Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: 4 P-56/2022-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u građanskopravnoj stvari tužitelja M. O. d.o.o., OIB:…, Z.1 , kojeg zastupaju punomoćnici D. M. i D. R. D., odvjetnici u OD M. i partneri d.o.o., Z.1 , protiv tuženika ustanova, OIB:…, Z. , kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z.2 , radi isplate, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 16. rujna 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja D. M. i punomoćnika tuženika I. S., te nakon ročišta radi objave i uručenja presude, 28. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, ustanova, OIB:…, Z.2 , da tužitelju M. O. d.o.o., OIB:…, Z.1 , isplati iznos od 1.458.070,20 kn/193.519,17 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to na iznos od 1.342.784,93/178.218,19 Eur, od dana 25. veljače 2022., a na iznos od 115.285,33 kn/15.300,99 Eur od dana 10. studenoga 2021. pa sve do isplate, a po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.342.784,93/178.218,19 Eur, i to za razdoblje od 22. srpnja 2020. do 24. veljače 2022.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 110.306,25 kn/14.640,16 Eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28. listopada 2022. pa do isplate, a po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 27.981,25 kn/3.713,75 Eur.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je tuženik u parnici poslovni broj P- 885/2015, a koju je, kao tužitelj, pokrenuo protiv tamo tuženika, P. banke d.d., R., ishodio presudu Trgovačkog suda u Rijeci dana 16. ožujka 2018., kojom da se P. banci d.d. nalaže platež iznosa od 908.563,67 kn sa zateznom kamatom tekućom od 25. svibnja 2015., te troška postupka od 78.175,00 kn, sve slijedom instituta stjecanja bez osnove. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-3682/2018 od 8. svibnja 2020. da je odbijena žalba P. banke d.d. u likvidaciji, čime je presuda Trgovačkog suda u Rijeci postala pravomoćna. Temeljem presude, P. banka d.d. u likvidaciji da je ovdje tuženiku 20 srpnja 2020. platila 1.342.784,93 kn, ne čekajući pokretanje ovrhe, a koji iznos tuženik da je i zaprimio. Pored navedenog plaćanja, P. banka d.d. u likvidaciji da je protiv citirane pravomoćne presude podnijela zahtjev za podnošenje revizije, a da je odlukom Vrhovnog suda RH od 14. listopada 2020. ista i dopuštena, te dana 10. studenoga 2021. donijeta presuda Vrhovnog suda poslovni broj Rev-155/2021 kojom se revizija prihvaća, citirana pravomoćna presuda preinačuje, te se odbija zahtjev tamo tužitelja za isplatu 908.563,67 kn, pa da, posljedično tome, tamo tuženiku, P. banci d.d., pripada i trošak postupka od 115.285,33 kn. Slijedom navedenog, da je P. banka d.d. u likvidaciji od ovdje tuženika, stekla pravo na povrat iznosa od 1.342.784,93 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana uplate, te naknadu dosuđenog troška u iznosu od 115.285,33 kn, sa zateznom kamatom. Dakle, zbog činjenice da je temeljem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci kojom se nalaže P. banci d.d. isplatiti ovdje tuženiku naznačeni iznos, te istom odlukom odbijen tužbeni zahtjev, da je ovdje tuženik, ustanova, dužna vratiti iznos koji joj je P. banka d.d. u likvidaciji isplatila jer više ne postoji valjana pravna i činjenična osnova za stjecanje istog.

Pojašnjava i da je za trajanja navedenog parničnog postupka pokrenut postupak likvidacije P. banke d.d., pa da je tako u sudski registar 30. lipnja 2018. upisana promjena tvrtke i to kao P. banka d.d. R. u likvidaciji, slijedom čega je parnični postupak protiv ovdje tuženika (tamo u svojstvu tužitelja) nastavljen tijekom likvidacijskog postupka prednika ovdje tužitelja (P. banke d.d. R. u likvidaciji), pa je upravo P. banka d.d. R. u likvidaciji ishodila revizijsku odluku Vrhovnog suda 10. studenoga 2021., nakon čega je brisana iz registra 24. veljače 2022. Po tužitelju, iz navedenog proizlazi da je P. banka d.d. u likvidaciji (a što je bitno za postupak provođenja likvidacije) imala i eventualnu buduću tražbinu na povrat iznosa plaćenog tuženiku 20. srpnja 2020., a koju je tražbinu mogla imati sve do brisanja iz sudskog registra, pa onda do tog vremena tom tražbinom ovlašteno mogla i raspolagati. Tužitelj ovo iznosi kao bitno jer je on ovdje spornu tražbinu prema tuženiku i stekao ugovorom o ustupu tražbine od 30. studenoga 2021., kojim ugovorom je P. banka d.d. u likvidaciji kao cedent ustupila tu buduću eventualnu tražbinu, na koji način je banka ovlašteno i valjano tražbinom i raspolagala. P. banka d.d. u likvidaciji je dopisom od 31. siječnja 2022. izvijestila tuženika o predmetnom ustupu.

2. Tuženik u pisanom odgovoru na tužbu (l.s. 152 do 154), osporava navode tužitelja i sam tužbeni zahtjev, i po osnovi i po visini. U bitnome, najprije ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tvrdeći da je ugovor o cesiji od 30. studenoga 2021. ništetan, jer su ga potpisali likvidatori prednika ovdje tužitelja, suprotno odredbama Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 11/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22; dalje ZTD). Isto tako, tvrdi da je tražbina iz presude Trgovačkog suda u Rijeci (zapravo, ovdje sporna tražbina), vlasništvo tuženika i bez obzira na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zbog čega se u konkretnom slučaju ne može primijeniti institut stjecanja bez osnove. Nadalje, prema tuženiku, novac koji mu je vraćen nakon pravomoćno završenog parničnog postupka predstavlja jedno od „vlasništva“ u smislu čl. 1. Protokola br. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Protokol), a navodi ovdje tužitelja da su u suprotnosti s konvencijskim pravom, pri čemu se poziva na odluku Europskog suda u predmetu S. protiv RH. Konačno, u pisanom odgovoru na tužbu, ukazuje i na činjenicu da prednik tužitelja nikada nije imao nikakvo potraživanje prema tuženiku, a ovo i bez obzira na odluku Vrhovnog suda RH koja stoga da ne može predstavljati valjani pravni temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka stranke su višekratno iznijele svoje činjenične navode i pravna shvaćanja vezano uz predmet spora (tužitelj u podnescima na l.s. 156 i 205 do 211, tuženik u podnesku na l.s. 216 do 220, te obje stranke na ročištima od 15. srpnja, 1. rujna i 16. rujna 2022.

U bitnome, tužitelj se protivi navodima i pravnim shvaćanjima tuženika koje je ovaj istakao tijekom postupka. Smatra da je odluka Vrhovnog suda RH dovoljno jasna i predstavlja očitu pravnu osnovu za utvrđenje da bi tuženik ovdje spornu tražbinu stekao temeljem pravne osnove koja je naknadno otpala. Neosnovanim smatra tvrdnje tuženika da bi ugovor o cesiji bio ništetan jer da likvidatori nisu imali potrebna zakonska ovlaštenja za njegovo sklapanje, a neosnovanim smatra i tvrdnju da se radilo o besplatnom pravnom poslu, jer da su ugovorne stranke za tražbine dogovorile naknadu. Smatra da nema uvjeta za prekid postupka zbog podnošenja ustavne tužbe ili tužbe Europskom sudu, kao i da za odlučivanje o tužiteljevu zahtjevu nisu mjerodavne tvrdnje tuženika koje se odnose na pravni odnos prednika tužitelja s društvom F. d.o.o., kao niti radnje prednika tužitelja (P. banke d.d. R. u likvidaciji) u stečajnom postupku nad tim društvom.

Također, ukazuje i da tuženik pogrešno interpretira ugovor o cesiji između tužitelja i P. banke d.d. u likvidaciji, poriče da bi P. banka d.d. u likvidaciji povukla reviziju jer ukazuje na navod iz podneska te banke u kojim se ističe da se revizija povlači ukoliko Vrhovni sud RH do tada nije odlučio o prijedlogu za reviziju, a u tom trenutku revizijska odluka da je već bila donesena. Netočnim i pogrešnim smatra tvrdnje tuženika da nije došlo do povećanja imovine tuženika, odnosno osiromašenja tužitelja uplatom iznosa iz točke I. tužbenog zahtjeva koja je izvršena 20. srpnja 2020., kao i tvrdnju da tuženik presudom Trgovačkog suda u Rijeci P-882/15 nije stekao ništa. U odnosu na samu cesiju sa svojim prednikom, ukazuje na odredbe čl. 80. i čl. 81. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje ZOO).

U odnosu na naprijed iznesene navode tužitelja, treba ukazati i na navode tuženika nakon odgovora na tužbu. Naime, na ročištu od 15. srpnja 2022., tuženik je doista predložio prekid postupka do odluke Ustavnog suda RH, te odluke Europskog suda za ljudska prava, kojima da se obratio radi zaštite svojih prava. Tuženik se u svom očitovanju na tvrdnje tužitelja na istom ročištu doista poziva na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu S. protiv RH, tvrdi da je ovdje sporni novac njegovo vlasništvo, u smislu čl. 1. Protokola br. 1. Tvrdi da se u konkretnom slučaju ne radi o stjecanju bez osnove jer da spornom isplatom po presudi Trgovačkog suda u Rijeci nije došlo do obogaćenja ovdje tuženika, niti do umanjenja imovine ovdje tužitelja. Ističe i da tužitelj cesijom nije mogao steći utuženi iznos, jer da tražbina P. banke d.d. prema ovdje tuženiku nije postojala, a da je i postojala, nije bila odrediva. Ponavlja tvrdnje o ništetnosti ugovora o ustupu, zbog nedostataka u ovlaštenjima likvidatora banke.

U podnesku od 25. srpnja 2022. (l.s. 216 do 220) tuženik, u bitnome, ponavlja navode iz odgovora na tužbu i s ročišta, a kako su oni ranije interpretirani u obrazloženju ove presude.

U odnosu na ovlaštenja likvidatora za zaključenje ugovora o cesiji, poziva se i na odredbe čl. 252. Zakona o kreditnim institucijama (NN 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 146/20). Iznosi svoja shvaćanja vezano uz odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu S. protiv RH, a u konačnici analizira i kronologiju donošenja i način postupanja Vrhovnog suda RH u revizijskom postupku pod posl. br. Rev-155/2021, navodeći kako ta odluka nije bila evidentirana u e-Komunikaciji na dan 10. studenoga 2021. koji se navodi kao datum njezina donošenja, da je predsjednica vijeća M. M. elektronički odluku potpisala 7. veljače 2022., te da ju je ovdje tuženik zaprimio 24. veljače 2022., pa prema tuženiku, kraj navedenih datuma, nije logično da bi prednik tužitelja reviziju povukao, jer da to zasigurno ne bi učinio da je znao (po datumu od 10. studenoga 2021.), da je odluka donesena. U odnosu na donošenje revizijske odluke ukazuje da je ona donesena u vijeću različitom od onog iz godišnjeg rasporeda poslova Vrhovnog suda RH, a iz svega zaključuje da je revizijska odluka donesena nakon što je Primorska banka d.d. u likvidaciji povukla prijedlog za reviziju.

4. U dokaznom postupku sud je saslušao svjedoka A. G. (l.s. 366 i 367), te je izvršio pregled isprava priloženih spisu i to: presudu Trgovačkog suda u Rijeci 5P-882/2015 (l.s. 7 do 13), presudu Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj 4 Pž-3682/2018 od 8. svibnja 2020. (l.s. 14 do 17), potvrdu o isplati (l.s. 19), rješenje Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revd 2874/2020 od 14. listopada 2020. (l.s. 20 i 21), presudu Vrhovnog suda RH, broj Rev- 155/2021 od 10. studenoga 2021. (l.s. 22 do 27), povijesni izvadak iz sudskog registra za P. banku d.d. R. (l.s. 28 do 70), mišljenje H. N. banke d.d. od 10. travnja 2018. (l.s. 71 do 139), rješenje Trgovačkog suda u Rijeci, posl. br. Tt-22/847-5 od 24. veljače 2022. (l.s. 140), ugovor o cesiji od 30. studenoga 2021. (l.s. 142 do 144), obavijest od 31. siječnja 2022. (l.s. 146 do 148), podnesak P. banke d.d. u likvidaciji (l.s. 174), ustavnu tužbu (l.s. 175 do 186), presudu Europskog suda za ljudska prava po zahtjevu broj 679/11 (l.s. 187 do 204), izvadak iz eKomunikacije (l.s. 214), izvadak iz ePredmeta (l.s. 221), godišnji raspored poslova Vrhovnog suda RH s izmjenama (l.s. 228 do 256), obrazac zahtjeva podnesenog Europskom sudu za ljudska prava (l.s. 295 do 308), obavijest o razlučnom pravu s prilozima (l.s. 309 do 333), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu (l.s. 334 do 338), tablicu prijavljenih tražbina razlučnih i izlučnih prava (l.s. 339 do 348) te podneske u stečajnom i predstečajnom postupku nad društvom F. d.o.o. (l.s. 354 do 359).

Sud je odbio preostale dokazne prijedloge smatrajući da iz provedenih dokaza može utvrditi odlučne činjenice i donijeti odluku o zahtjevu tužitelja.

Tako nisu prihvaćeni dokazni prijedlozi tuženika za financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, pribavom cjelokupnog spisa Trgovačkog suda u Rijeci i Vrhovnog suda RH koji se tiču odluka o ovdje spornoj tražbini, sve budući je sud smatrao da okolnosti koje bi se mogle utvrditi tim dokazima nisu odlučne za donošenje presude, a u odnosu na spise Trgovačkog suda u Rijeci i Vrhovnog suda RH, spisu su priložene donesene odluke (kao i drugostupanjska odluka Visokog trgovačkog suda RH); a iz kojih su vidljivi razlozi tih i takvih odluka.

Sud također nije prihvatio ni tuženikov prijedlog za prekidom postupka do donošenja odluka povodom ustavne tužbe ovdje tuženika i povodom zahtjeva Europskom sudu za ljudska prava, smatrajući da njihovo podnošenje ne predstavlja zakonsku pretpostavku za prekidom ovog postupka. Pritom sud naglašava da tvrdnje o mogućoj šteti koju bi tuženik trpio ukoliko bi se ovdje zahtjev tužitelja prihvatio, a po ustavnoj tužbi ili zahtjevu Europskom sudu za ljudska prava donijela drugačija odluka, nisu dokazane, te predstavljaju samo navod i pretpostavku ovdje tuženika i nisu razlogom za prekid parničnog postupka.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

7. Odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 1.342.784,93 kn, uvećano za zatezne kamate temeljem stečenog bez osnove, te isplate iznosa od 115.285,33 kn, uvećano za zatezne kamate s osnove dosuđenih troškova iz presude Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-155/2021 od 10. studenoga 2021.

9. U ovoj fazi postupka između stranaka nije sporno da je po tužbi ovdje tuženika Trgovački sud u Rijeci svojom presudom posl. br. 5 P-882/2015 od 16. ožujka 2018. obvezao u tom postupku tuženika, P. banku d.d. R., na isplatu iznosa od 908.563,67 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. svibnja 2015. do isplate. Nije sporno niti da je Visoki trgovački sud RH svojom presudom poslovni broj 4 Pž-3682/2018 od 8. svibnja 2020. potvrdio navedenu prvostupanjsku odluku, a tuženik ne osporava niti tvrdnju tužitelja da je temeljem takve odluke suda isplatio, i to 20. srpnja 2020. iznos od 1.342.784,93 kn, što proizlazi i iz ispisa E. banke na l.s. 19.

Nadalje, između stranaka nije sporno da je P. banci d.d. Vrhovni sud RH svojim rješenjem broj Revd 2874/2020 od 3. listopada 2020. dopustio podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda RH od 8. svibnja 2020., te da je povodom izjavljene revizije Vrhovni sud RH presudom posl. br. Rev-155/2021 preinačio drugostupanjsku presudu, uvažio žalbu P. banke d.d. i odbio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 908.563,67 kn, te obvezao ovdje tuženika na plaćanje troškova postupka u iznosu od 115.285,33 kn. Za napomenuti je, a u odnosu na ovu revizijsku presudu, da je između stranaka sporno kada je ona donesena, jer iz navoda tuženika u podnesku od 25. srpnja 2022., proizlazi da bi on osporavao da je presuda donesena 10. studenoga 2021.

Isto tako, nije sporno da je nad P. bankom d.d. R. proveden postupak likvidacije, što je uostalom i vidljivo iz povijesnog izvatka iz sudskog registra, sve na temelju odluke skupštine društva od 21. svibnja 2018. Također, što među strankama nije osporavano, a što također proizlazi iz povijesnog izvatka iz registra, jest da je P. banka d.d. R. u likvidaciji (u konkretnom slučaju, prednik tužitelja), prestala postojati 24. veljače 2022., temeljem rješenja Trgovačkog suda u Rijeci Tt-22/847 koje je također priloženo spisu na l.s. 140. Konačno, tuženik ne osporava niti tvrdnju tužitelja je s P. bankom d.d. R. u likvidaciji zaključio ugovor o cesiji, predmet kojeg ugovora je ovdje sporna tražbina, a koji ugovor također priložen spisu i čiji je izvornik tužitelj dostavio na uvid.

10. Ono što je između stranaka sporno jest je li navedeni ugovor o cesiji ništetan, a posljedično tome proizvodi li pravne učinke. Sporna je činjenica je li prednik ovdje tužitelja, P. banka d.d. u likvidaciji, povukao prijedlog za reviziju, pa je, unatoč tome, o reviziji odlučeno. Tuženik spori i vrijeme donošenja revizijske odluke. Međutim, ono što je za tuženika najspornije u ovoj pravnoj stvari, i pored postojanja odluke Vrhovnog suda RH, jest ocjena ima li mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove u ovom konkretnom postupku. Tuženik smatra da spornom naplatom nije došlo do umanjenja imovine ovdje tužitelja, niti „obogaćenja“ ovdje tuženika. Smatra da je na temelju odluka Trgovačkog suda u Rijeci i Visokog trgovačkog suda RH, on samo vratio svoj novac, odnosno svoju imovinu, koja je greškama u postupku naplate prenesena ovdje tužitelju.

Naime, tuženik takav zaključak izvlači iz kronologije događaja, a koja je vidljiva posebno iz presude Trgovačkog suda u Rijeci. Proizlazi da bi tuženik svojom pogreškom u poslovanju novac umjesto društvu M. d.d., Z.1 uplatio društvu F. d.o.o., Z. , a onda je u postupku prisilne naplate obveza tog društva (F. d.o.o.) prema P. banci d.d., ovdje sporni iznos prenesen tom predniku ovdje tužitelja. Takvo su stajalište, zapravo, zauzeli i Trgovački sud u Rijeci i Visoki trgovački sud RH koji je potvrdio prvostupanjsku presudu. Nakon što problematizira ovaj dio osnovanosti tužiteljeva zahtjeva, tuženik nadalje osporava i način na koji bi tužitelj stekao sporno potraživanje. U tom dijelu tvrdi da ugovor o cesiji nije valjan, jer likvidatori tužiteljeva prednika nisu bili ovlašteni zaključiti ugovor o ustupu tražbine, pri čemu posebno apostrofira da je tome tako i zbog toga što se radilo o besplatnom pravnom poslu. Osim toga, nevaljanost i neosnovanost spornog prijenosa tražbine vidi i u činjenici što P. banka d.d., R., prije, i tijekom likvidacije, nije imala, niti stekla, bilo kakvo potraživanje prema ovdje tuženiku, a koje bi, potom, mogla valjano prenijeti (pa i ustupom) ovdje tužitelju.

Konačno, tuženik smatra, kako je već rečeno, da nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 1111. ZOO-a, a posebno upućuje na činjenicu da je sporni novac njegovo vlasništvo, pri čemu se poziva i na čl. 1. Protokola br. 1. upućujući na odluku Europskog suda za ljudska prava S. protiv RH.

11. Protivno ovakvim navodima tuženika, ovaj sud je mišljenja da su u konkretnom slučaju utvrđene odlučne činjenice, prema kojima je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Naime, odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je prema st. 3. istog članka, određeno da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Iz provedenog dokaznog postupka, proizlazi da je prednik ovdje tužitelja, P. banka d.d., R., u likvidaciji, ovdje tuženiku, 20. srpnja 2020. isplatio iznos od 1.342.784,93 kn, i to temeljem presude Trgovačkog suda u Rijeci, posl. br. 5 P-882/2015, od 16. ožujka 2018., a nakon što je ta presuda potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH od 8. svibnja 2020., što znači da je postojala pravna osnova stjecanja spornog iznosa od strane ovdje tuženika.

Iz obrazloženja takvih odluka navedenih sudova, činjenično proizlazi da je ovdje tuženik sporni iznos, umjesto društvu M. d.d. Z.1 , uplatio društvu F. d.o.o. Z. , nakon čega su u postupku prisilne naplate ista ta novčana sredstva prenesena predniku tužitelja radi naplate po zadužnici. Takav način prijenosa sredstava u postupku pred Trgovačkim sudom u Rijeci ocijenjen je nezakonitim, pa je na temelju ocjene da P. banka d.d., R., na taj način nije mogla naplatiti svoju tražbinu (koju je imala prema društvu F. d.o.o.) presuđeno da sporni iznos ima vratiti ovdje tuženiku.

Međutim, ta pravna osnova temeljem koje je prednik ovdje tužitelja ovdje tuženiku vratio novac naplaćen temeljem zadužnice je prestala i to nakon presude Vrhovnog suda RH, nakon čega je (i nakon ugovora o cesiji) tužitelj i pokrenuo ovaj postupak, pa je u tom dijelu ostvarena pretpostavka iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a.

Prema obrazloženju odluke Vrhovnog suda RH, a koja predstavlja osnovu za pravno shvaćanje i odluku u ovom postupku, proizlazi da se sporna naplata koju je izvršila P. banka d.d. nije izvršila tuđim novčanim sredstvima, već temeljem aktivirane zadužnice čime nije došlo do direktnog prijenosa iz imovine ovdje tuženika u imovinu prednika ovdje tužitelja (P. banke d.d., R., u likvidaciji). U tom parničnom postupku, kako to zaključuje Vrhovni sud RH u svojoj odluci, nije ovdje tuženik ustanova, Z.2 , bio osiromašena osoba, već je to eventualno moglo biti društvo F. d.o.o., ali je u odnosu na to društvo postojala valjana pravna osnova naplate. Kraj takvog utvrđenja da je ovdje tuženik mogao jsporni iznos potraživati samo protiv dužnika F. d.o.o., a ne protiv prednika ovdje tužitelja, zbog čega je, u konačnici, po reviziji preinačena pravomoćna odluka, a čime je onda otpala pravna osnova temeljem koje je ovdje tuženik stekao sporni iznos.

Sve nabrojeno, ipak, još uvijek, nije dovoljno da bi se osnovanim ocijenio zahtjev tužitelja, a s obzirom na ostale tuženikove prigovore.

Prvi prigovor koji se tiče valjanosti ugovora o cesiji odnosi se na ovlaštenje likvidatora za potpisivanje takvog ugovora, kao i tvrdnju da se radilo o besplatnom pravnom poslu. U tom dijelu treba ukazati na sadržaj samog ugovora o cesiji iz kojeg proizlazi da su stranke ugovorile zasebnim sporazumom naknadu za ustup tražbine (čl. 2. toč. 18.), pa se ne radi o besplatnom pravnom poslu.

U tom dijelu s navedenom odredbom suglasan je i iskaz svjedoka A. G., jednom od dva likvidatora P. banke d.d. u likvidaciji.

Imenovani svjedok je uz to činjenično razjasnio i način na koji je prethodno P. banka d.d., R., uopće naplatila ovdje spornu tražbinu. Iz njegova iskaza, koji je u tom dijelu sukladan navodima presude Trgovačkog suda u Rijeci, proizlazi da je ta banka imala nenaplaćeno potraživanje prema određenom trgovačkom društvu kojemu se svjedok nije mogao sjetiti naziva (očito F. d.o.o.), radi čega je pokrenula postupak prisilne naplate, a kako je račun tog društva bio blokiran, po prilivu sredstava na taj račun, ista su sredstva automatizmom prenesena vjerovnicima, ovo konkretno – predniku tužitelja. Nakon sudskog spora, svjedok potvrđuje da je banka po pravomoćnosti, taj naplaćeni novac vratila tuženiku. Što se tiče same likvidacije, napominje da je ona provedena temeljem suglasnosti i uz nadzor H. N. banke d.d., da je po planu likvidacije rok za njen dovršetak bio kraj 2021., da su zbog objektivnih razloga oni taj rok već bili prekoračili, te da je u konačnici neriješen ostao jedino ovaj spor s tuženikom pred Vrhovnim sudom. Zbog toga da je banka iskoristila mogućnost ustupa budućeg neizvjesnog potraživanja, te da je isključivo to razlog zbog čega je tražbina ustupljena ovdje tužitelju ugovorom (kao što je prethodno učinjeno i s nekoliko drugih potraživanja), a na posebno pitanje je iskazao da je banci temeljem ugovora o cesiji isplaćena naknada od 10.000,00 kn.

U odnosu na ovlaštenje likvidatora na potpis ugovora, kada se prihvati zaključak da se nije radilo o besplatnom pravnom poslu, treba ukazati da prema odredbi čl. 117. ZTD-a postoje propisane obveze likvidatora koje se odnose na završetak tekućih poslova, naplatu tražbina društva, unovčenje preostale imovine i podmirenje vjerovnika, a ujedno i ovlaštenje likvidatora da zbog dovršenja poslova mogu sklapati nove poslove, i u granicama poslovnog djelovanja zastupati društvo. Dužnosti likvidatora kreditne institucije, na gotovo identičan način definirane su odredbom čl. 252. Zakona o kreditnim institucijama. Ovdje treba ukazati i na odredbu čl. 119. ZTD-a, prema kojoj je ograničenje ovlasti likvidatora bez pravnog učinka prema trećima, koja se odredba može primijeniti na konkretan slučaj temeljem odredbe čl. 253. st. 2. Zakona o kreditnim institucijama pa već iz navedenog sud zaključuje da nisu postojala ograničenja ovlasti likvidatora koja bi dovela do ništetnosti ugovora o cesiji. Pritom treba naglasiti da je postupak likvidacije prednika tužitelja vođen na temelju suglasnosti H. N. banke d.d., na temelju plana likvidacije kojeg je prihvatila H. N. banka d.d., te kroz nadzor iste H. N. banke d.d., a iz dokaznog postupka ne proizlazi zaključak da bi u postupku nadzora i na temelju odredbi Zakona o kreditnim institucijama bile utvrđene nezakonitosti ili nepravilnosti u procesu likvidacije.

Što se tiče same cesije, treba reći da nije osnovana tvrdnja tuženika kako P. banka d.d. u likvidaciji nije mogla prenijeti spornu tražbinu, jer nikakvo potraživanje nije imala, a stoga jer je predmet ustupa konkretna tražbina koja je bila predmet sudskog postupka u kojem se, između ostalog, trebalo utvrditi njezino postojanje i koji postupak je okončan preinačavanjem odluke temeljem koje je tuženiku uplaćen ovdje utuženi iznos. Pritom, neće biti sporno, da predmet ustupa mogu biti i buduće neizvjesne tražbine, a ovdje sporna je bila upravo takva jer je ovisila o revizijskoj odluci, a u konačnici se i ostvarila. Isto tako, nije točna niti tvrdnja da se radilo o neodređenoj i neodredivoj tražbini, jer je iz samog tužbenog zahtjeva u postupku pred Trgovačkim sudom u Rijeci (kasnije konačno razriješenim pred Vrhovnim sudom RH), bilo vidljivo o kojoj se tražbini radi, što su stranke ugovora i naznačile u čl. 1.

U odnosu na tvrdnju tuženika da je novac kojega je P. banka d.d. u likvidaciji vratila tuženiku po presudi Trgovačkog suda u Rijeci treba reći da već iz činjeničnih utvrđenja iz obrazloženja te presude zapravo proizlazi da je imovina ovdje tuženika (novac) bez pravne osnove (zapravo, pogreškom tuženika), prešla u imovinu društva F. d.o.o., a tek nakon toga je ovdje sporni iznos na temelju valjanih pravnih osnova (koji su registrirani u Očevidniku potraživanja – radilo se o zadužnici), prebačen na račun P. banke d.d. Pritom je došlo do smanjenja imovine ovdje tuženika, ali do povećanja imovine društva F. d.o.o., a ne P. banke d.d. koja je u odnosu na tu tražbinu pravni prednik tužitelja.

Prednik tužitelja je utuženi iznos, zapravo, prvotno naplatio od društva F. d.o.o. (i to temeljem zadužnice), a ne tuženika, s kojim nije bio ni u kakvom odnosu, a onda ga, po pravomoćnoj presudi, koja je preinačena po reviziji, uplatio tuženiku. S obzirom da je presuda po kojoj je ta uplata izvršena preinačena, prestala je postojati osnova prijenosa novca.

12. Zbog toga tužitelj osnovano potražuje ovdje utuženi iznos, jer je njegovim vraćanjem ovdje tuženiku u odnosu između tužitelja i tuženika umanjena imovina tužitelja, a uvećana tuženika. To stoga jer je utuženi iznos po presudi Trgovačkog suda u Rijeci bio prenesen predniku ovdje tužitelja, ne sredstvima ustanove, Z.2 , nego sredstvima društva F. d.o.o. (koje ih je društvo, doduše, steklo bez pravne osnove, ali što nije problem tužitelja) u odnosu na koje društvo je P. banka d.d. imala osnovu za naplatu. Upravo na toj osnovi je donesena odluka Vrhovnog suda RH kojom je zapravo prestala pravna osnova tuženikova stjecanja sporne tražbine. Dakle, iz navedenog proizlazi da novac kojega je presudom Trgovačkog suda u Rijeci ranije bio stekao tuženik, nije njegovo vlasništvo kako on to tvrdi, pa nema osnove da ga tuženik zadrži, nakon što je ukinuta sudska odluka temeljem koje ju je naplatio. Po mišljenju ovog suda, za takvu ocjenu, neodlučna su postupanja P. banke d.d. u likvidaciji i u stečajnom postupku nad društvom F. d.o.o., jer, kako to navodi i svjedok A. G., posao likvidatora jest zaštiti i unovčiti imovinu društva u likvidaciji, pri čemu u takvoj situaciji, u stečajnom postupku, likvidatori mogu samo prijaviti svoje tražbine, koje je dužan ispitati stečajni upravitelj, a u konačnici utvrditi nadležni sud i te odluke utječu na odnos stečajnog dužnika i vjerovnika. Stoga, sud prihvaća i u tom dijelu navode svjedoka, jer je to njegovom zakonom propisani posao, a sama prijava nekog prava u sudskom postupku ne znači i dvostruku naplatu.

U pogledu revizijskog postupka, ovaj se sud neće očitovati o tvrdnjama koje se odnose na pravilnost organizacije u odlučivanju pred Vrhovnim sudom, jer za to nije ovlašten, niti postoje dokazi koji bi ukazivali da revizijska odluka nije donesena navedenog datuma i u sjednici vijeća koje je naznačeno u samoj odluci. Ova je okolnost bitna i za ocjenu tvrdnje da bi Vrhovni sud RH odlučivao o reviziji za koju je prijedlog već ranije povučen. Iz priložene dokumentacije (podneska P. banke d.d. R. u likvidaciji na l.s. 174), te iskaza svjedoka A. G. proizlazi da je P. banka d.d. u likvidaciji Vrhovnom sudu RH izjavila da „uvjetno odustaje od revizije“, odnosno da povlači reviziju samo ukoliko o njoj do tog trenutka nije odlučeno. Kako iz revizijske odluke proizlazi da je donesena 10. studenoga 2021., a naprijed navedeni podnesak je prema prijemnom štambilju kod Vrhovnog suda RH zaprimljen 31. siječnja 2022., to se ukazuje neosnovanim i ovaj prigovor tuženika, jer je u trenutku primitka navedenog postupka, Vrhovni sud RH već donio odluku povodom revizije. Konačno, a u odnosu na pozivanje tuženika na povredu konvencijskog prava, čl. 1. Protokola br. 1., te s tim u vezi odluke Europskog suda u predmetu S. protiv RH, treba reći da prema sadržaju odluke Europskog suda za ljudska prava u navedenom predmetu proizlazi da taj sud, u kontekstu legitimnog očekivanja i uživanja vlasništva, problematizira institut zahtjeva za zaštitu zakonitosti kao izvanrednog pravnog lijeka ograničeno dostupnog strankama parničnog postupka. Naime, u konkretnom slučaju pravomoćna odluka preinačena je po zahtjevu za zaštitu zakonitosti u sporu u kojem je stranka bila RH, a povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti, podnošenje kojeg pravnog lijeka je isključivo u nadležnosti Državnog odvjetništva RH, a koje u postupcima zastupa upravo RH, a ta je činjenica sporna u navedenoj odluci.

S druge pak strane, u konkretnom se slučaju ovdje radi o revizijskoj odluci, a revizija koja je izvanredni pravni lijek dostupna je, u istoj mjeri, pod zakonom propisanim pretpostavkama, svim strankama u postupku, pa ovaj sud smatra da odluka Europskog suda za ljudska prava nije meritorna za ocjenu osnovanosti ovdje postavljenog tužbenog zahtjeva, u smislu da bi postupanjem Vrhovnog suda RH, u predmetu poslovni broj Rev-155/2021 bilo protivno konvencijskom pravu ili ugrozilo načelo pravne sigurnosti ili pravo na pošteno suđenje.

Vrhovni sud RH je odlučio povodom izjavljene revizije u zakonom propisanom postupku koji nije neuobičajen i s mogućnošću kojeg su upoznate sve stranke nekog parničnog postupka, pa odluka suda o reviziji nije ugrozila pravnu sigurnost niti omela tuženika u njegovu pravo na mirno uživanje vlasništva, jer je upravo zbog mogućnosti revizije na tom pravu postojalo uvjetno ograničenje tog vlasništva do donošenja revizijske odluke.

13. Zbog navedenog, sud je mišljenja da je tužbeni zahtjev tužitelja u ovom postupku osnovan, osim u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na iznos uplaćen po presudi Trgovačkog suda u Rijeci, a sve kako je to naznačeno u točki II. izreke. Naime, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, sud smatra da je tuženik bio pošten stjecatelj sve dok nije zaprimio presudu Vrhovnog suda RH, a to je, po navodima samog tuženika iz podneska od 25. srpnja 2022., bilo 24. veljače 2022., od kada je tužiteljevo potraživanje dospjelo. Na iznos troškova revizijskog postupka iz presude Vrhovnog suda RH, tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od donošenja navedene odluke.

14. Odluka o parničnom trošku donesena je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pri čemu treba voditi računa da tužitelj nije uspio samo sa neznatnim dijelom svog zahtjeva koji se odnosi na sporedno potraživanje. Prema priloženom troškovniku, tužitelju je trebalo priznati trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 10.000,00 kn, te trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za sastav tužbe u iznosu od 14.590,00 kn uvećano za PDV prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12, dalje Tarifa), trošak sastava obrazloženog podneska od 19. srpnja 2022. u istom iznosu prema Tbr. 8. st. 1. Tarife i 15. kolovoza 2022. u iznosu 14.590,00 kn uvećano za PDV prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, kao i trošak zastupanja na ročištu od 15. srpnja 2022. u iznosu od 7.295,00 kn, prema Tbr. 9. toč. 2. Tarife, jer se na ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, odnosno za zastupanje na ročištima od 1. rujna i 16. rujna 2022., svako u iznosu od 14.590,00 kn uvećano za PDV prema Tbr. 9. toč. 1.

Tarife, odnosno ukupno 110.306,25 kn.

U preostalom dijelu, tužiteljev zahtjev za naknadu troškova nije osnovan, jer sud smatra da trošak sastava obrazloženog podneska do 26. travnja 2022. nije nužan za vođenje parnice, te da ga za pristup punomoćnika na ročištu od 15. srpnja 2022. pripada iznos od 7.295,00 kn uvećano za PDV, a ne traženih 14.590,00 kn uvećano za PDV.

15. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru 28. listopada 2022.

Sudac

Tomislav Jurlina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 (tri) istovjetna primjerka.

DNA:

- Tužitelju po punomoćnicima uz poziv za plaćanje sudske pristojbe od 5.000,00 kuna

- Tuženiku po punomoćniku

- u spis