Poslovni broj: Usž-21/20-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Mirjane Čačić, članica vijeća, te sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja B. S. iz Z., zastupanog po opunomoćenici G. K., odvjetnici u Z., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Z., Z., i A. R. O. iz Č., S. d. C., L. C., zastupane po opunomoćeniku Z. R., odvjetniku u S., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1547/17-23 od 11. srpnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1547/17-23 od 11. srpnja 2019. II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/14-01/231 URBROJ: 514-04- 02-01-01-17-02 od 10. travnja 2017. (točka I izreke). Točkom II izreke odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova upravnog spora te mu je naloženo da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti odluke, zainteresiranoj osobi A. R. O. nadoknadi troškove upravnog spora (točka III izreke).

1.1. Citiranim rješenjem tuženika od 10. travnja 2017., točkom I. izreke, poništeno je djelomično rješenje Grada Z., Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, Odjela za upravno-pravne poslove, Prvog područnog odsjeka, KLASA: UP/I-942-01/11-13/26, URBROJ: 251-14-02/202-14-58 od 29. siječnja 2014. u dijelu pod točkama I., II., III., IV. i V. izreke te je ujedno riješeno da se zainteresiranoj osobi A. R. O. daje u vlasništvo odgovarajući suvlasnički dio nekretnine i to kuće popisni broj 1249 i dvorišta u P., sagrađene na zk.č.br. 3267/2, površine 641,00 m2, upisane u z.k.ul. 3869 k.o. G. Z., s kojim je neodvojivo povezano u ½ dijela suvlasništva posebnog dijela nekretnine u naravi i to trosobni stan na trećem katu zgrade, površine 96,70 m2 koji kao zaštićeni najmoprimac koristi tužitelj; točkom 2. je određeno da je obveznik naknade zainteresirana osoba Grad Z.; točkom 3. da tužitelj stječe status zaštićenog najmoprimca i ima pravo, zajedno s članovima obiteljskog domaćinstva, nastaviti koristiti stan sukladno odredbama posebnog Zakona. Nadalje točkom 4. određeno je da je zainteresirana osoba A. R. O. dužna sklopiti ugovor o najmu stana s tužiteljem kojim uređuju međusobna prava i obveze, sukladno odredbama posebnog Zakona, u roku 60 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja, a ako vlasnica odbije sklopiti ugovor o najmu stana, da tužitelj može zahtijevati ostvarenje svojih prava podnošenjem tužbe nadležnom sudu, u roku od 60 dana od kada su vlasnici odbili sklopiti ugovor o najmu te da odluka suda u cijelosti zamjenjuje ugovor o najmu. Točkom 5. je određeno da će zemljišnoknjižni odjel Općinskog građanskog suda u Zagrebu, nakon pravomoćnosti ovog rješenja, izvršiti uknjižbu prava vlasništva, u korist zainteresirane osobe A. R. O., sukladno točki 1. izreke ovog djelomičnog rješenja. U preostalom dijelu pobijano djelomično rješenje ostalo je neizmijenjeno (točka II. izreke).

1.2. Navedenim prvostupanjskim djelomičnim rješenjem od 29. siječnja 2014., točkom I. izreke, zainteresiranoj osobi A. R. O. utvrđeno je pravo na naknadu i visina naknade za ½ dijela oduzetog i otkupljenog, prethodno opisanog trosobnog stana te je definiran način i rok u kojem je Fond za naknadu oduzete imovine dužan istu isplatit zainteresiranoj osobi A. R. O..

2. Tužitelj je protiv osporene presude podnio žalbu, pobijajući istu iz svih zakonom propisanih razloga. Nespornim smatra da je zahtjev za otkup stana podnio u zakonskom roku iz članka 24. Zakona o naknadi, kojom prilikom mu je djelatnik Fonda za naknadu usmeno rekao da je predmetni stan konfisciran, ali da ga navedeni Fond nikad nije odbio pisanim putem. Pojašnjava i da je taj isti Fond u predmetu, koji se vodi pred Općinskim sudom u Zagrebu, poslovni broj: Ps-200/13, radi nadomještanja ugovora o kupnji stana, u odgovoru na tužbu, stavio prigovor preuranjenosti tužbe, jer da istoj ne prileži akt o odbijanju zahtjeva za otkup stana.

2.1. Tvrdi da je tek primitkom dopisa Zagrebačkog holdinga d.o.o. od 20. svibnja 2013. saznao da je s zahtjevom odbijen, a nakon čega je 20. lipnja 2013. ustao s tužbom pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, radi nadomještanja ugovora o kupnji stana, dakle u roku od 60 dana od pisanog saznanja da je odbijen. Ističe i da je navedeni postupak u tijeku, do pravomoćnosti okončanja ovog postupka.

2.2. Smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje budući je zanemario da je u tijeku sudski spor te da je tužitelj paušalno odbijen sa zahtjevom za otkup. Sud je trebao primijeniti odredbe članka 22., 28., i 38. Zakona o naknadi jer nisu ispunjene pretpostavke iz članka 32. istog Zakona.

2.3. Pozivajući se na praksu poslovnih brojeva: Rev-x 504/2018, Rev-x-843/13, U- III-344/2022 od 8. prosinca 2005., tvrdi da rok za podnošenje tužbe na otkup stana nije prekluzivan.

2.4. Ukazuje i na presudu Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1546/2017 od 5. ožujka 2019. u kojoj je riječ o istovjetnom postupku, za istu naknadu i istu zainteresiranu osobu samo za drugog nositelja stanarskog prava, smatrajući da s istog suda ne mogu izaći dvije različite odluke o istom činjeničnom i pravnom pitanju.

2.5. Pogrešno određene smatra i troškove postupka, pojašnjavajući da je u tužbi označio vrijednost predmeta spora 54.000,00 kuna, budući nije riječ o neprocjenjivom predmetu, već je riječ o sporu o pravu na otkup stana po cijeni određenoj Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

2.6. Predlaže uvažiti žalbu, poništiti prvostupanjsku presudu i rješenje tuženika od 10. travnja 2017., a ostaviti na snazi djelomično rješenje Grada Z. od 29. siječnja 2014. u točki I., II., III., IV., i V. Potražuje trošak postupka, uvećan za trošak sastava žalbe uz pripadajući PDV, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Tuženik se u odgovoru na žalbu poziva na razloge iznijete u obrazloženju rješenja koje je bilo predmetom ocjene zakonitosti u upravnom sporu i predlaže žalbu odbiti.

4. Zainteresirana osoba A. R. O. u odgovoru na žalbu navodi da se ovdje radi o pravilnoj primjeni odredaba Zakona o naknadi u kojima je jasno propisano koja su prava stanara ukoliko Fond odbije sa stanarom sklopiti ugovor o prodaji stana ili ukoliko Fond ne sklopi ugovor u prekluzivnom roku iz članka 24. stavka 2. Zakona.

4.1. Pojašnjava da je riječ o prekluzivnim rokovima i to čak po dva pravna osnova, koja su alternativno regulirana odredbom članka 25. stavka 1. Zakona o naknadi, a iz kojeg razloga je tužitelj izgubio pravo tužbom tražiti otkup stana.

4.2. Ističe da zakonitost postupanja tuženika proizlazi i iz prakse Upravnog suda Republike Hrvatske, odnosno presude poslovni broj: Us-1545/2006 od 20. svibnja 2010., koja u cijelosti potvrđuje pravilnost zauzetog stava tuženika i prvostupanjskog suda.

4.3. Predlaže odbiti žalbu tužitelja te potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja te da se osporena presuda ne može ocijeniti nezakonitom ni po jednoj osnovi propisanoj člankom 66. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/15., 94/16. i 29/17., 110/21., dalje: ZUS).

7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je, temeljem zahtjeva pok. I. M₂. (supruga zainteresirane osobe A. R. O.) prvostupanjsko djelomično rješenje od 29. siječnja 2014. doneseno u ponovljenom postupku, nakon što je presudom ovog Suda, poslovni broj: Us-7845/07 od 3. ožujka 2011. poništeno ranije rješenje tuženika KLASA: UP/II-942-01/04-01/282 URBROJ: 514-03-07/1-07-2 od 27. ožujka 2007. U skladu s primjedbama i uputama iz navedene presude, navedenim prvostupanjskim djelomičnim rješenjem utvrđeno je da je nekretnina upisana u z.k.ul. 3869 k.o. G. Z., koja se sastoji od z.k.č.br. 3267/2 (kuća popisni broj 1249 i dvorište u P.) bila u suvlasništvu M. J. rođ. G. u ½ dijela i A. M₁. u ½ dijela (majka podnositelja zahtjeva I. M₂. koji je suprug zainteresirane osobe). Kao posljedica oduzimanja državljanstva M. J. rođ. G. i A. M₁., sukladno članku 2. Zakona o državljanstvu (Službeni list FNRJ, broj: 64/45 i 105/48), ½ dijela predmetne nekretnine konfiscirano je A. M₁. rješenjima Kotarskog suda za I. i IV. rajon grada Z. broj Konf. 276/47 i 439/47 od 30. lipnja 1947., a preostala ½ dijela M. J. rođ. G. odlukom Kotarskog suda I. Zagreb broj Konf: 198/48. od 8. studenog 1948. Također, iz spisa predmeta proizlazi i da je pravomoćnim i izvršnim rješenjem Kotarskog suda I. u Z. broj Konf. 198/48 od 15. svibnja 1949. udovoljeno molbi I. M. za obnovu postupka konfiskacije imovine ½ dijela predmetne nekretnine te je stavljeno van snage rješenje broj: Konf: 198/48. od 8. studenog 1948., kojim je konfisciran dio nekretnine u suvlasništvu M. J. rođ. G. i naložena je uspostava stanja kakvo je bilo prije provedene konfiskacije, budući je taj dio nekretnine stekao kupoprodajnim ugovorom od 15. studenog 1946., odnosno prije provedene konfiskacije.

8. Odredbom članka 32. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje u tekstu Zakon o naknadi) propisano je da se prijašnjem vlasniku daje u vlasništvo stan oduzet na temelju propisa o konfiskaciji te odluka i akata iz članka 2. stavka 2. ovoga Zakona donesenih na temelju propisa o konfiskaciji.

9. Međutim, budući je, kao što je prethodno navedeno, nakon obnovljenog postupka, poništena konfiskacija suvlasničkog dijela predmetne nekretnine koji se odnosio na M. J. rođ. G., u konkretnom slučaju mjerodavna je odredba članka 38. Zakona o naknadi, prema kojoj se odredba članka 32. ovoga Zakona ne odnosi na slučajeve kada je prijašnjem vlasniku oduzet samo idealni dio stana na temelju propisa o konfiskaciji. Na slučajeve iz stavka 1. ovog članka primjenjuje se odredba članka 22. ovog zakona (stavak 2.).

10. Među strankama je sporan status tužitelja kao stanara u stanu koji je predmet ovog postupka, a kojeg isti koristi na temelju odluke o priznavanju stanarskog prava Grada Z., Općine Centar, Skupštine Općine Centar, Komisije za dodjelu, zamjenu i prijenos korištenja društvenih stanova kojima raspolaže Općina Centar, broj: 01- 7250-86 od 4. ožujka 1987.

11. Odredbom članka 24. stavka 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, propisano je da zahtjev za otkup stana, stanar podnosi Fondu u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovoga Zakona, o čemu Fond izvješćuje prijašnjeg vlasnika. Stavkom 2. propisano je da Fond kao prodavatelj i stanar kao kupac zaključuju ugovor o prodaji stana pod uvjetima propisanim Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", br. 43/92 - pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94 i 58/95) za prodaju stanova u vlasništvu Republike Hrvatske, u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.

12. Nadalje, odredbom članka 25. stavkom 1. Zakona o naknadi propisano je da ako Fond odbije sa stanarom sklopiti ugovor o prodaji stana ili ne sklopi ugovor u roku iz članka 24. stavka 2., stanar ima pravo radi ostvarenja svoga prava na otkup stana podnijeti tužbu nadležnom općinskom sudu. Tužba se podnosi u roku od 60 dana od dana kada je Fond dostavio akt kojim je odbio ponudu za sklapanje ugovora o prodaji stana (stavak 2.).

13. Spisu predmeta prileži dopis Zagrebačkog holdinga d.o.o., Sektora pravnih i općih poslova od 20. svibnja 2013., iz kojeg proizlazi da je tužitelj 10. ožujka 1992. podnio zahtjev za otkup stana temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a da je 3. veljače 1997. takav zahtjev podnio na temelju Zakona o naknadi te da je s istima odbijen. Međutim, unatoč podnesenim zahtjevima, Fond za naknadu oduzete imovine nije nikada tužitelju dostavio nikakvo pisano očitovanje u smislu prethodno navedenog članka 24. Zakona. Stoga je, tužitelj tek 20. lipnja 2013., odnosno nakon što je od strane Zagrebačkog holdinga saznao da je sa zahtjevima odbijen, pokrenuo parnični postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, radi nadomještanja ugovora o kupnji stana, temeljem odredbe članka 25. stavka 1. i 2. Zakona o naknadi.

14. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj Sud, prihvaćajući u cijelosti obrazloženje prvostupanjskog suda, suglasan je s utvrđenjem tuženika i prvostupanjskog suda, da iako Fond za naknadu oduzete imovine nije podnositelju dostavio nikakvo očitovanje niti je u smislu članka 24. stavka 2. Zakona zaključio ugovor o prodaji stana, pravo na iniciranje parnice za donošenje sudske presude koja će u svemu zamijeniti ugovor o prodaji stana tužitelj je trebao ostvariti u roku od 60 dana po isteku tromjesečnog roka od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.

15. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud, da su pravo na podnošenje zahtjeva za kupnju, kao i pravo na pokretanje parnice radi ostvarenja prava na otkup stana propisani kao prava čije ostvarenje ovisi o volji ovlaštenika tog prava. Stoga ako u zadanim rokovima ovlaštenici prava na pokretanje sudskog postupka radi ostvarenja prava na kupnju stanova nisu pokrenuli sudski postupak, isti više ne mogu naknadno pokretati, jer bi to značilo zlouporabu prava drugih osoba konkretno prava na vraćanje imovine ovlašteniku povrata.

16. Budući je rok od 60 dana za podnošenje tužbe u slučaju odbijanja zahtjeva prekluzivan, stoga i rok za podnošenje tužbe u slučaju kad Fond nije u zakonskom roku riješio zahtjev (sklapanjem ugovora ili odbijanjem) treba tumačiti kao rok nakon kojeg se gubi pravo na podnošenje tužbe. Ovakvo tumačenje utemeljeno je i na dugogodišnjoj upravnosudskoj praksi (primjerice presude posl.broj: Us-4060/07, Us- 1545/06).

17. U odnosu na pozivanje tužitelja na presudu Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj UsI-1546/17 od 5. ožujka 2019., valja istaknuti da je riječ o presudi protiv koje temeljem odredbe članka 66a ZUS-a žalba nije dopuštena pa ista nije bila predmet drugostupanjskog postupka. Također, treba reći da ta prvostupanjska presuda ne obvezuje ovaj Sud što proizlazi iz stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u presudi broj: U-zpz 51/2017-5.

17.1. Pozivanje na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske, također nije primjenjivo u ovoj upravnoj stvari jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom slučaju.

18. Sud nalazi neosnovanim i prigovor tužitelja u odnosu na dosuđeni trošak zainteresiranoj osobi (točku III. izreke prvostupanjske presude), koji je pravilno utvrđen obzirom na činjenicu da je, suprotno žalbenim navodima, u upravnim sporovima vrijednost predmeta spora neprocjenjiva, kako je to propisano odredbom članka 79. stavka 2. ZUS-a.

19. Slijedom svega navedenog, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u točki I izreke, a odluka o troškovima spora (točka II izreke) utemeljena je na odredbi članka 79. stavka 4. istog zakona, jer tužitelj sa žalbom nije uspio.

U Zagrebu 28. listopada 2022

Predsjednica vijeća

mr.sc. Inga Vezmar Barlek, v.r.