do isplate

-za iznos od 418,78 kuna/55,58 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.10.2011.godine, do isplate

-za iznos od 422,25 kuna/56,04 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.11.2011 godine, do isplate

-za iznos od 429,28 kuna/56,98 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 15.12.2011 godine, do isplate

-za iznos od 396,96 kuna/52,69 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 28.12.2011 godine, do isplate

-za iznos od 60.159,86 kuna/7.984,59 eura[1] sa z.z. kamatom počevši od 28.12.2011 godine, do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Z. banka d.d. OIB:9…, T. b. J., Z. da tužitelju Ž. G., OIB:…, M. G., V. G., isplati iznos naplaćene naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita od 2.308,83 kuna/306,43 eura[1] sa zakonskom zateznom kamatom od 2.siječnja 2012. pa do 31.srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vri3jdila zadnje dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015. pa do isplate po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje duge od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (tri) postotna (%) poena, pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Z. banka d.d. OIB:…, T. b. J., Z. da tužitelju Ž. G., OIB:…, M.G., V. G., naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 10.314,50 kuna/1.368,97 eura[1] sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31.listopada 2022. pa do isplate po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje duge od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (tri) postotna (%) poena, pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj Ž. G. podnio je tužbu protiv Z. banke d.d. Z., radi utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da je 10.veljače 2006. s tuženikom zaključio Ugovor o namjenskom kreditu broj 67/2006, koji je potvrđen od Javnog bilježnika A. B. iz P. pod brojem OU- 69/06, dana 13.veljače 2006. za kupnju stana, u iznosu od 46.662,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz valutnu klauzulu, s redovnom kamatom koja e tijekom trajanja ugovora promjenjiva u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama, a koja je na dan sklapanja tog ugovora iznosila 4,9 % godišnje na rok otplate od 18 godina. U članku 2. Ugovora o kreditu navedeno je da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora. Na temelju navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je jednostranom odlukom povećavao kamatnu stopu ugovorne (redovne) kamate pa je zbog toga povećavan iznos pojedinih anuiteta izraženih u CHF. Tužitelj je s tuženikom 21.siječnja 2011. zaključio Dodatak osnovnom Ugovoru o kreditu koji je potvrđen od Javnog bilježnika A. B. pod brojem OV-1573/11 dana 10.veljače 2011., kojim dodatkom je produljen rok otplate kredita s 18 na 23 godine. Tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica-švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostran mijenja kamatnu stopu. Zbog navedenoga tužitelj potražuje razliku između stvarno više plaćenih anuiteta u kunama po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i tečaju CHF za kune na dan dospijeća plaćanja otplatnih rata, u odnosu na početno izračunati anuitet prema početnom planu otplate kredita preračunato iz CHF u kunama prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4% i tečaju CHF za kune na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 73.803,55 kuna. Navodi da je pitanje ništetnosti ugovorene valutne klauzule u CHF riješeno presudom Vrhovnog suda RH. Presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj 43 Pž-6632/2017-101 od 14.lipnja 2018 odbijene su žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4.srpnja 2013 u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke da su, između ostalih, Z. B. d.d. kao I-tuženik u razdoblju od 1.listopada 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu. Prema tome, pitanje ništetnosti odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi riješeno je presudom Vrhovnog suda RH. Zbog svega navedenoga tužitelj je podnio tužbu kojom predlaže da sud utvrdi da su ništetne odredbe članka1., članka 2. stavak 1. i 3. , članka 7.. stavak 1., 2., 3. Ugovora namjenskom o kreditu, broj 67/2006, koji je potvrđen od Javnog bilježnika A. B. iz P. pod brojem OU-69/06, dana 13.veljače 2006. sklopljen između tužitelja i tuženika u djelu u kojem je kredit iskazan u valuti švicarski franak, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa te u dijelu u kojem je kamata iskazana u valuti švicarski franak. Također predlaže da se utvrdi da su ništetne odredbe članka 3.stavak 1. točka 2. i 3. Dodatka ugovora o kreditu koji je potvrđen od javnog bilježnika A. B. iz P. po brojem OV-1573/11, dana 10.veljače 2011., a kojega je tužitelj zaključio s tuženikom 21.siječnja 2011., u dijelu u kojem je kredit iskazanu valuti švicarski franak u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa te u dijelu u kojem je kamata iskazana u valuti švicarski franak. Predlaže da sud naloži tuženiku da tužitelju zbog primjene navedenih ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi isplati iznos od 73.803,55 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa, te troškove parničnog postupka.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja. Smatra da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navodi da je zakonodavac tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa da se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 07. travnja 2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Također ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 07.travnja 2016. godine nastupila zastara. Ističe da je 17. rujna 2019. godine objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ali smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g. Smatra da time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Ukoliko sud smatra da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. U razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik smatra da iz priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, "Narodne novine" broj 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. "Narodne novine" broj 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,90 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (Vilim Gorenc, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3.Podneskom od 12.srpnja 2021. tužitelj je podnio zahtjev za isplatu iznosa od 2.308,83 kune, koliko iznosi izlazna naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita koja je tužitelju naplaćena u navedenom iznosu, a za koju naknadu je u presudama Suda EU utvrđeno da su takve naknade ništetne te i Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da je takva naknada ništetna jer se o njoj nije pregovaralo te se radi o jednostranoj odluci tužene.

4. Tuženik se podneskom od 9.kolovoza 2022.očitovao kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelja je tuženik upoznao i stavio mu na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za prijevremenu otplatu iznosi 1% od iznosa uplate, odnosno najmanje kn 50,00 (toč. B 3.7.5.3. Odluke). Dakle, ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za prijevremeno vraćeni iznos kredita sukladno odlukama tuženika, a Odluka o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor iz 2012. godine propisivala je visinu naknade za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 1%. Slijedom navedenog, ukazuje se da je u ugovoru o kreditu je jasno i razumljivo bilo propisano da je tuženik od tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, a tužitelju je itekako bilo poznato da je u tom slučaju dužan podmiriti tu naknadu te mu je bio poznat i iznos odnosno postotak naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C- 621/17 (Gyula Kiss protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju U kontekstu navedenog, ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž- 5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo: da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva; da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita; da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju; da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; i da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke. S obzirom na sve navedeno, tuženik smatra da je očito da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu broj 67/2006 od 10.veljače 2006., u dodatak ugovora o kreditu od 21.siječnja 2011., u potvrdu tužene o naplaćenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita 7103016060 od 9.lipnja 2021., u nalaz i mišljenje financ.rač.vještaka S. M. od 15.srpnja 2022, saslušao je svjedoka K. P. te tužiteljicu u svrhu dokazivanja te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

6. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka sud je nedvojbeno utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja osnovani.

7. Vezano uz prigovor zastare za istaknuti je kako je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine i koji postupak je vođen pod posl. broj: P- 1401/12 donesena odluka 04. srpnja 2013. koja je u toč.1. izreke u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/17-10, 14. lipnja 2018., pa bi zastarjela samo potraživanja koja se odnose na isplatu preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule koja su dospjela 5 godina prije podnošenja navedene tužbe Trgovačkom sudu odnosno potraživanja koja su dospjela prije 4.travnja 2007., a tužitelj nema takvih potraživanja prema tuženiku. Tužiteljeva potraživanja nisu zastarjela budući je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl. broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).Napominje se da je nakon provedenog vještačenja podneskom od1.rujna 2022 tužitelj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka te od tuženika potražuje samo isplatu iznosa koji su preplaćeni zbog primjene odredbi o valutnoj klauzuli dok više ne potražuje isplatu iznosa koji su preplaćeni zbog primjene promjenjive kamatne stope koje potraživanje je zastarjelo. 8.U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da su tuženik i tužitelj 10.veljače 2006., sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, broj 67/2006, kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.662,00 CHF u kunskoj protuvrijednost obračunato prema srednjem tečaju HNB-a (čl. 1. Ugovora), koji se tužitelj, obvezao vratiti kreditoru, tuženiku, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, te se tužitelj obvezao tuženiku u mjesečnim anuitetima vratiti navedeni iznos kao i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora koja je na dan sklapanja tog ugovora iznosila 4,9% godišnje (čl. 2. Ugovora), sa rokom otplate kredita od 18 godina, što sve proizlazi iz toga ugovora koji je priložen spisu.

9.Upravo taj dio gdje se promjenljiva redovna kamatna stopa određuje u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama kreditora sud smatra nepoštenom i nejasnom i stoga ništetnom. Nepoštena je iz razloga što je predmetni Ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne pa je stoga banka u konkretnom slučaju jača strana koja određuje pravila igre pa tako i promjenljivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj Odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovor o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenljivosti kamatne stope ne daju bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svome nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Uz to ta promjenljivost je nepoštena, bez jasnih parametara jer je nejasna prosječnom potrošaču, odnosno korisniku kredita jer nije jasno naznačeno što znači promjenjiva kamatna stopa, do koje granice može ići promjenljiva kamatna stopa i kakve su posljedice za isto.

10.Ništetnost odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu utvrđena je Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te čl. 131 st. 1. Zakona o zaštiti potrošača prema kojem se obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika isto utvrditi jer se povreda odnosi na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kada je utvrđeno da je povreda počinjena.

11.U čl.6. predmetnog ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu kupnje stana.

11.1.Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja /pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

11.2. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje stana, on ima svojstvo potrošača.

11.3.Teret dokaza je li kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji nije pružio niti jedan dokaz da je tužitelj predmetni ugovor iskoristio u druge svrhe te stoga nije osnovan tuženikov prigovor da se ne radi o potrošačkom ugovoru te se na ugovorni odnos primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača.

11.4.Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

11.5. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

12.Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 10.veljače 2006. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, u daljnjem tekstu ZZP). te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu valutne klauzule tužitelj se u tužbi poziva na to da je vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 1. tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14.Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

15. Prema odredbi članka 502.a , stavak 1.ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

16.Prema odredbi članka 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a, st.1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

17.Prema tome, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja munje uzrokovana postupanjem tuženika.

18.Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u navedenoj parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe br.Pž-1401/2012 od 4.srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br.Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu to su ništave odredbe članka 1. predmetnog Ugovora u kojim člankom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

19. Naime, Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

20.Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti članka 1. i 7.Ugovora o kreditu broj 67/2006 te čl.3. Dodatka ugovora o kreditu od 21.siječnja 2011.kojim je ugovorena valutna klauzula, ocjenjujući irelevantnim navode i dokazne prijedloge tuženika o neosnovanosti takvog zahtjeva.

21.Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

22.Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23.Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju kamate prema sklopljenom ugovoru o kreditu i kamata koje su se tijekom otplate kredita mijenjale kao i razlike u promjeni tečaja odnosno valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke S. M..

24.Vještačenjem provedenim po S. M., stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i bankarstvo utvrđeno je da je 10.veljače 2006. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj 67/2006 između tuženika Z. banke d.d. kao kreditora i Ž. G. kao korisnika kredita, u kunskoj protuvrijednosti od 46.662,00 CHF, na rok otplate od 18 godina, uz mjesečnu otplatu na 216 anuiteta, sve obračunato prema srednjem tečaju HNB za devize za CHF na dan isplate kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,90% godišnje, te iznos anuiteta od 322,87 CHF u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Srednji tečaj CHF na dan isplate kredita 17.02.2006. godine je iznosio 4,702404 kuna. Dana 21.01.2011. godine sklopljen je Dodatak ugovoru o kreditu broj 67/2006 između tuženika Z. banke d.d. kao kreditora i Ž. G. kao korisnika kredita, kojim je produljen rok kredita sa 18 na 23 godine, te je ugovoren novi anuitet u iznosu od 290,32 CHF. Tužitelj je temeljem osnovnog ugovora o kreditu otplatio 60 rata kredita, a iz početnog otplatnog plana je utvrdila da je neotplaćeni iznos glavnice iznosio 37.429,09 CHF. Tužitelj je po dodatku ugovoru otplatio 10 rata kredita, a neotplaćeni iznos glavnice nakon plaćanja 70. rate kredita na dan 1.1.2012. godine je iznosio 36.471,40 CHF. Dana 28.12.2011. godine tužitelj je u cijelosti otplatio kredit jednokratnom uplatom u iznosu od 233.391,10 kuna. Od dospijeća prve rate kredita do dana 01.10.2007. godine tuženik je obračunavao ugovorenu kamatnu stopu na kredit, od 4,90% godišnje. Od 01.10.2007. godine tuženik je povećao kamatnu stupu prema podacima iz Pregleda promjena kamatnih stopa po stambenom kreditu broj 7103016060 te je od 1.02.2006 30.9.2007 kamatna stopa iznosila 4,90%, od 1.10.2007 do 31.1.2008. iznosila je 5,55%, od1.02.2008 do 30.6.2009 iznosila je 6,30%, od 1.7.2009. do 30.4.2010. iznosila je 6,80%, od 1.5.2010. do 31.10.2010. iznosila je 6,55%, od 1.11.2010. do 30.6.2011. iznosila je 6,00%, a od 1.07.2011. iznosila je 5,75%. Na temelju navedenoga vještakinja je utvrdila da razlika između stvarno više plaćenih kamata i tečajnih razlika u kunama i početno utvrđenih anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi iznosi 77.173,54 kuna. Tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope tužitelj je više platio iznos od 10.607,21 kuna. Zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 66.566,33 kuna po glavnici i po kamati. Razlika između ugovorene kamatne stope i kamatnih stopa koje su uslijedile nakon sklapanja ugovora o kreditu je izračunata kao razlika iznosa kamate u kunama po srednjem tečaju CHF na dan isplate kredita prema početnom otplatnom planu i plaćene kamate u kunama po srednjem tečaju CHF na dan isplate kredita za svaku ratu kredita. Razlika u otplati glavnice i kamate kredita od sklapanja ugovora o kreditu i početnog tečaja i promjena tečaja tijekom otplate kredita je izračunata kao razlika između iznosa uplaćene rate kredita u kunama i umnoška iznosa rate u CHF i srednjeg tečaja HNB na dan isplate kredita prema početnom otplatnom planu, te umanjena za iznos više plaćene kamate za svaku ratu kredita.

25. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne, tuženik je dužan vratiti tužitelju ukupni iznos od 66.566,33 kune koliko je tužitelj više platio po glavnici i po kamati zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita.

26.Ovaj je sud neosnovanim ocijenio tuženikov prigovor da je prilikom obračuna od pozitivnih razlika potrebno oduzeti tzv. negativne razlike kako bi se utvrdilo koliko je tužitelj više uplatio tijekom trajanja ugovornog odnosa zbog promjene tečaja valute CHF. Naime, tužitelj nije primio od tuženika nikakav iznos kojeg bi bio u obvezi vratiti. Tuženik je tužitelju naplaćivao sve sukladno ugovoru o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje, utvrđenje iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. Obzirom da je upravo tuženik uglavio nepoštene ugovorne odredbe, to samo druga strana odnosno tužitelj može trpjeti štetu zbog toga. Ukoliko tuženik trpi štetu temeljem vlastitih ugovornih odredbi onda je za to sam odgovoran te za isto potrošač ne može snositi odgovornost. U slučaju da se prigovor tuženika promatra kao prigovor prijeboja ni tada ne bi bio osnovan jer je za isto nastupila zastara. Naime, trenutak susreta međusobnih tražbina s osnova tečaja je trenutak pravomoćnosti kolektivne presude u odnosu na ništetnost valutne klauzule CHF iz 2018. te je to trenutak kada su stranke eventualno mogle međusobno konfrontirati tražbine s osnova promjenjivog tečaja. No, do tog trenutka tražbina tuženika je u zastari jer niži tečaj datira iz perioda do siječnja 2012. u odnosu na što tužba u kolektivnom sporu ne prekida zastarijevanje jer je tužba podnesena isključivo u ime i korist potrošača, te banke ne mogu uživati benefite kolektivne tužbe koja je podnesena protiv njih. Podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu prekinuta je zastara samo u odnosu na potrošače i njihove tražbine dok je u odnosu na banke cijelo vrijeme ostala neprekinuta te je zato u trenutku pravomoćnosti presude za valutu 2018. već nastupila zastara za niži tečaj.

27.Nakon provedenog vještačenja tužitelj je svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka te od tuženika potražuje isplatu iznosa od 66.566,33 kune, koliko iznosi preplaćeni iznos zbog primjene valutne klauzule koji zahtjev tužitelja je osnovan.

28.Tuženik se navedenom povlačenju ne protivi, ali traži trošak na ime sastava odgovora na tužbu s PDV-om 1.250,00 kuna i zastupanja na ročištu 11.studenog 2021. s PDV-om 1.250,00 kuna te na ime sastava podneska od 9.kolovoza 2022. s PDV-om iznos od 1.250,00 kuna.

29.Osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.308,83 kune na ime naplaćene naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita.

29.1.Naime, člankom 23.stavak.1.točkaC ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općih uvjeta poslovanja kreditora važećih u trenutku prijevremene otplate.

29.2.Uvidom u potvrdu tužene o naplaćenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita 7103016060 od 9.lipnja 2021.(list spisa 111-19) utvrđeno je da je sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge Z. banke, naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita koja je izvršena 2.siječnja 2012 iznosila 1% od iznosa upate kredita, odnosno 2.308,83 kune te naplaćena naknada predstavlja naknadu za izvršenu uslugu banke.

29.3. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

30. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. istaknuo da bi tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Navodi da je ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Navodi da je, iako se vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita."

30.1.Iz navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske nedvojbeno proizlazi da je Odredba ugovora o kreditu (Članak 23.,stavak1. točka C) kojom je propisana obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita za slučaj kada je ugovor u cijelosti izvršen (ispunjen) ništava, odnosno da tuženik nije osnovano tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita te ej stoga sud i u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i tuženiku naložio da mu isplati iznos naplaćene naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita od 2.308,83 kune s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

31.Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude na temelju odredbe čl. 3, 4, 6, 29, 296 i 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), članaka 49, 54, 117 i 138 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15) te članaka 3 i 5 Direktive vijeća 93/13 EEZ.

32. Tužitelj je u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom te je stoga sud tuženiku na temelju članka 154.stavak 51 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14), naložio da mu na ime naknade troškova parničnog postupka plati iznos od ukupno 10.314,50 kuna, koji troškovi se odnose na sastav tužbe (1.000,00 kuna),sastav obrazloženog podneska od 11.lipnja 2021. i i 1.rujna 2022.(2x1.000,00 kuna), zastupanje na ročištu za pripremno ročište(500,00 kuna), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu (1.000,00 kuna), pristup na ročište za objavu presude (500,00 kuna) s, sve s PDV-om(1.250,00 kuna), trošak vještačenja (3.000,00 kuna) te sudsku pristojbu na tužbu i presudu (544,50kuna+520,00 kuna).

32.1. Budući se tuženik nije protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, a povlačenjem istoga za tuženika nije nastao posebni trošak tuženiku ne pripada naknada troškova postupka koju tuženik potražuje zbog povlačenja dijela tužbenog zahtjeva.

33.Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 31.listopad 2022.

S u d a c :

Melita Novak, v.r.

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. ZOU J. R. i M. B.

2. OD M., K. & p. d.o.o.