Poslovni broj: 30 Povrv-146/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, OIB: 29399232217, po sutkinji ovoga suda Martini Miočević Šušnjić, na prijedlog sudske savjetnice Helene Stojić u pravnoj stvari tužitelja Č. I. d.o.o., I., OIB: …, zastupana po direktoru A. J., a ovaj po punomoćniku J. M., odvjetniku iz O. društva L.-V. & d.o.o. u S., protiv tuženika V. V., P. Š. 8, V., OIB: …, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave dana 30. rujna 2022. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja I. B. S., odvjetnice u Š. i tuženika, na ročištu za objavu presude održanom dana 28. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. G. iz V., pod posl. brojem Ovrv-18/2021 od dana 28. siječnja 2021., kojim je naloženo tuženiku V. V., V., OIB: … da plati tužitelju Č. I. d.o.o., I., OIB: … iznos od 187,06 kuna/24.83 eura[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 93,56 kuna/12.42 eura po računu broj 0070-11499161-0620 od 16. srpnja 2020. pa do isplate

- na iznos od 93,56 kuna/12.42 eura po računu broj 0166-11499161-1220 od 16. siječnja 2021. pa do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana,

kao i nastali trošak ovršnog postupka u visini od 118,50 kuna/15.73 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom

pa se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju da plati tuženiku na ime troškova parničnog postupka iznos od 500,00 kuna/66.36 eura, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u svojstvu ovrhovoditelja dana 27. siječnja 2021. godine podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženika tada ovršenika Javnom bilježniku M. G. iz V. radi naplate potraživanja u iznosu od 187,06 kuna uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

2. Rješenjem posl. broj Ovrv-18/2021 od 28. siječnja 2021. godine Javni bilježnik je odredio predloženu ovrhu.

3. Tuženik je u svojstvu ovršenika pravodobno izjavio prigovor protiv naprijed navedenog rješenja o ovrsi, te je Općinski sud u Šibeniku svojim rješenjem poslovnog broja Povrv-146/2021 od dana 29. ožujka 2021. Rješenje o ovrsi stavio izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo provedene radnje i odredio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Tuženik se u svom prigovoru u cijelosti protivio Rješenju o ovrsi kao neosnovanom, te naveo da se ovrhovoditelj bavi prikupljanjem i odvozom smeća na području mjesta R., a gdje se nalazi obiteljska kuća ovršenika, međutim da isti nije jedini nasljednik svojih pok. roditelja pa je samim time odluka tužitelja da kao korisnika tereti samo njega neutemeljena. Nadalje, da je adresa prebivališta tuženika u V. te isti samo dva do tri puta godišnje dođe u mjesto R., te da ne koristi usluge tužitelja, a čemu je i više puta obavještavao tužitelja i vraćao račune i dostavljao račune električne energije kako bi dokazao da na navedenoj adresi ne boravi i ne odlaže otpad.

Tužitelj je tuženiku dostavio i obavijest da se otpad skladišti isključivo u vrećice koje osigurava tužitelj i koje sadrže njegov logo, a preuzimaju se u sjedištu tužitelja, te da sav ostali eventualni otpad koji nije skladišten u navedene vrećice neće biti preuzet. Tuženik nikada nije potpisao bilo kakav ugovor o korištenju usluga tužitelja niti je preuzeo potrebne vrećice.

Tužitelj je prema tuženiku već vodio parnični postupak pred Općinskim sudom u Šibeniku posl. broj Povrv-29/2020 radi naplate odvoza komunalnog otpada za razdoblje koje je prethodilo sada utuženom razdoblju, a koji postupak je tužitelj pravomoćno izgubio (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-2635/20). Odredbom čl. 13. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom propisano je da ukoliko korisnik ne koristi nekretninu da se to dokazuje nepostojanjem potrošnje električne energije. Prema tome, da tuženik nije korisnik tužiteljevih usluga i da ne koristi nekretninu vidljivo je iz računa električne energije za utuženo razdoblje koji su minimalni i sastoje se od paušalne svote te minimalnog iznosa potrošnje.

5.Tužitelj je u odnosu na prednje navode istaknuo da je tuženik kao vlasnik dijela nekretnine u Općini R. dužan postupati s otpadom sukladno čl. 21. Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada na području općine R. (Odluka) . Tuženik je povremeni korisnik i kao takvome je obračunata naknada sukladno cjeniku za povremene korisnike, te isto tako tuženik nije dostavio tužitelju rješenje o nasljeđivanju temeljem kojeg bi se mogla napraviti raspodjela obveze za nekretninu u R. na više suvlasnika. Sukladno čl. 7. toč. 1. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom tuženik je dužan koristiti javnu uslugu i predati otpad davatelju usluge na području na kojem se nalazi nekretnina korisnika, dakle ovdje tužitelju. U čl. 22. Odluke Općine R. definirano je kada korisnik usluge nije obvezan plaćati uslugu, odnosno čime se dokazuje nekorištenje nekretnine. Jedan od dokaza nekorištenja nekretnine je podatak o očitanju mjernih uređaja za potrošnju el. energije, te je iz raspoloživih podataka za 2020. godinu za predmetnu nekretninu razvidno da postoji potrošnja el. energije za godinu dana i to 429 kwh. Izjava o načinu korištenja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada je dostavljena tuženiku, a na koju se isti nije očitovao.

Prema odredbi čl. 30. st. 5. Zakona o održivom gospodarenju komunalnim otpadom ( ZOGO) tuženik je kao vlasnik (ili korisnik) nekretnine po samom zakonu korisnik usluge gospodarenja otpadom, a prema odredbi čl. 30. st. 6. toč. 5. ZOGO dužan je snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom srazmjerno količini otpada koji je predao davatelju usluge. Uredbom o gospodarenju komunalnim otpadom definirano je da je nekretnina koja se trajno ne koristi ona nekretnina za koju je utvrđeno da se ne koristi na temelju očitovanja vlasnika nekretnine i kad je potrebno na temelju podataka očitovanja mjernih uređaja za potrošnju el. energije ili pitke vode ili na drugi način, te je prema odredbi čl. 20. korisnik dužan platiti davatelju usluge iznos cijene javne usluge za obračunsko mjesto i obračunsko razdoblje , a ta obveza ne nastaje za obračunsko mjesto na kojem se nekretnina ne koristi. Između tužitelja i tuženika je sklopljen Ugovor o korištenju sve sukladno čl. 15. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom te sukladno čl. 24. Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada na području općine R.. Preuzimanje vrećica koje su definirane spremnikom korisnik vrši osobno u prostorijama društva ili po ovlaštenju korisnika, druga osoba. Tuženik da u ovom postupku ne spori da predmetnu nekretninu koristi ponekad, a što je razvidno iz podataka o potrošenoj električnoj energiji, te je isti u evidenciji tužitelja evidentiran kao povremeni korisnik s minimalnom mjesečnom naknadom u iznosu od 93,56 kuna za pola godine, budući da računi izlaze polugodišnje od 1. do 6. mjeseca i od 7. do 12. mjeseca. Povremeni korisnici (koji nemaju prebivalište na području pružanja usluge) plaćaju naknadu ovisno o volumenu proizvedenog otpada na razini polugodišnjeg perioda sukladno cjeniku.

Prema tužiteljevim Općim uvjetima isporuke javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivom otpada od 27. kolovoza 2019. korisnik javne usluge na području pružanja javne usluge je vlasnik nekretnine, odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine odnosno korisnik posebnog dijela nekretnine , a usluga se isporučuje na temelju izjave o načinu korištenja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog otpada s time da se ugovor zaključuje na neodređeno vrijeme i smatra se zaključenim i u slučaju kada korisnik nije podnio zahtjev ali je isti obveznik korištenja usluge sukladno čl. 34. st. 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu i Odlukama koje donose jedinice lokalne uprave i samouprave. Tuženiku kao i svim korisnicima je dostavljna Izjava o načinu pružanja usluge, a koja predstavlja ugovor između tužitelja i tuženika u kojem je definiran i način i cijena. Korisnici su imali mogućnost ulaganja prigovora ili prijedloga, što tuženik nije učinio već je svoju izjavu vratio nepopunjenu.

Dakle, iako se tuženik na dostavljenu izjavu nije očitovao to se u smislu odredbe čl. 14. i 15. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom, a koje odredbe definiraju pretpostavke za postojanje ugovora između davatelja usluga i korisnika, smatra da su ovdje tužitelj i tuženik sklopili ugovor, a kako je to propisano i u čl. 24. Odluke o načinu pružanja javne usluge općine R..

6. U svom podnesku od dana 10. lipnja 2021. tuženik je pojasnio da tužitelj klasificira tuženika kao povremenog korisnika iako isti s tužiteljem nikada nije sklopio ugovorni odnos. Tuženik nikada nije potpisao Izjavu kojom bi se tužitelj obvezao dati tuženiku kao korisniku spremnik i vrećice za skladištenje otpada u koje bi tuženik proizvedeni otpad skladištio i iznosio ispred nekretnine, dok bi tužitelj također bio u obvezi redovito izmjeriti povremeni otpad , odvesti ga i i svemu voditi evidenciju (čl. 33. st. 3. ZOGO-davatelj usluge je dužan voditi evidenciju o preuzetoj količini otpada od pojedinog korisnika usluge u obračunskom razdoblju prema kriteriju količine), a što ovdje nije slučaj. Odredbom čl. 30. st. 6. toč. 5. ZOGO propisano je da je korisnik dužan snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom srazmjerno količini koju je isti predao davatelju usluge , a ovdje tuženik niti je proizveo niti predao davatelju usluge bilo kakav otpad slijedom čega nije niti nastala naknada koju bi isti morao podmiriti davatelju usluge za preuzeti otpad.

7. U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem računa za odvoz otpada broj 0070-11499161-0620 i računa broj 0166-11499161-1220 (list 5 i 6 spisa), opomene HEP-a broj: 01 2201178927-2001901-1, računa/obračuna HEP-a o potrošnji el. energije i naloga za nacionalna plaćanja HEP-a (list 21-25 i 77 spisa, te 130-132 spisa), obavijesti Č. I. d.o.o. od listopada 2020. (list 26 spisa), dopisa tuženika (list 27- 32 spisa), Općih uvjeta isporuke Javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada od 27.08.2019. (list 47-52 spisa), Ponovljenog poziva na uredno postupanje s iskoristivim i miješanim komunalnim otpadom, i najava poskupljenja usluge od 22.10.2019. (list 53 spisa), cjenika (list 54 -57 spisa), Izjave o načinu korištenja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada (list 58-59 spisa), računa V. I. d.o.o. o potrošnji vode (list 83-91 spisa).

Tuženik je na pripremnom ročištu održanom dana 30. rujna 2022. odustao od dokaznog prijedloga da se u ovom postupku saslušaju stranke, dok je sud odbio prijedlog tužitelja za saslušanjem direktora i zz A. J., dipl. oec, šefice računovodstva kao i prijedlog za provođenjem vještačenja kao suvišne.

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Predmet ovog postupka je potraživanje tužitelja u iznosu od 187,06 kuna na ime usluge odvoza otpada za period siječanj-lipanj 2020. i srpanj-prosinac 2020.

10. Među strankama nije sporno da je tužitelj društvo kojemu je povjereno obavljanje komunalne djelatnosti prikupljanja, odvoza i odlaganja komunalnog otpada sa područja Općine R., te da je tuženik suvlasnik kuće u R. (radi se o rodnoj kući tuženika). Nesporno je da tuženik ima prebivalište izvan područja na kojem tužitelj obavlja svoju djelatnost, odnosno ima prijavljeno prebivalište u V.. Nesporno je da tuženik posjeduje račune HEP-a za razdoblje 24.09.2019.-20.03.2020., kao i račune za razdoblje 20.03.2020.-22.09.2020, te za razdoblje od 22.09.2020.-24.03.2021., kao i račune za mjesece travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, studeni i prosinac 2019. iz kojih je vidljiva minimalna potrošnja električne energije.

11. Ono što je sporno jeste da li je tuženik koristio tužiteljeve usluge u utuženom razdoblju, i onda kao takav bio u obvezi plaćati tužitelju usluge odvoza otpada za predmetnu nekretninu, a sve u skladu s Odlukom o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada na području Općine R..

12. Odredbom čl. 12. Općih uvjeta isporuke javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada od 27. kolovoza 2019. (dalje Opći uvjeti) propisano je da su korisnici komunalnih usluga razvrstani u tri kategorije, i to: domaćinstva, pravne osobe, obrtnici i drugi gospodarski subjekti, s time da povremeni korisnici (koji nemaju prebivalište na području pružanja usluge) plaćaju naknadu ovisno o volumenu proizvedenog otpada na razini polugodišnjeg perioda sukladno Cjeniku, a ukoliko korisnik ne koristi nekretninu to se dokazuje nepostojanjem potrošnje električne energije sukladno čl. 13. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom i u tom slučaju nema obvezu plaćanja naknade za uslugu.

13. Odredbom čl. 33. st. 1. Zakona o održivom gospodarenju otpadom (“Narodne novine“ broj : 94/13, 73/17, 14/19, 98/19, dalje ZOGO) propisano je da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu javne usluge iz čl. 30. st. 1. tog zakona ( usluge prikupljanja otpada), na način kojim se osigurava primjena načela „onečišćivač plaća“, dok je odredbom čl. 33. st. 2. istog zakona određeno da je davatelj usluge dužan korisniku usluge obračunati cijenu te javne usluge razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju. Isto tako odredbom čl. 33. st. 3. ZOGO propisana je obveza davatelja usluge vođenja evidencije o preuzetoj količini otpada od pojedinog korisnika usluge u obračunskom razdoblju.

14. Nadalje, odredbom čl. 12. Općih uvjeta tužitelja propisano je da ukoliko korisnik ne koristi nekretninu da se to dokazuje nepostojanjem potrošnje električne energije sukladno čl. 13. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom i u tom slučaju nema obvezu plaćanja naknade za uslugu.

15. Prema zaključku broj 2 sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 4. prosinca 2017. proizlazi da u situaciji kada je tuženik prigovorio i dokazao da javnu uslugu skupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada nije koristio, treba uvažiti prigovor i odbiti tužbeni zahtjev jer se prema Zakonu o održivom gospodarenju otpadom, kao i prema Zakonu o otpadu primjenjuje načelo „ončišćivač plaća“- proizvođač otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, pa nije moguće naplatiti uslugu od onih vlasnika nekretnina kojim ta usluga stvarno nije pružena, odnosno od osoba koje nisu onešišćivači.

16. Prema tome, da bi se tuženik s uspjehom oslobodio plaćanja usluge odvoza komunalnog otpada, mora dokazati da ne koristi predmetnu nekretninu u smislu odredbe čl. 12. Općih uvjeta, a što je tuženik ovdje dokazao na način da je uz prigovor podnio račune HEP-a iz kojih proizlazi minimalna potrošnja uz paušalni iznos koji se plaća bez obzira na potrošnju.

17. Odredbom članka 219. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

18. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari tuženik tvrdio da ne koristi uslugu tužitelja i da mu ista nije pružena, te kako je sukladno odredbi čl. 12. Općih uvjeta uspio dokazati da ne koristi nekretninu nepostojanjem potrošnje električne energije kroz utuženo razdoblje, dok tužitelj nije dokazao da je tuženik zaista koristio tužiteljeve usluge u utuženom razdoblju na način da je vodio evidenciju o preuzetoj količini otpada od tuženika, to proizlazi da tuženik ne proizvodi otpad s obzirom da ne koristi nekretninu.

19.Ovdje valja navesti da je sud odbio prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem direktora i zz A. J., dipl. oec. te šefice računovodstva kao i prijedlog za provođenjem vještačenje jer je smatrao da su navedeni dokazni prijedlozi suvišni za razjašnjenje spora među strankama, tj. da li je tuženik u utuženom periodu uistinu koristio tužiteljeve usluge slijedom čega je bio u obvezi plaćati tužitelju naknadu za navedene usluge.

20. Slijedom svega naprijed navedenoga valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao pod toč. I. izreke presude.

21. O troškovima parničnog postupka odlučeno je temeljem odredaba članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15-dalje Tarifa).

22. Tuženiku su na temelju citiranih odredaba ZPP-a priznati troškovi parničnog postupka za zastupanje po punomoćniku-odvjetniku u iznosu jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 500,00 kuna/ 66.36 eura (Tbr. 7. toč. 8. Tarife).

23. Slijedom navedenoga je odlučeno kao pod toč. II. izreke presude.

U Šibeniku, 28. listopada 2022.

Sudac:

Martina Miočević Šušnjić