Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-3246/2021-20

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. B. iz R., B. R. 7, OIB:..., zastupanog po L. B., protiv tuženika H.... , OIB: ..., radi utvrđenja zlostavljanja na radnom mjestu i naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. rujna 2022. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja L. B.,

odvjetnice u R. i punomoćnice tuženika po zaposlenju N. J., 27.

listopada 2022., javno objavivši,

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

« 1. Utvrđuje se da je tužitelj T. B. trpio zlostavljanje na radu kod tuženika u periodu od 25. siječnja 2008.g. do 9. rujna 2010.g.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 100.000,00 kuna na ime pravične novčane naknade s osnova povrede osobnosti u roku od 8 dana.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 28.437,00 kuna, sve to u roku od 8 dana. «

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.912,50 kuna / 1.448,33 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude (27. listopada 2022.) pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, u roku 8 dana, dok se u preostalom dijelu, iznad odmjerenog iznos od 10.912,50 kuna / 1.448,33 eura, a do zatraženih 10.916,50 kuna, zahtjev tuženika za naknadu troška odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 27. siječnja 2011. protiv tuženika, u bitnom, navodi da je 25. siječnja 2008. zaključio s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove viši stručni savjetnik za pravne poslove Odjela za medicinske poslove i ugovaranje u Područnoj službi R., da je 9. rujna 2010. ravnateljica tuženika donijela odluku o otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika, a kojom odlukom da mu se otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme temeljem odredbe članka 107. st. 3. Zakona o radu (NN 149/09) kao i da je otkazni rok određen s datumom 21.10.2010. Navedenom odlukom da se tuženiku pružila mogućnost izbora da otkazni rok odradi do kraja makar na isto nije obavezan. Tvrdi da je 21. rujna 2010. uložio zahtjev za zaštitu prava kojem tuženik nije udovoljio (čl. 126.st.2. Zakona o radu – NN 38/35), osporava sve navode iz obrazloženja odluke o otkazu, smatra ih neistinitim i zlonamjernim. Ističe da poslodavac od 28. siječnja 2008. do listopada 2008. u Područnoj službi R. nije osigurao neophodne organizacijske i tehničke uvjete za obavljanje radnih zadataka u skladu s načelima i standardima rada, navodi da je vlastitu informatičku opremu bio prisiljen donijeti od kuće i staviti je na raspolaganje Područnoj službi R. obzirom da su neki radni zadaci podrazumijevali neodgodivo postupanje, da je postojao problem nedostatka radnog prostora da je u jednom trenutku sedam osoba radilo u jednoj kancelariji od 30 m[2] , da su radili u dvije smjene, da bi mu poslodavčevo neispunjavanje zakonskih obveza prema radnicima bilo zanemarivo da mu tuženik nije uručio Odluku o otkazu u kojoj se navodi njegova navodna nedovoljna stručnost, nezainteresiranost za rad, pogreške u radu u tri predmeta. Nadalje, da su navedeni predmeti riješeni točno i u skladu s pravilima struke, a ukoliko je tijekom rada i napravio kakve greške da su razlozi propusta svakako u nedostatku radnih uvjeta, da je 12.2.2009. primio Pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa koje se odnosi na njegovu navodno neurednu prisutnost na radnom mjestu i nejavljanje na telefon, da je tada dijelio ured sa svojom rukovoditeljicom M. B., da bi svaki izostanak bio neizvediv, to smatra izravnim šikaniranjem koje je kulminiralo činjenicom da je uložio poprilične napore da poslodavcu ukaže da upozorenje nije trebalo biti izdano bez provjere istinitosti navoda, ali da poslodavac nije tako postupio, niti je povukao Upozorenje. Pored navedenog, da se 3.12.2009. na radnom mjestu dogodio višestruki fizički napad od strane radnika L. D. na rukovoditeljicu odjela M.

B., a onda i na njega osobno dva ili tri puta da bi na kraju on (tužitelj) za isto postupanje dobio posljednje upozorenje pred otkaz ugovora o radu. Poslodavac da nije smio poistovjetiti njegovu reakciju na ponašanje kolege koji ga je i višestruko fizički napao posebno jer je istinitost i vjerodostojnost njegove izjave potvrdilo troje očevidaca. Što se tiče izjave u kojoj je sam naveo da je kolegi D. uputio uvredljive riječi, isti je to dao nehotično budući je u trenutku pisanja izjave bio u stanju stresa, da je takvim postupanjem tuženik prekršio odredbu iz t. 3. i t. 5. članka 5., te točke 5. članka 15. ZR-a te umjesto da mu osigura sigurne uvjete rada poslodavac se u potpunosti oglušio na činjenično stanje opisano u njegovoj Izjavi od 11.12.2009. vezano uz taj sukob. Drži da je navedeno (drugo) upozorenje od pred otkaz ugovora o radu doneseno 11.12.2009. isključivo u namjeri da se zaštiti pravnik D., a njega da se prikaže odgovornim za sukob na koji način je diskriminiran i diskreditiran, da je šikanozno i diskriminatorno postupanje prema njemu vidljivo iz činjenice da tuženik u drugoj situaciji, kada se bivša rukovoditeljica područne službe R. obratila radnici sa uvredljivom riječi „drolja“, nije poduzeo ništa iz čega proizlaze dvojbeni kriteriji. Tužitelj negira navod iz Izvješća rukovoditeljice Područne službe od 25.5.2010. da predočeni primjerci upravnih rješenja koja je on izradio pokazuju njegovu nedovoljnu angažiranost u odnosu na primjenu zakonskih propisa, pravila struke i standarda rada, da su poslodavcu bile predočene samo nedovršene šprance koje su još bile u izradi te su omaškom druge osobe predane rukovoditeljici na potpis na što ju je izričito upozorio, sumnja da je to Izvješće sačinjeno u zloj namjeri kompromitiranja njegove stručnosti. Što se tiče diskriminacije u pogledu odabira radnog mjesta tužitelj smatra da kolega D. nije smio biti zaposlen na radnom mjestu rukovoditelja odjela za provođenje zdravstvene zaštite zdravlja na radu. Naime, da je 4. listopada 2008. u dnevnom glasilu N... objavljen natječaj za navedeno radno

mjesto na koje se između ostalog javio i on jer isto radno mjesto predstavlja rukovodeće radno mjesto sa većim ovlaštenjima i plaćom, da je za navedeno radno mjesto ispunjavao sve uvjete, ali je unatoč tome na to radno mjest je zaposlen L. D., iako nije ispunjavao uvjete iz natječaja jer nije imao tri godine radnog staža na pravnim poslovima već samo godinu i pol. Na taj način da ga je tuženik stavio u nepovoljniji položaj i izravno diskriminirao u odnosu na imenovanog kolegu. Što se tiče diskriminiranja rasporeda radnih zadataka ističe da je 26. studenog 2009. zaprimio odluku poslodavca u kojoj se navodi da je obavezan rješavati sve pravne predmete dok L. D.

nije više obavezan rješavati niti jedan pravni postupak. Ta odluka da je imala jedini cilj da se zaštiti pravnik L. D., a njega da se diskriminira i stavi u nepovoljan položaj. Tužitelj tvrdi da je uznemiravan i na način što je tijekom otkaznog roka došao raditi što mu je omogućeno Odlukom o otkazu, da je u istoj navedeno da za vrijeme trajanja otkaznog roka radnik nije dužan doći na posao, ali dakle da može, pa da je procijenio da je ipak bolje da dođe raditi te je 10. rujna 2010. pristupio na radno mjesto s kojeg da je prisilno udaljen. Iako je predočio rukovoditeljici Područne službe odluku o otkazu ista da je pozvala policiju u svrhu njegova hitnog protjerivanja na što su policajci zaključili da on ima pravo ostati na radnom mjestu i na isto upozorili ravnateljicu. Za ovakvo postupanje da nije dao nikakav povod, da je motiv tuženika bio da mu onemogući uvid u spise koji su bili predmetom primopredaje od 16.8.2010., da poslodavac nije bio voljan pričekati s prisilnim udaljavanjem do dovršetka zapisnika o primopredaji na kojem je tada radio. Tužitelj predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje da otkaz Ugovora o radu od 9.9.2010. nije dopušten, da mu radni odnos nije prestao, da se nalozi tuženiku da ga se vrati na posao te ujedno da se zabrani svako daljnje njegovo radno pravno diskriminiranje kao i zlostavljanje, te je podnio privremenu mjeru radi vraćanja na posao do okončanja spora, zatim isplatu naknade plaće za vrijeme trajanja spora kao i zaostalih plaća.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 61 spisa) osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe da je H... na radu njemu pripojen.

3. Podneskom od 15.3.2012. tuženik se detaljnije očitovao na navode iz tužbe. U najbitinijem, da je točno da je tužitelj s njegovim pravnim prednikom H... zaključio 28.1.2008. Ugovor o radu za radno mjesto Višeg stručnog savjetnika za pravne poslove u Odjelu medicinske poslove u Područnoj službi u R., da je tada tužitelj bio tamo jedini pravnik, u to vrijeme da su svi malobrojni radnici bili zaduženi pokrivati poslove više radnih mjesta, da od početka zaposlenja tužitelj nije poštovao propisano radno vrijeme jer nije bio prisutan na radnom mjestu u skladu s uvjetima službe (naročito zbog pušenja) u što da se uvjerila odgovorna osoba ...

prilikom posjeta R., ali i drugih radnika iz Središnje službe u Z. koji

su prigovarali da se tužitelj ne javlja na njihove telefonske pozive, da je tužitelju bilo potrebno davati stručne upute što su obavljale kolege iz Središnje službe u Z., a kojih uputa i dogovora se tužitelj nije držao. Nadalje, u prosincu 2008. tužitelj da nije izabran za radno mjesto rukovoditelja Odjela za provođenje zdravstvene zaštite na radu u Područnoj službi u R. obzirom je poslodavac smatrao da tužitelj nije dovoljno stručan za taj posao, da je u rujnu 2009. tužitelj od strane njega prednika bio upućen na polaganje državnog stručnog ispita, da je tužitelj u veljači 2009. podnio izvješće o svom radu iz kojeg da proizlazi da je 6. veljače 2009. imao zaostataka u radu, iz izvješća da je vidljiv njegov ležeran pristup prema radu, da su ti neriješeni predmeti te drugi naknadno pronađeni, a koje tužitelj nije spomenuo u izvješću od 6. veljače 2009., bili predmet njegove odluke od 26.11.2009. kojom se tužitelju određuje izvršavanje točno specificiranih radnih zadataka kako bi se zaostaci riješili, da je 3.12.2009. prilikom primopredaje predmeta između radnika D. i tužitelja došlo do verbalnog sukoba, da je u vezi tog događaja

pisano upozorenje izrečeno i pravniku L. D., da je u svibnju 2010.

odgovorna osoba u ... zaprimila novo izvješće rukovoditeljice

službe u R. koja obrazlaže probleme koji se pojavljuju u radu tužitelja, da su se tijekom srpnja 2010. nastavili problemi s radom tužitelja, da Radničko vijeće namjeru poslodavca za otkazom ugovora o radu tužitelju podržalo 28.7.2010. ugovora o radu tužitelju podržalo 28.7.2010., da je 9.9.2010. tužitelj pozvan dati svoju obranu što je zabilježeno, da poslodavcu navodi iz obrane nisu bili prihvatljivi te je tužitelju istog dana uručena odluka o otkazu, da nije točno da odgovorna osoba njegova prednika nije razmotrila tužiteljeve navode iz obrane obzirom da je ista, nakon što je razmotrila pisanu zabilješku, ocijenila navode kao neargumentirano prebacivanje odgovornosti na treće osobe, ista je potpisala odluku o otkazu. Nadalje, da nije točno da bi tužitelj bio zlostavljan na radnom mjestu u periodu odrađivanja otkaznog roka, da mu je u Odluci o otkazu odredio da nije dužan raditi za vrijeme otkaznog roka, da iako nije imao obvezu doći na radno mjesto tužitelj se pojavio na poslu 10.9.2010., a kada je rukovoditeljica pokušala izvršiti primopredaju predmeta i službene dokumentacije tužitelj da je to odbijao i neprimjereno odugovlačio, da je nakon nekoliko sati takvog ponašanja, poslodavcu to postalo neprihvatljivo pa je tužitelju upućena faksimilom naredba da je dužan odmah predati svu dokumentaciju i opremu i fizički se udaljiti iz poslovnih prostorija. Napominje da je bez obzira što tužitelj nije zadovoljavao na svojem radnom mjestu skoro od samog početka da ga je spreman bio podržati kako bi unaprijedio svoju stručnost, pristup radu i obavljanju poslova. Stoga, da ja neistina da je tužitelj bio diskriminiran i zlostavljan na radnom mjestu, već naprotiv, da je opća predodžba drugih radnika bila da je tužitelj bio u privilegiranom položaju. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Potražuje parnični trošak.

4. Tužitelj je podneskom od 28. siječanj 2011. zatražio povrat u prijašnje stanje radi propuštanja roka za predaju zahtjeva za zaštitu prava. Naime, isti je naveo da mu je 9.9.2010. uručena Odluka o otkazu, međutim da je zbog postupanja tuženika imao zdravstvenih tegoba koji su bile takve težine da mu je onemogućeno pravovremeno podnošenje zahtjeva za zaštitu prava. Pravomoćno je predmetnim rješenjem od 13.6.2014. (pod ranijim poslovnim brojem P-4665/11 – listovi od 251 do 256 spisa) odbačen prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje radi podnošenja tužbe zbog poništenje Odluke o otkazu ugovora o radu od 9. rujna 2010.

5. Podneskom od 7. studenog 2013. (list 216 spisa) tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je zatražio poništenje odluke i povratak na rad, utvrđenje da je trpio zlostavljanje na radu u periodu od 25.1.2008. do 9.9.2010. te zatražio da se tuženiku naloži da spriječi zlostavljanje na radu po povratku na rad te da mu isplati 100.000,00 kuna na ime povrede prava osobnosti. Ustrajao je i kod privremene mjere da ga se privremeno vrati na rad te mu se isplaćuje naknada plaće za vrijeme trajanja spora sve do pravomoćnog okončanja spora.

6. Na ročištu održanom 17. siječnja 2018. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način da je povukao točku 1. u cijelosti za utvrđenje nedopuštenosti Odluke o otkazu i povratka na rad, te točku 2. stavak 2. kojom se traži da se spriječi zlostavljanje tužitelja po povratku na rad dok je ustrajao kod dijela tužbenog zahtjeva za utvrđenje zlostavljanja te novčanu naknadu s povrede osobnosti.

7. Dana 23. studenog 2018. u ovom predmetu je donesena presuda i rješenje (ispravljena rješenjem od 4. prosinca 2018.). Povodom izjavljene žalbe tužitelja, rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 9. ožujka 2021., pod poslovnim brojem 71 Gž R-126/2019-2, prvostupanjska presuda je ukinuta, kao i rješenje u dijelu pod stavkom II. izreke te je predmet u tim dijelovima vraćen ovom sudu na ponovni postupak.

8. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja je imao odlučiti o tužbenom zahtjevu sa sadržajem kao u točki I. izreke presude.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za deklaratornim utvrđenjem trpljenja zlostavljanja na radu tijekom gotovo cjelokupnog trajanja radnog odnosa (do donošenja odluke o Otkazu) kod tuženika te nastavno tome (i s tim u vezi) zahtjev za naknadu štete.

10. U dokaznom postupku sud je proveo dokaze uvidom u ugovor o radu (list 11-13), odluku o otkazu (list 14-15, 130-131), zaključak od 29.4.2008. (list 16-17), dokumentaciju o radu tužitelja (list 18-35), zahtjev za zaštitu prava (list 36-41), upozorenje na obveze iz radnog odnosa od 12.2.2009. i11.12.2009. (list 42-43, 46, 92-93), odluku od 26.11.2009. (list 44), očitovanje M.

B. (list 45), zabilješku od 9.9.2010. (list 47-48), dopis od 10.9.2010. (list 49), izjavu (list 50), uvjerenje tuženika (list 51), rješenje CZSS (list 52-53), dopis o prestanku radnog odnosa (list 54), medicinsku dokumentacija (list 57- 58, 151-171), ugovor o radu (list 64-67, 88-91), obavijest o izabranom radniku (list 94), zamolbu za zaposlenje (list 95), izvješće o stanju predmeta u upravnom sporu (list 96-98), prijavu za polaganje državnog ispita (list 99), izvješće G. V. (list 100-101), presliku maila (list 102), odluku od

25.1.2009. (list 103), dopis RV (list 104-106), izjavu G. V. (list 107), izjavu tužitelja (list 108-109), očitovanje B. (list 110), mail-očitovanje

D. L. (list 111), zapisnik sa 5. sjednice Radničkog vijeća i 8. sjednice (list 112-113, 126), posljednje upozorenje na obveze iz radnog odnosa od 11.12.2009. (list 114), očitovanje o radu T. B. (list 115-116), dokumentaciju o radu tužitelja (list 117-123), mail od 30.8.2010. (list 127), zabilješku od 9.9.2010. (list 128-129), dopis od 10.9.2010. (list 132-133), mail D. Š. (list 134), saslušani su tužitelj kao stranka (list 282-283 i 358- 359), svjedokinja L. L. (list 284), svjedok L. D. (list

288-289) te svjedokinje M. B. (list 290-291), G. V. (list 355

– 358) i R. G. (list 330 – 331). U dokaznom postupku nije saslušana predložena svjedokinja D. B. jer tužitelj tijekom više godina (pozivan

od strane suda) nije dostavio adresu prebivališta/boravišta na koju bi joj se poziv mogao dostaviti.

11. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 15/13 i 89/14, dalje: ZPP) sud zaključuje da je tužbeni zahtjev nije osnovan.

12. Među strankama je nesporno da je tužitelj bio radnik prednika tuženika (H...) na radnom mjestu Višeg stručnog savjetnika za pravne

poslove u Odjelu medicinske poslove u Područnoj službi u R. i to u razdoblju od 25. siječnja 2008. do 21. listopada 2010., a Odlukom poslodavca od 9. rujna 2010. (list 14 spisa) ugovor o radu od 25. siječnja 2008. mu je otkazan (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

13. Tijekom postupka je utvrđeno da pravni učinci predmetne Odluke o otkazu ugovora o radu nisu nikada, odnosno ni na koji način stavljeni van snage.

14. Među strankama je sporno je li tužitelj tijekom trajanja radnog odnosa kod prednika tuženika trpio zlostavljanje te je li osnovan njegov zahtjev za naknadu štete (povreda prava osobnosti) zbog tog zlostavljanja.

15. Prije svega, valja istaknuti da je odredbom članka 2. stavak 1. ZPP-a regulirano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. U deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelj je postavio vremenski okvir u odnosu na koji se imaju utvrditi sve pravno relevantne činjenice spram pitanja je li u tom razdoblju trpio upravo i baš zlostavljanje, a ne i ostale oblike mogućih povreda prava, primjerice s osnova diskriminacije. Isticanju kondemnatornog zahtjeva za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na radnom mjestu nije pretpostavka prethodno ili istovremeno postavljanje i zahtjeva na utvrđenje postojanja (ili trpljenja od strane radnika) zlostavljanja, šikaniranja, mobbinga, uznemiravanja, diskriminacije (i nabrajanja radnji poduzetih na štetu radnika, kao sastavnog dijela tužbenog zahtjeva, a koje aktivnosti bi se supsumirale pod te pojmove). Navedeno može biti istaknuto i u činjeničnom supstratu (historijatu) tužbe te se tada o svakom navedenom okolnosnom elementu ima raspraviti u dokaznom postupku. Međutim, u ovom predmetu tužitelj je postavio i dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje, na što je jasno imao pravo, ali čijim sadržajem je sud vezan (čl. 2. st. 1. ZPP-a), pa je stoga bilo potrebno konkretno uzeti u obzir i distinkciju između pravno relevantnih činjenica od onih koje to nisu u svrhu te s ciljem donošenja meritorne odluke o jasno postavljenom tužbenom zahtjevu.

16. Osim zbog sadržaja postavljenog tužbenog zahtjeva, u konkretnoj pravnoj situaciji ne dolazi u primjenu Zakon o suzbijanju diskriminacije («Narodne novine», broj 85/08 – dalje: ZSD), na snazi od 1. siječnja 2009., budući se odredbe istog primjenjuju samo u slučajevima kada je uznemiravanje ili diskriminacije vršena temeljem osnova nabrojenih u članku 1. stavak 1. ZSD-a, a u smislu koje odredbe tužitelj u ovom postupku nije istaknuo temelj(e) diskriminacije, niti se pozivao na koju drugu diskriminacijsku osnovu iz članka 14. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00,124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01- proč.tekst, 55/01-isp., 76/10 i 85/10). Kada se predmet spora odnosi na mobbing, tada za mobbing, koji nije u uzročnoj vezi s nekim od zabranjenih temelja diskriminacije, kod traženja sudske zaštite treba imati u vidu odredbe osnovnoga zakona radnoga zakonodavstva, odnosno Zakona o radu, uz supsidijarnu primjenu Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 63/08, 125/11 i 78/15. - dalje u tekstu: ZOO). Obzirom na sadržaj predmetnog tužbenog zahtjeva i razdoblje trajanja radnog odnosa to su odredbe Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04. i 68/05. - dalje u tekstu: ZR/95) u čl. 22.a st. 1. i st.2. i čl. 102. te Zakona o radu koji je na snazi od 1. siječnja 2010. ("Narodne novine", broj: 149/2009 – nadalje: ZR/09) u čl. 5. st. 5. i čl. 103.

17. Mobbing odnosno zlostavljanje na radnom mjestu ili šikana, predstavlja specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina osoba sustavno i dugotrajno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takvo ponašanje, zbog visoke učestalosti i dugog trajanja, često dovodi do značajnih mentalnih, psihosomatskih i drugih zdravstvenih poremećaja kod osobe izložene takvom zlostavljanju uzrokujući time povredu prava osobnosti. Da bi neko ponašanje imalo elemente mobbinga potrebno je postojanje jasno određene namjere tog ugrožavanja od strane onog koji zlostavlja. Subjektivni doživljaj (bivšeg) radnika kako je (bio) izložen mobbing mora imati objektivne pokazatelje (same štetne radnje), a nije dovoljno da se radnik samo osjetio zlostavljanim (šikaniranim).

18. Također, oportuno je ukazati da je teret dokaza prebačen na poslodavca odredbom članka 112. stavak 1. ZR/95 kao i članka 131. stavak 3. ZR/09, kada se odnosi na dokazivanje opravdanosti razloga za otkaz, odnosno kod dokazivanja da do diskriminacije nije došlo u slučajevima kada se iznesu činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbama o zabrani diskriminacije (čl. 2.d. ZR/95 i čl. 20. ZSD), a što u ovom slučaju nije predmet spora. U svim ostalim slučajevima primjenjuje se opće načelo parničnog postupka o teretu dokazivanja afirmativnih tvrdnji – onaj tko tvrdi da nešto jest to treba i dokazati. U primjenu dolaze i odredbe čl. 8. te čl. 221.a ZPP-a.

19. Što se pak tiče pitanja tereta dokazivanja u postupcima u kojima tužitelji traže naknadu štete zbog mobbinga, kao u konkretnom slučaju, ističe se da u odnosu na zaštitu od mobbinga ZR nije osigurao specifičnu zaštitu radnika na radnom mjestu, već se u tom slučaju primjenjuju adekvatne odredbe ZOO-a i to: odredbe čl. 4.,8., 19.,1100.,1045.,1047.,1048.,1095., te u tim slučajevima teret dokazivanja općih pretpostavki odgovornosti za štetu jest na tužiteljima.

20. Tužitelj T. B. u iskazu, u bitnom, navodi da se kod prednika tuženika zaposlio 2008. na radnom mjestu stručnog suradnika za pravna pitanja u medicinskom odjelu, da su već tada počeli problemi kod tuženika budući da nije imao osnovna sredstva za rad, da su tri radnika radila na jednom kompjuteru, da se žalio na kolegicu D. Š. (tadašnju rukovoditeljicu Područne službe R.) jer je no njoj ovisilo kada će ostali dobiti računalo na na raspolaganje, da je podnio pritužbu nadređenima, da je šefica je maknuta tek nakon godinu dana, da je u međuvremenu donio svoju kompjutersku opremu na posao. Nadalje, u vrijeme kada se tražio šef drugog odjela pravne struke da je tada bio u dobrim odnosima sa ravnateljicom gosp. S. P. J., da se otišao interesirati za to radno mjesto nakon

što je dao molbu na natječaj na što mu je ona rekla da već ima «svog igrača» pa da zapravo nema šanse da ga se tu zaposli, da mu to nije bio problem, međutim da je kasnije saznao da kolega D. koji je primljen nema pet godina radnog iskustva kao što se tražilo već se čekalo da isti završi pripravnički staž, da su kolega i on su bili u takvim odnosima da mu je on dobrovoljno pomagao, da su prvi problemi nastali kada je došla situacija da se Zavod zatvarao i prema sistematizaciji H.-a kod istih je mogao preći samo jedan pravnik, a kako su i on i kolega bili pravnici jednog pravnika da je trebalo eliminirati pa je ispalo da je to on. Tvrdi da ga se počelo proglašavati nesposobnim, što je D. griješio da se pripisalo njemu (B.), a sve što

je on dobro radio pripisalo se D. i to od strane ravnateljice, da se na sve primjedbe očitovao i pismeno i usmeno, međutim da nisu uvažene, da je D. radio kada je došao priznavanje ozljeda na radu, što je on radio ranije i što mu je oduzeto te dano D., a također i odgovori na upravne tužbe.

Ističe da su njemu dati drugi poslovi vezano za vještačenje, ali kako je on to ranije radio što radi D., a isti je bio stalno u zaostatku, da je normalno bilo da mu pomaže i uskače, da je druga opomena vezana za situaciju kada je D. došao u kancelariju u kojoj su radili zajedno on i M. B. koja

je bila šefica medicinskog odjela, da je L. D. ušao i počeo vikati na

M. B. i kako je išao prema njoj on da je sa namjerom da zaštiti

kolegicu povisio ton i dignuo se, na što su se D. i on verbalno sukobili,

da je završio na podu na leđima, da su kasnije dobili opomenu pred otkaz i jedan i drugi iako je on bio žrtva i da je branio kolegicu, da su o tom događaju izjavu su dale tri kolegice i on i to L. L., M. B. i

D. B., da je potom uslijedio otkaz ugovora o radu s time da je nakon zaprimanja odluke o otkazu doživio dodatni šok time što mu nije dozvoljen ulazak u firmi, da je odlučio odraditi otkazni rok i došao je prvi dan u firmu gdje ga je pokušala spriječiti G. V., da je zvala policiju, da je ostao

raditi taj dan, a idući dan da su angažirali zaštitare koji su mu zabranili ulazak, da je došla od ravnateljice odluka o zabrani ulaska što je morao ispoštovati, da je cilj bio da mu se zabrani pristup predmetima na kojima je radio jer je jedan od razloga otkazivanja bilo i to da je neuredan i nestručan u radu sa predmetima, da je nakon otkaza bio pod teškim stresom i u teškom psihičkom stanju pa je propustio prekluzivni rok za podnošenje tužbe jer da je bio pod antidepresivima, da ranije nikada prije otkazivanja nije imao nikakvih psihičkih tegoba, da je sve bila posljedica otkaza i situacije na poslu, da je počeo uzimati antidepresive kada su počeli problemi sa Š., ali da ga je taj otkaz "dokosurio", da nije bilo tada osobe koja bi bila zadužena za pritužbe u pogledu zaštite dostojanstva, da je postojalo Radničko vijeće čiji je predsjednik bila upravo D. Š. i koja da je samo čekala situaciju da

potvrdi njegov otkaz i da mu se osveti, da još uvijek pije lijekove zbog psihičkih poteškoća koja su posljedica te cijele situacije. Pored navedenog, da je hijerarhija bila postavljena tako da je njemu prva nadređena osoba bila dr. M. B., šef medicinskog odjela, zatim rukovoditeljica Područje službe

R. - G. V., ravnateljica Zavoda - S. J. P., da

njegove pravne poslove nije mogao kontrolirati nitko jer nisu bili pravnici, već su za to bili zaduženi pravnici u Z., da se s pravnicima dobro slagao,

osim u zadnjoj fazi s gospođom B. B. gdje su se razišli u

pogledu stava vezano za ozljedu na radu F. K., da su njegova

rješenja išla na kontorolu kod rukovoditeljice V., koja bi mu ista vraćala radi pravopisnih grešaka (točke, zareza) i slično, da je on osobno pisao ta rješenja, da nije imao nikakvu službu za prijepis, da je rješenja pisao temeljem mišljenja cenzora i njegovo da je bilo samo da to uobliči pravno, nije se morao uopće miješati u medicinsku struku, da je postupanjem gđe B. bio mobingiran jer da je u zakonu pisalo da tu ozljedu mora priznati, a isto da mu je stavljeno na teret u prvoj opomeni pred otkaz, da je gđa B. vjerojatno negativno očitovala prema ravnateljici o njegovom radu upravo temeljem navedenog sukoba. Također, navodi da njegov odnos sa D. nije bio loš, da mu nije radio probleme, da su lijepo razgovarali, da je jedino bio problematičan taj sukob nakon kojeg da su prekinuli sve odnose, da je problem bio u ravnateljici i upravi koji su tetošili D., a na uštrb ponašanja prema njemu, da su ga u firmi šikanirali između ostalog i tako što nije dobio dnevnicu za put na koji je išao, niti putne troškove iako je to tražio, da su ga šikanirali i kada je ležao doma na bolovanju, a bio je zadnji dan u mjesecu, pa su ga tražili da donese doznaku, što je bilo nemoguće jer nije mogao otići kod liječnika niti u firmu, da su se tako postavili da neće dobiti plaću ukoliko to ne riješi pa je nekako uspio riješiti, da je šikaniran i omalovažavan i time što ga je prijavila kolegica D. P. iz Z. da

ga nema u kancelariji jer ga ne može dobiti na telefon, da se nikada ne javlja, a što nije bilo točno, da je vrhunac diskriminacije bio je kada je ravnateljica 26. studenog 2009. donijela odluku da D. ne mora obavljati niti jedan pravni postupak, iako je bio šef pravne službe i imao duplo veću plaću, dok on mora obavljati sve pravne postupke, da prilikom spajanja H.-a i Z...nitko nije dobio otkaz osim njega, da je od 12 ljudi koji su zaposleni u Zavodu bio sa troje u lošim odnosima i to sa D. vezano za onaj sukob, sa Š. nije bio u

dobrim odnosima i G. V. koja da je morala provoditi odluke

Ravnateljice tijekom mobinga i samim time je ušla u sukob s njim, s time da on ranije nije imao nikakvih problema sa njom, da ne može reći o lošim odnosima sa Zagrebom jer su događaji sa gosp. B. i gosp. P. bili

vezani uz određene situacije, ali se ne može govoriti o generalno lošim odnosima. Završno, da je protiv odluke, glede natječaja za radno mjesto rukovoditelja odjela za provođenje zdravstvene zaštite zdravlja na radu iz prosinca 2008., uložio pravni lijek i vezano uz drugostupanjski postupak nikad nije dobio odgovor, da se radi o šutnji administracije, da je o pravnom lijeku je trebala odlučivati Središnja služba u Zagrebu kao drugostupanjsko upravno tijelo, da je gđa. B. rješavala sporna pitanje direktno sa zaposlenikom

odnosno službenikom s kojim bi došla u razmirice te da je kao neposredno mu nadređena bila profesionalac na poslu.

21. Svjedokinja L. L., u bitnom, ističe da je bila prisutna

verbalnom sukobu između tužitelja i D., da su si svašta «dijelili» jedan drugome povišenim tonom, da su se tada svi skupili u istoj prostoriji, da su ih pokušavali smiriti, da je na kraju sukob tako završio da je D. otišao iz prostorije, da je tužitelj ostao na nogama tijekom te rasprave, nije pao, da nije primijetila da bi bilo nekog fizičkog nasrtanja, da su se ranija šefica Š. i kasnije gđa V. znale ljutiti radi posla i prigovarati T. zašto nešto nije napravljeno, da je objektivno bilo puno posla, radili su za tri županije, da se nije sve stizalo, ali da je bilo i subjektivnih elemenata na strani tužitelja, da su na poslu svi znali pogriješiti kod datuma, imena, a i jedna i druga šefica da su bili perfekcionisti i bilo im je bitno da sve bude savršeno i točno, pa su često vraćali na ispravak, da je T. smatrao da to nije toliko bitno, a kako su mu se učestalo vraćali ispravci da je to kod njega počelo izazivati otpor, da se njoj manje vraćalo na ispravak jer je paziti na to, a kod T. da je vidjela da je on počeo stavljati sa stranke ispravke, pa bi se nakupili zaostaci i onda bi se šefice ljutile, da je i D. dosta griješio pa bi se moglo reći da su njih dvojica imali najviše ispravaka i tu su znali nastajati problemi i sukobi, da je D. odmah postao šef i dobio je poslova «priznavanja», što je ranije radio

T., a T. da je pripao medicinskom odjelu i onda su se podijelili jer su do sada svi radili sve. Nadalje, vezano uz upit je li primijetila da bi tužitelj bio šikaniran, mobingiran ili nešto slično, svjedokinja je navela da bi onda i ona mogla reći da je bila mobingirana kao i drugi jer da je bilo strašno puno posla, da su radili za tri županije, ona da je bila zadužena za kontakte sa strankama, prosljeđivanje predmeta T. i da odradi dio posla nakon što bi on završio i za sve zapravo što isti ne bi napravio ili bi napravio sa zakašnjenjem, da je bio pritisak na nju kako od nadređenih tako i od stranaka koje su ju zvale. Ponekad da joj se činilo subjektivno da je pritisak samo na nju, da su objektivno svi bili pod pritiskom radi velikog obima posla i šefovi da su se ljutili na svih.

22. Svjedok L. D., u bitnom, tvrdi da je već zatekao tužitelja, kada je došao raditi kod prednika tuženika kao pravnik, koji je također pravnik, da su zbog prirode posla nužno morali surađivati, da ga je morao češće u početku kontaktirati kako se nešto radi, da su njihovi u početku bili korektni, da je u studenom 2009. došlo do verbalnom sukobu između njega i tužitelja jer je on došao do istoga upravo radi rješavanja predmeta koje su proslijedili nadređeni, da su kolegice R. G. i L. L. izašle stale

između njih, da je izašao, da je sve trajao 20-25 minuta, da između njega i tužitelja nije bilo fizičkog kontakta, dobio je upozorenje da se ne smije sukobljavati sa drugim zaposlenicima, da nakon toga on i tužitelj nisu više imali takvih sukoba, da su ima kontakti bili svedeni na minimum, da je tužitelj imao problema i sa drugim, a posebno sa rukovoditeljima, da se prema njemu ponašalo na uobičajeni način kao i prema drugim zaposlenicima, da se tražilo od njega isto što se tražilo i od drugih u pogledu doznaka, prisutnosti na radnom mjestu, ali da je tužitelj to sve doživljavao na drugačiji način od drugih. Nadalje, da je radni materijal tužitelju bio dostupan kao i drugima, da su i njemu od strane rukovoditelja vraćeni dokumenti na ispravak, dopunu, da je postupao po tome, da je i drugima vraćano, tako da je bilo svima, da je rekao tužitelju u razgovoru kada su se sukobili da ga on ne može mobingirati jer da mu nije nadređeni, da mu ne daje predmete, da mu ništa ne radi, da ga ne uznemirava, da je dan nakon sukoba i idućih dana tužitelj normalno dolazio na posao.

23. Svjedokinja M. B., u bitnom, ističe da je došla raditi u tadašnji

H... 2008. godine, da je bila voditelj medicinskih poslova i ugovaranja te svima tamo neposredno nadređena, da su imali dvije sobe; jednu veću u kojoj su trebali biti svi djelatnici i jednu manju koja da je trebala biti njena kancelarija, da se radilo se o potkrovlju, prostoru da je je bio mali, nizak i skučen, ali da su stala dva stola i dalo se normalno raditi, imali su kompjutere i sav potrebni materijal, da je s tužiteljem dobro surađivala, da je bilo puno posla, a njih malo, da je pregledavala poslove koje je obavljao tužitelj za njezin odjel, da je znalo biti nekih sitnih grešaka, ali ništa značajno. Nadalje, da su osim nje tužitelju, a i drugim zaposlenicima, znali davati naloge nadređeni bez da bi nju o tome izvijestili i za taj dio poslova da ne zna što je bilo i kako su ih obavljali, da je iznad nje bila nadređena gđa Š., te gđa

V.. Opisuje kako se dogodio sukob D. i B., da su s tim u vezi ona, L. L., D. B. i T. napisali izjavu koju su

zajednički potpisali jer su načuli da je vezano za to nešto pokrenuto u Zagrebu pa su onda sačinili tu izjavu (na T. inicijativu) iako nitko od njih to nije službeno tražio, da među njima nije bilo fizičkog kontakta, nakon tog događaja da nitko nije išao liječniku, da je T. i inače imao problema sa tlakom i bio je malo potresen nakon tog događaja ali to da mu se znalo događati kada bi imao nekih problema. Poslije toga, da su je u proljeće zvali na razgovor i pitali vezano za B. kako je zadovoljna s njim, kako radi, pri čemu da je rekla da on svoj posao obavlja unutar njenog odjela kako treba jer da je bilo kakvih propusta o tome da bi bila izviještena kao voditelj. Nadalje, kada su ona i B. bili na godišnjem odmoru u sedmom ili osmom mjesecu 2010., da su voditeljica i L. L. ušle u njihovu radnu sobu i

pregledale sve predmete, da ju o tome nitko nije obavijestio, niti je pitala voditeljicu zašto je to učinjeno, da joj je poznato da je tužitelj kasnije dobio otkaz, ali nije joj poznato iz kojeg razloga. Pored navedenog, da se Š.

dok je bila voditeljica općenito žalila da je tužitelj nemaran, da je kasnije došao novi ravnatelj, da su se znala vraćati rješenja, ali da se radilo više o nekim greškama u brzini, da je samo tužitelj pisao rješenja za medicinski odjel pa je ispalo da se samo njemu vraća na ispravak. Tvrdi da se ne sjeća da bi se tužitelj ikad žalio da bi ga neko uznemiravao, zlostavljao, mobbingirao osim u razdoblju prije nego je ona došla kada su se B. i B. žalili vezano za

Š., da kasnije kada su se oni složili kao odjel nije bilo više takvih

problema, da su D. i B. bili na sasvim drugim poslovima i drugim

odjelima, da je bila nadređena B., a D. da je bio voditelj drugog

odjela i to Odjela pravnih poslova pa isti uopće da nisu bili na nekim usporednim radnim mjestima, da D. njima direktno nije davao poslove,

nego da je znao donijeti poslove svog odjela koje da je naložila ili voditeljica ili ravnateljica da oni naprave, iako to da nije bio posao njenog odjela jer joj je tako naloženo, da je bilo malo ljudi, a puno posla i to da je bilo normalno da se to napravi da bi ured funkcionirao, da iako je bila neposredni rukovoditelj tužitelja nije konzultirana niti za jednu od opomena, niti za otkaz ugovora o radu, da moguće da je D. preuzeo 100-tinjak predmeta od B., ali da

nije bila na toj primopredaji.

24. Svjedokinja R. G., u bitnom, tvrdi da je u razdoblju od 2008. do 2010. radila kod prednika tuženika, da je T. B. bio pravnik s kojim da je bila u dobrim odnosima, da im je nadređena bila je voditeljica G. V.,

bilo i praznih ureda i dovoljno prostora za rad, da je bila prisutna sukobu D. i B., da ih je razdvojila, da nije vidjela da bi itko ikog udario

gurnuo i slično, da nema saznanja da bi B. i D. prije tog događaja na

takav način međusobno komunicirali, a niti nakon tog dana, da joj nije poznato oko čega konkretno su se njih dvojica „zakačili“. Nadalje, da nitko nikada nije tražio, niti se pisano očitovala o tom događaju kojem je bila prisutna, da u odnosu na protokoliranje isprava koje se dostavljaju radničkom vijeću nije ništa dobila ni od kojeg zaposlenika vezano uz taj događaj, a u opisu njezinog posla da nije bilo prosljeđivanje isprava radnika radničkom vijeću već se njezin posao sastojao od zaprimanja ulaznih predmeta (kao pisarnica), formiranje spisa urudžbiranje podnesaka stranaka, te raspodjela spisa radnicima nakon što ih voditeljica pregleda, L. D. sada nije u organizacijskoj hijerarhiji u istome sektoru kao i ona jer radi sektoru financija, dok je D. u sektoru ozljeda na radu, da su se neposredno nadređeni

(voditeljica G. V., Š. D.) odnosili prema T. B. jednako kao i prema svim drugim zaposlenicima jer nisam uočila da bi u postupanju spram njega bilo, bilo šta drugačije u odnosu nego na ostale radnike, da su D. i B. nakon tog događaja surađivali koliko je to bilo potrebno za posao, da su svi imali tamo potrebne uvjete za rad (stol, kompjuter, printer), a ako nečega nije bilo da se to moglo zatražiti od voditeljice da se naruči, da su pravne poslove obavljali B. i D. te da su svo vrijeme imali podjednak broj predmeta u radu.

25. Svjedokinja G. V., u bitnom, navodi da se zaposlila u studenom 2008. kod pravnog prednika tuženika, da je od veljače 2009. do 21.12.2010. bila na radnom mjestu rukovoditeljice P. službe R., da je potpisivala odluke odnosno rješenja čije su nacrte radili službenici pravne struke T. B. i L. D., da je u proceduri potpisivanja njihovih izrađenih nacrta rješenja u slučaju pravopisnih grešaka iste im vraćala na ispravka, da to nisu bile samo pravopisne greške već i vezane uz meritum predmeta, da se zbog vremenske distance ne može sjetiti pojedinosti vezano uz preraspodjelu predmeta između službenika B. i D., da D.

više nije nadređeni službenik od 2014., da je vodila evidenciju rada, kao neposredno nadređena, radnicima D. i B. te da je ta evidencija bila dostavljana u Direkciju ravnateljici S. J. P., obavezno

polugodišnje i godišnje, da je bilo grešaka u radu oba službenika, da se ne može očitovati konkretno o broju grešaka ali da je nešto više grešaka imao B.. Pored toga, da je o uočenim greškama njoj podređenih službenika obavještavala pisanim putem o tome u to vrijeme obavještavala ravnateljicu S. J. P., da joj se na rad tužitelja žalila i B. M.

isključivo usmeno, ali kada joj je rekla da to napiše, ona da nikada nije ništa napisano sastavila, da nije bila prisutna sukobu između T. B. i L.

D., da je očitovanja njih oboje proslijedila u Direkciju u Z., da se

upravnih predmeta F. K. i M. L. ne sjeća, da je vezano uz

sukob B. - D. pisala očitovanja i poslala ravnateljici J. P.,

da je između B. i D. bilo podjednako dodijeljenih predmeta, da kada

je ona došla na svoje radno mjesto da su uvjeti rada bili dobri, svi da su imali svoja računala, klimatizacijske uređaje i drugo, da je od Bralića samo tražila da se izvrše sve radne obveze. Nadalje, da je R. G. kao upisničar zaprimala predmete, nakon toga da su spisi dolazili do nje i nakon toga da su išli dalje u Odjel za medicinske, pravne i ekonomske poslove, da je B. rješavao upravne predmete, a neupravne D., da se vodila evidencija o broju predmeta u radu, da su nakon odluke od 26.11.2009. ostali u zaduženju D. predmeti vezano uz ozljede na radu i profesionalna oboljenja, da se u sobu gdje je radio D. mogao postaviti samo jedan stol, strop je bio kosi, a u sobi u kojoj je radio B. i B. prostorno se moglo postaviti dva radna stola, da je D. nakon sukoba bio smješten, kao i prije sam, u

manju sobu nego što je bila soba u kojoj je radio prije sukoba sa T., da

je od nje T. B. tražio da radi sa M. B. zbog medicinskog

dijela svog posla, da je svu korespondenciju koju je dobila od zaposlenika prosljeđivala svojoj nadređenoj J. P..

26. Budući je tužitelj deklaratornim dijelom tužbenog zahtjeva stranačkom dispozicijom odredio vremenski okvir utvrđenja trpljenja zlostavljanja na radu završno do 9. rujna 2010., sud nije utvrđivao činjenično stanje vezano uz njegove tvrdnje da je trpio uznemiravanje na radnom mjestu nakon toga, u periodu odrađivanja otkaznog roka, konkretno 10. rujna 2010., dan nakon zaprimanja odluke o otkazu, kada je kako navodi došao na posao jer je imao mogućnost raditi do isteka otkaznog roka, ali da je voditeljica Područne službe R. pozvala policiju u svrhu njegova protjerivanja i angažiranja zaštitara idućeg dana koji su mu zabranili ulazak u zgradu. Naime, utvrđivanje činjenica glede tih događaja za ovaj postupak je irelevantno jer se ne odnosi na postavljeni tužbeni zahtjev (točka I.) granicama kojeg je sud vezan (ne eat iudex ultra petita partuim).

27. Tužitelj je tvrdio da su ga u firmi šikanirali jer nije dobio dnevnicu za put na koji je išao, kao ni putne troškove iako je to tražio. Međutim, neisplata naknade za korištenje privatnog vozila u službene svrhe ne predstavlja zlostavljanje (šikaniranje) na radnom mjestu iz osnovnog razloga jer se radi o potraživanju materijalnog prava iz radnog odnosa koje se može ostvariti u konačnici i putem suda.

28. Vezano uz interakcije sa službenicama (djelatnicama prednika tuženika) iz Z., B. B. (razilaženje u pogledu stava –

pravnog pristupa - rješavanja predmeta ozljede na radu F. K.) i

D. P. (koja ga je prijavila da se ne javlja na telefon i da se ne može doći do njega) tužitelj je iskazao da su ti događaji bili vezani uz određene situacije, ali da se ne može govoriti o generalno lošim odnosima. Iz navedenih razloga niti te situacije se ne mogu okarakterizirati kao zlostavljanje tužitelja na radnom mjestu jer osim po njihovom sadržaju koji ne upućuje na konkretno šikaniranje za takav zaključak nedostaju i elementi sustavnosti te dugotrajnosti odgovarajućeg negativnog ponašanja prema tužitelju.

29. Nadalje, u odnosu na vraćanje nacrta rješenja koje je pisao u okviru svog posla i radnog vremena od strane rukovoditeljice G. V. zbog

sadržajnih grešaka, iz suglasnih iskaza svjedokinje L., V. i

svjedoka D. proizlazi da se radilo o jednakom postupanju nadređenih službenica u službi prema svim djelatnicima čije su nacrte odluka u konačnici potpisivale. U tom kontekstu svjedokinja L., čije odluke su također

bile ispravljanje, je iskazala da su šefice bili «perfekcionisti» i da im je bilo bitno da sve bude savršeno i točno. Sudu je logično da osoba koja je ovlaštena potpisivati krajnje akte može zahtijevati, ako je tako organizacijski (hijerarhijski) određeno u organizaciji posla (i ako osobno ne piše odluke) da se isprava pripremi za njezin konačni potpis bez ikakvih grešaka, neovisno o tome radi li se grešci koja mijenja čitav smisao i sadržaj akta ili o običnoj pogrešci u pisanju, ako se to uoči. Pored toga, općenito govoreći, obveza je svake osobe na rukovodećem mjestu da skrbi o pravodobnom i točno obavljanju poslova u organizaciji (ili pojedinoj ustrojstvenoj jedinici) kojom upravlja. Takvim jednoobraznim postupanjem rukovoditeljice G. V.,

prema svim hijerarhijski podređenim radnicima, tužitelj nije trpio zlostavljanje. Naime, ona je u skladu sa svojim obavezama ukazivala, između ostalih, i tužitelju na nedostatke koje je uočila u izvršavanju njegovih radnih zadataka. Sasvim je jasno da tužitelju nisu bile ugodne takve primjedbe na njegov rad (vraćanje nacrta rješenja na ispravak), ali njegov osobni dojam i mišljenje nisu dovoljan dokaz za utvrđivanje postojanja mobbinga.

30. Također, niti iz sukoba s radnikom L. D. 3. prosinca 2009.

ne slijedi zaključak da je tužitelj trpio zlostavljanje na radnom mjestu, odnosno on to nije dokazao. Naime, tužitelj navodi da njegov odnos s D. nije bio loš i da je jedino bio problematičan sukob nakon kojeg da su prekinuli sve odnose. Svjedokinje L., G. i B. suglasno su kazivale da se

radilo isključivo o verbalnom sukobu između tužitelja T. B. i L.

D. koji se više nije ponovio. Sasvim je jasno da komunikacija povišenim tonovima uz izricanje raznih uvreda nije u skladu s domicilnim pravnim poretkom, moralom i službeničkom etikom, a može sadržavati i elemente kaznenih djela, međutim to ne ukazuje na mobbing, nego na njihov osobni sukob koji je očigledno povezan s Odlukom ravnateljice poslodavca od 26. studenog 2009. (list 44 spisa) oko preraspodjele posla (predmeta) tužitelju T. B.. Osim što se radilo o izoliranom incidentu, posljedice sukoba bile su jednake jer su, kako i sam tužitelj navodi u iskazu, ali i svjedok D., opomenu pred otkaz zbog toga dobili oboje čime je poslodavac koristio pravo da na zakonit način disciplinira sukobe radnika, sukladno njegovoj procjeni, i time nitko nije bio privilegiran, niti zlostavljan.

31. Tužiteljeva tvrdnja da ga se tražilo da donese doznaku za bolovanje zadnjeg dana u mjesecu kraj činjenice da taj događaj ne opisuje detaljnije niti potkrjepljuje bilo kakvim dokazima, ne kazuje da je došlo do bilo kakvih povreda koje bi imale namjeru da se tužitelj uznemirava, mobingira (zlostavlja, šikanira) ili stavlja u neravnopravan položaj prema ostalim radnicima.

32. Neosnovani su i prigovori tužitelja na uvjete rada budući je iz sadržaja iskaza svih svjedoka razvidno da su svi djelatnici radili u sličnim uvjetima, da su imali stolove, sredstva za rad, stolice i prostor koji nije bio baš ponajvišim standardima, ali je svakako bio adekvatan za obavljanje poslova i nitko od djelatnika se nije žalio, niti je samo tužitelj ima lošije radne uvjete nego i drugi.

33. Obzirom na postavljeni zahtjev za utvrđenje isključivo trpljenja zlostavljanja na radu kod tuženika, ali ne i/ili diskriminacije, po tužitelju opisani događaji vezano uz odabir radnog mjesta i raspodjelu radnih zadataka, nisu analizirani s aspekta utvrđenja postojanja diskriminacije na što se u tom kontekstu pozivao, jer to nije sadržaj tužbenog zahtjeva, već je li tim djelovanjem (i propuštanjem) poslodavca bio zlostavljan u smislu mobbinga što pod tim pojmom podrazumijeva nasilje na radnom mjestu koje nije samo fizičko, već najčešće psihičko. Nasilje se definira kao oblik negativnog ponašanja ili djelovanja u odnosima dviju ili više ljudi koje karakterizira agresivnost, ponekad ponovljena, ponekad neočekivana, koja ima štetne učinke na sigurnost, zdravlje i dobrobit radnika. Dakle, mobbing je negativan i nedopušten (protupravan) oblik ponašanja između kolega ili između hijerarhijski nadređenih i podređenih, kojima se radnika opetovano ponižava i napada izravno ili neizravno od strane jedne ili više osoba u svrhu i s ciljem otuđivanja iste te osobe.

34. U odnosu na oglas za radno mjesto rukovoditelja odjela za provođenje zdravstvene zaštite zdravlja na radu (jesen 2008.) na koje je izabran radnik L. D., iako tvrdi da je imao za to bolje natječajne uvjete, tužitelj na kome je bio teret dokaza nije dostavio u spis niti oglas za natječaj na koji se poziva, niti dokaz o tome da on ispunjava uvjete, dok ih radnik D. ne ispunjava, a također nije niti predložio da se takvi dokazi pribave od protivne strane. Također, nije dokazao niti svoju stranačku tvrdnju da je protiv odluke o izboru L. D. na navedeno radno mjesto uložio pravni lijek. Glede

navoda tužitelja da vezano uz drugostupanjski postupak nikad nije dobio odgovor, valja ukazati da i u slučaju šutnje administracije postoje regulirana pravna sredstva kojima svaki kandidat može štititi svoja prava i pravnu poziciju, pa u konačnici da upravni postupak ima i svoj sudski epilog. Budući je zakonodavac regulirao pravni put zaštite prava i interesa kandidata u situaciji ako nije izabran na natječaju za (drugo) radno mjesto, konkretno nema elemenata za zaključak da je bilo u postupanju tuženika u tom kontekstu, bilo kakvog zlostavljanja ili šikanoznog postupanja prema tužitelju. Nastavno, niti raspodjelom radnih zadataka izvršenom Odlukom tuženika od 26. studenog 2009. ne slijedi da bi tužitelj bio mobbingiran, pored činjenice da su svjedokinje M. B. i L. L. suglasno iskazale da je

objektivno bilo jako puno posla, da su svi radili posao za tri županije, da su se obavljali poslove i izvan opisa svojih radnih mjesta, dok je svjedokinja G. V. navela da su nakon donošenja Odluke 26.11.2009. ostali u

zaduženju D. predmeti vezano uz ozljede na radu i profesionalna

oboljenja te da je između B. i D. bilo podjednako dodijeljenih

predmeta. Naime, tužitelj nije dokazao, niti predložio da se s ciljem utvrđivanja relevantnih činjenica odgovarajući materijalni dokazi pribave od tuženika iz kojih bi bilo razvidno da je obavljenom preraspodjelom predmeta sa službenika D. na njega i to Odlukom od 26.11.2009. nastala tako očita disproporcija u ukupnosti opsega svih radnih zadataka i poslova između njih dvoje, kao jedinih pravnika kod poslodavca u R., da bi bilo temelja za zaključak da ga je poslodavac time stavio u očito nepovoljniji položaj u odnosu na usporednog radnika, odnosno šikanirao.

35. Svakako valja naglasiti da je sud prilikom donošenja odluke imao u vidu da iz prakse Suda Europske unije, vezano uz problematiku zaštite na radu i zaštite dostojanstva radnika proizlazi pravno shvaćanje da se temeljna socijalna prava radnika moraju tumačiti široko, a iznimke i ograničenja vrlo restriktivno. Stoga i domaće propise koji reguliraju područje zaštite dostojanstva radnika treba tumačiti u skladu s obveznim tumačenjima koja proizlaze iz prakse Suda Europske unije. Tumačenje tih propisa treba biti ekstenzivno jer dostojanstvo, zdravlje i sigurnost radnika treba štititi ne samo od diskriminatornih ponašanja na radu i u vezi s radom, već od svih loših i neželjenih ponašanja koja mogu štetiti navedenim pravima osobnosti. Uz neželjena loša postupanja na radu i u vezi s radom veže se izravno obveza poslodavca da zaštiti dostojanstvo radnika (odluka Ustavnog suda U-III- 6791/2014 od 30. svibnja 2018.)

36. Međutim, na temelju svega utvrđenog proizlazi da tužitelj nije dokazao da bi radnje koje navodi predstavljale zlostavljanje na radnom mjestu – mobbing, a poduzimanje kojih je utvrđeno tijekom postupka. Za dokazivanje trpljenja zlostavljanja nije dovoljno da se tužitelj osjetio zlostavljanim (šikaniranim) zbog čega je trpio psihičke posljedice. Bez obzira što je tužitelj nakon otkaza i prestanka radnog odnosa kod prednika tuženika imao zdravstvenih problema, to samo po sebi ne dovodi do zaključka da je takvo zdravstveno stanje posljedica mobbinga. Tijekom dokaznog postupka nisu utvrđeni objektivni pokazatelji sustavnog zlostavljanja tužitelja, već njegov subjektivni dojam i njegovo mišljenje u tom smislu, a što nije dostatno za utvrđivanje zlostavljanja.

37. Prema članku 1045. ZOO-a tko drugom uzrokuje štetu, dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Pretpostavka za nastanak obveze iz navedene zakonske odredbe je postojanje protupravne radnje štetnika. Kao što je već rečeno, tužitelj nije dokazao da je u utuženom periodu trpio na radu zlostavljanje (kao protupravnu radnju za koju bi bio odgovoran tuženik) i čime bi mu bila prouzročena povreda prava osobnosti. Drugim riječima, iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi zaključak da bi tužitelju bila prouzročena bilo kakva šteta, niti da su vršene štetne radnje od strane tuženika, a koje bi imale elemente protupravnosti, ni da postoji bilo kakva krivnja tuženika, a tužitelj nije dokazao niti da postoji neka štetna posljedica, pa stoga nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete (tužbeni zahtjev postavljen na iznos 100.000,00 kuna) propisane odredbama članka 1045. st. 1. i st. 2. te članak 1046. i čl. 1049. ZOO-a, u vezi s člankom 19. ZOO-a.

38. Budući je tuženik spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članaka 154. i čl. 155. ZPP-a vezano uz zahtjev za naknadu troška popisanog u troškovniku (listovi 361 do 362 spisa).

39. Slijedom svega navedenog, odlučeno je sadržajem točke I. dispozitiva.

40. Odluka o trošku (točka II. izreke) temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1., u vezi s čl. 155. ZPP-a, uzimajući u obzir ostvareni potpuni uspjeh tuženika. Podneskom od 28. veljače 2014. (list 237 spisa) tuženik je zatražio trošak u iznosu od 10.916,50 kuna (10.912,50 kuna plaćenih na ime predujma za vještačenja i 4,00 kuna na ime preslike dijela spisa) zajedno sa zateznom kamatom. Sud cijeni da je od strane tuženika plaćeni trošak medicinskih vještačenja od 10.912,50 kuna (potvrda s lista 224 spisa) bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. ZPP-a) i donošenje rješenja od 13. lipnja 2014. kojim je odlučeno o prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje. Stoga je taj iznos tuženiku i odmjeren zajedno sa zatraženim zateznim kamatama temeljem odredbe članka 151. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22) koja pravna norma se primjenjuje u ovom postupku pozivom na članak 107. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 80/22).

41. Stopa zatezne kamate određena je člankom 29. stavkom 2. i st. 8. ZOO-a. Svota od 10.912,50 kuna primjenom Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" broj 57/22) te fiksnog tečaja konverzije (7,53450 kuna za 1 euro) sukladno članku 2. stavci 2. i 4. Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" broj 85/22) odgovara iznosu od 1.448,33 eura.

42. Zatraženi trošak od 4,00 kune na ime preslike dijela spisa tuženiku nije priznat jer se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice budući je isti (po zakonskom zastupniku ili punomoćniku) mogao u svakom trenutku tijekom trajanja postupka vršiti uvide u predmetni spis u sudskoj pisarnici.

43. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 8 dana (čl. 436. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 70/19 – na snazi od 1. rujna 2019.), obzirom je predmetna tužba podnesena 27. siječnja 2011.

U Rijeci 27. listopada 2022.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u Zagrebu.

Dostaviti:

- pun. tužitelja i tuženiku - putem e.oglasne ploče sudova