REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 3 Us I-750/2022-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Mile Valentić, u upravnom sporu tužiteljice M. Š. iz K., Ž. P. 4, zastupana po opunomoćenicima iz Odvjetničkog društva M., P. i B. j.t.d., R., K. 1, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, Zagreb, Savska cesta 64, zastupan po službenoj osobi I. D., radi ostvarivanja prava na novčanu naknadu, 28. listopada 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/21-01/10, URBROJ: 344-222/1-22-16 od 24. svibnja 2022., kao i rješenje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područne službe Rijeka, KLASA: UP/I-102-05/20-01/3286, URBROJ: 2170-35-67/5-22-15 od 21. siječnja 2022. te se tužiteljici priznaje pravo na novčanu naknadu za nezaposlenu osobu sukladno članku 7. točki 1. Zakona o tržištu rada („Narodne novine“ broj 118/18 i 32/20).
II. Nalaže se prvostupanjskom tijelu da u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne presude ovoga Suda o priznatom pravu tužiteljice na novčanu naknadu za nezaposlenu osobu uz obračun iste donese odgovarajuće rješenje.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kuna (slovima: šest tisuća dvjesto pedeset kuna) / 829,52 eura[1] (slovima: osamsto dvadeset devet eura i pedeset dva centa) u roku od 30 dana od dana dostave ove pravomoćne odluke.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/21-01/10, URBROJ: 344-222/1-22-16 od 24. svibnja 2022. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-102-05/20-01/3286, URBROJ: 2170-35-67/5-22-15 od 21. siječnja 2022., a kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za priznavanjem prava na novčanu naknadu.
2. Osporavajući zakonitost citiranog rješenja tuženika od 24. svibnja 2022.
tužiteljica je podnijela tužbu, koja je kod ovog Suda zaprimljena 30. lipnja 2022., pod gore navedenim poslovnim brojem, a u kojoj je tužiteljica u bitnome navela da je 24. studenoga 2020. podnijela prvostupanjskom tijelu zahtjev za priznavanjem prava na novčanu naknadu za nezaposlenu osobu nakon zaprimljene poslodavčeve odluke o raskidu ugovora o radu datirane s 31. listopadom 2020. zbog poslovno uvjetovanih razloga, a koju je tužiteljica zaprimila 23. studenoga 2020. putem elektroničke pošte. Navodi da je pogrešno tuženik utvrdio 25. prosinca 2019. kao datum prestanka obveznog osiguranja temeljem radnog odnosa, jer tužiteljica nije imala nikakvih saznanja da bi bila odjavljena sa tim datumom i da joj je prestalo obvezno osiguranje po osnovi radnog odnosa, čak štoviše napominje da joj je poslodavac izdao potvrdu 1. lipnja 2020. za potrebe upisa djeteta, kojom se potvrđuje da je tužiteljica zaposlena u dućanu M. u R., na neodređeno vrijeme, a trenutačno u stanju mirovanja radnog odnosa – obrazac eM-2P u privitku, a iz čega proizlazi da je tužiteljica i dalje bila u radnom odnosu i nakon 25. prosinca 2019., a ne kako je to pogrešno tuženik zaključio do 25. prosinca 2019. Nastavno, tužiteljica je ukazala na još jednu proturječnost koja proizlazi iz činjenica utvrđenih u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, a to je, da je iz obrasca eM-3P (prijava o promjeni tijekom osiguranja), Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 4. studenoga 2020. razvidno, da je tužiteljica odjavljena s danom 4. studenog 2020., koji podatak da je u koliziji sa evidencijom staža tužiteljice gdje se navodi posljednji poslodavac S. k. d.o.o., početak osiguranja 3. rujna 2016., a prestanak osiguranja 25. prosinca 2019. Tvrdi da joj radni odnos nije prestao 25. prosinca 2019., kako je to pogrešno tuženik utvrdio, već joj je prestao danom primitka poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu od 31. listopada 2022. zaprimljenog 23. studenoga 2020. i od tada da za tužiteljicu teče rok od 30 dana za prijavu u evidenciju nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje podnošenjem zahtjeva za priznavanje prava na novčanu naknadu za nezaposlene, a što je ista i učinila u zakonskom roku propisanom u odredbi članka 47. stavak 1. točka 1. Zakona. Tužiteljica ukazuje i na tuženikovo nepoznavanje odredaba Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19) te s tim u svezi ukazuje da su staž osiguranja i prestanak radnog odnosa potpuno različiti instituti te ih tuženik u potpunosti pogrešno tumači. Naposljetku, tužiteljica je navela da u slučaju kada postoji dvojba oko osnova i prestanka prava iz radnog odnosa i osiguranja, tuženik bi trebao primijeniti institut in favorem laboratoris, odnosno postojanje dvojbe ne smije ići na štetu prava i pravnih interesa tužiteljice, pogotovo u situaciji kada ona niti jednom svojom radnjom nije doprinijela opisanoj situaciji, već je odgovornost za navedeno isključivo na strani njezinog bivšeg poslodavca i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, ali i ovdje tuženika. Tvrdi da nema dokaza o tome da je otkaz, kojeg je nezakonito bivši poslodavac tužiteljice prezentirao tuženiku, tužiteljica ikada primila, jer je tužiteljica 23. studenog 2020. primila jednu i jedinu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu od 31. listopada 2020., dok da za odluku o otkazu od 25. studenog 2019. nije znala, a niti je mogla znati te da nikakav drukčiji dogovor između tužiteljice i bivšeg joj poslodavca nije postojao. Stoga je tužiteljica u tužbenom zahtjevu predložila da se poništi osporavano rješenja tuženika od 24. svibnja 2022., kao i prvostupanjsko rješenje od 21. siječnja 2022., uz nadoknadu troškova upravnog spora.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu, zaprimljenim kod ovog Suda 21. srpnja 2022., naveo da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja te je u svezi primjene instituta in favorem laboratoris naveo da tijelo prvog i drugog stupnja nije ovlašteno odlučivati o zakonitosti prestanka rada niti o zakonitosti postupanja poslodavca i drugih institucija, već samo na temelju postojećih dokaza utvrditi ima li podnositelj zahtjeva pravo na novčanu naknadu prema odredbama zakona ili nema, a ako postoje dvije odluke o prestanku radnog odnosa, tada tuženik ne može proizvoljno odlučiti koju će odluku uzet kao relevantnu, jer činjenice na temelju kojeg će tuženik priznati neko pravo moraju biti nesporno utvrđene, na što tuženika obvezuje i sam Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta ZUP) i njegovo načelo utvrđivanja materijalne istine. Naposljetku, tuženik je naveo da sve i kada bi tuženik stavio po stranu opisanu problematiku vezanu za datum prestanka radnog odnosa tužiteljice i s tim u svezi propust objektivnog roka za podnošenje zahtjeva za novčanu naknadu obzirom da postoji više odluka o prestanku radnog odnosa, ne bi bilo moguće utvrditi ni osnovni datum prestanka radnog odnosa, budući da postojeće odluke ukazuju na različite datume prestanka radnog odnosa, a razlog i datum prestanka radnog odnosa sukladno članku 48. stavak 1. i članku 56. stavka 1. točke 1. Zakona predstavljaju bitne činjenice o kojima ovisi da li nezaposlena osoba može ostvariti pravo na novčanu naknadu i ako da, od kojeg datuma joj se ima priznati navedeno pravo. Stoga je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.
4. U ovom upravnom sporu 28. listopada 2022. održano je ročište za raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužiteljice i službene osobe tuženika te je strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta ZUS) dana mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora. Na istom ročištu za raspravu stranke su u cijelosti ostale kod svih svojih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega je odbijen dokazni prijedlog tužiteljice za saslušanjem, jer izvođenje istog nije bilo nužno za rješavanje ovog upravnog spora kraj utvrđenog činjeničnog stanja u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu. Na istom ročištu za raspravu izveden je dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka te je rasprava zaključena.
5. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je, da su prvostupanjsko rješenje od 21. siječnja 2022., a nastavno i drugostupanjsko rješenje od 24. svibnja 2022. donesena u izvršenju presude ovog Suda poslovnog broja 3 UsI-656/2021-8 od 30. rujna 2021. kojom je u točki I. izreke poništeno rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II- 10205/21-01/10, URBROJ: 344-116/1-21-02 od 16. travnja 2021., kao i prvostupanjsko rješenje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-102-05/20-01/3286, URBROJ: 2170-35-67/5-20-02 od 4. prosinca 2020. i predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz nadoknadu troškova upravnog spora tužiteljici. Naime, tim rješenjem tuženog Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/21-01/10, URBROJ: 344-116/1-21-02 od 16. travnja 2021. odbijena je bila žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-102-05/20- 01/3286, URBROJ: 2170-35-67/5-20-02 od 4. prosinca 2020., a kojim rješenjem je bio odbijen zahtjev tužiteljice za priznavanje prava na novčanu naknadu za nezaposlenu osobu. Utvrđeno je, da je postupajući po uputi navedenoj u citiranoj presudi ovog Suda od 30. rujna 2021. prvostupanjsko tijelo zatražilo od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci podatak o tome na temelju čega je tužiteljici zaključen staž osiguranja s danom 25. prosinca 2019. te je dopisom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci od 3. siječnja 2022. prvostupanjskom tijelu odgovoreno da je bivši poslodavac tužiteljice S. K. d.o.o. za tužiteljicu 30. prosinca 2019. uspostavio prijavu prestanka osiguranja s danom 25. prosinca 2019. i kao razlog prestanka svojstva osiguranika naveo je mirovanje radnog odnosa, da bi potom 2. studenoga 2020. uspostavio prijavu o promjeni tijekom osiguranja kojom je promijenio podatak o razlogu prestanka osiguranja u otkaz poslovno uvjetovani. Također, je tužiteljica prvostupanjskom tijelu dostavila elektronički zapis o podacima evidentiranim u evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 11. studenoga 2021., uz podnesak u kojem je navedeno da nije imala nikakvih saznanja o tome da je odjavljena s 25. prosinca 2019. niti je imala razloga sumnjati da je tome doista tako i da je o prestanku radnog odnosa saznala tek Odluke o raskidu ugovora o radu od 31. listopada 2020., koju je zaprimila 23. studenoga 2020., a koja prileži spisu predmeta upravnog postupka. Također, utvrđeno je, da se prvostupanjsko tijelo dopisima od 9. studenoga 2021. i 16. prosinca 2021. obratilo i bivšem poslodavcu tužiteljice S. K. d.o.o. tražeći njegovo očitovanje, odnosno dokumentaciju temeljem koje je tužiteljici staž osiguranja zaključen 25. prosinca 2019. te je navedeni poslodavac dostavio prvostupanjskom tijelu obrazac eM-2P o prijavi prestanka osiguranja temeljem kojeg je tužiteljici s danom 25. prosinca 2019. prestalo svojstvo osiguranika zbog mirovanja radnog odnosa, a u svom očitovanju je naveo da je tužiteljičin radni odnos stavljen u mirovanje nakon što je tužiteljica zatražila neplaćeni dopust po isteku porodiljnog dopusta, a kako su riječku poslovnicu morali zatvoriti uslijed pada prometa s danom 31. listopada 2020., tako su tužiteljici prema uputi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 4. studenog 2020. izvršili prijavu promjene osiguranja sa 25. prosincem 2019., budući da je radni odnos tada bio u mirovanju. Bivši poslodavac tužiteljice je uz očitovanje dostavio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 25. studenoga 2019. u kojoj je ispravljen datum na 25. listopada 2020., temeljem kojih je radni odnos tužiteljici prestao po isteku otkaznog roka od 30 dana od dana dostave odluke tužiteljici. Nastavno, utvrđeno je, da spisu predmeta upravnog postupka prileži potvrda bivšeg poslodavca tužiteljice od 1. lipnja 2020. kojim isti potvrđuje da je tužiteljica kao njihova djelatnica zaposlena u dućanu M. u R. na neodređeno vrijeme i da je u trenutnom statusu mirovanja radnog odnosa eM-2P te da posljednja tri mjeseca nije imala nikakva primanja s obzirom da je status mirovanja radnog odnosa počeo 25. prosinca 2019., a aktivacija radnog odnosa da bi trebala početi 25. prosinca 2020. Nije sporno da spisu predmeta upravnog postupka prileži Odluka bivšeg poslodavca tužiteljice o raskidu ugovora o radu od 31. listopada 2020. u kojem je navedeno „da su 3. rujna 2016. stranke sklopile ugovor o radu koji se zbog poslovno uvjetovanog razloga, odnosno smanjenog prometa zbog COVID-19 raskida sa 31. listopadom 2020.“ i da se na njemu nalazi pečat bivšeg poslodavca S. K. d.o.o. Također, nije sporno uvidom u elektroničku radnu knjižicu tužiteljice da je tužiteljici posljednji evidentiran staž osiguranja s osnove radnog odnosa utvrđen kod navedenog poslodavca u razdoblju od 3. rujna 2016. do 25 prosinca 2019., da je tužiteljici navedena Odluka raskida ugovora o radu od 31. listopada 2020. dostavljena 23. studenoga 2020. i da je tužiteljica 24. studenog 2020. prvostupanjskom tijelu podnijela zahtjev za novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti. Također, nije sporno da je bivši poslodavac S. K. d.o.o. Z. za tužiteljicu 30. prosinca 2019. uspostavio prijavu o prestanku osiguranja s danom 25. prosinca 2019. i kao razlog prestanka naveo mirovanje radnog odnosa te da je 2. studenoga 2020. uspostavio prijavu o promjeni tijekom osiguranja kojom je promijenio podatak o razlogu prestanka svojstva osiguranika u otkaz poslovno uvjetovan. Nije sporno da spisu predmeta upravnog postupka prileži i zahtjev tužiteljice upućen bivšem poslodavcu za korištenje neplaćenog porodiljnog dopusta, odnosno zahtjev za korištenje prava na mirovanje radnog odnosa počevši od 25. prosinca 2019.
6. Na temelju tako utvrđenih činjenica, prvostupanjsko tijelo je zaključilo, a što je i tuženik u osporavanom rješenju potvrdio, da je tužiteljici radni odnos kod poslodavca S. K. d.o.o. prestao 25. prosinca 2019., što je utvrđeno uvidom u zapis tužiteljičina staža osiguranja pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz kojeg je razvidno da je tužiteljici osiguranje po osnovu radnog odnosa, a time i radni odnos, prestao s navedenim datumom na temelju poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu pa kako je nesporno da je radni odnos trajao do 25. prosinca 2019., to je tužiteljičin zahtjev za priznavanje prava na novčanu naknadu, koji je podnesen prvostupanjskom tijelu 24. studenoga 2020., podnesen izvan roka propisanog u članku 47. stavak 1. Zakona, ali i izvan objektivnog roka iz stavka 2. citiranog članka 47. Zakona koji rok je prekluzivne naravi i protekom kojeg nezaposlena osoba gubi pravo na novčanu naknadu bez obzira na eventualnu opravdanost propuštanja roka.
7. Naime, ovaj Sud se ne može složiti sa gore navedenim zaključkom tuženika i prvostupanjskog tijela o tome da je zahtjev tužiteljice od 24. studenoga 2020. za priznavanjem prava na novčanu naknadu podnesen izvan zakonom propisanog roka iz odredbe članka 47. Zakona, jer spisu predmeta upravnog postupka prileži Odluka o raskidu ugovora o radu bivšeg poslodavca tužiteljice od 31. listopada 2020. kojim isti raskida ugovor o radu s tužiteljicom koji je zaključen 3. rujna 2016. zbog poslovno uvjetovanog otkaza, odnosno smanjenog prometa zbog COVID-19, a koju je tužiteljica zaprimila 23. studenog 2020. i u kojem nije naveden otkazni rok od 30 dana, zbog čega se smatra da je tog dana 31. listopada 2020. i prestao radni odnos tužiteljice, bez obzira na datum kada je tužiteljica zaprimila navedenu Odluku o raskidu ugovora o radu od 31. listopada 2020., budući da od dana primitka Odluke o raskidu ugovora o radu od 31. listopada 2020. tužiteljici teku rokovi za zaštitu njezinih prava, ali sam prestanak radnog odnosa nastupio je 31. listopada 2020. i na temelju upravo te Odluke o raskidu ugovora o radu od 31. listopada 2020. u kojoj nije naveden otkazni rok, 2. studenog 2020. izvršena je prijava o promjeni prestanka osiguranja sa 25. prosinca 2019. (koji radni odnos je tada bio u mirovanju) u poslovno uvjetovani otkaz. Dakle, nije sporno da je bivši poslodavac tužiteljice 30. prosinca 2019. uspostavio pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje prijavu o prestanku osiguranja s danom 25. prosinca 2019., ali zbog mirovanja radnog odnosa, ne zbog prestanka radnog odnosa i kao razlog prestanka svojstva osiguranika naveo je mirovanje radnog odnosa i to na temelju upućenog mu zahtjeva tužiteljice koji prileži spisu predmeta upravnog postupka dok je 2. studenog 2020. na temelju Odluke o raskidu ugovora o radu od 31. listopada 2020. uspostavio kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje prijavu o promjeni tijekom osiguranja kojom je promijenio podatak o razlogu prestanka svojstva osiguranika u otkaz poslovno uvjetovani. Činjenica što poslodavac tužiteljice pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje nije izvršio ponovnu prijavu početka osiguranja po osnovu radnog odnosa pa potom otkazao radni odnos, već je samo putem obrasca eM-3P izvršio promjenu razloga prestanka svojstva osiguranika iz mirovanja radnog odnosa u poslovno uvjetovani otkaz, ne može biti na štetu tužiteljice. Stoga je prvostupanjsko tijelo trebalo uzeti Odluku o otkazu ugovora o radu od 31. listopada 2020. kao važeću Odluku na temelju koje je tužiteljici prestao radni odnos, a na temelju koje je bivši poslodavac tužiteljice 2. studenoga 2020. kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje uspostavio prijavu o promjeni tijekom osiguranja, jer navedena činjenica nije sporna i proizlazi iz samog očitovanja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci od 3. siječnja 2022. pa imajući u vidu da je tužiteljica istu zaprimila 23. studenoga 2020., trebao je sukladno odredbi članka 7. točke 1. Zakona, u svezi s člankom 47. stavak 1. Zakona usvojiti zahtjev tužiteljice za priznavanjem prava na novčanu naknadu za nezaposlene.
8. Odredbom članka 7. točke 1. Zakona propisano je, da nezaposlena osoba na temelju osiguranja za slučaj nezaposlenosti ostvaruje prava na novčanu naknadu.
9. Odredbom članka 47. stavka 1. točke 1. Zakona, propisano je, da pravo na novčanu naknadu stječe nezaposlena osoba kojoj je prestao radni odnos ako se prijavi zavodu i podnese zahtjev u roku 30 dana od dana prestanka radnog odnosa, prestanka privremene nesposobnosti za rad, odnosno rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog ili skrbničkog dopusta nakon prestanka radnog odnosa.
10. Odredbom članka 87. Zakona o radu propisano je, da poslodavac može radniku na njegov zahtjev odobriti neplaćeni dopust.
11. Odredbom članka 87. stavak 2. Zakona o radu propisano je, da za vrijeme neplaćenoga dopusta prava i obveze iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom miruju, ako zakonom nije drukčije određeno.
12. Stoga, imajući u vidu citirane odredbe Zakona o radu, ukazuje se tuženiku, da za vrijeme mirovanja radnog odnosa radni odnos ne prestaje, već samo miruju prava i obveze iz radnog odnosa, a upravo je iz spisa predmeta upravnog postupka razvidno, da je bivši poslodavac tužiteljice na zahtjev tužiteljice odobrio joj trajanje neplaćenog dopusta po isteku porodiljnog dopusta, što je i evidentirano kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, dok sam bivši poslodavac tužiteljice ne spori da je tužiteljici dao poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu 31. listopada 2020., nakon kojeg je 2. studenoga 2020. kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje izvršio prijavu promjene osiguranja sa 25. prosinca 2019. po uputi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.
13. Naime, po mišljenju ovog Suda tužiteljici je evidentiran staž osiguranja s osnove radnog odnosa u razdoblju od 3. rujna 2016. do 25. prosinca 2019. na temelju prijave o prestanku osiguranja s danom 25. prosinca 2019., a kao razlog prestanka svojstva osiguranika navedeno je mirovanje radnog odnosa te tada nije naveden prestanak radnog odnosa niti je Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje tada podnesena bilo kakva Odluka njezina poslodavca o prestanku radnog odnosa zbog poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, a što je razvidno iz samog dopisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 3. siječnja 2022. u kojem je navedeno da je poslodavac S. K. d.o.o. Z. za tužiteljicu 30. prosinca 2019. Zavodu uspostavio prijavu o prestanku osiguranja s danom 25. prosinca 2019. i kao razlog prestanka svojstva osiguranika naveo mirovanje radnog odnosa, a tek je 2. studenoga 2020. uspostavio prijavu o promjeni tijekom osiguranja kojom je promijenio podatak o razlogu prestanka svojstva osiguranika u otkaz poslovno uvjetovani, dakle nakon što je donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s danom 31. listopada 2020. Danom donošenja te Odluke po mišljenju ovog Suda je tužiteljici prestao radni odnos, a danom primitke navedene Odluke, tužiteljici teku rokovi vezano za zaštitu tužiteljičinih prava iz tog radnog odnosa. Da je tužiteljici prestao radni odnos s danom 25. prosinca 2019., a kako to tuženik pogrešno zaključuje, tada bivši poslodavac tužiteljice ne bi 2. studenog 2020. ponovno uspostavio prijavu o promjeni tijekom osiguranja u kojoj bi promijenio podatak o razlogu svojstva osiguranika u otkaz poslovno uvjetovani i ne bi naveo u prijavi o prestanku osiguranja s danom 25. prosinca 2019. kao razlog prestanka svojstva osiguranika mirovanje radnog odnosa, već bi naveo otkaz poslovno uvjetovani. Da je radni odnos 25. prosinca 2019. bio u mirovanju proizlazi i iz same Potvrde poslodavca tužiteljice od 1. lipnja 2020.u kojoj isti potvrđuje da je tužiteljica kao njihova djelatnica zaposlena u dućanu M. u R. na neodređeno vrijeme i da je u trenutnom statusu mirovanja radnog odnosa eM-2P te da posljednja tri mjeseca nije imala nikakva primanja obzirom da je status mirovanja radnog odnosa počeo 25. prosinca 2019.
14. Stoga ovaj Sud ponovno ukazuje tuženiku da sukladno članku 87. stavka 1. i 2. Zakona o radu za vrijeme mirovanja radnog odnosa ne prestaje radni odnos, već samo prava i obveze iz radnog odnosa miruju, a iz kojeg razloga je bivši poslodavac tužiteljice donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu 31. listopada 2020. kojim je tužiteljici otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme u kojem nije naveo otkazni rok pa se s tim danom smatra da je tužiteljici prestao radni odnos, a po primitku navedene Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 31. listopada 2020., dana 23. studenog 2020. tužiteljici počinju teći rokovi za zaštitu njezinih prava. Bivši poslodavac tužiteljice ne spori da je takvu Odluku donio niti spori da bi tužiteljica istu zaprimila 23. studenoga 2020. putem elektroničke pošte .Stoga pravilno tužiteljica u tužbi ukazuje da su prestanak radnog odnosa i staž osiguranja potpuno različiti instituti i da je u konkretnom slučaju, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je na temelju članka 58. stavak 1. ZUS valjalo odlučiti kao u točki I. i II izreke ove presude.
15. Odluka Suda o troškovima spora u točki III izreke presude temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a. Sud je u toči III. izreke presude priznao trošak zastupanja tužiteljice putem njezinog opunomoćenika sukladno tarifnom broj 23. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 47/09) pa je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 3.125,00 kn u koji iznos je uračunat i trošak PDV-a u iznosu od 625,00 kn, kao i trošak pristupa na ročište za raspravu održanog 27. listopada 2022. u iznosu od 3.125,00 kn, što sveukupno iznosi 6.250,00 kn pa je tužiteljici valjalo dosuditi trošak u iznosu od 6.250,00 kuna te je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.
U Rijeci 28. listopada 2022.
S u t k i nj a
Marija Renner Jakovljević v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
