R E P U B L I K A H R V A T S K A
Općinski sud u Slavonskom Brodu
Trg pobjede 13, Slavonski Brod
Poslovni broj: 16 P-1095/2019-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T.Z., OIB: …, iz S., zastupan po punomoćniku I.P., odvjetniku u Z., protiv tuženika R.A. d.d., OIB: …, iz Z., zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz OD G. & G. iz Z., radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 14. rujna 2022., u nazočnosti tužitelja T.Z. uz punomoćnika I.P., odvjetnika, i zamjenika punomoćnika tuženika J.G., odvjetničkog vježbenika, nakon javne objave presude, 27. listopada 2022.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku R.A. d.d., OIB: …, iz Z., da isplati tužitelju T.Z., OIB: …, iz S., iznos od 8.664,08 kuna (slovima: osamtisućašestošezdesetčetirikun eiosamlipa)/ 1.149,92 eura[1] (jednatisuća stočetrdesetdeveteuraidevedesetdvacenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) (uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena) do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, računajući kako slijedi:
na iznos od kn na iznos od EUR od dana 85,38
01.12.2007.
11,33
84,19
01.01.2008.
11,17
85,00
01.02.2008.
11,28
85,02
01.03.2008.
11,28
85,65
01.04.2008.
11,37
82,73
01.05.2008.
10,98
125,24
01.06.2008.
16,62
125,58
01.07.2008.
16,68
122,08
01.08.2008.
16,20
120,99
01.09.2008.
16,06
121,05
01.10.2008.
16,07
129,55
01.11.2008.
17,19
121,68
01.12.2008.
16,15
128,47
01.01.2009.
17,05
128,29
01.02.2009.
17,03
127,40
01.03.2009.
16,91
202,55
01.04.2009.
26,88
200,65
01.05.2009.
26,64
194,67
01.06.2009.
25,84
189,59
01.07.2009.
25,16
187,95
01.08.2009.
24,95
186,92
01.09.2009.
24,81
184,34
01.10.2009.
24,47
180,54
01.11.2009.
23,96
180,59
01.12.2009.
23,97
180,03
01.01.2010.
23,89
180,19
01.02.2010.
23,91
176,87
01.03.2010.
23,48
177,87
01.04.2010.
23,61
174,40
01.05.2010.
23,15
172,87
01.06.2010.
22,94
181,10
01.07.2010.
24,04
175,82
01.08.2010.
23,34
179,50
01.09.2010.
23,82
174,04
01.10.2010.
23,10
167,20
01.11.2010.
22,19
171,43
01.12.2010.
22,75
177,42
01.01.2011.
23,55
167,41
01.02.2011.
22,22
166,09
01.03.2011.
22,05
159,80
01.04.2011.
21,21
156,75
01.05.2011.
20,80
164,35
01.06.2011.
21,82 161,43
01.07.2011.
21,43 151,15
01.08.2011.
20,06 143,20
01.09.2011.
19,01 135,15
01.10.2011.
17,94 91,56
01.11.2011.
12,15 88,65
01.12.2011.
11,77
87,28
01.01.2012.
11,58
85,67
01.02.2012.
11,37
82,99
01.03.2012.
11,01
79,44
01.04.2012.
10,54
77,11
01.05.2012.
10,23
74,53
01.06.2012.
9,89
71,14
01.07.2012.
9,44
68,33
01.08.2012.
9,07
65,04
01.09.2012.
8,63
61,34
01.10.2012.
8,14
59,04
01.11.2012.
7,84
56,37
01.12.2012.
7,48
53,09
01.01.2013.
7,05
48,82
01.02.2013.
6,48
46,74
01.03.2013.
6,20
43,64
01.04.2013.
5,79
40,15
01.05.2013.
5,33
36,11
01.06.2013.
4,79
32,95
01.07.2013.
4,37
29,99
01.08.2013.
3,98
26,97
01.09.2013.
3,58
24,03
01.10.2013.
3,19
20,60
01.11.2013.
2,73
17,29
01.12.2013.
2,29
13,96
01.01.2014.
1,85
10,63
01.02.2014.
1,41
7,18
01.03.2014.
0,95
3,27
01.04.2014.
0,43
godine, sve do isplate.
II. Nalaže se tuženiku R.A. d.d., OIB: …, iz Z., da isplati tužitelju T.Z., OIB: …, iz S. isplati iznos od 35.780,57 kuna (slovima: tridesetpettisućasedamsto osamdesetkunaipedesetsedamlipa)/ 4.748,90 eura (slovima: četiritisućesedamsto četrdesetosameuraidevedesetcenta), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) (uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena) do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, računajući kako slijedi:
na iznos od kn na iznos od EUR od dana 5,08
01.12.2007.
0,67
25,93
01.02.2008.
3,44
42,00
01.03.2008.
5,57
69,54
01.04.2008.
9,23
28,15
01.05.2008.
3,74
36,94
01.06.2008.
4,90
57,41
01.07.2008.
7,62
27,36
01.08.2008.
3,63
28,85
01.09.2008.
3,83
46,67
01.10.2008.
6,19
181,63
01.11.2008.
24,11
91,21
01.12.2008.
12,11
206,15
01.01.2009.
27,35
223,81
01.02.2009.
29,71
231,79
01.03.2009.
30,76
254,28
01.04.2009.
33,75
258,59
01.05.2009.
34,31
224,12
01.06.2009.
29,75
198,74
01.07.2009.
26,38
205,49
01.08.2009.
27,28
218,87
01.09.2009.
29,05
217,70
01.10.2009.
28,89
204,18
01.11.2009.
27,10
229,56
01.12.2009.
30,47
249,90
01.01.2010.
33,17
278,84
01.02.2010.
37,01
272,20
01.03.2010.
36,13
311,48
01.04.2010.
41,34
304,03
01.05.2010.
40,35
318,55
01.06.2010.
42,28
444,24
01.07.2010.
58,96
418,36
01.08.2010.
55,53
497,41
01.09.2010.
66,02
470,10
01.10.2010.
62,40
426,17
01.11.2010.
56,55
518,86
01.12.2010.
68,86
636,78
01.01.2011.
84,52
553,28
01.02.2011.
73,43
582,57
01.03.2011.
77,32
545,32
01.04.2011.
72,38
552,01
01.05.2011.
73,26
710,09
01.06.2011.
94,25
725,49
01.07.2011.
96,28
849,15
01.08.2011.
112,70
781,54
01.09.2011.
103,73
707,53
01.10.2011.
93,91
678,06
01.11.2011.
89,99
672,41
01.12.2011.
89,24
707,39
01.01.2012.
93,89
737,88
01.02.2012.
97,93
741,96
01.03.2012.
98,48
720,87
01.04.2012.
95,68
735,11
01.05.2012.
97,57
744,85
01.06.2012.
98,86
728,46
01.07.2012.
96,68
732,77
01.08.2012.
97,26
720,48
01.09.2012.
95,63
693,92
01.10.2012.
92,10
722,23
01.11.2012.
95,86
735,82
01.12.2012.
97,65
726,30
01.01.2013.
96,40
672,89
01.02.2013.
89,31
718,26
01.03.2013.
95,33
722,23
01.04.2013.
95,86
704,44
01.05.2013.
93,50
649,14
01.06.2013.
86,15
647,73
01.07.2013.
85,97
661,31
01.08.2013.
87,77
683,09
01.09.2013.
90,66
713,26
01.10.2013.
94,66
697,70
01.11.2013.
92,60
708,72
01.12.2013.
94,06
721,21
01.01.2014.
95,72
728,97
01.02.2014.
96,75
745,14
01.03.2014.
98,90
740,02
01.04.2014.
98,22
sve do isplate, a koji ukupni iznos se umanjuje za iznos od 324,79 kuna/ 43,11 eura, za koji iznos se tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošku iznosu 14.888,00 kuna/ 1.975,98 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, računajući od donošenja presuda do isplate, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 19. ožujka 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: …, kojim je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 28.844,22 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. U članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu stoji da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Ugovorena je početna kamatna stopa od 5,20%. Navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je određena promjenjivost kamatne stope je ništetna kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinka promjenjivosti kamatne stope. U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema Otplatnom planu. Navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku je ništetna, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda, broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom opstojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Rubriciranim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, rubriciranim presudama, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda, broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u pisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka, nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014), odnosno članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/20007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno u tužbi, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do kraja otplate, za cijelo vrijeme, primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,75%. Isto tako tužitelj ističe kako učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do kraja otplate, za cijelo vrijeme, primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu je stavio prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, prigovor zastare utuženog potraživanja odnosno potraživanja nakon preinačenog tužbenog zahtjeva. Nadalje, u odgovoru na tužbu kao bitno navodi se da sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva da se istoj o pojedinačno pregovaralo te da nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, da nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadaje, navodi se da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu te je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu uz CHF ili EUR ili kunski kredit. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle, kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovalo u korist tužitelja u slučaju devalvacije CHF jer je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje CHF u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Nadalje, tuženik smatra da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Stoga je tuženik predložio da se tužbeni zahtjev u cijelosti dobije.
3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. … od 19. ožujka 2007., zatim je proveden dokaz saslušanjem svjedoka V.M.P. i L.P., provedeno je financijsko vještačenje po vještaku F.T., te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.
4. Tužitelj je podneskom od 31. ožujka 2021. konačno precizirao tužbeni zahtjev, kako je to pobliže opisano u izreci, a podneskom koji je predan na ročištu 14. rujna 2022. je precizirao tužbeni zahtjev samo u smislu uvođenja eura.
4.1. Sud je tužitelju dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno članku 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. - dalje: ZPP), radi cjelovitog rješenja spora među strankama i radi činjenice da je preinaka tužbe izvršena nakon zaključenja prethodnog postupka zbog toga što je Nalaz financijskog vještaka dostavljen u spis tijekom glavne rasprave.
5. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani zahtjev tužitelja od 31. ožujka 2021. u cijelosti osnovan, s time da tuženik nije dužan tužitelju isplatiti iznos od 324,79 kuna koji je tužitelj manje platio po valutnoj klauzuli.
6. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. … od 19. ožujka 2007. na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 24.844,22 CHF. Također je nesporno da je temeljem članka 2. Ugovora o kreditu kamatna stopa promjenjiva, sukladno Odluci o kamatama stopama kreditora.
6.1. Također, nesporno je da prema članku 7. Ugovora o kreditu da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.
7. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope iz čl. 2. Ugovora o kreditu i vezanosti otplate kredita za CHF po članku 7. Ugovora o kreditu ništetne. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.
8. Tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda te stavio prigovor zastare utužene tražbine i tražbine po preciziranom tužbenom zahtjevu.
8.1. Prigovor mjesne nadležnosti ovog suda nije osnovan jer prema članku 191. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, u sporovima koji nastanu u vezi s kreditom potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Kako tužitelj ima prebivalište u S.B. to je ovaj sud mjesno nadležan.
9. Iz Nalaza financijskog vještaka F.T. utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 8.664,13 kn na ime otplate kredita u CHF u odnosu na iznos koji bi bio dužan platiti da nije bilo povećanja kamatne stope. Također iz Nalaza je utvrđeno da je tužitelj više platio iznos od 35.780,57 kn na ime otplate kredita u CHF kao razlike primjene valutne klauzule vezane uz CHF.
9.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan sukladno pravilima znanosti i vještine.
10. Iz iskaza svjedokinje V.M.P. utvrđeno je da je zaposlena kod tuženika od 2007. godine. Nije obavila razgovor s tužiteljem kad je zaključivao Ugovor o kreditu. Generalno, u razgovoru s klijentom u banci obvezni su upozoriti stranku glede kamatne stope koja je sadržana u ugovoru. Objasni im se što je promjenjiva, a što fiksna kamatna stopa. Smatra da bi stranka trebala znati pri zaključenju ugovara o kreditu koliki iznos treba vratiti. Svjedokinja nije mogla reći da li je stranka znala na temelju čega će se vršiti promjena kamatne stope, ali pri zaključenju ugovora stranci je objašnjeno da je tržište promjenjivo. Ugovor se mogao zaključiti vezano za tečaj EUR i tečaj CHF. Svjedokinja je nadalje potvrdila da HNB može utjecati na tečaj EUR, a na tečaj CHF ne može, i stoga je postojao veći rizik za zaključenje ugovora za CHF što je strankama objašnjavano prije zaključenja ugovora. Svjedokinja je nadalje pojasnila da se nagli rast tečaja CHF-a tijekom otplate ovog kredita nije mogao predvidjeti. Stranke imaju mogućnost izbora glede vezivanja ugovora za valutu, ali u ovom slučaju je bio povoljniji CHF zbog kamata.
10.1. Iz iskaza svjedokinje L.P. utvrđeno je da je ovjerila kredit o kreditu koji je predmet ovog postupka i da je isti pročitan stranci. Glede kamatnih stopa nije ništa objašnjavala jer se u to ne razumije, kao ni odredbe o vezanosti ugovora za CHF.
10.2. Nadalje, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je 2007. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu. Novac od kredita koristio je za kupnju osobnog vozila. O uvjetima kredita razgovarao je s djelatnicima u banci i vidio je da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi. U banci mu nije nitko objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa. Nitko mu nije pojasnio nikakve razloge niti kriterije na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Prilikom podizanja kredita odnosno razgovora u autokući, jer je zbog kupnje auta dizao kredit, rekli su mu da ugovor može zaključiti samo u ovoj banci i ugovor samo vezan za CHF. U banci nije mogao mijenjati nikakve odredbe u ugovoru o kreditu. Nadalje, u banci mu nisu rekli da postoje bilo kakvi rizici vezani za tečaj CHF-a nego da je to najbolja i najstabilnija valuta. Nitko mu nije rekao da li banka ima kakav utjecaj na tečaj CHF-a, odnosno EUR-a. Također, nitko mu nije govorio ni o kakvim rizicima u svjetlu pripreme ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, niti da postoji povećan rizik na njegovoj strani obzirom da u Ugovoru o kreditu istodobno je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. U početku mu je prva rata bila oko 1.300,00 kn, a kasnije 3.400,00 kn. Novac od kredita je odmah sjeo na račun autokuće. Banka mu nije nikada slala nikakve obavijesti o povećanju rate kredita.
10.3. Iz iskaza svjedokinje V.M.P. kao i iskaza tužitelja sud je utvrdio da pri zaključenju Ugovora o kreditu, kao bitno, tužitelj nije znao na temelju čega će se vršiti promjena kamatne stope, pa sud zaključuje da odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila jasna i razumljiva tužitelju. Također, na temelju iskaza svjedokinje i tužitelja sud je utvrdio da tužitelj nije bio upoznat u banci sa svim rizicima vezanim za švicarski franak, posebno u svjetlu ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, zatim činjenice da HNB može utjecati na tečaj eura, ali ne na tečaj CHF-a. Također, tužitelj nije bio upoznat, a što je bitno, s povećanim rizikom obzirom da je u Ugovoru bila navedena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita vezana za CHF, stoga banka nije postupala po načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.
11. Glede stavljenog prigovora zastare utuženog potraživanja u ovom postupku je utvrđeno da je tužba podnesena na sud 12. lipnja 2019. te je u tijeku ovog postupka utvrdio da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem: P-1401/12 vođen postupak po tužbi potrošač-Hrvatski savez udruge potrošača protiv Banaka i ovdje tužene te je presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u periodu od listopada - rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita na način što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, sukladno jednostranoj odluci banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ista presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika koji je u tom predmetu sudjelovao kao sutuženik za kredite sklopljene od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. Ovaj sud smatra da podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava i protiv, između ostalih banaka, i tužene, a koji se postupak vodio pod brojem P-1410/2012 prekinut je tijek zastare do pravomoćnost okončanja tog postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH i donošenjem presude tog suda 13. lipnja 2014. poslovni broj Pž-7129/13. Postupak kod Trgovačkog suda u Zagrebu pokrenut je tužbom 25. siječnja 2019. što proizlazi iz Odluke Vrhovnog suda RH br Revt-249/15. Dakle, kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019., a presuda Visokog trgovačkog suda donesena 13. lipnja 2014., to je nedvojbeno da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila. Odlukom Visokog Trgovačkog suda RH zastara je počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.Kako je dakle tužba podnesena unutar roka od 5 godina, tražbina nije zastarjela po članku 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11.,78/11., 78/15., 29/18. – dalje ZOO).
11.1. Također, prigovor tuženika glede zastare nakon preinačenog tužbenog zahtjeva nije osnovan jer za zastaru nije relevantno kada je takav zahtjev postavljen, već kada je podnesena tužba, a sama preinaka tužbe je učinjena nakon provedenog financijskog vještačenja.
11.2. Sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
11.3. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11.4. Uvidom u Ugovor o kreditu br. … od 19.3. 2007. vidljivo je da je isti zaključen između tuženika i tužitelja te da je iznos kredita 24.844,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Također, iz istog Ugovora je vidljivo da je redovna kamata 5,20% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, iz istog Ugovora je vidljivo da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Također je vidljivo iz Ugovora da je rok otplate 84 mjeseca.
11.5. Iz iskaza tužitelja i financijskog vještaka je utvrđeno da se kamatna stopa kroz vrijeme trajanja kredita mijenjala.
11.6. Za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, nastavno ZPP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi a potom od Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, nastavno ZZ/09), kada je isti stupio na snagu do 31. prosinca 2008.
11.7. Prema članku 84. ZZP/03 i prema članku 99. ZZP/09 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je Zakonom o zaštiti potrošača koji je u tom u smislu lex speialis dok se odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira primjenjuje supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s odlukom banke se nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizira način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o promjeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima se ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.
11.8. Prema članku 295. stavak 1. ZOO-a opći uvjet ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavlja) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta posebnim pogodbi, vrijede ove posljednje.
11.9. Dakle, ugovor o kreditu ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Sud cijeni da ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jeste jasna i uočljiva ali nije razumljiva jer je sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope je bitna ugovorna odredba, a ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja – tuženika i sve to bez precizno određenih uvjeta, promjenjivosti referente stope za koje se veže promjena pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u ovom slučaju na štetu tužitelja, jer se kod takvih ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezuje koja se promjena ne može predvidjeti, a niti može konačno provjeriti pravilnost promjena jer za to nema pouzdanih kriterija.
11.10. Stoga je ovakovom ugovornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na ocjenu u konkretnom slučaju, a to je u suprotnosti sa člankom 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor zaključen kada su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
11.11. Zakon o zaštiti potrošača, a ni Zakon o obveznim odnosima ne navode posebne kriterije za ocjenu je li neka ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja. Prema članku 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela poštenja i savjesnosti. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja obvezno-pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza. Riječ je o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena vjera odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključ element načela savjesnosti i poštenja.
11.12. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je navedeno bitni element ugovora o kreditu, te da mora biti određena odnosno odrediva, samim time odredba koju koristi tuženik, a na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostranost) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, protivna je načelu savjesnosti i poštenja.
11.13. Obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano, a ugovor u slučaju ugovaranja promjenjiva kamatne stope mora sadržavati element za koji se obveže promjene te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koje mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelju, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
11.14. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".
11.15. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.
11.16. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
11.17. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
11.18. Sukladno članu 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
11.19. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kam. stope i vraćanja kredita u anuitetima vezanim za tečaj CHF-a, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.
12. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke F.T..
12.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da se u Ugovoru o kreditu između stranaka radilo o promjenjivoj kamatnoj stopi, a promjene kamatnih stopa su bile sljedeće: 6,20%, 6,75%, 7,75% i 7,50% Ukupan iznos predmetne razlike u razdoblju od zaključenja Ugovora o kreditu do 31. ožujka 2014. je 8.664,13 kn. Nadalje, iz Nalaza vještaka je utvrđeno da je tužitelj na dan 31. ožujak 2014. (do konačne otplate kredita) više platio iznos od 35.780,57 kuna kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Do navedenog iznosa vještak je došao primjenom otplate kredita na korištenu glavnicu u kunama u iznosu 131.241,84 kune, a uz početnu ugovorenu kamatnu stopu 5,25% godišnje. Nadalje, iz Očitovanja vještaka od 12. svibnja 2022. utvrđeno je da je tužitelj manje platio po valutnoj klauzuli ukupno 324,79 kuna koji iznos tuženik nije dužan platiti tužitelju.
13. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.
14. Sukladno članku 154. stavak 5. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu od 14.888,00 kuna/ 1.975,98 eura, koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od pristojbe na tužbu u iznosu 794,00 kn, pristojbe na presudu u iznosu 794,00 kn, trošak vještačenja 3.300,00 kn, sastav tužbe prema Tbr.7.točka 1.OT 1.000,00 kn, zastupanje na ročištima 9. listopada 2019., 5. studenog 2019., 23. lipnja 2022. i 14. rujna 2022. 4x1.000,00 kn prema Tbr.9.točka 1.OT, sastav podneska 25. rujna 2019., 4. listopada 2019., 19. prosinca 2019., 31. ožujka 2021. i 14. rujna 2022. 5x1.000,00 kn. 15. Stoga je odlučeno kao u izreci.
Slavonski Brod, 27. listopada 2022.
Sudac
Pavo Garić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, u tri istovjetna pisana primjerka.
