REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU Stalna

služba u Poreču-Parenzo Turistička

ulica 2, 52440 Poreč

Posl. br. 31 Pn-24/2021-41

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. P., , iz N., P. 20, zastupana po punomoćniku M.

M., odvjetniku iz B., protiv tuženika B. Ž., , iz

N., P. 20, zastupanog po punomoćniku T. B.,

odvjetniku iz P., radi naknade štete, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 14. rujna 2022. godine u prisutnosti stranaka osobno i punomoćnika stranaka, dana 27. listopada 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I Tuženi B. Ž. dužan je isplatiti tužiteljici M. P.

iznos od 6.500,00 kn/862,70 eur[1] sa zakonskim zateznim

kamatama tekućim od 07. rujna 2017. godine pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO), uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu iznad dosuđenog tj. odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 2.055,00 kn.

III Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 3.706,56 kn kn/491,95 eura, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 07. rujna 2017. godine podnijela tužbu protiv tuženika radi naknade štete. U tužbi, u bitnome navodi da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda u Puli Stalna služba u Bujama posl.br. K-172/14 od 30. prosinca 2014. godine tuženik oglašen krivim radi kaznenog djela oštećenja tuđe stvari izvršenog na njezinu štetu, na način da je bacio kamen u zatvoreni prozor njezinog stana, te ga razbio. Tom prilikom da je ozlijeđena (da je zadobila više plitkih posjekotina na obje potkoljenice i da je pretrpjela strah), te da je pokrenula i kazneni postupak jer je pretrpjela tjelesne povrede, a koji postupak se vodi pod posl.br. K-362/15. Tužiteljica zahtjeva naknadu štete zbog povrede prava osobnosti (pretrpljenih povreda i straha) i to na ime pretrpljenog straha iznos od 2.000,00 kn, a na ime fizičkih bolova 2.000,00 kn. 2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Istakao je prigovor zastare. Osporava sve navode tužiteljice i tvrdi da je tužiteljica njemu dužna, jer da ona više godina bespravno koristi njegov stan.

3. Nakon provedenog kombiniranog medicinskog vještačenja po vještaku psihijatru i ortopedu tužiteljica je izvršila preinaku (povišenje) tužbenog zahtjeva podneskom od 24. svibnja 2022. godine, pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka i izmjenu okvirnih mjerila Vrhovnog suda RH. Tako potražuje s osnova pretrpljenih bolova 4.555,00 kn, pretrpljenog straha 3.000,00 kn i smanjenja životne aktivnosti 1.000,00 kn odnosno ukupno 8.555,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 09.

rujna 2014. godine.

4. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

5. Sud je dopustio preinaku. Početno istaknuti tužbeni zahtjev tužiteljice glasio je za isplatu iznosa od 4.000,00 kn. Nakon provedenog medicinskog vještačenja, a i izmjene okvirnih mjerila Vrhovnog suda RH tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev tako da potražuje isplatu iznosa od 8.555,00 kn. U odnosu na povišenje tužbenog zahtjeva od 4.000,00 kn (u vrijeme podnošenja tužbe 07. rujna 2017. godine) na iznos od 8.555,00 kn (nakon provedenog medicinskog vještačenja i nakon stupanja na snagu orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda RH donijetih na drugoj sjednici Građanskog odjela, a vezano za pravno shvaćanje i mijenjanje dosadašnje prakse orijentacijskih kriterija, kojima se povećavaju iznosi za 50% (na ime naknade neimovinske štete)), sud nalazi da se radi o preinaci tužbe po čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP), ali kako je do preinake došlo zbog provedenog medicinskog vještačenja i izmjene orijentacijskih kriterija za naknadu štete, što predstavlja okolnost koja je nastala nakon podnošenja tužbe, pa stoga sud smatra da se sukladno čl. 191. st. 2. ZPP-a tuženik takvoj preinaci ne može protiviti, te je sud dopustio preinaku (iz zaključka sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih odjela i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH posl.br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. godine može se zaključiti da se i u konkretnoj pravnoj stvari može dopustiti preinaka nakon provedenog dokaza vještačenjem).

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: spis Općinskog suda u Puli-Pola SS Buje-Buie posl.br. Pn-469/2015, preslik spisa Pu K-469/15 (K-172/14), priložen preslik spisa K-362/15 (ranije K-119/2014) (15-49)), Presudu i Rješenje Županijskog suda u Šibeniku posl.br. Kž-177/2020-2 od 11. ožujka 2021. (57-59), karton pacijenta - tužiteljice (68-88), nalaz i mišljenje vještaka ortopeda (96-97), nalaz i mišljenje vještaka psihijatra (101-103), te u kombinirani nalaz medicinskih vještaka (105). Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i tuženika kao parničnih stranaka.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

8. Provedenim dokazima utvrđeno je da se 09. rujna 2014. godine dogodio štetni događaj u kojem je tuženik bacio kamen u prozor od sobe u kojoj se nalazila tužiteljica i od krhotina razbijenog stakla tužiteljica je zadobila tjelesne ozljede, da je u postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Puli posl.br. K-362/15 i povodom žalbe kod Županijskog suda u Šibeniku posl.br. Kž-177/2020 tuženik pravomoćno proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela protiv života i tijela, tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 1. KZ/11, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, a na temelju čl. 56. st. 1. i 2. KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda kojom se određuje da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 1

godine ne počini novo kazneno djelo. Dakle, tuženik je pravomoćno oglašen krivim za kazneno djelo tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 1. KZ/11, a u odnosu na koje tjelesne ozljede se raspravlja u ovom postupku radi naknade štete. U navedenom kaznenom postupku je također provedeno medicinsko vještačenje u kojem je vještak dao mišljenje da je u štetnom događaju koji se dogodio 09. rujna 2014. godine tužiteljica zadobila tjelesne ozljede i to više plitkih posjekotina na obje potkoljenice, najduža na desnoj potkoljenici (cca 5 cm) i te ozljede da u ukupnom djelovanju predstavljaju (laku tjelesnu ozljedu). Te ozljede odnosno specifično mehaničke ozljede kože da su nastale djelovanjem mehaničke sile oštrog predmeta slabe jakosti. Obzirom na vrstu i lokalizaciju (obije potkoljenice) ozljede da su nastale u konkretnom slučaju djelovanjem krhotina prozorskog stakla i to na način kako se tuženiku to stavljalo na teret u kaznenom postupku posl.br. K-362/15. Krhotine prozorskog stakla da predstavljaju pogodno mehaničko sredstvo za nastanak plitkih posjekotina na obje potkoljenice. Položaj tijela tužiteljice u sobi u trenutku ozljeđivanja da je mogao biti uspravan, u blizini razbijenog prozora, svakako u dometu krhotina razbijenog stakla.

9. Uvidom u spis Pn-469/2015 utvrđeno je da je tužiteljica podnijela tužbu protiv tuženika 2015. godine radi naknade štete, imovinske štete, za razbijeni prozor, a povodom istog štetnog događaja, za koji je tuženik pravomoćno proglašen krivim Presudom posl.br. K-172/14 od 30. prosinca 2014. godine. U postupku naknade štete pravomoćno je presuđeno da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici iznos od 2.000,00 kn uvećan za zakonsku zateznu kamatu od 09. rujna 2014. godine, pa do isplate.

10. Tuženik je tijekom ovog postupka isticao da ga je tužiteljica dovela u visok stupanj razdražljivosti uslijed čega da je uslijedio događaj i zato da nema krivnje ni nemara na strani tuženika i da ne postoji izvanugovorna odgovornost za štetu. Vezano taj prigovor tuženika, stajalište je suda da obzirom na navedena utvrđenja iz pravomoćnih odluka K-362/15 od 10. srpnja 2019. godine i Kž-177/2020-2 od 11. ožujka 2021. godine, te K-172/14-3 od 30. prosinca 2014. godine, isto nije utvrđeno. Naime, nije utvrđeno da bi na strani tužiteljice postojao doprinos za nastalu štetu. Iz naprijed navedenih presuda donijetih u kaznenom postupku, a niti iz dokaza provedenih u ovom postupku ne proizlazi da je tužiteljica doprinijela vlastitoj šteti. Naime, tuženik u iskazu tvrdi da na njegov upit zašto je promijenila prozore, ona da mu je opsovala majku i mahala nožem i to da ga je razljutilo i zato da je otišao pa nakon toga da je razbio staklo. Iz kaznenih presuda, a niti tijekom ovog postupka tuženik nije dokazao da postoji i doprinos tužiteljice njezinoj vlastitoj šteti, a u pravomoćnoj kaznenoj Presudi utvrđeno je da je tuženik pravomoćno osuđen zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 117. st. 1. KZ/11. Tuženik tvrdi da tužiteljica nije ni bila u predmetnoj sobi kada je bačen kamen, međutim kako je već naprijed navedeno pravomoćnim Presudama u kaznenom postupku tuženik je osuđen za kazneno djelo nanošenja tjelesnih ozljeda iz čl. 117. st. 1. KZ/11 i to kada je bacio kamen tužiteljica je bila u sobi. Iako, tuženik osporava svoju odgovornost za naknadu štete tužiteljici, odredbom čl. 12. st. 3. ZPP-a propisano je da je sud u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćno presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Stoga, nije sporan osnov odgovornosti tuženika.

Dakle, provedenim dokazima nesporno je utvrđeno da je štetni događaj nastao, da je u istom tužiteljica zadobila ozljede i da je za iste odgovoran tuženik.

11. Između stranaka je sporno koja je neimovinska šteta nastala tužiteljici i u kojoj visini.

12. Tužiteljica je iskazala da je kritične zgode došla kući u 14,00 sati. Nakon toga, da je tuženik sa svojom majkom i djevojkom došao i rekao joj da je to njegov stan. Inače ona da je promijenila prozore na tom stanu. Kada joj je on rekao da je to njegov stan, ona da mu je odgovorila "dobro, onda će ti prozori ostati". Nakon toga oni da su otišli, a par minuta kasnije tužiteljica da je otišla u sobu da malo počisti, otvorila je škura, a tuženik je u prozor bacio veliki kamen i pokazuje omjer (po procjeni suca 40 cm), a koji kamen je bio velik i težak 30 kg jer je njezin muž izvagao kamen. Kako je tuženik bacio kamen, tako je razbijeno staklo i to staklo je nju porezalo. Imala je par porezotina dubljih, a ostale su bile sitne. Nakon toga, otišla je kod doktora i onda je 7 dana odlazila na previjanje u ambulantu u Novigradu. Ona da se bila uplašila, imala je bolove 2, 3 dana jake, a poslije je imala manje bolove. Sin i njezina prijateljica su je vozili svaki dan u ambulantu, kako je koji od njih stigao. Bolove je osjećala do mjesec dana. Ne zna da li joj je od tih povreda, ali danas sporije hoda.

Rana je imala 5-6, na lijevoj nozi je imala sitnije, a na desnoj su bile veće rane. Ne zna kako su bile duboke rane, to je doktor vidio. Doktor joj nije šivao već joj je stavio nešto drugo da ne treba šivati. Prozor je bio sa jednim staklom. Soba je veličine cca 4

x 4. Vidjela je da je tuženik uzeo kamen i ona da se pomjerila odnosno udaljila od prozora metar, dva, da kamen ne udari u nju. Kamen je pao na pod u sobu. Cijelo staklo se razbilo u komade. Ona se jako prestrašila tako da nije mogla ni spavati u sobi nekoliko dana i morala je otići kod psihijatra.

Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je isti iskaz sukladan medicinskim dokazima u spisu i pravomoćnom utvrđenju iz kaznenog postupka K-362/15, kako je došlo do ozljeđivanja i koje ozljede je u štetnom događaju zadobila.

13. Tuženik je iskazao da je dotičnog dana je sa svojom djevojkom došao kod svoje majke na adresu Novigrad, Podravska 20, a prije toga kod majke nije bio 7 do 10 dana. Kada je došao vidio je zamijenjene prozore. Otišao je kod tužiteljice i ona je bila u kuhinji, a njezin muž je u dnevnom boravku gledao tv novelu. Razgovor između tužiteljice i njega odvijao se u kuhinji. On je nju pitao zašto je promijenila prozore, a tužiteljica je njemu opsovala majku i rekla mu je da ona može raditi što hoće. Na to da joj je odgovorio da tek kad sud odredi da bi bilo njezino da tek onda može raditi. Nakon toga, tužiteljica da mu je i nadalje upućivala uvrede psujući njegovu majku, mašući mu nožem i gestikulirala mu je. Njega da je sve to razljutilo. Na prozorima da su postojali prozori sa dvoje stakala. Razbio je prozor od sobe. Vrata od sobe bila su zatvorena kada je bacio kamen, a tužiteljica da je bila u kuhinji. Iskaz tužiteljice da je on bacio kamen od 30 kg nije i ne može biti istinit jer se tako velik kamen ni ne može baciti na taj način, možda i može, ali on sigurno ne može jer takvu, zvjersku snagu on da nema. Tužiteljica je nakon što je on bacio kamen, otvorila vrata od sobe, te su se oboje gledali, on izvana, a gospođa iz stana, ali ne iz sobe. Nakon toga, tužiteljica je izašla van, izvan kuće, na trotoar uz kuću i tada da su se ponovno gledali i rekla mu je da će pozvati policiju. U tom trenutku došle su njegova majka i njegova djevojka i rekle su mu da se smiri i da se povuče k njima. Tužiteljica je bila obučena u crne tajice iznad koljena. Kad su se gledali na trotoaru pred kućom tužiteljica nije imala niti jednu ozljedu na nogama. Kada je došla policija i kada je tužiteljica izašla van, tada je imala omotanu lijevu nogu, misli da je bila lijeva. Obje noge sigurno nisu bile omotane. Sa sto posto sigurnošću ne može reći koja joj je noga bila omotana. Jedna noga joj je bila omotana kuhinjskom krpom. Na toj kuhinjskoj krpi on da je vidio jako malo tragova krvi. Izričito tvrdi da tužiteljica nije zadobila nikakve ozljede prilikom bacanja s njegove strane kamena u prozor.

Iskaz tuženika nije vjerodostojan, jer je u suprotnosti sa svim drugim provedenim dokazima, a također njegov iskaz nije uvjerljiv.

14. Iskazi tužiteljice i tuženika su dijametralno suprotni i samo na temelju njihovih iskaza ne bi bilo moguće utvrditi da li je tužiteljica ozlijeđena odnosno u kojem obimu. Kako je već naprijed navedeno pravomoćno je utvrđeno da je tuženik ozlijedio tužiteljicu na način da su kod nje nastale ozlijede kako je i opisano po vještaku u kaznenom postupku, a potom i u Presudi, a sud je vezan za pravomoćnu Presudu kaznenog suda kojom je tuženik oglašen krivim za nanesene tjelesne ozljede tužiteljici.

15. Radi utvrđivanja visine postavljenog tužbenog zahtjeva i osnovanosti istog u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a (koja propisuje da će sud dosuditi pravični novčanu naknadu samo ukoliko utvrdi da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju) proveden je dokaz medicinskim vještačenjem i to po vještaku ortopedu i psihijatru.

16. Vještak ortoped dao je mišljenje da je tužiteljica u nekoliko navrata odlazila svom obiteljskom liječniku na kontrolu i previjanje, a za što da je trebalo osigurati prijevoz. Nadalje, cijeni da je trpjela trajne bolove i to jačeg intenziteta par sati, srednjeg intenziteta 3 do 4 dana, a slabog intenziteta tjedan dana, a da je mogla još neko vrijeme imati bolove povremenog karaktera unutar mjesec dana. Nastalo naruženje da je jedva uočljivo. Kroz tih tjedan dana da je trebala manja osobna tuđa pomoć prilikom osobne higijene, terapijskih postupaka, dodavanja stvari, prijevoza, prosječno 1 sat dnevno. Zbog fizičkih posljedica nije nastalo trajno smanjenje životne aktivnosti.

17. Vještak psihijatar nakon psihijatrijske ekspertize koju je temeljio na uvidu u svu dostupnu medicinsku dokumentaciju kao i na temelju vlastitog pregleda tužiteljice dao je mišljenje da je tužiteljica dana 09. rujna 2014. godine doživjela iznenadni fizički napad od strane njoj poznate osobe - tuženika, te je sa psihičke strane posljedično doživjela stanje akutne reakcije na stres, što da je dokumentirano medicinskim nalazima. Od tjelesnih ozljeda zadobila je više plitkih posjekotina na obje potkoljenice, a najduža je na desnoj potkoljenici dužine cca 5 cm. Tužiteljica je pretrpjela strah (primarni strah) koji je par minuta bio jačeg intenziteta jer je napadnuta velikim kamenom i ozlijeđena je krhotinama stakla. Uslijed iznenadnog i neočekivanog napada tužiteljica je sa psihičke strane doživjela stanje akutne reakcije na stres, čija se simptomatologija u očekivanom roku povukla, što smatra da se uobičajeno dešava unutar mjesec dana, koliko je i evidentirano u zdravstvenom kartonu. Tužiteljica je u isto vrijeme bila zaokupljena liječenjem zadobivenih ozljeda, što je također medicinski dokumentirano. Uslijed pretrpljenog straha osjećala se uznemireno, proživljavala je prisjećanja na stresni događaj, pitala se što će biti dalje, zašto se to moralo njoj desiti, loše je spavala, osjećala se loše pri svakom izlasku iz zgrade jer se bojala susreta sa tuženikom. Ti neugodni osjećaji su se s vremenom primirili, no nikada nisu do kraja nestali, već je strah slabijeg intenziteta i dalje prisutan. Strah je znatno umanjen od kada je tuženik odselio na rad u Njemačku. Reaktivna stanja su ona stanja psihičke poremećenosti koja se javljaju kao reakcija na određeni traumatski događaj, na iskustvo određene traumatične situacije. Početak poremećaja u pravilu je nagao, a strah sadržajno odgovara podražaju koji ga je izazvao. Psihopatološki fenomeni u pravilu su tematski bliski traumatizirajućem doživljaju. Bez obzira koliko se realno može činiti uvjerljivo da realna opasnost ne postoji, zaštitni psihološki mehanizmi i dalje mogu dugo vremena potencirati osjećaj straha i ugroženosti. Smetnje koje je tužiteljica trpila vezano za neposredne posljedice predmetne traume jesu osjećaj ugroženosti pri izlasku iz zgrade ili povratku kući, izbjegavajuće ponašanje, strah od susreta sa tuženikom, poremećaj sna, osjećaj da je permanentno ugrožena od tuženika, napetost kada se vraćaju osjećaji vezani uz proživljenu traumu i spoznaja da je mogla biti teže ozlijeđena, osjećaj srama i poniženja što takvo nešto uopće proživljava. Aktualno psihičko stanje je sada većim dijelom kompenzirano, tužiteljica je u mirovini, izlazi i funkcionira, prisutan je i dalje blaži strah od tuženika, osjećaj ustrašenosti i uznemirenosti pri mogućnosti susreta sa njime, što se rijetko dešava obzirom da je tuženik u inozemstvu. Zaključno vještak smatra da je u trenutku napada tužiteljica trpjela intenzivan strah ukupnog trajanja od nekoliko minuta, tzv. primarni strah. Sekundarni strah blagog intenziteta trpjela je oko tri tjedna, a što se odnosi na tijek sanacije ozljeda. Psihička trauma ostavila je posljedicu u vidu akutne reakcije na stres što se povuklo u predviđenom roku od mjesec dana. Zaostali blagi strah uslijed predmetnog događaja uvjetuje umanjenje životne aktivnosti iznosom od 3%. Navedeno se odnosi na još uvijek prisutan blaži strah od tuženika, osjećaj neugode pri mogućem ili realnom susretu sa tuženikom.

18. Vještak ortoped i vještak psihijatar su objedinili svoje nalaze, te su dali mišljenje da je tužiteljica pretrpjela bolove jačeg intenziteta par sati, srednjeg intenziteta 3 do 4 dana, slabog intenziteta tjedan dana, te da su bili mogući povremeni bolovi unutar mjesec dana. Primarni strah kod tužiteljice da je trajao nekoliko minuta, a blagi sekundarni strah oko 3 tjedna. Nastalo naruženje da je jedva uočljivo, a 20- tak dana da je tužiteljici bila potrebna manja tuđa pomoć po 1 sat dnevno. Sa psihičke strane da je kod tužiteljice smanjena životna aktivnost za tri posto.

19. Tužiteljica se nije očitovala na nalaz i mišljenje vještaka, već je samo u odnosu na istog, povisila tužbeni zahtjev u skladu s mišljenjem vještaka i izmijenjenim okvirnim mjerilima Vrhovnog suda RH.

20. Ni tuženik se nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka.

21. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje kombiniranog vještačenja po vještacima ortopedu i psihijatru, jer su isti izrađeni u skladu s pravilima struke, jasni i objektivni. Vještaci nemaju nikakvog interesa za uspjeh bilo koje stranke u postupku.

22. Odredba čl. 1095. ZOO-a propisuje da, tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, je dužan nakaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi.

23. Odredbom čl. 1100. ZOO-a propisano je da će sud, u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema,

pri čemu će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

24. Prema odredbi čl. 19. st. 2. ZOO-a pod pravima osobnosti razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, na privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

25. Odredba čl. 1046. ZOO-a propisuje da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta, sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

26. Prema odredbi čl. 1045. st.1. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

27. Sud smatra da tužiteljici pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu na ime neimovinske štete. Iz provedenih dokaza proizlazi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, a stajalište je suda, s obzirom na nesporne činjenice i činjenice utvrđene iz provedenih dokaza, da tužiteljici treba dosuditi pravičnu novčanu naknadu, te da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju i to upravo u iznosu kako je to u točki I izreke ove Presude i navedeno (za pretrpljene fizičke bolove 2.500,00 kn, za pretrpljeni strah 3.000,00 kn i za duševne boli koje su dovele do umanjenja životne aktivnosti s medicinskog aspekta u visini 3% u visini 1.000,00 kn), odnosno sveukupno 6.500,00 kn.

28. Pri ovakvom stavu sud je posebno imao na umu cilj kojemu služe te naknade, te trajanje i jačinu fizičkih bolova koje je pretrpjela tužiteljica (kako je to utvrđeno medicinskim vještačenjem).

29. Stav je suda da dosuđena naknada neimovinske štete je pravična i da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

30. Na dosuđeni iznos tužiteljici pripadaju i zatezne kamate prema čl. 1103. ZOO-a od dana podnošenja tužbe 07. rujna 2017. godine, u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a.

31. Slijedom navedenog tuženik je dužan naknaditi tužiteljici neimovinsku štetu isplatom iznosa od 6.500,00 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 07. rujna 2017. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

32. Tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu iznad dosuđenog tj. za iznos 2.055,00 kn nije osnovan, jer navedeni iznos premašuje okvirna mjerila odnosno orijentacijske kriterije i okolnosti slučaja nisu takve da bi tužiteljici bila dosuđena naknada štete u cijelom iznosu kojeg potražuje. Tužiteljica nije potraživala naknadu za tuđu pomoć, niti za naruženje, pa u slučaju da bi sud i bio odlučivao o tome tada bi bio prekoračio tužbeni zahtjev.

33. Prigovor zastare nije osnovan. Štetni događaj zbio se 09. rujna 2014. godine, a tužiteljica je tužbu za naknadu štete podnijela 07. rujna 2017. godine tj. unutar roka od 3 godine.

34. Tužiteljica potražuje trošak za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 22. siječnja 2018., 05. studenog 2021. i 14. rujna 2022. godine, za svaku radnju po 500,00 kn, te trošak predujma za vještačenje i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu. I tuženik je potraživao trošak za sastav odgovora na tužbu, za zastupanje na ročištima 21. siječnja 2018., 05. studenog 2021. i 14. rujna 2022., za svaku radnju po 500,00 kn plus PDV. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, koja propisuje ako su stranke djelomično uspjele u parnici sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Obzirom na navedeno tužiteljica je uspjela u postupku u odnosu na ovdje tuženika 76%, a tuženik 24%, pa kad se od postotka tužiteljice oduzme postotak tuženika utvrđuje se da tužiteljici pripada 52% priznatog parničnog troška. Tužiteljici su priznati i dosuđeni troškovi sukladno predloženom i to za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 21. siječnja 2018., 05. studenog 2021. i 14. rujna 2022., za svaku radnju po 500,00 kn, za vještačenje 4.728,00 kn, te za sudsku pristojbu za tužbu 200,00 kn i za sudsku pristojbu za presudu 200,00 kn, a što ukupno čini 7.128,00 kn, od čega 52% iznosi ukupno 3.706,56 kn. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tbr. 7. i 9. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika, te tar. br. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi.

35. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 27. listopada 2022. godine

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužiteljice,

2. Pun. tuženika.