Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: 52 Pž-3860/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Ivane Mlinarić, predsjednika vijeća, Raoula Dubravca, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić,
člana vijeća, u parničnom predmetu 1. tužitelja Stečajna masa iza Fructus KRESTO
d.o.o. u stečaju, Čakovec, Trg Republike 6, OIB 65422076638, i 2. tužitelja
MEĐIMURKA d.d., Čakovec, Trg Republike 6, OIB 22481023589, koje zastupa
punomoćnik Ivan Ivković, odvjetnik u Čakovcu, Kralja Tomislava 14, protiv tuženika
PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732,
kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, u
Zagrebu, Domagojeva 18, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbi
tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-598/2018 od 21.
prosinca 2018., na sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-598/2018 od 21. prosinca 2018.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora
na žalbu u iznosu od 182,49 eur.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski je sud presudio:
„I. Utvrđuje se ništetnim članak 8. Ugovora o dugoročnom kreditu broj
3188201141 od 14. studenoga 2011. koji glasi: "Ukoliko korisnik kredita želi izvršiti
djelomičnu ili potpunu otplatu prije rokova otplate, mora poslati pismeni zahtjev Banci
najmanje u roku od 30 dana (slovima: trideset dana) prije željenog termina otplate.
Ugovorne strane suglasno utvrđuju da u slučaju iz prethodnog stavka Banka ima
pravo na iznos prijevremene otplate naplatiti naknadu prema Odluci o naknadama za
usluge“.
II. Utvrđuje se ništetnim točka 6. stavak 1. alineja 4. Ugovora o dugoročnom
kreditu broj 5010590239 od 29. svibnja 2012. prema kojoj se korisnik kredita
obvezuje kreditoru platiti "naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini 2,000000
% (od sto) od iznosa prijevremene otplate, najmanje 1.000,00 kn (slovima: tisuću
Poslovni broj: 52 Pž-3860/2023-3 2
kuna) i točka 6. stavak 2. citiranog ugovora koji glasi: "Kreditor obračunava i
naplaćuje naknade sukladno Odluci o naknadama u poslovanju s domaćim i stranim
poslovnim subjektima, fizičkim osobama i financijskim institucijama (u daljnjem
tekstu: Odluka o naknadama), a koje trenutno iznose kako je navedeno u ovom
Ugovoru“.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljima solidarno isplati iznos od 22.489,25 kn
(slovima: dvadesetdvijetisućečetiristoosamdesetdevetkunaidvadesetpetlipa), zajedno
sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. rujna 2017. do 31. prosinca
2017. po stopi od 9,14%, od 1. siječnja 2018. pa do isplate po stopi od 9,09%, a u
slučaju promjene kamatna stopa se određuje, za svako polugodište, uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i da im naknadi nastale
parnične troškove 5.275,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po
stopama kako je to naprijed navedeno, obračunatim od dana donošenja
prvostupanjske presude 21. prosinca 2018. pa do isplate, sve u roku od 15 (slovima:
petnaest ) dana.“
2. Prema obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski je sud na temelju
utvrđenog činjeničnog stanja i provedenih dokaza utvrdio da su stranke zaključile
govor o dugoročnom kreditu br. 31882001141 od 14. studenog 2011. i Ugovor o
dugoročnom kreditu br. 5010590239 od 29. svibnja 2012. te da je tuženik platio
naknadu zbog prijevremene otplate kredita u utuženom iznosu od 22.489,25 kn. Sud
je utvrdio da su odredbe članka 8. Ugovora o dugoročnom kreditu br. 31882001141
od 14. studenog 2011. i članka 6. stavka 1. alineje 4. Ugovora o dugoročnom kreditu
br. 5010590239 od 29. svibnja 2012. kojima su stranke ugovorile naknadu za
prijevremenu otplatu kredita ništetne u smislu članka 322. Zakona o obveznim
odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje:
ZOO) jer su protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu
društva. Tuženik je kao kreditna institucija odobrio tužiteljima dugoročni kredit s
namjenom plaćanja dobavljača i trajnih obrtnih sredstava te se na njihov obvezni
odnos primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima jer tužitelje nije potrošač.
Otplatom kredita prije ugovorenog roka tužitelji nisu povrijedili ugovorne odredbe već
im to pravo pripada prema odredbi članka 1024. stavka 2. ZOO-a. Kako su navedene
odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja posljedično su ništetne
sukladno odredbi članka 322. stavka 1. ZOO-a, prema odredbi čl. 323. ZOO-a
ugovorna stranka koja je nešto primila po osnovi ništetnog ugovora dužna je vratiti
ono što je stekla zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Tuženiku nije nastala
šteta prijevremenom otplatom kredita niti su ispunjene opće pretpostavke
odgovornosti za štetu.
3. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga bitne povrede
odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže
presudu preinačiti odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. U bitnom
osporava osnovanost i pravilnost tumačenja prvostupanjskog suda o ništetnosti
ugovornih odredbi koje su predmet postupka zbog čega obrazloženje sadrži nejasne
i nepotpune razloge o odlučnim činjenicama. Tužitelji ne tvrde da im je zbog spornih
ugovornih odredbi otežano vraćanje odobrenih kredita, a sami su svojevoljno
Poslovni broj: 52 Pž-3860/2023-3 3
podnijeli zahtjev za prijevremenu otplatu i podmirili naknadu za prijevremenu otplatu
kredita. Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj 117/08; dalje: ZOKI)
daje mogućnost naplate takvih naknada. Ne radi se ni o kakvoj ugovornoj kazni,
neostvarenim kamatama već o jednoj od redovnih bankarskih naknada što tuženiku
nije zabranjeno. Prvostupanjski sud na pogrešan način tumači karakter sporne
naknade.
4. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijanu presudu ovaj je sud ispitao u skladu s odredbom članka 365.
stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-
pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u
žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz
članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu
materijalnog prava.
7. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba
parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Pobijanu je presudu
moguće ispitati i u njoj su sadržani razlozi o odlučnim činjenicama, a ti su razlozi jasni
i obrazloženi, te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se
u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i
zapisnika. Presuda je donesena sukladno odredbi članka 8. ZPP-a na temelju
savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju
rezultata cjelokupnog postupka i u svom obrazloženju u bitnom sadrži propisano
odredbom članka 338. stavka 4. ZPP-a. Odlučujući o zahtjevu sud je određeno
naveo odredbe materijalnog prava primjenom kojeg je odlučio o tužiteljevom zahtjevu
za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ugovora o sklopljenim kreditima
s tužiteljima.
8. Žalbenim navodima žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost pobijane odluke.
Bitne činjenice između stranaka nisu sporne, a one se odnose na nesporne
odobrene kredite tužiteljima koji su pravne osobe i prema čijem zahtjevu su krediti na
zahtjev korisnika vraćeni prije roka određenog za vraćanje te je podmirena naknada
u utuženom iznosu koju tužitelji zahtijevaju da im tuženik vrati jer da je takva
ugovorna odredba ništetna zbog protivnosti prisilnom propisu - odredbama Zakona o
obveznim odnosima.
8.1. Tuženik u žalbi ponavlja prigovore istaknute tijekom postupka da se radi o
naknadi koja je plaćena prema Odluci tuženika i u skladu s odredbama Zakona o
kreditnim institucijama, a da tužitelji ne mogu potraživati plaćenu naknadu nakon što
su ugovori ispunjeni jer su svojevoljno prije ugovorenog roka otplatili kredit i platili
naknadu.
8.2. Takvo je shvaćanje žalitelja protivno pravnom shvaćanju iznesenom u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske.
Poslovni broj: 52 Pž-3860/2023-3 4
Iako su odluke donesene nakon pobijane prvostupanjske odluke odnose se na
ugovore koji su sklopljeni u vrijeme kad i sporni ugovori u ovom postupku. Radi se
primjerice o odluci poslovni broj Rev-112/18 kojoj je prihvaćeno shvaćanje
prvostupanjskog suda u tom predmetu o ništetnosti istovjetnih odredbi ugovora o
kreditu kojim su uređene naknade za prijevremeno vraćanje kredita. Iako je korisnik
kredita u navedenom postupku potrošač, to ne mijenja primjenjivost pravnog
shvaćanja i na ovaj postupak s obzirom na istovjetno pravno shvaćanje Vrhovnog
suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-24/21 u kojem su korisnici
kredita pravne osobe. Obje navedene odluke sasvim su određeno prihvatile
shvaćanje da je odluka o naknadi sukladno Odluci banke suprotna kogentnoj
zakonskoj odredbi o vraćanju kredita prije roka i nepoštena slijedom čega je banka
naplatila na nezakonit način naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Vrhovni sud
Republike Hrvatske se izjasnio i o žalbenim navodima da se ne može zahtijevati
utvrđenje ništetnost pojedine ugovorne odredbe kad je ugovor ispunjen u cijelosti
osporavajući pravilnost takvog shvaćanja banke. Posljedice ništetnosti propisane
zakonom žalitelj ne osporava, a osporava svoje nepoštenje. S obzirom da se radi o
odredbi suprotnoj zakonskoj odredbi i nepoštenoj od trenutka sklapanja ugovora
tuženik je u obzir vratiti stečeno s pripadajućim kamatama od dana stjecanja.
Prvostupanjski sud određeno navodi da je tuženik u zasnivanju obveznih odnosa
postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer upravo sklapanje ugovora u
kojem su sadržane navedene nezakonite odredbe na to upućuje.
8.3. Ono što prihvaća Vrhovni sud Republike Hrvatske u takvim situacijama je
pravo tuženika kao banke na naknadu štete, a što je u skladu s odredbom članka
1024. stavka 3. ZOO-a koja propisuje da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako
ju je davatelj kredita pretrpio. Međutim, žalitelj tvrdi da se u konkretnoj situaciji ne radi
ni o kakvoj ugovornoj kazni niti neostvarenim kamatama već o pravu banke
utemeljenom na odredbama Zakona o kreditnim institucijama, a to znači da nije
pretrpio štetu prijevremenom otplatom kredita. I Vrhovni sud Republike Hrvatske i
Ustavni sud Republike Hrvatske upućuju na mogućnost primjene takve odredbe.
Navedena odluka poslovni broj Rev-112/18 bila je predmet ispitivanja Ustavnog suda
Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj U-III-3231/22 povodom podnesenih
tužbi ovdje tuženika i Addiko bank d.d. u pet ustavnosudskih postupka u podnesenim
tužbama protiv odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nekih županijskih sudova
i u cijelosti je potvrdila pravilnost shvaćanja o ništetnosti odluke banaka o naknadi za
prijevremenu otplatu kredita. Iako se radi o potrošačkim kreditima koji su uređeni
drugim propisima s obzirom na ovdje tuženika i to Zakona o stambenom
potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), Vrhovni sud Republike
Hrvatske je sasvim jasno u odluci poslovni broj Rev-24/21 ocijenio primjenjivost
pravnog shvaćanja iz odluke Rev-112/18 i na druge korisnike kredita, a ne samo na
potrošače. Odredba članka 1024. ZOO-a kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud
primjenjuje se na sve korisnike kredita slijedom čega i odredbe o ništetnosti pojedinih
ugovornih odredbi su primjenjive i na ovaj slučaj. I Europski sud u svoj odluci
C-536/22 iznosi shvaćanje o mogućnosti kompenzacije u korist banke kao vjerovnika
kod prijevremene otplate kredita i mogućnost da se šteta povezana s gubitkom
kamatama koje se zbog prijevremene otplate više neće obračunavati. U konkretnoj
situaciji to nije slučaj. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj
Rev-112/18 potvrđuje da bi banka imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete
Poslovni broj: 52 Pž-3860/2023-3 5
koji bi mu kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita, ali se ta naknada
ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju je
tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate. U navedenoj odluci Vrhovni
sud Republike Hrvatske je iznio pravno shvaćanje da je neodlučno pozivanje banke
na načelo dispozitivnosti u vezi s činjenicom da je sporna naknada slobodno
ugovorena i sadržana u Općim uvjetima poslovanja banke jer je takva odredba
ništetna i ne može se ugovarati.
8.4. Neosnovano je stoga pozivanje žalitelja na odredbe Zakona o kreditnim
institucijama kao posebnog zakona za ugovorne odnose. Predmetnim Zakonom
uređuju se:
- uvjeti za osnivanje, poslovanje i prestanak rada kreditnih institucija sa sjedištem u Republici Hrvatskoj te supervizija njihova poslovanja,
- uvjeti pod kojima pravne osobe sa sjedištem izvan Republike Hrvatske mogu
pružati bankovne i/ili financijske usluge u Republici Hrvatskoj. Ugovor o kreditu
uređuje se Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. do članka 1024.
Prema tome Zakon o kreditnim institucijama ne uređuje pravo banke na donošenje
Općih uvjeta poslovanja, već ti uvjeti moraju biti u skladu s navedenim zakonom.
Zakon o kreditnim institucijama nije derogirao primjenu odredbi Zakona o obveznim
odnosima kao općih propisa prilikom sklapanja ugovora o kreditu, već ugovor o
kreditu mora biti sklopljen u skladu s općim pravilima obveznog prava i na način
uređen odredbama Zakona o obveznim odnosima o ugovoru o kreditu. Prema tome i
opći uvjeti poslovanja banka moraju sadržavati opće odredbe o sklapanja ugovora i
pravo na raskid ugovora, a takvi opći uvjeti ne mogu biti protivni kogentnom propisu
odnosno Zakonu o obveznim odnosima kao što je slučaj s naknadom koju je tuženik
naplatio protivno prisilnom propisu. Temeljno je pravilo kod raskida ugovora da su
obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveza na naknadu štete, a takvo pravo
proizlazi iz odredbe članka 1024. ZOO-a. Međutim, posebna naknada kako to
uređuju opći uvjeti odnosno odluka tuženika protivna je upravo navedenoj odredbi,
odnosno naknada koja u stvari ima karakter ugovorne kazne kod raskida ugovora ne
može biti ugovorena za novčane obveze. Predmet ugovora o kreditu je upravo
novčana obveza i zbog toga ugovorna kazna, bez obzira kako ju banka nazvala, pa i
kod prijevremenog raskida predstavlja ništetnu ugovornu odredbu.
9. Žalitelj ne osporava pravilnost odluke o troškovima. Pravilno je
prvostupanjski sud odlučio o troškovima postupka prema odredbi članka 154. stavka
1. i članka 155. ZPP-a određeno navodeći koji su troškovi i u kojem iznosu bili
potrebni za vođenje parnice.
10. Stoga je sukladno odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a presuđeno kao u izreci.
Zagreb, 20. ožujka 2024.
Predsjednik vijeća
Ivana Mlinarić
Kontrolni broj: 0ff9a-a6d93-3a681
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Ivana Mlinarić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost
dokumenta.