REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: 22 P-290/2020-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sutkinji Meliti Adamek Mlinac u parničnom predmetu tužitelja S. A., OIB: … i S. A., OIB: … oboje iz P., protiv tuženika Banka d.d., OIB: … iz V., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 3. studenog 2022. u nazočnosti tužitelja S. A. osobno i nenazočnosti uredno pozvane tužiteljice S. A. i tuženika, dana 9. prosinca 2022.

p r e s u d i o  j e

I Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Požegi poslovni broj Ovr-97/2020-3 od 8. listopada 2020.

II Nalaže se tuženiku Banka d.d., OIB: … iz V., da tužiteljima S. A., OIB: … i S. A., OIB: … oboje iz P., naknadi parnični trošak u iznosu od 700,00 kn / 92,91 eura[1] (sedamsto kuna / devedesetdva eura i devedesetjedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja ove presude (9. prosinca 2022.) do isplate po stopi koja se u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 i 29/18

– dalje ZOO-a) određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na dan stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koja se kod ovog suda vodi pod poslovnim brojem Ovr-97/2020. U tužbi se navodi kako su tužitelji na šalteru banke u P. doznali za informaciju da postoji dug po kreditu broj … i to još od isplate osobnog dohotka za siječanj 2020. godine sa zaštićenog računa. Navedenom prilikom djelatnica banke uvjetovala je isplatu plaće ako se na ime otplate duga kredita izvrši uplata od barem stotinu kuna. Tužitelj nije prihvatio ovakve uvjete smatrajući da je kredit kompletno otplaćen te da je posljednji 120-ti anuitet kredita poslodavac banci uplatio 10. siječnja 2020. godine. Dana 9. veljače 2020. upućen je zahtjev tuženiku za izdavanje potvrde o otplati kredita po kreditnoj partiji … na koji zahtjev je primljen odgovor tuženika 10. veljače u kojem obavještava da po navedenom kreditu postoji dug u iznosu od 862,43 eura plativ u kunama koji je nastao odmah na početku otplate kredita i to kašnjenjem otplate prvog anuiteta. Tuženik Banka d.d. je 13. siječnja 2010. uputila zahtjev poslodavcu tužitelja za postupanje po ovjerenoj Izjavi o obustavi plaće i to o obustavi primanja u 120 mjesečnih anuiteta od po 196,55 eura po prodajnom tečaju za devize banke na dan uplate počev od mjeseca veljače 2010. godine te je sukladno ovome zahtjevu uplata prvog anuiteta izvršena 5. veljače 2010. godine.

1.1. Temeljem svega gore navedenog tužitelji u cijelosti osporavaju postojanje dugovanja po predmetnom kreditu, a napose iznos dugovanja od 949,74 eura plativo u kunama koji je tuženik specificirao u svome dopisu od 5. lipnja 2020. godine kao i činjenicu da je dugovanje nastalo jer mjesečne uplate po kreditu nisu izvršavane u cjelokupnom iznosu anuiteta temeljem promjene kamatne stope i tečaju. Tužitelj nadalje navodi kako je 11. lipnja 2015. tuženik izdao Obavijest o promjeni visine kamatne stope i zatim 10. lipnja 2015. novi Otplatni plan iz kojeg su vidljiva 54 preostala anuiteta. Datum dospijeća 54. anuiteta bio je 31. prosinca 2019. koji je uplaćen 10. siječnja 2020., a prema "Detaljnom izvatku prometa" za razdoblje od 1. svibnja 2016. do 7. travnja 2020. koji je izdao tuženik razvidno je da je kredit otplaćen u skladu sa otplatnim planom u cijelosti. Tužitelj ističe kako nikada nije primio dokument tj. ispravu ili nešto slično iz čega bi bilo jasno da je kredit otkazan nego je njegov poslodavac nastavio uplaćivati anuitete po otplatnim planovima do konačne isplate 10. siječnja 2020. godine. Iz navedenih razloga tužitelji smatraju kako ne postoji niti jedan vjerodostojan dokaz o postojanju duga koji je paušalno iskazan u iznosu od 6.565,81 kn za koji i tuženik ne može sa sigurnošću reći kako je nastao budući da tvrdi da je riječ o zakašnjenju prvog anuiteta, a zatim i zbog razlike u tečaju pri uplati anuiteta, pa stoga tužitelji ustaju s tužbom radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 4. ožujka 2021. godine očituje se kako je netočan navod tužitelja da je o postojanju dugovanja saznao tek u siječnju 2020. budući da je tuženik tužiteljima uputio Opomenu 2. siječnja 2014. i 14. veljače 2014. godine. Nadalje tuženik osporava navod tužitelja da je dug po kreditu broj … otplaćen te nadalje navodi kako su tužitelji sa tuženikom sklopili ugovor o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu, prema kojemu na dan sklapanja ugovora anuitet iznosi 196,55 eura sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik nadalje navodi kako obzirom da je u međuvremenu došlo do promjene visine kamatne stope došlo je i do promjene visine mjesečnog anuiteta o čemu je tužitelj obaviješten putem Obavijesti o promjeni visine kamatne stope od 12. prosinca 2014., 11. lipnja 2015., 7. prosinca 2015, 6. prosinca 2016., 9. lipnja 2017., 5. prosinca 2017., 8. lipnja 2018., 7. prosinca 2018. i 11. lipnja 2019. Tužitelji su bili u obvezi svog poslodavca izvijestiti o navedenim promjenama što su propustili učiniti pa s obzirom da su svojom krivnjom prouzrokovali postojanje duga jer mjesečne uplate po kreditu nisu bile izvršavane u cjelokupnom iznosu anuiteta od strane poslodavca tuženik je sukladno Izjavi od 4. prosinca 2009. aktivirao sredstvo osiguranja naplate kredita. Tuženik nadalje ističe da kredit nije otkazan, već je isti u cijelosti dospio s danom 31. prosinca 2019. godine o čemu su tužitelji obaviješteni dopisom od 10. ožujka 2020. Tuženik također ističe kako su sve banke, pa i on, u zakonskoj obvezi svake godine dostavljati izvode otvorenih stavki na dan 31. prosinca pa su tako i tužitelji svake godine od 2011. do 2019. dobivali navedene Izvode iz kojih je bilo razvidno njihovo dugovanje prema banci. Tuženik ističe da tužitelji nikada nisu uputili prigovor odnosno osporavali stanje duga iz Izvoda. Obzirom na navedeno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja iz tužbe te predlaže da sud tužbu odbaci kao neosnovanu.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Opomenu po kreditnoj partiji … i Opomenu sudužniku od 2. siječnja 2014., Opomenu pred tužbu I Opomenu pred tužbu sudužniku od 14. veljače 2014., Ugovor o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu br. … od 4. prosinca 2009., Obavijest o promjeni visine kamatne stope od 12. prosinca 2014., 11. lipnja 2015., 7. prosinca 2015., 6. prosinca 2016., 9. lipnja 2017., 5. prosinca 2017., 8. lipnja 2018., 7. prosinca 2018., 11. lipnja 2019., otplatni plan od 11. prosinca 2014., 5. prosinca 2015., 6. prosinca 2016., 9. lipnja 2017., 5. prosinca 2017., 8. lipnja 2018., 7. prosinca 2018., 11. lipnja 2019., Izjavu S. A. od 4. prosinca 2009., listu prometa kredita od 7. travnja 2020., detaljan izvadak prometa za razdoblje od 1. svibnja 2016. do 7. travnja 2020., simulaciju uplata koje je poslodavac trebao uplatiti u eurima odnosno kunama, Obavijest o dospijeću cjelokupnog dugovanja po Ugovoru o kreditu od 10. ožujka 2020. s preslikom povratnica, izvod otvorenih stavki na dan 31. prosinca 2011., 31. prosinca 2012., 31. prosinca 2013., 31. prosinca 2014., 31. prosinca 2015., 26. veljače 2021., promete po računu za razdoblje od 4. listopada 2021. do 21. veljače 2022. te od 22. veljače 2022. do 4. ožujka 2022., e- mail od 9. veljače 2020., Zahtjev za postupanje po ovjerenoj izjavu o obustavi place od 13. siječnja 2010., Izjava od 4. prosinca 2009., spis ovoga suda poslovni broj Ovr- 97/2020.

4. Na temelju provedenih dokaza, ocjenjujući ih sve zajedno i svakog posebno, a to u smislu odredbe iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 , 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

4.1. Iz provedenih dokaza je kao nesporno utvrđeno slijedeće:

- da je Općinski sud u Požegi rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-97/2020-3 od 8. listopada 2020. godine radi namirenja tražbine u iznosu od 7.356,19 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom odredio ovrhu na pokretninama ovršenika,

- da je ovršenik dana 9. studenog 2020. godine uložio žalbu protiv gore navedenog rješenja o ovrsi,

- da je Županijski sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj Gž Ovr-1799/2020-2 od 22. veljače 2021. odbio žalbu ovršenika izvan razloga iz članka 50. stavak 1., točke 9. i 11. Ovršnog zakona,

- da je tuženik iz ekonomskih razloga podmirio tražbinu iz razloga da se izbjegne daljnji ovršni trošak, no i dalje osporava osnovanost zahtijeva tužitelja.

5. S obzirom na navode iz tužbe i odgovora na tužbu sporno je između stranaka da li je tražbina ovrhovoditelja osnovana i u zastari.

6. Prije svega valja reći da je tužitelj pokrenuo ovaj postupak temeljem zaključka poslovni broj Ovr-97/2020-12 od 20. studenog 2020., a zbog žalbenih razloga iz članka 50. stavka 1. točke 9. i 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, 125/11, 150/11, 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 - Odluka Ustavnog suda RH, 73/17 i 131/20 – dalje OZ-a) protiv rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-97/2020-3 od 8. listopada 2020. godine. U predmetnom ovršnom postupku tereti ga se za dugovanje u ukupnom iznosu od 7.356,19 kn na ime glavnice s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te nadalje troška ovršnog postupka u iznosu od 150,00 kn također s pripadajući zakonskim zateznim kamatama.

7. U ovršnom postupku ovrhovoditelj, a ovdje tuženik, poziva se na dospjelo, a nepodmireno dugovanje iz Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj: … od 4. prosinca 2009. godine koji je sklopljen za iznos u kunskoj protuvrijednosti od 15.000,00 eura na rok otplate od 120 mjeseci. Početni mjesečni anuitet iznosio je 196,55 eura uz ugovorenu kamatnu stopu od 10,25 % godišnje te je kamata ugovorena kao promjenjiva. Kao osiguranje potraživanja po navedenim ugovorima ovšenici su predali ovrhovoditelju Izjavu - suglasnost o zaplijeni sastavljenu u skladu s odredbom članka 178. i 179. Ovršnog zakona, a koje izjave po svojoj naravi imaju učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju kojih se može tražiti ovrha protiv dužnika na drugim predmetima ovrhe.

7.1. Prijedlogom za ovrhu, a radi naplate potraživanja od 7.356,19 kn koji iznos ovrhovoditelj temelji na naprijed navedenom Ugovoru kao dospjeli dug na dan 24. rujna 2020. godine, ovrhovoditelj je predložio da sud odredi ovrhu na pokretninama ovršenika i to njihovom zapljenom, procjenom, oduzimanjem, otpremom, povjeravanjem pokretnina na čuvanje ovrhovoditelju, njihovom prodajom te namirenjem ovrhovoditelja, a u svrhu namirenja prednje navedenog dugovanja od 7.356,19 kn i troškova ovršnog postupka te pripadajućih zakonskih zateznih kamata.

7.2. Valja napomenuti kako su tužitelji u ovršnom postupku ovoga suda poslovni broj Ovr-97/2020 podnijeli žalbu protiv rješenja o ovrsi od 8. listopada 2020. godine o kojoj žalbi je odlučivao Županijski sud u Zagrebu i to rješenjem broj 33 Gž Ovr-1799/2020-2 od 22. veljače 2021. kojom je odbio žalbe ovršenika, a ovdje tužitelja kao neosnovane i potvrdio rješenje o ovrsi iz razloga izvan članka 50. stavak 1. točke 9. i 11. OZ-a. Sukladno zaključku Općinskog suda u Požegi Ovr-97/2020-12 od 20. studenog 2020. ovršenici, a ovdje tužitelji upućeni su pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom upravo za žalbene razloge iz članka 50. stavak 1. točka 9. i 11. OZ-a.

8. Dakle, tužitelji tužbom traže proglašenje ovrhe na njihovim pokretninama nedopuštenom temeljem članka 50. stavak 1. točka 9. i 11. Ovršnog zakona.

9. Odredbom članka 50. stavak 1. točka 9. i 11. OZ-a određeno je da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, te ako je ispunjenjem tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave te ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

10. Sud ne nalazi da je osnovan zahtjev tužitelja radi proglašenje ovrhe nedopuštenom iz razloga navedenih u članku 50. stavak 1. točka 9. i 11. Ovršnog zakona.

10.1. Naime, navodi tužitelja kojima se pozivaju na članak 50. stavak 1. točka 9. Ovršnog zakona kao razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom ističući kako su oni u cijelosti ispunili svoju obvezu te da je predmetno dugovanje u konkretnom predmetu nastalo uslijed greške tuženika vezano uz obavijest poslodavcu o točnom datumu isplate prvog anuiteta kredita i to na način da je tuženik u svojoj obavijesti poslodavcu tužitelja pogriješio na način da je uputio poslodavca da anuitet uplati mjesec dana kasnije u odnosu na to kako je ugovoreno ugovorom o kreditu i predviđeno planom otplate kredita, sud smatra da nisu osnovani.

10.2. U konkretnom predmetu tuženik Banka d.d. u svome odgovoru

na tužbu od 4. ožujka 2021. navodi i o istome prilaže dokumentaciju iz koje proizlazi kako je nastalo dugovanje po gore navedenom kreditu tužitelja rezultat promjena u visini kamatnih stopa koje su u konačnici i uzrokovale promjene visine mjesečnog anuiteta počevši od 31. siječnja 2015. godine od kada započinju promjene u visini mjesečnog anuiteta uzrokovane porastom visine kamatne stope. O ovim promjenama tužena, Banka d.d. dostavila je i dokaz o slanju obavijesti o promjenama visine kamatne stope. Naime, iz priložene dokumentacije i obračuna koji je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu sud je nedvojbeno utvrdio kako je nastalo dugovanje rezultat promjena u visini kamatne stope, a koje promjene nisu popraćene povećanjem visine uplaćenog mjesečnog anuiteta. Naime, uplaćeni mjesečni anuitet i dalje su ostali nepromijenjeni u odnosu na ugovoreni pa se stoga akumulirao dug po osnovi visine promijenjene kamatne stope. Upravo iz navedenog razloga sud je mišljenja kako su razlozi za proglašenje ovrhe nedopuštenom predviđeni u članku 50. stavak 1. točka 9. OZ-a u ovome konkretnom slučaju neosnovani.

11. Sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

11.1. Dakle, sud je utvrdio da je Banka d.d. stavila tužiteljima na raspolaganje novčani iznos od 15.000,00 eura s rokom otplate od 10 godina i kamatnom stopom od 10,25%, a taj iznos isplaćen je tužiteljima pa sud nalazi da je tuženik ispunio svoju obvezu nastalu ugovorom o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj …, sada broj … od 4. prosinca 2009. godine te da je isti ostao neotplaćen u utuženom iznosu.

12. Sud ne nalazi osnovanim zahtjev tužitelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga navedenih u članku 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona. Tražbina tuženika temelji se na ugovoru o nenamjenskom kreditu koji ugovor je ovjeren i solemniziran kod javnog bilježnika i tako ovjeren kod javnog bilježnika ima svojstvo ovršne isprave.

12. 1. Sukladno članku 233. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnoga tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. Budući je ovršni postupak pokrenut temeljem ovršne isprave i to javnobilježničkog akta na kojemu je potvrđena ovršnost, u ovome slučaju primjenjuje se zastarni rok od deset godina. Između tužitelja i tuženika ugovor o kreditu dospio je u cijelosti na naplatu s danom 31. prosinca 2019. godine o čemu su tužitelji obaviješteni dopisom od 10. ožujka 2020. godine. Iz čega nadalje proizlazi da od dana dospjelosti kredita odnosno, 31. prosinca 2019. do dana podnošenja ovršnog prijedloga odnosno 25. rujna 2020. nije protekao propisani rok od 10 godina pa stoga potraživanje nije u zastari.

13. Međutim u tijeku postupka sud je utvrdio kako je dugovanje poteklo iz ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu broj …, sada broj … od 4. prosinca 2009. godine koji je tužitelj sklopio s tuženikom, a riječ je o nenamjenskom kreditu u kunskoj protuvrijednosti 15.000,00 eura uz rok otplate od 120 mjesečnih anuiteta s početnim anuitetom od 196,55 eura i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom uz početnu kamatnu stopu od 10,25%. Kao sredstvo osiguranja kredita tužitelji su sklopili i Izjavu – suglasnost o zaplijeni sastavljenu u skladu s odredbom članka 178. i 179. Ovršnog zakona, a koje izjave po svojoj naravi imaju učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju kojih se može tražiti ovrha protiv dužnika na drugim predmetima ovrhe. Navedenu Izjavu tužitelji su ovjerili kod javnog bilježnika A. B. pod brojem Ov-15095/09 od 4. prosinca 2009. godine. Predmetni ugovor po svojim svojstvima predstavlja potrošački ugovor.

14. Republika Hrvatska članica je Europske unije od 1. srpnja 2013. godine te se članstvom u Europskoj uniji obvezala na primjenu prava i pravnih stečevina Europske unije. Pravo i pravne stečevine Europske unije iznad su zakona i propisa Republike Hrvatske te svi zakoni Republike Hrvatske moraju, trebaju i jesu usklađeni s propisima Europske unije, a ukoliko nisu na konkretne situacije valja direktno primjenjivati pravo Europske unije.

15. Direktivom vijeća Europske unije broj 93/13/EEZ propisana su postupanja vezana uz nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima. Navedena direktiva se direktno primjenjuje i na slučajeve u Republici Hrvatskoj i na opširan način predviđa utvrđenje postojanja nepoštenih odredbi ugovora i posljedice takvih utvrđenja. Temeljem navedene Direktive nadležni sud dužan je po službenoj dužnosti, na konkretni predmet primijeniti njene odredbe i provjeriti da li je riječ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Ova Direktiva primjenjuje se na sve ugovore koji se odnose na kupnju robe i pružanju usluga, a Europski sud je u odluci u predmetu C-290/16 Air Berlin, točka 44. pojasnio da bi se direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima doista trebala primjenjivati "u svim gospodarskim sektorima". Slijedom naprijed navedenoga sud je po službenoj dužnosti izvršio uvid u potrošački ugovor u ovome predmetu – Ugovor o nenamjenskom kreditu od 4. prosinca 2009. godine radi preispitivanja nepoštenosti odredbi. Kako bi utvrdio nepoštenost odredbi sud je sukladno članku 4. stavku 1. Direktive obvezan provesti opći test za utvrđivanje nepoštenosti izuzev ako je na temelju nacionalnog akta o prenošenju jednostavnije zaključiti da je ugovorena odredba nepoštena.

16. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu, ističe se da je za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potome od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14). Citiranim zakonom o zaštiti potrošača i njegovima izmjenama preuzeta je praksa iz Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u zakonodavstvo RH pa je stoga ovaj sud odlučio o nepoštenosti odredbi odlučivati po službenoj dužnosti ali na temelju nacionalnih propisa, a sukladno gore navedenom članku 4. stavku 1. Direktive.

17. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa Odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

18.1. U konkretnom slučaju prema priznanju samog tuženika kako iz odgovora na žalbu u ovršnom postupku tako u i ovome postupku u odgovoru na tužbu, riječ je potraživanje s osnove promjenjive kamatne stope za vrijeme trajanja otplate nenamjenskog kredita tužitelja.

19. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

20. U konkretnom slučaju, nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

21. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

22. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

23. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. ZOO-a, kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. ZOO-a, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. ZOO-a. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. ZOO-a.

24. Niti Zakon o zaštiti potrošača, niti Zakon o obveznim odnosima, ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. ZOO-a, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo dobra vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

25. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

26. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno bitni element ugovora o kreditu, te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

27. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

27.1. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije, tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

28. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, te člankom 96. ZZP/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a po tome sukladno odredbi članka 323. stavka 1. i 2. ZOO-a i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj parnici. O postupanju tuženika svjedočio je i sam tužitelj kada je u iskazu pred ovim sudom potvrdio da je ugovor je bio tipski, te su ga preuzeli zajedno supruga i on. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i objašnjeno mi je što je ista, ali nitko ga nije upozorio na potencijalne dalekosežne posljedice ovakve kamatne stope. Posljedice su nastupila otprilike 2013. na 2014. Napomenuo je kako prilikom sklapanja ugovora nije bilo mogućnosti pregovora s bankom vezano uz odredbe promjenjive kamatne stope. Obavijesti o promjeni kamatne stope krenule su 2015. na 2016., a neobično je bilo jedanput da se realno smanjila kamatna stopa, ali anuitet rate kredita se povećao za što je u banci dobio objašnjenje da je riječ o tečajnoj razlici. Sredstvo osiguranja kredita ugovoreno je putem osiguravajuće kuće, a otplata putem obustave na plaći o čemu se također nije pregovaralo.

29. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Upravo slijedom ovih odredbi sud je ovrhu radi prisilne naplate iznosa od 7.356,19 kn koji iznos potječe o razlike u kamatnoj stopi u konkretnom kreditu i temeljem odredbi koje je sud utvrdio kao nepoštenim, proglasio nedopuštenom u svrhu sprečavanja stjecanja dobiti iz nepoštenih odredbi, a osobito imajući u vidu kako je sam tuženik očitovao se sudu da je riječ o potraživanju koje proizlazi iz promjenjive kamatne stope.

30. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku. Tužitelji su u ovom postupku uspjeli sa 100 % svog zahtjeva te su potraživali trošak sudskih pristojbi pa im je sud priznao trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 700,00 kn koji trošak je osnovan pa ga je stoga valjalo priznati.

31. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 9. prosinca 2022.

Sutkinja

Melita Adamek Mlinac, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

DNA:

1. S. A., P.

2. S. A., P.

3. Banka d.d., V.