Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9
Poslovni broj:13 Gž-619/2022-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž¸. K., OIB: …, iz V., zastupane po punomoćniku L. M., odvjetniku u Š., protiv tuženice E. & S. B. d.d., OIB: …, R., zastupane po zakonskom zastupniku a ovaj po punomoćnicima- odvjetnicima u O. D. M., K. & P. d.o.o. u Z., , radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1570/2019 od 25. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 27. listopada 2022.,
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1570/2019 od 25. ožujka 2022. i predmet vraća istom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, s tim što će se o troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Nalaže se tuženiku E.&S. B.d.d., OIB: …, R., da u roku od 15 dana tužitelju Ž. K., OIB: …., V., isplati iznos od 88.248,04 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene uplate i to kako slijedi:
na iznos od 33,10 kn od dana 20/07/2004
na iznos od 32,70 kn od dana 11/10/2004
na iznos od 88,31 kn od dana 09/11/2004
na iznos od 147,95 kn od dana 26/11/2004
na iznos od 94,51 kn od dana 01/01/2005
na iznos od 5,33 kn od dana 09/02/2008
na iznos od 36,95 kn od dana 06/03/2008
na iznos od 50,46 kn od dana 02/05/2008
na iznos od 21,35 kn od dana 07/10/2008
na iznos od 146,35 kn od dana 06/11/2008
na iznos od 90,95 kn od dana 02/12/2008
na iznos od 233,64 kn od dana 07/01/2009
na iznos od 334,95 kn od dana 06/02/2009
na iznos od 363,95 kn od dana 06/03/2009
na iznos od 246,95 kn od dana 09/04/2009
na iznos od 371,95 kn od dana 08/05/2009
na iznos od 345,95 kn od dana 09/06/2009
na iznos od 314,35 kn od dana 03/07/2009
na iznos od 330,95 kn od dana 06/08/2009
na iznos od 346,95 kn od dana 08/09/2009
na iznos od 311,95 kn od dana 02/10/2009
na iznos od 330,95 kn od dana 09/11/2009
na iznos od 340,95 kn od dana 08/12/2009
na iznos od 411,95 kn od dana 05/01/2010
na iznos od 475,95 kn od dana 05/02/2010
na iznos od 461,60 kn od dana 10/03/2010
na iznos od 550,95 kn od dana 10/04/2010
na iznos od 602,02 kn od dana 10/05/2010
na iznos od 695,95 kn od dana 09/06/2010
na iznos od 811,21 kn od dana 09/07/2010
na iznos od 700,95 kn od dana 06/08/20103
na iznos od 966,56 kn od dana 13 /09/2010
na iznos od 860,16 kn od dana 11 /10/2010
na iznos od 736,95 kn od dana 08/11/2010
na iznos od 916,37 kn od dana 13 /12/2010
na iznos od 1.126,42 kn od dana 12/01/2011
na iznos od 1.385,95 kn od dana 09/02/2011
na iznos od 1.501,75 kn od dana 14/03/2011
na iznos od 1.336,15 kn od dana 11/04/2011
na iznos od 1.516,95 kn od dana 11/05/2011
na iznos od 1.695,64 kn od dana 14/06/2011
na iznos od 1.582,00 kn od dana 04/07/2011
na iznos od 2.255,36 kn od dana 12/08/2011
na iznos od 1.657,95 kn od dana 12/09/2011
na iznos od 1.560,95 kn od dana 10/10/2011
na iznos od 1.435,95 kn od dana 10/11/2011
na iznos od 1.325,45 kn od dana 12/12/2011
na iznos od 1.494,95 kn od dana 11 /01/2011
na iznos od 1.543,85 kn od dana 13 /02/2012
na iznos od 1.590,37 kn od dana 13 /03/2012
na iznos od 1.528,29 kn od dana 10/04/2012
na iznos od 1.532,95 kn od dana 09/05/2012
na iznos od 1.563,50 kn od dana 09/06/2012
na iznos od 1.518,95 kn od dana 04/07/2012
na iznos od 1.522,95 kn od dana 09/08/2012
na iznos od 1.436,35 kn od dana 10/09/2012
na iznos od 1.468,95 kn od dana 10/10/2012
na iznos od 1.530,95 kn od dana 10/11/2012
na iznos od 1.512,15 kn od dana 10/12/2012
na iznos od 1.540,95 kn od dana 10/01/2013
na iznos od 1.468,95 kn od dana 11 /02/2013
na iznos od 1.429,95 kn od dana 11 /03/2013
na iznos od 1.528,32 kn od dana 09/04/2013
na iznos od 1.444,07 kn od dana 09/05/2013
na iznos od 2.810,47 kn od dana 17/07/2013
na iznos od 1.448,21 kn od dana 19/08/2013
na iznos od 1.560,16 kn od dana 10/10/2013
na iznos od 896,91 kn od dana 06/11/2013
na iznos od 2.125,95 kn od dana 07/11/2013
na iznos od 1.520,79 kn od dana 10/12/2013
na iznos od 1.484,95 kn od dana 03 /01/2014
na iznos od 910,52 kn od dana 05/02/2014
na iznos od 918,52 kn od dana 10/03/2014
na iznos od 907,45 kn od dana 10/04/2014
na iznos od 885,24 kn od dana 09/05/2014
na iznos od 875,52 kn od dana 11/06/2014
na iznos od 905,52 kn od dana 11/07/2014
na iznos od 932,45 kn od dana 12/08/2014
na iznos od 947,52 kn od dana 10/09/2014
na iznos od 987,20 kn od dana 13/10/2014
na iznos od 934,84 kn od dana 10/11/2014
na iznos od 2.401,77 kn od dana 05/01/2015
na iznos od 993,18 kn od dana 02/02/2015
na iznos od 993,17 kn od dana 04/03/2015
na iznos od 993,18 kn od dana 07/04/2015
na iznos od 993,13 kn od dana 12/05/2015
na iznos od 993,20 kn od dana 10/06/2015
na iznos od 993,20 kn od dana 10/07/2015
na iznos od 993,17 kn od dana 17/08/2015
na iznos od 993,12 kn od dana 18/09/201
pa do konačne isplate i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 01. srpnja 2011. godine po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015. godine, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnje dana polugodišta koje prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
II. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana naknadi parnični trošak u iznosu od 13.369,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude tj. dana 25. ožujka 2022. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja te naknadi parnični trošak tuženici, zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da ista ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Navodi kako se u konkretnom slučaju radilo o kreditu čije je namjena bila kupnja nekretnine u svrhu davanja u zakup poslovnog prostora, na koje okolnosti je predložila izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice te službenice banke koja je ugovarala predmetni kredit, te pribavu podataka službenim putem od Porezne uprave, koji dokazi nisu provedeni. Nadalje, sud prvog stupnja ne daje nikakve razloge o tome što je prednik tužiteljice slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženicom na način da je prihvatio konverziju kredita. Pogrešno sud prvog stupnja utvrđuje kako odredbe o načinu primjene kamatne stope i valutne klauzule nisu razumljive, te nije dovoljno da se sudovi u pojedinačnim postupcima, kao što je konkretni, pozivaju na utvrđenja iz kolektivnih odluka, već je potrebno provesti kontradiktoran postupak gdje će se utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno je li banka upozorila prednika tužiteljice na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze, a što je prvostupanjski sud odbijajući izvesti predložene personalne dokaze propustio utvrditi, čime je nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje. Takvim postupanjem počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na valutnu klauzulu ističe da prvostupanjski sud u cijelosti zanemaruje važnost odluka Suda Europske unije u predmetima broj C-81/19 te C-243/20, koje se u duhu prava EU imaju primijeniti i na ovo pitanje. Povrijeđena je i odredba čl. 338. Zakona o parničnom postupku, jer u obrazloženju nisu izneseni svi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile te koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako. Ističe i kako je pogrešno stajalište suda prvog stupnja u pogledu zastare i tijeka zateznih zakonskih kamata. Navodi i kako sud prilikom odbijanja prigovora radi prijeboja nije uopće obrazložio zbog čega bi takav prigovor tuženice bio neosnovan. Ističe kako je pogrešna i odluka o troškovima postupka.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je osnovana.
5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19), na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda u dijelu odluke o prigovoru radi prijeboja nema nikakvih razloga, pa tako ni o odlučnim činjenicama, slijedom čega se ista u tom dijelu ne može ispitati.
5.1. Osim toga, u smislu odredbe čl. 338. st. 3. ZPP izreka presude sadrži odluku o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknuto radi prebijanja (članak 333.), na koji način sud prvog stupnja nije postupio kada je pod toč. 2. izreke donio odluku o tuženičinom prigovoru radi prijeboja.
6. Nadalje, predmet spor je zahtjev tužiteljice za isplatu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovornoj (redovnoj) kamati i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 51400607-5101920899 od 17. svibnja 2004., koji je zaključen između pravnog prednika tuženice, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita, u kojem tužiteljica ima status potrošača, a tuženice status trgovca, odnosno pružatelja usluge, te dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.
7. Tuženica u žalbi navodi kako sud prvog stupnja nije utvrdio činjenično stanje na okolnost nepotrošačke namjene kredita, odnosno da je namjena kredita bila kupnja nekretnine u svrhu davanja u zakup poslovnog prostora, pa da tužiteljica ne bi uživala zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer je sud prvog stupnja odbio njezin dokazni prijedlog za saslušanjem tužiteljice, kao stranke te službenice banke koja je ugovarala predmetni krediti s tužiteljicom, kao i pribavu podataka od nadležne Porezne uprave vezano za davanje u zakup nekretnine iz predmetnog ugovora o kreditu.
7.1. Također, za predmetni spor navesti je i da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi kako tužiteljica zahtjev za isplatu temelji na nepoštenosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tj. na tome da se radi o po tuženici nametnutim uglavcima o kojima se prethodno nije pojedinačno pregovaralo. 9. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novineˮ, broj 96/03 – dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 17. svibnja 2004., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a time sukladno čl. 87. st. 1. istog Zakona ništetnom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se prema st. 2. čl. 81. ZZP presumira da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca i zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, no ukoliko trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenoj standardiziranom ugovoru pojedinačno pregovaralo, on je to prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP dužan dokazati.
10. Tuženica je još u odgovoru na tužbu osporavajući tužbeni zahtjev iznijela tvrdnju da je tužiteljica pri sklapanju Ugovora o kreditu od strane službenika banke bila upoznata, odnosno ozbiljno i potpuno informiran o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i parametrima koji utječu na visinu kamatne stope te joj je kod sklapanja ugovora rastumačeno značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužiteljicu.
11. Dakle, tuženica je iznijela tvrdnje da se o spornim odredbama, čiju pravnu valjanost tužiteljica osporava, prethodno pojedinačno pregovaralo, te na te okolnosti, kao i na okolnosti je li tužiteljica pri sklapanju ugovora djelovala izvan svoje poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te je li ovdje riječ o "prosječnom potrošaču", predložila saslušanje tužiteljice, te službenice banke koja je ugovarala predmetni krediti s tužiteljicom, kao i pribavu podataka od nadležne Porezne uprave vezano za svrhu kupnje nekretnine.
12. Međutim, prvostupanjski sud je navedene dokaze odbio uz obrazloženje da presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koje se odnose i na tuženicu imaju obvezujući učinak za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, smatrajući da radi toga nije bilo potrebno provoditi navedene dokaze. Dakle, prvostupanjski sud nije izveo dokaz saslušanjem tužiteljice te službenice banke u odnosu na navedene sporne činjenice, a koje dokaze je bilo potrebno provesti neovisno o tome odnose li se presude donesene u kolektivnom sporu i na ugovore koje je 2004. sklopila tuženice ili se ne odnose, pa je na taj način u tom dijelu činjenično stanje ostalo neutvrđeno.
13. S tim u vezi treba reći da prema pravnom stajalištu izraženom u recentnoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke (na koje se odnosi odluka o kolektivnom sporu) ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.
14. Stoga, ako se odluke u kolektivnoj tužbi odnose i na predmetni Ugovor o kreditu koji je 2004. sklopila tuženica, također bi trebalo i u tom slučaju provesti dokaz saslušanjem tužiteljice i službenice banke na te okolnosti.
15. U odnosu na žalbene navode da bi sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužiteljice i uspostavljena ravnoteža između stranaka valja ukazati da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog drugostupanjskog suda od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu.
15.1. Dakle, iako tuženica u žalbi tvrdi da je sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novineˮ, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15 i 78/15 – dalje ZPK) i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužiteljice utvrđena pretplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženica neutemeljeno i u žalbi brani tezu da su sklapanjem dodatka Ugovoru sporne odredbe osnovnog Ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužiteljice na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO.
16. Slijedom navedenih razloga, valjalo je, na temelju odredbe čl. 369. st. 1. i 370. ZPP, ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.
17. U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti naprijed navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, provesti dokaza koji se predlažu na sporne okolnosti, te nakon toga donijeti novu odluku u predmetu i pri tome voditi računa da je tužba podnesena na temelju dva osnova (isplata zbog ništetnosti odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz CHF (valutna klauzula) te promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom tuženice, o kojima bi trebalo odlučiti odvojeno, kao i o odredbi čl. 338. st. 3. ZPP u pogledu odluke o istaknutom prigovoru radi prebijanja.
18. Odluka o troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
Zadar, 27. listopada 2022.
Predsjednica vijeća
Mirjana Macura
