Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3799/2023-2
Poslovni broj: Usž-3799/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članova vijeća, te više sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja N. C. N. d.o.o., S., kojeg zastupa opunomoćenica M. R., odvjetnica u Odvjetničkom društvu B. D. V. d.o.o., Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, S., radi naknade za koncesiju, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 2 UsI-475/23-13 od 8. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 20. ožujka 2024.
p r e s u d i o j e
- Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 2 UsI-475/23-13 od 8. rujna 2023.
- Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-471-01/22-11/67, urbroj: 513-02-8008/7-23-2 od 20. siječnja 2023. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, tj. svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).
3. Nadalje u žalbi tužitelj u bitnom ističe kronologiju događaja te iznosi razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio bitne činjenice, a što je dovelo do donošenja nezakonite odluke. Tužitelj ukazuje na to da su plovila obuhvaćena nadzorom uglavnom bila u plovidbi, a manjim dijelom na vezu, zbog čega nisu točni podaci o korištenju pomorskog dobra, osobito u odnosu na utvrđenu visinu tužiteljeve obveze. Dodaje i da nije jasno na temelju kojih podataka su tuženik i prvostupanjski sud utvrdili da je tužitelj sporno područje koristio tijekom cijele 2019., 2020. i 2021. godine. Posebno napominje da je navedeno pomorsko dobro koristio na temelju valjane osnove. Tužitelj smatra da je na temelju pogrešnih činjenica pogrešno utvrđen i iznos naknade. Tužitelj posebno daje osvrt na primjenu odredbi relevantnih propisa te napominje da je sukladno članku 6. Ugovora o koncesiji sklopljenog 17. srpnja 2017. između S.-d. županije kao davatelja koncesije i J. kluba M. (J. M.) kao koncesionara, tijekom trajanja Ugovora o podkoncesiji redovito plaćao J. M. naknadu za podkoncesiju, a koji se prema članku 6. Ugovora o koncesiji zbraja u ukupan prihod na koji se obračunava naknada za koncesiju. Tužitelj dodaje da je u svrhu utvrđivanja okolnosti redovitih i urednih uplata naknada za podkoncesiju te obračuna naknada za koncesiju predložio sudu da izvrši uvid u spis predmeta koji se pred Općinskim sudom u Splitu vodio pod posl. br. Ovr-864/19, a što je sud odbio provesti bez posebnog obrazloženja. Tužitelj smatra da navedeni propusti mogu dovesti do dvostruke naplate javnog davanja po istoj osnovi, a što se protivi temeljnim načelima pravnog poretka.
Zaključno, tužitelj smatra da je tijekom provedenog nadzora, a i upravnog spora pogrešno utvrđen opseg pomorskog dobra kojeg je navodno tužitelj koristio, način na koji su obračunati iznosi naknade i imovinske koristi, a koje činjenice su nepotpuno i pogrešno utvrđene. Tužitelj dalje u žalbi navodi i obrazlaže razloge zbog kojih ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odredbi Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru, konkretno odredbe članka 16. točke B. 1.2. Uredbe, koja se odnosi na sidrišta i privezišta, odnosno postojeće i izgrađene marine, iako Z. o. ne predstavlja luku nautičkog turizma (marinu). Tužitelj dodaje i da M. u naravi predstavlja sportsku luku, odnosno područje za koje Uredba propisuje poseban režim obračunavanja stalnog i promjenjivog dijela koncesijske naknade, a prema članku 16. t. B. 4. Uredbe radi se o znatno nižem početnom iznosu od iznosa obračunatog tužitelju. Dakle, tužitelj smatra da se iznos naknade za korištenje pomorskog dobra u sportskoj luci M. ne može utvrditi kao da se radi o sidrištu, odnosno privezištu, a niti se iznos naknade za Z. o. može utvrditi kao da se radi o luci nautičkog turizma – izgrađenoj marini.
Konačno, tužitelj u žalbi daje osvrt i na iznos utvrđene imovinske koristi utvrđen s osnove obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru te napominje da sporni iznos odgovara ukupnoj dobiti ostvarenoj za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., a koji se ne može u cijelosti oduzeti, bez da se uzmu u obzir svi rashodi tužitelja. S time u vezi tužitelj dodaje da obavlja razne djelatnosti, ali da se sve ne odnose na navedeno područje pomorskog dobra, zbog čega je dostavio i dokaz (obrazac PD za 2019.) o ostvarenoj dobiti za 2019., kao razliku poslovnih prihoda i rashoda u iznosu od 1.194.052,85 kn (158.478,00 eura). Tužitelj smatra da bi oduzimanjem imovinske koristi bez prethodnog oduzimanja iznosa uplaćenog poreza na ime dobiti došlo do dvostrukog oporezivanja razlike istog prihoda i rashoda u odnosu na isto razdoblje. Dodaje i da je tuženik kao nadležno tijelo bio dužan utvrditi da su ukupni prihodi tužitelja ostvareni upravo na području pomorskog dobra bez dozvole. Stoga ističe da je u predmetnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo vezano uz obračun imovinske koristi, među ostalim i odredba članka 89. stavka 7. Zakona o koncesijama.
Tužitelj u žalbi dodaje i da sud nije odlučio o njegovom prijedlogu za odgodni učinak tužbe koji je podnio na temelju članka 26. stavka 2. ZUS-a. Smatra da je takvim postupanjem suda došlo do povrede prava na pravično suđenje, odnosno do povrede ustavnih i konvencijskih prava koja u žalbi pobliže navodi.
Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, preinači prvostupanjsku presudu na način da poništi tuženikovo rješenje i tužitelju naknadi troškove postupka, a podredno da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati sudu na ponovni postupak. Predlaže da se usvoji prijedlog tužitelja za odgodni učinak tužbe, a u žalbi tužitelj traži i naknadu troška žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.
Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom ostaje u cijelosti kod navoda iznesenih u osporenom rješenju, kao i navoda danih u odgovoru na tužbu. Tuženik predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući zakonitost osporene presude, kao i postupka koji joj je prethodio, u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice već utvrđene u postupku donošenja osporene odluke (članak 33. stavak 2. ZUS-a) te na temelju svih podataka prikupljenih tijekom postupka, kao i tijekom upravnog spora, razmotrio sva činjenična i pravna pitanja u smislu članka 55. stavka 3. ZUS-a. Nakon toga je sud tužbeni zahtjev odbio pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a ocjenjujući da izneseni navodi nisu osporili pravilnost i zakonitost tuženikovog rješenja.
7. Rješenjem tuženika od 20. siječnja 2023. tužitelju je utvrđena obveza po osnovi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (dalje: naknada s obilježjem naknade za koncesiju) za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019., za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2020., za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2021. i za razdoblje od 8. studenoga do 31. prosinca 2021., u pobliže naznačenim iznosima. Tužitelju je utvrđena i oduzima se imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti bez koncesije za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2019., a naveden je i način uplate utvrđenog iznosa, kao i dužnost tužitelja da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama, uz upozorenje da će se u slučaju neizvršenja uplate naplata provesti ovrhom.
8. U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno pitanje je li pravilno tužitelju utvrđena obveza plaćanja naknade s obilježjima naknade za koncesiju i oduzimanje nezakonito ostvarene imovinske koristi za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2021., uz pripadajuće zatezne kamate, a vezano za korištenje pomorskog dobra u sportskoj luci M. i na Z. o., koje obveze su tužitelju utvrđene primjenom odredbi članka 89. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", 69/17. i 107/20. – dalje: ZK).
9. Iz spisa predmeta, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelj koristio pomorsko dobro u sportskoj luci M. u uvali B. u S. na temelju ugovora o podkoncesiji od 12. veljače 2019., koji je sklopio s J. M. kao ovlaštenikom koncesije. Također proizlazi da je tužitelj koristio i dio pomorskog dobra na Z. o. na temelju ugovora o davanju na korištenje komunalne opreme koji je sklopio sa društvom S. o. d.o.o.
10. Dakle, tijekom žalbenog postupka i dalje je sporno pitanje je li tužitelj zakonito koristio navedeno pomorsko dobro, kao i je li pravilan način obračuna visine naknade s obilježjem koncesije i nezakonito stečene imovinske koristi koja je tužitelju oduzeta. Također je tijekom provedenog nadzora utvrđeno da je tužitelj na navedenom području podkoncesije obavljao komercijalnu djelatnost, iako je J. M., ovlaštenik koncesije s tužiteljem sklopio Ugovor o podkoncesiji 12. veljače 2019. kojim tužitelju daje u podkoncesiju dio pomorskog dobra, a Županijska skupština S.-d. županije 29. svibnja 2018. je donijela Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o davanju koncesije na pomorskom dobru u svrhu korištenja luke posebne namjene – sportske luke M., predio uvala B., ali samo radi obavljanja sportske djelatnosti iz točke 1. Odluke o koncesiji. Dakle, davatelj koncesije je dao suglasnost ovlašteniku koncesije za davanje u podkoncesiju djelatnosti iz predmetne Odluke o koncesiji od 17. srpnja 2017., ali iz Odluke od 29. svibnja 2018. proizlazi da se predmetno pomorsko dobro može dati u podkoncesiju samo radi obavljanja djelatnosti za koju je koncesija dodijeljena i to u svrhu korištenja luke posebne namjene – sportske luke M., ali ne i za obavljanje komercijalne (gospodarske) djelatnosti.
11. Odredbom članka 81. stavka 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16. i 98/19. – dalje: ZPDML) propisano je da se koncesija za luku posebne namjene – sportsku luku može dodijeliti samo udruzi registriranoj za obavljanje sportske djelatnosti.
12. Prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski sud pravilno pobijanu presudu temelji na odredbama ZPDML-a (članak 3., članak 7., članak 16. i članak 81.), odredbama Zakona o koncesijama te odredbama Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru ("Narodne novine", 23/04., 101/04., 39/06., 63/08., 125/10., 102/11., 83/12. i 10/17. – dalje: Uredba) kao mjerodavnom pravu za donošenje odluke o predmetnoj stvari. Na temelju pravilno utvrđenih činjenica prvostupanjski sud osnovano zaključuje da postoji zakonsko uporište da se korisniku koji pomorsko dobro koristi bez odobrene koncesije na pomorskom dobru i zaključenog Ugovora, utvrdi obveza s osnove korištenja pomorskog dobra bez koncesije. Naime, tijekom provedenog nadzora je utvrđeno da je tužitelj podkoncesiju ostvarivao kroz cijelo razdoblje u odnosu na koje je proveden nadzor.
13. Prema članku 68. ZK-a ovlaštenik koncesije je mogao sklopiti ugovor o podkoncesiji radi izvođenja određenih radova ili pružanja pojedinih usluga iz Ugovora o koncesiji u manjem opsegu, kao i radi obavljanja sporednih djelatnosti, o čemu se u predmetnom slučaju ne radi. Naime, tijekom provedenog nadzora je utvrđeno da je dio pomorskog dobra tužitelj koristio pružajući usluge sidrenja i veza, usluge pića, napitaka i prehrane, omogućavajući nesmetano i sigurno kretanje turista i osoblja, nesmetan prijevoz i prijenos stvari te odgovarajuće čuvanje robe, hrane i pića, priključak na električne agregate, električno osvjetljenje i priključak na vodi vezanim brodovima. U predmetnom slučaju nije sporno da ni koncesionar nije ovlašten obavljati gospodarsku djelatnost (iznajmljivanje brodova i čamaca), jer nije dobio koncesiju za takav način korištenja pomorskog dobra, što proizlazi iz podataka spisa predmeta.
14. Također, iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da trgovačko društvo S. o. d.o.o. nema koncesiju za korištenje morskog dijela pomorskog dobra na predjelu od uvale B. do bivšeg hotela A. (O. k. B. – Z. o. u S.), a niti je sukladno prostornoplanskoj dokumentaciji riječ o luci nautičkog turizma (marini).
15. Nadalje, iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sa tužiteljem sklopio Ugovor o davanju na korištenje komunalne opreme dana 1. svibnja 2014., utemeljen na zaključku Grada S., gradonačelnika od 30. travnja 2014. Iz navedenog Ugovora proizlazi da će korisnik, tužitelj, koristiti prostor (182 metra obale u S., O. k. B. – Z. o.), počevši od rubne točke koncesije koju na tu obalu ima davatelj od zapada prema istoku zajedno s komunalnom opremom od 33 bitve, a tužitelj će koristiti prostor i opremu za privez brodova. Ugovor od 1. svibnja 2014. je sklopljen na neodređeno, a sklopljen je i dodatak Ugovoru 1. svibnja 2018. između istih stranaka te je ugovoreno korištenje daljnjih 18 metara obale u smjeru istoka, također na neodređeno vrijeme.
16. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pravilno zaključuje da ovlaštenik koncesije ne može dati podkoncesiju za obavljanje gospodarske djelatnosti na predmetnom području, jer za takav način korištenja pomorskog dobra u navedenoj sportskoj luci nije niti dobio koncesiju, u kojem pravcu tuženik izričito ukazuje u osporenom rješenju. Stoga je pravilno utvrđeno da tužitelj u nadziranom razdoblju gospodarski koristi pomorsko dobro bez zakonite osnove, a s te osnove mu je rješenjem tuženika obračunata naknada s obilježjem naknade za koncesiju, kao i imovinska korist koja se tužitelju oduzima.
17. U osvrtu na žalbene navode vezano uz visinu obračunate naknade i ostvarene imovinske koristi valja reći da su iznosi prihoda i rashoda, kao i ostvarene dobiti za svaku nadziranu godinu pojedinačno utvrđeni na temelju poslovnih knjiga tužitelja te sadržaja tablica (prihodi i troškovi) svih plovila s vezom u sportskoj luci M. i na Z. o. Dodaje se i da je navedene tablice sastavio tužitelj i u njima prikazao prihode i rashode, kao i ostvarenu dobit s osnove korištenja pomorskog dobra u sportskoj luci M. i na Z. o. Također iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj sam izradio tablice u kojima je prikazao prihode i rashode koje je ostvario u pojedinoj luci u nadziranom razdoblju, a na temelju kojih podataka je tužitelju utvrđena visina naknade s obilježjem naknade za koncesiju i ostvarene imovinske koristi. Naime, navedeni tablični prikazi su sastavini dio zapisnika o nadzoru, a zbog čega je sud osnovano sadržaj zapisnika prihvatio kao objektivan i vjerodostojan dokaz; tim više jer tužitelj vjerodostojnost njegovog sadržaja nije uspio osporiti drugim dokaznim sredstvima.
18. Stoga je, tuženik pravilno utvrdio iznos naknade s obilježjima naknade za koncesiju i imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru u pobliže navedenim iznosima, pri čemu je koristio podatke iz poslovnih knjiga tužitelja te podatke o prihodima, rashodima i ostvarenoj dobiti koju je tužitelj sam prikazao u tablicama u odnosu na svaku pojedinu godinu. Sa tim u vezi ovaj Sud ocjenjuje da je tuženik pravilno primijenio članak 89. stavak 7. ZK-a, a osporeno rješenje obrazložio valjanim i dostatnim razlozima, odnosno naveo relevantne razloge za svoje zaključke i stajališta, koji imaju uporište u činjenicama utvrđenim tijekom postupka koji je prethodio donošenju tuženikovog rješenja. Slijedom navedenog je i, prema ocjeni ovoga Suda, tuženikovo rješenje pravilno i zakonito jer je utemeljeno na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava, a i obrazloženo sukladno članku 98. stavku 5. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/19. i 110/21.).
19. U osvrtu na žalbene navode valja reći da je tuženik kod utvrđivanja visine koncesijske naknade i imovinske koristi uvažio sve prihode i rashode tužitelja, zbog čega nije od utjecaja ni navod tužitelja da je s osnove ostvarene dobiti za 2019. već platio porez s osnove propisa koji regulira porez na dobit. Naime, tužitelj tijekom provedenog nadzora, a niti tijekom upravnog spora nije dokazao tvrdnju da je koncesijsku naknadu i imovinsku korist trebalo utvrditi u manjem iznosu, jer je prihode i rashode s osnove gospodarskog korištenja pomorskog dobra sam prikazao u navedenim tablicama, a zbog čega je bilo osnove da se iznos koncesijske naknade i imovinske koristi utvrdi s osnove cjelokupno prikazanih prihoda i rashoda tužitelja. Također se dodaje i da dokumentacija koju je tužitelj priložio uz tužbu ne dovodi u sumnju pravilnost utvrđenja bitnih činjenica od strane tuženika, kao i pravilnost iznosa nezakonito ostvarene imovinske koristi od 94.399,86 eura za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., jer je tuženik, upravo zbog neurednog vođenja poslovnih knjiga, od tužitelja tražio da tablično prikaže prihode i rashode koje je ostvario s osnove gospodarskog korištenja pomorskog dobra, u odnosu na svaku luku pojedinačno. Nakon toga je tuženik na temelju podataka iz knjigovodstva tužitelja o ostvarenim prihodima, rashodima i dobiti, te na temelju tabličnih prikaza koje je tužitelj sam izradio, utvrdio iznose naknade s obilježjima naknade za koncesiju i imovinske koristi ostvarene nezakonitim korištenjem pomorskog dobra.
20. Slijedom navedenog, a kako je tuženik već iscrpno obrazložio način obračuna imovinske koristi, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio tuženikove zaključke, zbog čega žalbeni navod tužitelja vezan uz opseg obrazloženja pobijane presude i relevantnost iznesenih razloga nije odlučan za ocjenu zakonitosti prvostupanjske presude.
21. Naime, prvostupanjski sud je dao valjane i obrazložene razloge zbog kojih je prihvatio utvrđenja i zaključke tuženika, a ocijenivši da su bitne činjenice pravilno utvrđene, nije bilo osnove za provođenje daljnjeg dokaznog postupka na način kako to tužitelj sugerira u žalbi. U vezi toga, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da tužitelj u tužbi ni ne predlaže izvođenje konkretnih dokaza, a niti s uspjehom osporava vjerodostojnost sadržaja zapisnika o nadzoru, uključujući i tablične prikaze prihoda i rashoda tužitelja, a na temelju kojih podataka je tuženik donio osporeno rješenje.
22. Stoga, ovaj Sud nalazi da prvostupanjski sud tijekom provedenog upravnog spora nije počinio propuste koji bi u smislu članka 66. stavka 2. ZUS-a doveli do donošenja nezakonite odluke. Točna je tvrdnja tužitelja da je prvostupanjski sud propustio odlučiti i o prijedlogu tužitelja za donošenje rješenja o odgodnom učinku tužbe, ali s obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, navedeni propust ne utječe na drugačiji ishod ovog postupka i ocjenu zakonitosti prvostupanjske presude. Također nisu osnovani ni žalbeni navodi o povredi ustavnih i konvencijskih prava tužitelja.
23. Kako je ovaj Sud ocijenio da žalbeni navodi kojima tužitelj pobija prvostupanjsku presudu nisu osnovani, to je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.
24. Odluka o trošku žalbenog postupka se temelji na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana, valjalo je i njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbiti kao neosnovan.
U Zagrebu 20. ožujka 2024.
Predsjednik vijeća
Ante Galić, v.r.