Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-286/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Marije Balenović članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Š. zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenih protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. svibnja 2022., broj K-14/2022., u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. Š. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom Županijski sud u Zagrebu optuženog D. Š. je proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela - ubojstvo u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci presude, te ga je na temelju članka 110. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju kaznu, a na temelju članka 54. KZ/11., mu je uračunao vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru od 2. listopada 2021., pa na dalje.

2. Na temelju članka 69. stavka 1. i 3. KZ/11., optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

3. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), oštećeni Z. K. s imovinskopravnim zahtjevom je upućena u parnicu.

4. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08., optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. ZKP/08.

5. Protiv ove presude žalbe su pravodobno podnijeli državni odvjetnik i optuženi D. Š..

6. Državni odvjetnik prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni te predlaže da se ista preinači na način da se optuženiku izreče kazna zatvora u duljem trajanju.

7. Optuženi D. Š., u žalbi koju je podnio po branitelju Z. S., odvjetniku u Z. prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

8. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po branitelju Z. S. te je predložio da se ta žalba odbije ako neosnovana.

9. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

10. Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženika, osim na odluku o kazni

11. Nije u pravu optuženik kad u žalbi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, očito misleći na ono iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., ističe da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama odnosno da su ti razlozi potpuno nejasni, budući da prvostupanjski sud nije naveo koliko je vremena prošlo od prvog do drugog dolaska oštećenika u njegov stan, a što je, kako navodi u žalbi, odlučna činjenica. Naime, za ocjenu postupanja optuženika nije bitno koliko je prošlo vremena od oštećenikova prvog do drugog dolaska u stan od optuženika. S tim u vezi prvostupanjski je sud, kako to proizlazi iz razloga koje je iznio u točki 27. u pobijanoj presudi, kao vjerodostojne cijenio svjedočke iskaze oštećenika i njegove žene, iz kojih jasno proizlazi da se inkriminirani događaj desio u dva dijela te je prvi dolazak oštećenika u stan optuženika uslijedio zbog toga što je galamio i razbijao stvari u zajedničkom dvorištu, a drugi dolazak je uslijedio nakon toga, kojom prilikom je oštećenik iz svog stana ponovno otišao u stan od optuženika jer ga je ovaj pozivao da dođe.

11.1. U okviru iste žalbene osnove optuženik dovodi u pitanje utvrđenje prvostupanjskog suda vezano uz iskaz oštećenika o vremenu kada je došao kući (oko 20 sati) i vremenu kada je otišao u stan optuženika, koje se, kako tvrdi, vremenski ne podudara s podacima sadržanim u službenim zabilješkama IV PP Zagreb. Međutim, to ne predstavlja proturječje u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica, kako to optuženik u žalbi ističe, već time žalitelj zapravo upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, koju žalbenu osnovu će ovaj drugostupanjski sud ispitati u nastavku.

11.2. Optuženik nadalje smatra da su u točki 5. obrazloženja prvostupanjske presude nejasni razlozi kojima sud obrazlaže redoslijed radnji koji se stavlja na teret optuženiku i dinamika čitavog događaja. Međutim, tu nije riječ o bitnoj povredi jer žalitelj u suštini nije zadovoljan zaključcima suda o tome kako se događaj odigrao, pa isticanjem tih okolnosti isti zapravo upire na pravilno utvrđeno činjenično stanje.

11.3. Konačno, optuženik smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer su izostali razlozi u pogledu ozljeda koje je optuženik zadobio, pri čemu se poziva na podatak da je na leđima imao razderotine u vidu četiri vertikalna traga u dužini 13 cm, što je konstatirano u zapisnik u o očevidu, ali ne i u medicinskoj dokumentaciji Zavoda za hitnu medicinu. S tim u vezi treba naglasiti da je prvostupanjski sud dužan iznijeti razloge na osnovu koji je zaključio da se događaj odvio na način opisan u dispozitivu presude, što je sud i učinio, a iznoseći ove prigovore žalitelj zapravo nastoji potkrijepiti svoju tezu o tome kako se događaj odigrao, a u čemu se prvostupanjski sud očitovao u obrazloženju svoje odluke.

11.4. Prema tome, suprotno stavu optuženika, u odnosu na odlučne činjenice vezane uz postojanje inkriminiranog kaznenog djela i krivnje optuženika prvostupanjski je sud naveo jasne, dostatne i uvjerljive razloge koji nisu u proturječnosti s drugim izvedenim personalnim i materijalnim dokazima, pa je žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., neosnovana.

12. Iako se optuženik žali na povredu kaznenog zakona, u žalbi nije istakao niti jednu od taksativno propisanih povreda u članku 469. ZKP/08. kad se ova žalbena osnova ostvaruje, a tvrdnje da je njegovo postupanje imalo elemente nužne obrane predstavlja tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, budući da optuženik time prvostupanjsku presudu zapravo pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će se ovaj drugostupanjski sud očitovati u nastavku.

13. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud savjesnom ocjenom svakog pojedinog dokaza i u njihovoj međusobnoj vezi ispravno utvrdio da je optuženik počinio inkriminirano kazneno djelo te je pravilno zaključio da je njegova obrana, u kojoj je naveo da se kritične zgode branio od napada oštećenog Z. K. te je postupio u nužnoj obrani, neistinita i usmjerena na izbjegavanje kaznene odgovornosti, za što je sud u obrazloženju pobijane presude, pod točkama 24. do 30., naveo dostatne i uvjerljive razloge koje, kao jasne i logične, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

13.1. Naime, u svojoj obrani optuženik je iskazao da ga je oštećeni Z. K. po dolasku u njegov stan napao i to na način da ga je najprije gurnuo u ormar te ga udario šakom u glavu i bacio na krevet, a potom ga rukama, straga, uhvatio za vrat, primjenjujući zahvat tzv. “kravata“ te ga je gušio i savijao mu vrat do granice puknuća. Međutim, prvostupanjski sud ovu obranu optuženika ispravno nije cijenio kao vjerodostojnu jer ne proizlazi iz medicinske dokumentacije, a niti iskaza liječnika vještaka dr. sc. P. Š., pa je na temelju tih dokaza pravilno zaključio, a s obzirom na navodnu brutalnost i intenzitet napada, da bi takav napad na tijelu optuženika nedvojbeno trebao ostaviti ozljede koje bi nakon pregleda bile evidentirane u medicinskoj dokumentaciji, što u dokumentaciji koja se nalazi u spisu, nije utvrđeno. S druge strane, liječnik vještak je naveo da ozljeda glave, koja je navedena u medicinskoj dokumentaciji, ne predstavlja ozljedu u sudskomedicinskom smislu.

13.2. U svezi naprijed iznesenog, pokušavajući dovesti u pitanje utvrđenja prvostupanjskog suda i ustrajući u svojoj obrani da se kritične zgode branio od napada oštećenika, optuženik u žalbi iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza te pojedine okolnosti, a posebno vrijeme kad se inkriminirani događaj zbio, s obzirom na iskaz oštećenika i vremena kada su u službenim zabilješkama evidentirane dojave o događaju. S tim u vezi valja navesti da je oštećenik u odnosu na vrijeme kada se inkriminirani događaj zbio, naveo…"Mislim da je tada bilo oko 20,00 do 20,30 sati…", što upućuje da je isti približno odredio vrijeme događaja, pa to što je u službenim zabilješkama IV PP Zagreb konstatirano da je njegova supruga prijavila događaj u 20,08, a optuženik u 20,16 sati, se zapravo vremenski podudara s iskazom oštećenika. Osim toga, žalitelj u žalbi problematizira i niz drugih nevažnih okolnosti, kao što su vremenski razmak od prvog do drugog dolaska oštećenika u stan, razlog zbog kojega je došao, narav i agresivnu ličnost oštećenika, izostanak detaljnog bolničkog pregleda istog, itd., kojima, u kontekstu inkriminiranog kaznenog djela, daje svoje tumačenje, što za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljivo.

13.3. Ono što je za ocjenu postupanja optuženika bitno, a što je prvostupanjski sud analizirao pod točkom 25. u razlozima pobijane presude, je međusobni položaj u trenutku kad je optuženik nožem zadao četiri uboda u prednji dio tijela oštećenika odnosno u prsište i abdomen istog. Naime, iz iskaza optuženika proizlazi da se to desilo u trenutku kada se oštećeni Z. K. nalazio iza optuženika, te je sa stražnje strane tijela optuženika rukama primio za vrat (tzv. „kravata“). Liječnik vještak dr. sc. P. Š., na raspravi od 5. travnja 2022., je naveo da povrede koje je zadobio oštećenik u pravilu nastaju u položaju sučelice, ili u situaciji da se osoba koja nanosi ozljede oštećeniku nalazi straga i lijevo, ili sprijeda i desno. Budući da iz iskaza optuženika proizlazi da između njegova tijela i tijela oštećenika nije bilo razmaka, jer kad jedna osoba primi drugu osobu straga na način da ga rukama obujmi oko vrata, tada se njihova tijela nalaze jedno uz drugo, u kojem položaju optuženiku nije bilo dostupno prsište a niti abdomen oštećenika da bi mu nožem mogao zadati ozljede u te dijelove tijela, s tim da obrana optuženika, iz koje proizlazi da se tom prilikom „…izvrnuo u lijevu stranu maksimalno koliko mu je vrat koji je bio prikliješten dopuštao da bi mogao ubosti Z.“, kako je to i ispravno utvrdio prvostupanjski sud, nije životna niti uvjerljiva.

13.4. Zbog svega naprijed iznesenog, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice te je ispravno zaključio da se u njegovom ponašanju ostvaruju objektivni i subjektivni elementi kaznenog djela iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., za koje ga je proglasio krivim.

U odnosu na žalbe zbog odluke o kazni

14. Optuženog D. Š. prvostupanjski je sud za kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

14.1.Nije u pravu državni odvjetnik kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne optuženiku nije u dovoljnoj mjeri cijenio utvrđene otegotne okolnosti i da bi se zbog svrhe kažnjavanja (specijalna i generalna prevencija) pobijana presuda trebala preinačiti na način da se istom izrekne bezuvjetna kazna zatvora u duljem trajanju.

14.2. Iako se optuženik nije žalio na odluku o kazni, budući da njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, u smislu članka 478. ZKP/08., u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud je ispitao je li mu prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu.

14.3. Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je kao olakotno optuženiku cijenio to što je u vrijeme počinjenja inkriminiranog kaznenog djela bio mlađe životne dobi, a kao otegotno mu je cijenio raniju osuđivanost, iskazanu agresivnost i okrutnost, nastale posljedice djela te izostanak želje i volje da nadoknadi nastalu štetu.

14.4. Suprotno stavu državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve otegotne okolnosti te im je, s obzirom na težinu inkriminiranog kaznenog djela, dao primjereni značaj. Stoga, kazna zatvora u trajanju od pet godina koju je sud izrekao optuženiku, i po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, nije preblago odmjerena već je, imajući u vidu načelo individualizacije kazne, ta kazna adekvatna težini počinjenog kaznenog djela, ličnosti optuženika i svim okolnostima djela. S tim u vezi treba navesti da je prvostupanjski sud optuženiku, osim mlađe životne dobi, kao olakotno propustio cijeniti i činjenicu da je u vrijeme počinjenja inkriminiranog kaznenog djela, kako je to u svom nalazu i mišljenju utvrdio psihijatrijski vještak, bio bitno smanjeno ubrojiv, a što je bitno za odmjeravanje kazne.

14.5. Zbog svega prethodno iznesenog, i po mišljenju drugostupanjskog suda, izrečenom kaznom zatvora u trajanju od pet godina će se postići sve one svrhe specijalne i generalne prevencije koje su predviđene u članku 41. KZ/11., te će ta kazna utjecati na optuženika, ali i na sve druge, da ne čini kaznena djela kroz jačanje njihove svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja. S druge strane, niti kad se uzme u obzir žalba optuženika zbog odluke o kazni, izrečena kazna nije prestrogo odmjerena već je izrečena u granicama propisanim u zakonu tako da ta kazna u dovoljnoj mjeri izražava društvenu osuda ovakvih kriminalnih postupaka i pojava, pa će stoga pozitivno djelovati ne samo na optuženika već i u cilju jačanja povjerenja građana u pravni poredak.

15. Prema tome, kako prilikom ispitivanja pobijane presude povodom podnesenih žalbi nije utvrđeno postojanje povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., kao i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 28. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović,v.r.