Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 26 Gž-1072/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. O., OIB: …, iz S., kojeg zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. o. k. d.d., OIB: …, Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu O., P. & partneri d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. travnja 2022., poslovni broj Pn-426/20-19, u sjednici vijeća 27. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. travnja 2022. poslovni broj Pn-426/20-19.

II. Odbija se zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku H.-O. d.d. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju Ž. O. na ime naknade štete iznos od 161.727,50 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 157.040,00 kn od 1. siječnja 2008. do isplate, a na iznos od 4.687,50 kn od 15. veljače 2017. do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi određenoj po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Nalaže se tuženiku H.-O. d.d. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju Ž. O. troškove postupka, uvećane za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

II Nalaže se tužitelju Ž. O. naknaditi tuženiku H.-O. d.d. troškove postupka u iznosu od 14.062,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2022. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i usvojiti zahtjev ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete temeljem police osiguranja od odgovornosti odvjetnika broj 1310-0052587, koju je sklopio s tuženikom kao osigurateljem od odgovornosti za štetu trećim osobama u obavljanju odvjetničke djelatnosti.

6. Ocjenu neosnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između tužitelja kao ugovaratelja osiguranja i osiguranika te tuženika kao osiguratelja sklopljen ugovor o osiguranju od zakonske odgovornosti odvjetnika za štetu trećim osobama u obavljanju odvjetničke djelatnosti, o čemu je izdana polica osiguranja od odgovornosti odvjetnika broj 1310-00052587, te da su Uvjeti za osiguranje odgovornosti odvjetnika od 21. prosinca 1994. sastavni dio ugovora o osiguranju;

- da je tužitelj kao odvjetnik zastupao stranku J. J. (kao tužitelja) u postupku broj Pn- 3039/13 protiv A. Z. d.d. (kao tuženika) radi naknade štete u iznosu od 157.040,00 kn i da je rješenjem od 15. veljače 2017., koje je postalo pravomoćno 6. studenog 2017., utvrđeno da se tužba smatra povučenom iz razloga što tužitelj kao punomoćnik J. J. iako je bio uredno pozvan nije pristupio na ročište za glavnu raspravu i za izostanak s ročišta nije imao opravdani razlog, dok se A. Z. d.d. kao tuženik na tom ročištu nije upustio u raspravljanje;

- da se J. J. obratio tuženiku s odštetnim zahtjevom 29. prosinca 2017. na temelju police osiguranja sklopljene između tužitelja kao odvjetnika i tuženika kao osiguratelja za naknadu imovinske štete u ukupnom iznosu od 161.727,50 kn, koja mu je nastala time što je u predmetu broj Pn-3039/13 utvrđeno da se tužba smatra povučenom i da je tuženik otklonio obvezu naknade štete;

- da je tuženik istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije za potraživanje naknade štete temeljem ugovora o osiguranju, navodeći da je za potraživanje štete aktivno legitimirana samo treća oštećena osoba, a ne i tužitelj kao ugovaratelj osiguranja, te je slijedom toga osporio pasivnu legitimaciju, postojanje osiguranog slučaja i pretpostavki odgovornosti za štetu, kao i da je istakao da bi tužitelj bio ovlašten potraživati naknadu štete pod uvjetom da je štetu osobno isplatio trećoj oštećenoj osobi, time da bi u tom slučaju bilo sporno ima li pravo na naknadu štete obzirom se postupanje tužitelja u predmetu Pn-3039/13 može okarakterizirati kao postupanje odvjetnika s krajnjom nepažnjom.

7. Pozivajući se na čl. 964. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., u daljnjem tekstu: ZOO) koji propisuje da u slučaju osiguranja od odgovornosti osiguratelj odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treća oštećena osoba zahtijeva njezinu naknadu, što je u skladu sa sklopljenim ugovorom o osiguranju kojim se osigurava zakonska odgovornost odvjetnika za štetu koju prouzroči trećim osobama obavljanjem odvjetničke djelatnosti, dok u konkretnom slučaju naknadu štete ne zahtijeva treća oštećena osoba nego tužitelj kao ugovaratelj osiguranja i osiguranik, prvostupanjski sud zaključuje da je osnovan prigovor tuženika o nedostatku aktivnog materijalnopravnog ovlaštenja za potraživanje naknade štete na strani tužitelja, obzirom bi suprotno tumačenje sklopljenog ugovora o osiguranju bilo protivno svrsi obveznog osiguranja od odgovornosti. Zasnivanje aktivne legitimacije na čl. 2. Uvjeta za osiguranje odgovornosti odvjetnika na koju se tužitelj poziva sud ocjenjuje neosnovanim jer navedena odredba, koja je sadržana i u čl. 929. ZOO-a, nije primjenjiva u konkretnoj pravnoj situaciji iz razloga što se odnosi na slučajeve kada su ugovaratelj osiguranja i osiguranik različite osobe, dok je u konkretnom slučaju tužitelj sklopio ugovor o osiguranju u svojstvu ugovaratelja osiguranja i osiguranika. Zaključno sud navodi da tužitelj ne dokazuje (niti ne tvrdi) da je sam isplatio štetu trećoj oštećenoj osobi u kojem slučaju bi bio ovlašten potraživati naknadu od tuženika, te u kojem slučaju bi sud bio dužan cijeniti postupanje tužitelja kao odvjetnika u predmetu broj Pn-3039/13 u pogledu ostvarenih uvjeta za naknadu štete, odnosno postoje li razlozi koji isključuju obvezu tuženika za naknadu štete vezano uz čl. 25. Uvjeta za osiguranje odgovornosti odvjetnika. Radi iznesenog pravnog stajališta prema kojem tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati naknadu štete, prvostupanjski sud navodi da nije cijenio preostale navode stranaka niti provodio daljnje dokaze jer su navedene činjenice dostatne za ocjenu neosnovanosti zahtjeva.

8. U žalbi tužitelj navodi da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge radi kojih su odbijeni prijedlozi tužitelja za provođenje daljnjih dokaza. Ukazuje da je predložio određene dokaze na pripremnom ročištu 6. travnja 2022. koje je sud prihvatio raspravnim rješenjem, nakon čega dokaze nije proveo niti je iznio valjane razloge radi kojih dokazi nisu provedeni i da se zbog toga presuda ne može ispitati, pa kako prvostupanjska presuda o odbijanju dokaznih prijedloga nije uopće obrazložena smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 292. st. 2. i 4. ZPP-a i posljedično tome da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nadalje, smatra da sud nije ocijenio dokaze u smislu čl. 8. ZPP-a i to posebno Uvjete za osiguranje odgovornosti odvjetnika koji su u spisu nepotpunog sadržaja, čime je počinio bitnu povredu jer nije ocijenio svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, te nije ocijenio rezultate cjelokupnog postupka i stavio ih u međusobni pravno-logički utemeljen odnos, što je također imalo za posljedicu počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Isto tako ističe da su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni sami sebi, te ispravama i zapisnicima, da su izneseni razlozi nejasni i proturječni iz razloga što je sud pogrešno zaključio da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati naknadu štete temeljem ugovora o osiguranju, iako mu to pravo pripada temeljem čl. 2. Uvjeta za osiguranja od odgovornosti odvjetnika, koja je istovjetna čl. 292. ZOO-a, a donesena je i sukladno čl. 44. Zakona o odvjetništvu, pa je prvostupanjski sud iz tog razloga pogrešno primijenio materijalno pravo. Tužitelj se zaključno poziva na pravo da nepristrani sud ispita njegove navode obzirom se samo takvo postupanje može smatrati vladavinom prava.

9. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi žalbenim navodima, prihvaća stajalište prvostupanjskog suda koje je izraženo u pobijanoj presudi i predlaže žalbu odbiti.

10. Žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, odnosno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 292. st. 4. i čl. 8. ZPP-a nisu osnovani.

11. Netočni su žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da prvostupanjski sud nije naveo razloge radi kojih je odbio izvođenje dokaza koje je tužitelj predložio.

11.1. Pod toč. 11. obrazloženja presude je izričito navedeno da sud nije provodio daljnje dokaze (saslušanje stranaka, svjedoka, vještačenje, uvid u isprave iz predmeta Pn-3039/13) na okolnost odnosa tužitelja i treće osobe, utvrđivanja uzročno-posljedične veze, osnova i visine štete treće osobe iz razloga što je utvrđeno da tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati naknadu štete od tuženika temeljem ugovora o osiguranju pa provođenje daljnjih dokaza nije od utjecaja na osnovanost zahtjeva. Time je sud postupio u skladu s čl. 292. st. 4. ZPP-a i naznačio jasne i dostatne razloge za odbijanje dokaznih prijedloga.

12. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da sud nije analizirao i ocijenio provedene dokaze sukladno čl. 8. ZPP-a.

12.1. Pod toč. 6., 7. i 8. obrazloženja sud je iznio razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu materijalno-pravnog ovlaštenja tužitelja za potraživanje naknade štete temeljem ugovora o osiguranju, na način da je analizirao ugovor o osiguranju za koji je izdana polica osiguranja od odgovornosti odvjetnika broj 1310-00052587 i Uvjete za osiguranje odgovornosti odvjetnika koji su njegov sastavni dio, kao i stanje u predmetu broj Pn-3039/13, te je utvrđene činjenice na temelju tih dokaza stavio u kontekst navoda stranaka, odnosno činjenica kojima je tužitelj determinirao predmet postupka i činjenica kojima je tuženik osporio aktivnu legitimaciju tužitelja, svoju pasivnu legitimaciju, nastanak osiguranog slučaja i pretpostavke odgovornosti za naknadu štete, čime je prvostupanjski sud u cijelosti postupio kako to nalaže čl. 8. ZPP-a.

13. Isto tako nisu osnovane žalbene tvrdnje da u spis nisu dostavljeni cjeloviti Uvjeti za osiguranje odgovornosti odvjetnika, obzirom je tuženik iste dostavio uz odgovor na tužbu (list 22-25 spisa), te je na pripremnom ročištu 20. siječnja 2021. istakao da su Uvjeti za osiguranje odgovornosti odvjetnika doneseni 21. prosinca 1994., da nakon toga nisu mijenjani i da su bili na snazi 6. studenog 2017. kada tužitelj tvrdi da se dogodio osigurani slučaj s osnova kojeg zahtijeva naknadu štete. Tužitelj ne obrazlaže razloge radi kojih zahtijeva da se dostave neki drugi uvjeti, kao niti razloge na temelju kojih zaključuje da se ne radi o cjelovitim Uvjetima za osiguranje odgovornosti odvjetnika, odnosno da isti ne bi bili u primjeni na dan kada se prema njegovim tvrdnjama dogodio osigurani slučaj (6. studenog 2017.). Kada se navedene tvrdnje tužitelja povežu s činjenicom da tužitelj svoje potraživanje temelji upravo na čl. 2. tih istih Uvjeta (za koje tvrdi da nisu cjeloviti/važeći), tada proizlazi zaključak da je osporavanje priloženih Uvjeta od strane tužitelja paušalno i nerazumno. 14. Radi istih razloga (koje je ovaj sud opisao pod toč. 11.-13. obrazloženja) tužitelj tvrdi da je sud počinio i bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Isto nije osnovano jer je sud iznio jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti zahtjeva i presuda nema nikakvih nedostataka. Nije počinjena niti koja od drugih bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

15. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio zahtjev tužitelja.

16. Polazeći od čl. 14. st. 1. Uvjeta za osiguranje odgovornosti odvjetnika koji propisuje da je predmet osiguranja zakonska odgovornost odvjetnika za štetu koju prouzroči trećim osobama obavljanjem odvjetništva, od čl. 15. koji definira djelatnost odvjetništva i oblike pravne zaštite koju odvjetnik pruža fizičkim i pravnim osobama u svojoj djelatnosti, te od čl. 18. koji regulira osigurani slučaj kao svaki pojedinačno određeni propušteni oblik pravne zaštite ili učinjene pogreške iz čl. 15. st. 2. Uvjeta kojima se trećim osobama prouzrokuje šteta, ali i od drugih ugovornih odredaba iz Uvjeta za osiguranje odgovornosti odvjetnika koji su sastavni dio ugovora o osiguranju, kojima je nedvojben smisao i svrha osiguranje odvjetnika od štete koja nastane trećim oštećenim osobama upravo od postupanja odvjetnika u okviru obavljanja odvjetničke djelatnosti, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da tužitelj koji je kao odvjetnik počinio/propustio radnju i radi koje je stranci koju je zastupao u sudskom postupku nastala šteta, nema pravo na naknadu štete temeljem ugovora o osiguranju jer nije nastao osigurani slučaj koji bi njemu davao pravo na naknadu štete. Navedeno tumačenje sadržaja ugovornog odnosa je u skladu s čl. 964. st. 1. ZOO-a koji propisuje da u slučaju osiguranja od odgovornosti osiguratelj odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treća oštećena osoba zahtijeva njezinu naknadu, te u skladu s čl. 965. ZOO-a koji propisuje vlastito pravo oštećenika i neposredno pravo na tužbu. Tužitelj ne tvrdi da je štetu nadoknadio oštećenoj stranci ili da je obvezan istu naknaditi (npr. sudskom odlukom), već navodi samo da se oštećena treća osoba (J. J.) obratio tuženiku s odštetnim zahtjevom i da je tuženik otklonio obvezu naknade štete, što znači da tužitelj svoje potraživanje ne može temeljiti niti na regresnom pravu.

17. Iz police osiguranja od odgovornosti odvjetnika broj 1310-00052587 (list 4 spisa) je evidentno da je tužitelj istu sklopio kao ugovaratelj osiguranja i osiguranik, pa je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da se čl. 2. Uvjeta, koji propisuje osiguranje za tuđi račun ili za račun koga se tiče i prema kojemu ugovaratelj osiguranja ima pravo prvenstvene naplate potraživanja iz dugovane naknade i pravo zahtijevati njihovu isplatu neposredno od osiguratelja, ne primjenjuju na situaciju kada su ugovaratelj osiguranja i osiguranik ista osoba kao što je to u konkretnom slučaju. To jasno proizlazi iz čl. 929. st. 1. ZOO-a koji propisuje da u slučaju osiguranja za tuđi račun ili za račun koga se tiče, obvezu plaćanja premije i ostale obveze iz ugovora dužan je ispuniti ugovaratelj osiguranja, ali on ne može ostvariti prava iz osiguranja čak i ako drži policu, bez pristanka osobe čiji je interes osiguran i kojoj ona pripadaju. Navedena zakonska odredba razgraničava prava i obveze ugovaratelja osiguranja i osiguranika što (i) podrazumijeva da su ugovaratelj osiguranja i osiguranik različite osobe, pa se isti smisao odnosi i na čl. 2. Uvjeta kako pravilno ukazuje tuženik, a koji je prema ugovornom sadržaju identičan zakonskoj odredbi iz čl. 929. st. 3. ZOO-a.

18. Kako je stoga prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i da isto žalbenim tvrdnjama tužitelja nije dovedeno u sumnju, to je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu pod toč. I. izreke.

19. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

20. U žalbi tužitelj sadržajno ne iznosi razloge pobijanja odluke o troškovima postupka, a kako drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a u ovom predmetu koji je pokrenut tužbom od 18. veljače 2020., to je odbijena žalba tužitelja i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. II. izreke.

21. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, a zahtjev tuženika primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 27. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek, v.r.