R. H. P.-2238/21 O. S. U. S.
S.
U. I. M. E. R. E. P. U. B. L. I. K. E. H. R. V. A. T. S. K. E.
P. R. E. S. U. D. A.
O. sud u S. po sutkinji mr. sc. Z. T. kao sucu pojedincu u
pravnoj stvari tužitelja S. Z., O.:, iz S., U. slobode 15.,
koji je zastupan po punomoćniku F. S., odvjetniku u S., protiv tuženika
O. banka d.d. S., D. rata 61., O., koja je zastupana
po zakonskom zastupniku, a on po generalnom punomoćniku odvjetnicima odvjetničkog društva A. & A. u S., punomoć pod S.-2855/18, radi utvrđenja ništetnosti i isplate stjecanja bez osnove, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti punomoćnika stranaka te proglašenja presude od 27. listopada 2022.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju iznos od 12.713,65 kn / 1.687,39 eur[1] sa zakonskim zateznim kamatama,
i to po stopi od 15% godišnje od 10. lipnja 2005. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
a koje zakonske zatezne kamate teku kako slijedi:
na iznos u kn
od
do
8,43
10.06.05.
isplate
23,19
12.09.05.
isplate
9,23
10.10.05.
isplate
13,04
10.11.05.
isplate
23,84
12.12.05.
isplate
13,40
10.01.06.
isplate
108,03
16.01.09.
isplate
123,28
17.02.09.
isplate
145,19
10.03.09.
isplate
61,32
06.04.09.
isplate
63,97
04.05.09.
isplate
46,39
10.06.09.
isplate
42,22
20.07.09.
isplate
42,22
20.07.09.
isplate
39,05
19.08.09.
isplate
10,07
20.10.09.
isplate
44,42
19.11.09.
isplate
54,37
21.12.09.
isplate
90,57
27.01.10.
isplate
113,04
10.02.10.
isplate
106,06
10.03.10.
isplate
138,81
19.04.10.
isplate
200,97
18.06.10.
isplate
355,62
26.08.10.
isplate
355,62
26.08.10.
isplate
355,62
26.08.10.
isplate
361,68
13.09.10.
isplate
297,15
12.10.10.
isplate
330,82
12.11.10.
isplate
393,06
13.12.10.
isplate
483,31
12.01.11.
isplate
374,72
11.02.11.
isplate
426,17
14.03.11.
isplate
360,48
12.04.11.
isplate
458,83
12.05.11.
isplate
552,70
13.06.11.
isplate
644,51
12.07.11.
isplate
1.028,14 11.08.11.
isplate
597,52
12.09.11.
isplate
539,25
12.10.11.
isplate
552,50
11.11.11.
isplate
2.724,84 14.12.11.
isplate
II. Za više zatraženo od dosuđenog u točki I. izreke, i to za više zatražene 2 lipe / 0,002 eur na ime glavnice, kao i za zatezne kamate na taj iznos od 2 lipe tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.
III. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.750,00 kn / 1.294,05 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 8. lipnja 2021. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili ugovor o kreditu na iznos od 27.550,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a otplata kredita u anuitetima u CHF prema prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan plaćanja anuiteta. Tužitelj se pozvao na odluke o zaštiti kolektivnih interesa Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i isplatu više plaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule u CHF, sve na način kako je to specificirano u izreci presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Istakao je prigovor zastare, te je osporio i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno je istakao da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe.
3. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora:, zaključenog
između tužitelja i pravnog prednika tužene H. S. banke d.d. S. dana 30.
ožujka 2005., otplatnog plana – početnog i stvarnog, knjigovodstvene kartice, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije J. d.o.o. od
20. listopada 2021.
4. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
5. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19), dalje ZPP, u svezi s odredbom čl. 107. st. 1. ZID ZPP (Narodne novine 80/22), prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.
6. Čitanjem Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora:, zaključenog između tužitelja i pravnog prednika
tužene H. S. banke d.d. S. dana 30. ožujka 2005., otplatnog plana –
početnog i stvarnog, knjigovodstvene kartice, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije J. d.o.o. od 20. listopada 2021., sud je utvrdio:
- da su tužitelj i H. S. banka d.d. S. 30. ožujka 2005. sklopili ugovor o kreditu br. 76090/05 na iznos od 27.550,00 C. u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a što proizlazi iz priloženog ugovora (čl. 1. ugovora),
- da je iz povijesnog izvatka iz sudskog registra, koji je dostupan na službenoj Internet stranici Ministarstva pravosuđa i uprave, proizlazi da je tužena pravni slijednik kreditora H. S. banka d.d. S. pravni prednik tužene
(https://sudreg.pravosudje.hr),
- da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 84 anuiteta u iznosima od po 401,29 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 399,87 CHF, te da je svaki anuitet dospio desetog u mjesecu, kao i da je prvi anuitet dospio 10. svibnja 2005., a zadnji 10. travnja 2012. (čl. 8.3.a i b ugovora),
- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 14. prosinca 2011., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,
- da je zbog opisane valutne klauzule posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove,
odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 12.713,65 kn,
- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,
- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 8. lipnja 2021.,
- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018.
7. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti jesu li odredbe čl. 1. i 8.b predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je valutna klauzula u CHF, ništetne ili ne.
Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.
8. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom preplaćenog po osnovu ništetnih odredbi.
Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.
Zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje ZOO) u svezi s čl. 1111. ZOO-a).
Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina.
Predmetni iznosi preplaćivani su redovito od lipnja 2005. do isplate kredita (prosinca 2011.).
Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev 2245/17- 2 od 20. ožujka 2018. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH www.vsrh.hr) dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika.
Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.
srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu.
Kako je naprijed utvrđeno predmetni kredit je trebalo otplatiti u 84 anuiteta, prvi anuitet dospio 10. svibnja 2005., a zadnji 10. travnja 2012.
Stoga dakle, u konkretnom slučaju nema zastare, jer je podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. nastupio prekid zastare. Za istaknuti je da je dug po kreditu potrebno računati kao cjelinu, a ne po ratama kredita iz razloga što rata ne postoji bez kredita. Da nema duga po kreditu ne bi bilo ni pojedine rate kredita.
Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.
U konkretnom slučaju predmetna individualna tužba podnesena je 8. lipnja 2021., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina, početak kojeg je potrebno računati od 14. lipnja 2018. Stoga je u pogledu „valutne klauzule“ tužba pravodobna.
Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj Internet stranici (http://www.vsrh.hr) objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su- IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. U navedenom shvaćanju navodi se da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare u pogledu zahtjeva za isplatom po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF neosnovan je u cijelosti.
9. Za istaknuti je i to da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadom štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva tri godine, za navesti je da su takvi navodi neargumentirani, paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka.
Naime, zahtjev za povratom plaćenog po osnovu ništetnog ugovora ili ugovorne odredbe tipičan je slučaj stjecanja bez osnove s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala (Odredba čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).
Za istaknuti je i osnovnu razliku između naknade štete i stjecanja bez osnove, a to je da činidba temeljem koje je došlo do promjene u imovini ne može biti štetna radnja. Naime, protupravnost je konstitutivni element građanskog delikta i pretpostavka odgovornosti za štetu, pa će njezina prisutnost u činjeničnom stanju redovito značiti da se radi o odnosu odgovornosti za štetu, a ne stjecanju bez osnove. Jer, dok je kod odgovornosti za štetu bitno utvrditi uništenje ili oštećenje imovine i tko je za to odgovoran, kod stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom osnovom, a krivnja i protupravnost su irelevantni.
10. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a time i na odluku VSRH Rev Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. za navesti je slijedeće.
Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.
Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.
11. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.
Za istaknuti je i to da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III- 2922/2018 od 20. veljače 2020. odbijena ustavna tužba podnesena protiv odluke VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Time je Ustavni sud RH prihvatio pravna shvaćanja VSRH o pitanju zastare u ovoj pravnoj stvari.
12. Tužitelj se pozvao na presudu Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je i presudom i rješenjem VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-
III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), dalje ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
13. Ovdje je za ponoviti da je čitanjem ugovora br. od 30. ožujka 2005. sud nedvojbeno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tužena sklapala s potrošačima. Tužitelj je predmetni ugovor sklopio kao potrošač fizička osoba radi kupnje osobnog automobila.
Slijedom navedenog prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan je u cijelosti. Prigovori tužene da je tužitelj nije potrošač su paušalni, neargumentirani i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, predmetni ugovor o kreditu tužitelj je sklopio kao fizička osoba, a ne kao, primjerice, obrtnik ili zastupnik trgovačkog društva i dr., što je razvidno iz samog ugovora o kreditu.
Nadalje, ako tužena tvrdi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u nekom drugom svojstvu, a ne u svojstvu potrošača, onda je sukladno pravilu o teretu dokaza, tužena dužna nedvojbeno dokazati tu svoju tvrdnju. Naime, sukladno pravilu o teretu dokaza(čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. ZPP-a), kad stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava kojima nedvojbeno dokazuje svoju tvrdnju, sud treba uzeti da nije istinita takva tvrdnja stranke (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano – idem est non esse aut non probari).
Jednak pravni stav zauzima i Vrhovni sud RH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., na što ispravno ukazuje tužitelj.
Slijedom navedenog svi prigovori da tužitelj ne bi bio potrošač su paušalni i neargumentirani. Time se ujedno prigovori nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije ukazuju kao neosnovani u cijelosti.
14. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 7) S. G. -
S. banka d.d. S. (pravni prednik tuženika iz ovog postupka) utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je sedmotuženik S.B. d.d. (ranije: SG-SB i HVB SG) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora,
a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III- 4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
15. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj podvesti pod tzv. slučaj "Franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH.
U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni ugovor o kreditu br. 76090/05 od 30. ožujka 2005., je potrošački ugovor. Sporne odredbe čl.
1. i 8.b tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu su nepoštene ugovorne odredbe iz razloga, jer se, kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi čl. 1. i 8.b tog ugovora, a niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.
Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85., i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dalje: ZZP/07 važećeg u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.
Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom potrošač nije dovoljno informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
16. Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan primjer takve odredbe je kad ugovorne odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.
Stoga su dakle odredbe o vlautnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne. U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbe čl. 1. i 8.b predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena valutna klauzula u CHF, jer su u tom dijelu nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača.
17. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće.
Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio obrazloženja.
Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao, suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama predložene dokaze...“
Navedeni stav VSRH potvrđen je od strane Ustavnog suda RH u odluci U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj se navodi: „…da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača…“.
Stoga nije bilo potrebe saslušavati tužitelja.
18. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru, jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“ utvrđeno je da se radi o tipskim ugorima u pogledu kojih potrošači nisu imali mogućnost pregovaranja.
19. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).
Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).
20. Slijedom navedenog odredbe čl. 1. i 8.b predmetnog potrošačkog ugovora o kreditu, koji je tipski ugovor, nerazumljive su jer iz njih ne proizlazi određenost i odredivost kamatne stope i valutne klauzule, pa se radi o ništetnim odredbama kako je to naprijed detaljno obrazloženo.
21. Odredbom čl. 104. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
22. Vještačenjem po vještaku za knjigovodstvo i financije J. d.o.o., sud je utvrdio:
- da su tužitelj i H. S. banka d.d. S. 30. ožujka 2005. sklopili ugovor o kreditu br. na iznos od 27.550,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a što proizlazi iz priloženog ugovora (čl. 1. ugovora),
- da je iz povijesnog izvatka iz sudskog registra, koji je dostupan na službenoj Internet stranici Ministarstva pravosuđa i uprave, proizlazi da je tužena pravni slijednik kreditora H. S. banka d.d. S. pravni prednik tužene
(https://sudreg.pravosudje.hr),
- da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 84 anuiteta u iznosima od po 401,29 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 399,87 CHF, te da je svaki anuitet dospio desetog u mjesecu, kao i da je prvi anuitet dospio 10. svibnja 2005., a zadnji 10. travnja 2012. (čl. 8.3.a i b ugovora),
- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 14. prosinca 2011., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,
- da je zbog opisane valutne klauzule posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove,
odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 12.713,65 kn, stoga se izračun preplaćenih mjesečnih anuiteta daje u tablici kako slijedi:
Anuitet
Anuitet
iz početnog
Anuitet
iz početnog otplatnog otplatnog plana
iz početnog
plana prema tečaju na prema tečaju na
R. otplatnog plana Datum
dan realizacije kredita dan uplate Razlika anuiteta br u CHF
uplate Tečaj CHF
u kunama
u kunama
u kunama
(kolona br. 2. * 4,8060)
(2 * 4)
(6 - 5)
05.04.05. 4,80600
401,29 11.05.05. 4,76300
1.928,60
1.911,34 401,29 10.06.05. 4,82700
1.928,60
1.937,03
8,43 401,29 11.07.05. 4,75780
1.928,60
1.909,26 401,29 10.08.05. 4,76710
1.928,60
1.912,99 401,29 12.09.05. 4,86380
1.928,60
1.951,79
23,19 401,29 10.10.05. 4,82900
1.928,60
1.937,83
9,23 401,29 10.11.05. 4,83850
1.928,60
1.941,64
13,04 401,29 12.12.05. 4,86540
1.928,60
1.952,44
23,84 401,29 10.01.06. 4,83940
1.928,60
1.942,00
13,40 401,29 10.02.06. 4,78660
1.928,60
1.920,81 401,29 10.03.06. 4,75050
1.928,60
1.906,33 401,29 10.04.06. 4,70710
1.928,60
1.888,91 401,29 10.05.06. 4,72330
1.928,60
1.895,41
401,29 19.06.06. 4,71230
1.928,60
1.891,00
401,29 10.07.06. 4,68900
1.928,60
1.881,65
401,29 10.08.06. 4,67800
1.928,60
1.877,23
401,29 13.10.06. 4,68190
1.928,60
1.878,80 401,29 13.10.06. 4,68190
1.928,60
1.878,80 401,29 10.11.06. 4,65160
1.928,60
1.866,64 401,29 11.12.06. 4,67520
1.928,60
1.876,11 401,29 10.01.07. 4,61960
1.928,60
1.853,80 401,29 12.02.07. 4,60540
1.928,60
1.848,10 401,29 12.03.07. 4,59070
1.928,60
1.842,20 401,29 10.04.07. 4,57250
1.928,60
1.834,90 401,29 10.05.07. 4,49720
1.928,60
1.804,68 401,29 27.06.06. 4,66900
1.928,60
1.873,62 401,29 19.07.07. 4,43960
1.928,60
1.781,57 401,29 20.08.07. 4,54520
1.928,60
1.823,94 401,29 13.09.07. 4,49850
1.928,60
1.805,20 401,29 11.10.07. 4,41700
1.928,60
1.772,50 401,29 21.11.07. 4,52620
1.928,60
1.816,32 401,29 11.12.07. 4,46510
1.928,60
1.791,80 401,29 15.01.08. 4,56800
1.928,60
1.833,09 401,29 20.02.08. 4,56300
1.928,60
1.831,09 401,29 13.03.08. 4,64100
1.928,60
1.862,39 401,29 11.04.08. 4,66390
1.928,60
1.871,58 401,29 16.05.08. 4,49500
1.928,60
1.803,80 401,29 13.06.08. 4,54400
1.928,60
1.823,46 401,29 10.07.08. 4,53900
1.928,60
1.821,46 401,29 04.08.08. 4,47820
1.928,60
1.797,06 401,29 20.08.08. 4,49920
1.928,60
1.805,48 401,29 10.10.08. 4,66450
1.928,60
1.871,82 401,29 10.11.08. 4,77500
1.928,60
1.916,16 401,29 10.12.08. 4,73390
1.928,60
1.899,67 401,29 16.01.09. 5,07520
1.928,60
2.036,63
108,03 401,29 17.02.09. 5,11320
1.928,60
2.051,88
123,28 401,29 10.03.09. 5,16780
1.928,60 2.073,79
145,19 401,29 06.04.09. 4,95880
1.928,60 1.989,92
61,32 401,29 04.05.09. 4,96540
1.928,60 1.992,57
63,97 401,29 10.06.09. 4,92160
1.928,60 1.974,99
46,39 401,29 20.07.09. 4,91120
1.928,60 1.970,82
42,22 401,29 20.07.09. 4,91120
1.928,60 1.970,82
42,22 401,29 19.08.09. 4,90330 1.928,60 1.967,65
39,05 401,29 20.10.09. 4,83110 1.928,60 1.938,67
10,07 401,29 19.11.09. 4,91670 1.928,60 1.973,02
44,42 401,29 21.12.09. 4,94150 1.928,60 1.982,97
54,37 401,29 27.01.10. 5,03170 1.928,60 2.019,17
90,57 401,29 10.02.10. 5,08770 1.928,60 2.041,64 113,04 401,29 10.03.10. 5,07030 1.928,60 2.034,66 106,06 401,29 19.04.10. 5,15190 1.928,60 2.067,41 138,81 401,29 18.06.10. 5,30680 1.928,60 2.129,57 200,97 401,29 26.08.10. 5,69220 1.928,60 2.284,22 355,62 401,29 26.08.10. 5,69220 1.928,60 2.284,22 355,62 401,29 26.08.10. 5,69220 1.928,60 2.284,22 355,62 401,29 13.09.10. 5,70730 1.928,60 2.290,28 361,68 401,29 12.10.10. 5,54650 1.928,60 2.225,75 297,15 401,29 12.11.10. 5,63040 1.928,60 2.259,42 330,82 401,29 13.12.10. 5,78550 1.928,60 2.321,66 393,06 401,29 12.01.11. 6,01040 1.928,60 2.411,91
483,31
401,29 11.02.11. 5,73980
1.928,60
2.303,32
374,72 401,29 14.03.11. 5,86800
1.928,60
2.354,77
426,17 401,29 12.04.11. 5,70430
1.928,60
2.289,08
360,48 401,29 12.05.11. 5,94940
1.928,60
2.387,43
458,83 401,29 13.06.11. 6,18330
1.928,60
2.481,30
552,70 401,29 12.07.11. 6,41210
1.928,60
2.573,11
644,51 401,29 11.08.11. 7,36810
1.928,60
2.956,74
1.028,14 401,29 12.09.11. 6,29500
1.928,60
2.526,12
597,52 401,29 12.10.11. 6,14980
1.928,60
2.467,85
539,25 401,29 11.11.11. 6,18280
1.928,60
2.481,10
552,50 401,29 14.12.11. 6,17770
1.928,60
2.479,05
550,45 1.585,18 14.12.11. 6,17770
7.618,38
9.792,77
2.174,39 33.688,38
161.906,38
171.814,20
12.713,65
23. Dakle, iz provedenog vještačenja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio iznos od ukupno 12.713,65 kn. Stoga je tužbeni zahtjev neosnovan za 2 lipe i zatezne kamate na te 2 lipe pa ga je u tom dijelu sud odbio kao neisnovanog.
24. Na nalaz i mišljenje vještakinje tužitelj nije imao primjedbi te je sukladno provedenom vještačenju uredio tužbeni zahtjev. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještakinje već je istakao primjedbu na metodu izračuna tj. da je vještakinja trebala napraviti zbroj pozitivne i negativne razlike. Na upit suda tuženik je naveo da je to pravno pitanje na koje odgovora sud.
25. Je li od iznosa pretplate treba odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan ili ne, pravno je pitanje na koje odgovora sud, a ne vještak. Stoga je u odnosu na to pravno pitanje za navesti slijedeće.
Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga je dakle, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je tužitelj pretplatio po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, a to su upravo iznosi koji čine pozitivnu razliku i koji su prikazani u tablici, a njihov zbroj iznosi 12.713,65 kn.
26. U odnosu na pozivanje tuženika na sudsku praksu presude Županijskog suda u Osijeku Gž-1413/2021-2 od 17. lipnja 2021. i Županijski sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi 15 Gž-1077/2020-3 od 2. veljače 2021. za navesti je slijedeće.
Navedene presude navode da je potrebno uzeti u obzir zbroj pozitivne i negativne razlike, jer u slučaju ništavosti ugovora svaka stranka vraća ono što je primila na ime takvog ugovora.
Međutim, sudska praksa u tom pogledu nije jedinstvena tako npr. Županijski sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi 12 Gž-1429/2021-3 od 24. veljače 2022., Županijski sud u Varaždinu Gž-1226/2020 od 3. ožujka 2021., Županijski sud u Vukovaru Gž-779/21 od 9. ožujka 2022. i Županijski sud u Splitu Gž-367/2022-3 od 5. travnja 2022. navode da nije potrebno vršiti zbroj pozitivne i negativne razlike jer plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa na njegovoj strani ne postoji obveza vraćanja onoga što nije primio, a time ni tražbina tužene po osnovi ništetnih odredbi.
27. U odnosu na različitu sudsku praksu za navesti je slijedeće.
Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1111. st. 1. ZOO-a).
Opće pretpostavke tog izvanugovornog obveznopravnog odnosa su:
1. povećanje imovine na jednoj strani, 2. umanjenje imovine na drugoj stvari,3. kauzalna povezanost između umanjenja na jednoj stani i povećanja imovine na dugoj strani, 4. nepostojanje odgovarajuće osnove i 5. činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini.
Smanjenjem tečaja CHF nema činidbe banke koja bi dovela do osiromašenja na strani banke i obogaćenja na strani korisnika kredita (potrošača). U kreditnom odnosu, činidba banke iscrpljuje se u činu isplate kreditnog iznosa.
Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene na namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. st .1. ZOO-a).
Dakle, ugovorom o kreditu banka korisniku kredita daje određeni iznos kredita tj. novčanih sredstava. Stoga je dakle činidba banke u tom odnosu isplaćeni iznos kredita. S druga pak strane, činidba korisnika kredita je povrat iznosa kredita i plaćanje kamata kroz plaćanje mjesečnih anuiteta. Plaćanjem anuiteta korisnik kredita vraća kredit (plaćanjem glavnice) i plaća kredit (plaćanjem kamate). Također, znatnim porastom tečaja CHF banka zarađuje, povraćanjem vrijednosti kreditnog iznosa. Zbog znatnog rasta tečaja valuta CHF nema značaj zaštitne klauzule (očuvanje vrijednosti), već upravo suprotno povećava se vrijednost kredita.
Stoga je dakle, ugovorna kamata i porast tečaja CHF zarada banke. Kredit je proizvod kojeg banka prodaje, a naplaćuje ga putem anuiteta (mjesečnih rata koje se sastoje od glavnice i kamata prema tečaju CHF) koje plaća korisnik kredita.
Smanjenjem tečaja CHF dolazi do izmakle koristi banke. Međutim, kod „slučaja Franak“ ne radi se o izmakloj koristi u smislu štete, jer nema protupravnosti, ni izostanka redovnog tijeka stvari. Nadalje, izmakla korist ne može se smatrati umanjenjem imovine u smislu stjecanja bez osnove, jer se izmakla korist reparira kao naknada štete.
28. Slijedom navedenog za zaključiti je da pad tečaja CHF podrazumijeva izostanak planirane zarade koja se ne bi mogla smatrati izmaklom koristi, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke (šteta, štetnik, oštećeni, štetna radnja, protupravnost i izostanak redovnog tijeka stvari).
Smanjenje tečaja CHF ne može se promatrati ni kao stjecanje bez osnove na strani korisnika kredita (potrošača), jer nisu ispunjene sve zakonske pretpostavke za primjenu tog instituta. Opća pretpostavka za primjenu stjecanja bez osnove je činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini. Smanjenjem tečaja CHF nema činidbe banke koja bi dovela do osiromašenja na strani banke i obogaćenja na strani korisnika kredita (potrošača). U kreditnom odnosu, činidba banke iscrpljuje se u činu isplate kreditnog iznosa.
Smanjenje tečaja CHF je kreditni rizik kojeg banka ocjenjuje prilikom plasiranja kredita. Naime prilikom plasiranja kredita banka mora ocijeniti šest kreditnih rizika (kreditni rizik, rizik likvidnosti, kamatni rizik, operativni rizik, rizik kapitala i valutni rizik), dok plasmanom kredita banka prihvaća kreditni rizik.
Stoga dakle, argumenti da je u knjigovodstveno-financijskom vještačenju iznosa stečenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno matematički obračunati zbroj pozitivne razlike, obračunati zbroj negativne razlike pa oduzeti, zapravo prebiti, jedno s drugim iz razloga što je stjecanje bez osnove potrebno promatrati s obje strane tj. kroz osiromašanje i obogaćenje na obje strane ovisno o tome je li tečaj CHF bio viši ili niži, ne bi bili pravno utemeljeni. Također iz izvršene analize proizlazi da ne bi bili pravno argumentirani ni prigovori da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ne mogu biti ništetne samo kad je tečaj CHF viši, a valjane kad je tečaj niži, čime da se u konačnici potrošači (korisnici kredita) dovode u povoljniji položaj.
Iz izvršene analize pravnog instituta stjecanja bez osnove i izmakle koristi te pojma kreditnog rizika proizlazi da matematički obračun stečenog po osnovi ništetnih odredbi u CHF treba sadržavati samo zbroj pozitivne razlike, tj. zbroj više plaćenog u odnosu na planirani primijenjeni tj. provedeni otplatni plan.
29. Sud nalaz i mišljenje vještaka prihvaća kao logičan, uvjerljiv, dovoljno obrazložen i izrađen po pravilima struke te je metoda izračuna u skladu s pravnom prirodom instituta stjecanja bez osnove.
30. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno.
31. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO, čl. 1. Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 153/04), Odlukama o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a (Narodne novine 132/07, 74/11, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15) i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21, 75/22).
32. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.
33. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155. ZPP, jer tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu. Tužitelju je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).
Tužitelju je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe iznos od 1.000,00 kn, zastupanje na 2 ročišta (27.09.21., 08.06.21.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi iznos od po 1.000,00 kn, za sastav 2 obrazložena podneska (23.09.21., 25.10.21.) iznos od po 1.000,00 kn, što ukupno iznosi 5.000,00 kn. Tom iznosu pridodan je trošak PDV-a u iznosu od 1.250,00kn, trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 500,00 kn i trošak pristojbe presude u iznosu od 500,00 kn, što sveukupno iznosi 9.750,00 kn.
Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 112. st. 2. ZPP-a. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21, 1/22, 75/22). Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki III. izreke presude.
U Splitu 27. listopada 2022.
S. M.. sc. Z.
T.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste
(čl. 335. st. 11. ZPP-a).
DNA: pun. tužitelja
pun tužene
u spis
