Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-889/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. H. – D. N. d.o.o., OIB: …, zastupane po ODO u V. G., Građansko- upravnom odjelu, protiv tužene M. K., OIB: …, iz T., radi predaje u posjed nekretnine i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 5 P-445/2021-5 od 07. lipnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I.) Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 5 P-445/2021-5 od 07. lipnja 2022. godine.

II.) Tužitelju se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 5 P-445/2021-5 od 07. lipnja 2022. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja R. H. – D. N. d.o.o., kojim je traženo da se tuženoj M. K. iz T., naloži da se iseli iz stana koji se nalazi na adresi T., površine 25,68 m2 (šifra stana …) te da isti slobodan od stvari i osoba preda u posjed tužitelju R. H. u roku od 15 dana (točka I. izreke).

1.1.) Istom presudom odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženoj M. K. iz T., da tužitelju R. H., za račun trgovačkog društva D. N. d.o.o., isplati iznos od 25.038,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi od 12 % godišnje a u slučaju promjene stope zatezne kamate tada po stopi koja se utvrđuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, i to u razdoblju od 06. lipnja 2015. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine pa nadalje do isplate po stopi od 8,14 % godišnje a u slučaju promjene stope zatezne kamate tada po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, s tim da navedena zatezna kamate teče na iznos od 3.466,80 kuna od 06. lipnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 1.926,00 kuna od 06. lipnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 19. lipnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 23. srpnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 20. kolovoza 2015. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 19. rujna 2015. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 24. listopada 2015. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 19. studenog 2015. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 18. prosinca 2015. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 22. siječnja 2016. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 19. veljače 2016. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 19. ožujka 2016. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 21. travnja 2016. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 19. svibnja 2016. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 20. lipnja 2016. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 22. srpnja 2016. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 19. kolovoza 2016. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 19. rujna 2016. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 21. listopada 2016. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 19. studenog 2016. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 22. prosinca 2016. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 22. siječnja 2017. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 23. veljače 2017. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 23. ožujka 2017. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 21. travnja 2017. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 21. svibnja 2017. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 22. lipnja 2017. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 29. srpnja 2017. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 19. kolovoza 2017. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 21. rujna 2017. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 20. listopada 2017. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 20. studenog 2017. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 21. prosinca 2017. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 21. siječnja 2018. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 23. veljače 2018. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 22. ožujka 2018. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 22. travnja 2018. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 28. svibnja 2018. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 24. lipnja 2018. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 22. srpnja 2018. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 23. kolovoza 2018. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 21. rujna 2018. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 20. listopada 2018. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 23. studenog 2018. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 21. prosinca 2018. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 25. siječnja 2019. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 22. veljače 2019. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 21. ožujka 2019. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 20. travnja 2019. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 20. svibnja 2019. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 22. lipnja 2019. godine pa do isplate, na iznos od 385,20 kuna od 20. srpnja 2019. godine pa do isplate, i na iznos od 385,20 kuna od 23. kolovoza 2019. godine pa do isplate (točka II. izreke).

1.2.) Navedenom presudom odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (točka III. izreke).

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99.., 88/01, 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19. - dalje: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu ukine a predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje, ili da ju preinači u skladu sa žalbenim navodima.

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Predmet spora je iseljenje tužena iz stana koji ona nesporno koristi bez pravnog osnova, i novčana tražbina s osnova naknade za bespravno korištenje u razdoblju od mjeseca svibnja 2015. godine pa do kolovoza 2019. godine.

6.) U postupku pred prvostupanjskim sudom nisu bile sporne činjenice – da je tužitelj vlasnik nekretnine (stana) koji koristi tužena, da tužena taj stan koristi bez valjanog pravnog osnova i da za utuženo vremensko razdoblje nije platila naknadu za njegovo korištenje.

6.1.) Prema ocjeni prvostupanjskog suda bilo je sporno da li predmetni stan predstavlja dom tužene te da li bi njenim iseljenjem bilo povrijeđeno njeno pravo na dom, a sporno je bilo i da li tužitelju pripada pravo potraživati naknadu za korištenje navedenog stana u utuženom iznosu – odnosno u iznosima propisanim Odlukom Vlade RH o visini slobodno ugovorene najamnine za stanove u državnom vlasništvu.

7.) Raspravljajući prigovor povrede prava na dom sud prvog stupnja je na temelju prihvaćenog stranačkog iskaza tužiteljice utvrdio slijedeće važne činjenice:

-da se predmetni stan nalazi u V. G., da se radi o prostorima u nizu koji su ranije bile konjušnice, i da u istom ne postoji sanitarni čvor (WC, kupaonica) te nije uvedena voda;

-da je u navedeni stan tužiteljica uselila prije 15 godina kada se je iz njega iselila obitelj T., i od tada ga koristi bez prekida za svoje stanovanje, a prije toga je u istom naselju ali na adresi R. koristila drugi prostor od 1978. godine sve dok isti nije izgorio u požaru;

-da ima petero punoljetne djece, od kojih tri sina koriste slične prostore u R. s tim da je jedan sin socijalni slučaj a dva sina su joj zaposlena, a jedna kćerka sa obitelji živi u K. T. a druga u V.

-da je u mirovini koja joj iznosi 1.500,00 kuna mjesečno što joj nije dostatno niti za hranu zbog čega nije u mogućnosti plaćati naknadu za korištenje predmetnog prostora;

-da nema u vlasništvu nikakvih nekretnina te da nema mogućnost korištenja drugog odgovarajućeg prostora za stanovanje;

-da je tužena osoba starije životne dobi (rođena 1956. godine – stara 66 godina) kojoj je umro i suprug;

-da je predmetni stan, kao državna imovina, od strane G. V. G. predan na gospodarenje i upravljanje Agenciji za upravljanje državnom imovinom 2011. godine;

-da je tužitelj, temeljem vršenih očevida tijekom 2014., 2016. i 2019. godine, bio upoznat sa stanjem predmetnog stambenog prostora te da isti koristi tužena.

7.1.) Temeljem navedenog sud zaključuje da predmetni stambeni prostor, unatoč tome što se radi o skromno uređenom prostoru, predstavlja jedini krov nad glavom tužene, uz koji je ona uslijed dugogodišnjeg korištenja vezana te ga smatra svojim jedinim domom, odnosno sud na temelju iskaza tužene zaključuje da je tužena sa predmetnim prostorom razvila dovoljno trajne i stvarne veze da se isti može smatrati njenim domom.

7.2.) Budući da utvrđuje da predmetni stan predstavlja dom tužene sud prvog stupnja je proveo test razmjernosti pa utvrđuje da zahtjev tužitelja za iseljenje tužene predstavlja miješanje koje je utemeljeno na zakonu i da ima legitimni cilj, ali utvrđuje da takvo miješanje nije nužno u demokratskom društvu – jer je, prema ocjeni prvostupanjskog suda, pretežniji interes tužene kao osobe starije životne dobi kojoj je predmetni stan jedina nekretnina u odnosu na interes tužitelja da iseli takvu osobu iz stana za koji je upitno da li uopće zadovoljava minimalne uvjete za dostojanstven život te kome bi takav stan mogao iznajmiti i za koju cijenu. Stoga sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev za iseljenje tužene.

8.) Glede zahtjeva za isplatu sud prvog stupnja zauzima stav da tužitelju, za korištenje predmetnog prostora bez valjane pravne osnove, ne pripada pravo na naknadu u visini iznosa najma propisanog odlukom Vlade RH za stanove u državnom vlasništvu, već da tužitelju pripada pravo potraživati ostvarenu korist u visini najamnine koju bi tužena inače za stan takve opremljenosti i na području gdje se nalazi predmetni stan morala platiti, a tužitelj visinu te koristi i to u utuženom iznosu od 385,20 kuna nije dokazao, osobito ako se ima u vidu da se radi o vrlo loše opremljenom prostoru (bez sanitarnog čvora, vode, grijanja). Slijedom toga sud prvog stupnja pobijanom presudom u cijelosti odbija i tužbeni zahtjev za isplatu.

9.) Sporeći pravilnost i zakonitost navedenih odluka suda tužitelj u žalbi, koju izjavljuje zbog svih žalbenih razloga, u bitnome ističe da je pogrešan zaključak suda da bi iseljenjem tužene došlo do povrede tužiteljičinog prava na dom, a pogrešan je stoga što ga je sud utemeljio samo na iskazu tužene pri čemu tužena nije predložila niti jedan drugi dokaz u svrhu dokazivanja vlastitih navoda; da sud u provođenju testa razmjernosti nije pravilno utvrdio sve socioekonomske prilike u kojima živi tužena, pri čemu je potpuno zanemario činjenicu da tužena ima petero odrasle djece koja su se dužna skrbiti o roditelju te bi joj zasigurno mogla pružiti dom ili joj pomoći u podmirivanju naknade za stan koji ona koristi; da je sud u provođenju testa razmjernosti potpuno ignorirao legitimni cilj države u smislu promicanja gospodarske dobrobiti zemlje, i to sve u situaciji kada je tužena u posjed predmetnog stana ušla bez pravne osnove ali i bez namjere da regulira imovinsko-pravni odnos sa tužiteljem, a uz sve to kroz dulje vremensko razdoblje ne plača nikakvu naknadu za korištenje zaposjednutog prostora; da je pogrešan i stav suda prvog stupnja vezano za zahtjev za isplatu naknade za korištenje predmetnog stana, a napose da je pogrešan zaključak suda da tužitelj nije dokazao visinu svoje tražbine, a to osobito ako se ima u vidu da je Odlukom Vlade RH od 21. studenog 2000. godine propisana slobodno ugovorena najamnina (15,00 kn/m2 stambene površine) koju su dužni plaćati najmoprimci iz čl.30.st.2. Zakona o najmu stanova, što za površinu (25,68 m2) koju koristi tužena iznosi 385,20 kuna mjesečno; da je s obzirom na naprijed navedeno potpuno nejasno zbog čega bi tužitelj bio dužan dokazivati visinu koristi koju je ostvarila tužena korištenjem predmetnog stambenog prostora.

9.1.) Zbog svega naprijed navedenog smatra da donesena presuda nije zakonita i da je donesena na štetu tužitelja – no navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, i to zbog razloga koji će biti izloženi u nastavku obrazloženja ove odluke.

10. Prije svega neosnovane su žalbene tvrdnje da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a – jer suprotno žalbenim tvrdnjama, koje u tom dijelu nisu konkretizirane niti argumentirane, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da bi postojalo proturječje između izreke i u obrazloženju navedenih razloga. Isto tako, obrazloženje presude sadrži razloge o činjenicama temeljem kojih sud zaključuje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, a presuda nema ni nekih drugih nedostataka zbog kojih ne bi bilo moguće na valjan način ispitati nju samu i pravilnost primjene materijalnog prava.

10.1.) Isto tako, ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi utvrđenim da bi sud prvog stupnja učinio bilo koju drugu bitnu povredu postupka (čl.354.st.2.t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a) na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

11.) Nisu osnovane niti žalbene tvrdnje o postojanju žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice i na njih je pravilo primijenio materijalno pravo.

12.) Naime, tužbeni zahtjev za iseljenje te predaju posjeda stana tužitelj je temeljio na činjeničnoj tvrdnji da je on vlasnik istog, koje vlasništvo je stekao u skladu sa odredbama Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (NN broj 94/13.) i odredbama Zakona o upravljanju državnom imovinom (NN broj 145/10. i 70/12.), i na činjeničnoj tvrdnji da se predmetni stan nalazi u posjedu tužene bez ikakvog pravnog osnova.

12.1.) Nema spora da, u skladu sa odredbama čl.30.st.1. i st.2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14. – dalje: ZVDSP) vlasnik, u okviru svojih vlasničkih ovlasti, ima pravo stvar u svojem vlasništvu i posjedovati te od toga isključiti svaku drugu osobu, pa je slijedom toga, temeljem odredbe čl.161. i čl.162. istog zakona, vlasnik stvari koji nije u posjedu stvari ovlašten je od nevlasnika posjednika zahtijevati njenu predaju.

13.) Međutim, neovisno od navedenog u prethodnoj točki sud prvog stupnja pravilno zaključuje da tužena, iako nema valjani pravni temelj za posjedovanje tužiteljeve nekretnine (stan), nije dužna isti stan predati u posjed tužitelju, jer bi u protivnom došlo do povrede prava na dom tužene.

14.) Pravo na dom predstavlja pravo zajamčeno Ustavom RH, no radi se i o konvencijskom pravu iz članaka 6. stavka 1. i 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN - Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06. – u daljnjem tekstu: Konvencija). Navedenom odredbom čl.8. Konvencije propisano je da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa javne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Republika Hrvatska ratificirala je navedenu Konvenciju slijedom čega je ista dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske te po pravnoj snazi iznad hrvatskih zakona. Pravo na dom u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz čl.34.st.1. u svezi čl.35. i čl.16.st.2. Ustava RH, prema kojima je dom nepovrediv te se svakom jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

14.1.) S obzirom na naprijed navedeno kada je istaknut prigovor prava na dom sud u svakom pojedinom slučaju dužan je provesti test razmjernosti, što znači da mora odvagnuti interes osobe kojoj prijeti gubitak doma nasuprot cilju koji se želi postići mjerom iseljenja. Taj test razmjernosti sastoji se od utvrđenja mogu li se sporne prostorije smatrati domom i je li došlo do miješanja u pravo na dom, i ovisno o tom utvrđenju, ocjenjuje se je li miješanje bilo utemeljeno na zakonu i usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te konačno ako jest, je li mjera iseljenja bila nužna u demokratskom društvu. Sud prvog stupnja je u provedenom postupku proveo navedeni test razmjernosti, i njime pravilno utvrdio da predmetni stan predstavlja dom tužiteljice, da zahtjev tužitelja za iseljenje tužene predstavlja miješanje koje je utemeljeno na zakonu i da ima legitimni cilj, ali da takvo miješanje nije nužno u demokratskom društvu.

15.) Ne mogu se prihvatiti žalbene tvrdnje da sud prvog stupnja, pri provođenju testa razmjernosti, nije utvrdio sve važne činjenice za izvođenje prednjeg zaključka, jer da je te zaključke utemeljio isključivo na iskazu tužene pri čemu ona, radi utvrđivanja važnih činjenica koje se tiču njena socijalno materijalnog položaja, nije sudu predložila izvođenje niti jednog dokaza.

15.1. Glede navedenih žalbenih tvrdnji treba reći da pri provedbi testa razmjernosti, teret dokaza za utvrđivanje činjenice važnih za odgovor na treće pitanje – da li je miješanje nužno u demokratskom društvu, nije bo samo na tuženoj, kao osobi koja se poziva na povredu prava na dom, već je bio i na protivnoj strani – dakle i na tužitelju, a tužitelj tijekom postupka nije iznio niti jednu činjenicu osim da tužen ništa ne plaća za korištenje predmetnog prostora što niti nije bilo sporno, niti je sudu predložio izvođenje i jednog dokaza radi utvrđivanja činjenica na temelju kojih bi sud prvog stupnja bio u mogućnosti izvesti zaključak suprotna onome koji je izveo. Pri tome treba reći i to da tužitelj, nakon provedenog saslušanja tužene kao stranke, nije osporio niti jedan činjenični navod njenog stranačkog iskaza. Tako je tužena u svojem iskazu ustvrdila da je njeno jedino novčano primanje mirovina u iznosu od 1.500,00 kuna, koja joj nije dostatna niti za prehranu a kamoli za plaćanja naknade za korištenje predmetnog stambenog prostora, i da nema nikakve druge ni nepokretne imovine, u kojoj bi mogla živjeti ili od koje bi mogla ostvarivati dodatne prihode, niti da ima ikakve pokretne imovine od koje bi ostvarivala ikakve prihode. Isto tako, tužena je priznala da ima petero odrasle djece, tj. dvije kćeri i tri sina, ali je ustvrdila da kćeri žive izvan mjesta njenog stanovanja te da imaju svoje obitelji, i da nema mogućnosti niti živjeti kod njih niti joj one ikako mogu pomoći pa ni financijski, i da ima tri sina koji i sami koriste prostore u istom naselju te žive u jednako neživotnim prostorima kao i ona, a jedan od njih je i socijalni slučaj, pa ju ni oni ne mogu stambeno zbrinuti niti joj mogu financijski pomoći. Niti jednu od navedeni tvrdnji tužene, koje je ona iznijela u svojem iskazu, tužitelj nije osporio niti je predlagao izvođenje dokaza radi utvrđivanja protivno od onog što je iznijela tužena, čak što više nije niti prigovorio istinitosti iskazivanja tužene, već je predložio da sud donesen odluku na temelju stanja spisa.

16.) S obzirom na navedeno u prethodnoj točki neprihvatljive su žalbene tvrdnje da sud prvog stupnja nije utvrdio pravilno socijalno ekonomsku situaciju tužene, kao i tvrdnje da nije uzeo u obzir okolnost da tužena ima punoljetnu djecu, jer protivno od tih tvrdnji proizlazi i iz obrazloženja pobijane odluke.

17.) S obzirom na naprijed navedeno sud prvog stupnja pravilno, na temelju prihvaćenog iskaza tužene kao istinitog, nalazi utvrđenim da tužena doista nema u vlasništvu nekretninu u koju bi mogla iseliti iz predmetnog prostora, da nema mogućnost stanovanja u stamenim prostorima koje koriste kao svoj dom njene kćeri odnosno sinovi, da je njena materijalna situacija takva da, s obzirom na primanja koja ostvaruje, doista nije u mogućnosti podmiriti iznos naknade za korištenje predmetnog prostora, niti da pomoć u tom smislu može ostvariti od svoje punoljetne djece.

18.) Nadalje, sud prvog stupnja pravilno, na temelju prihvaćenog iskaza tužene kao stranke, ali i na temelju fotografija (list 20-21) predmetnog stambenog prostora, utvrđuje da se radi o vrlo derutnom objektu, o objektu u vrlo lošem stanju te bez sanitarnog čvora – tj. bez WC-a (koristi se poljski WC), bez kupatila i bez uvedene vode (koristi se voda iz uličnog hidranta). Dakle, riječ je o objektu glede kojeg je uopće upitno posjeduje li i one minimalne uvjete nužne za život i nužne da bi se neki prostor smatrao stambenim, pa je slijedom toga upitno i to da li bi tužitelj, u slučaju iseljenja tužene, takav prostor mogao ikome iznajmiti uz naplatu bilo kakve najamnine. Osim toga, tužitelj nije tijekom postupka niti tvrdio da se iseljenje tužene zahtjeva zbog njegova daljnjeg iznajmljivanja, niti je ustvrdio da mu je navedeni prostor potreban za neku drugu namjenu ili za ostvarenje neke druge svrhe, a takve tvrdnje ne iznosi niti u izjavljenoj žalbi.

19.) Uvažavajući sve naprijed navedeno, pravilan je zaključak suda prvog stupnja te u skladu sa odredbom čl.8. Konvencije da predmetni stambeni prostor predstavlja dom tužene, jer u njemu živi bez prekida dugi niz godina a nema drugu nekretninu koja bi mogla predstavljati njen dom, i da njeno iseljene, unatoč tome šte je utemeljeno na zakonu i teži legitimnom cilju, nije nužno u demokratskom društvu, odnosno da je u predmetnom slučaj pretežniji interes tužene od interesa tužitelja, koji pak pri inzistiranju na iseljenju utemeljenom na vlasništvu nije sudu predočio niti jedan konkretan cilj i svrhu koja se tim iseljenjem nastoji ostvariti, i radi koje je predmetno iseljenje nužno. Stoga je sud prvog stupnja, na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjeva za iseljenje tužene.

20.) Pravilna je i zakonita i odluka suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za plaćanje naknade, ne zbog toga što tužena ne bi bila dužna plaćati naknadu za korištenje, već zbog toga što tužitelj nije dokazao visinu naknadu koju bi tužena trebala plaćati za korištenje predmetnog prostora bez pravne osnove.

21.) Naime, kada je riječ o navedenom zahtjevu tužitelja, tada u pravnoj ocjeni spora valja primijeniti odredbe čl.164.st.1. i čl.165.st.1. ZVDSP, sve to u skladu i sa pravnim shvaćanju prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009. i 1. ožujka 2021. (Su-IV-188/09-7 i Su-IV-16/2021-5). Prema tom shvaćanju plaćanje postignute koristi upotrebom tuđe stvari, i to u situaciji očuvana identiteta korištene stvari, a što je i ovdje posrijedi, prosuđuje se primjenom naprijed navedenih odredbi, a ne primjenom odredbi o stjecanju bez osnove, te je za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno utvrditi pravni položaj posjednika. Prema tom pravnom shvaćanju, a primjenom naprijed navedenih odredbi, samo je nepošteni posjednik dužan vlasniku stvari naknaditi sve koristi koje je imao za svoga posjedovanja.

22.) Tužbeni zahtjev za isplatu tužitelj je temeljio na činjeničnim tvrdnjama da tužena bez pravnog temelja koristi predmetni stan od 2003. godine, da tužena za naknadu s osnova bespravnog korištenje stana duguje tužitelju iznos od 25.038,00 kuna, tj. naknadu u mjesečnim iznosima od po 385,20 kuna, koja je utvrđena primjenom iznosa od 15,00 kuna/m2 u skladu sa Odlukom Vlade RH o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine od 21. studenog 2000. godine. Navedenom Odlukom Vlade RH (NN broj 120/2000), na koju se tijekom postupka (i u žalbi) poziva visina slobodno ugovorene najamnine koju tužitelj, u točki II. je propisano je da se

plaćaju najmoprimci iz članka 30. stavka 2. Zakona o najmu stanova (NN broj 91/96), a koji na temelju članka 31. stavka 2. tog zakona nemaju pravo na zaštićenu najamninu, utvrđuje u iznosu od 15,00 kn/m[2] stambene površine.

22.1.) Međutim, za bespravno (bez pravnog temelja) korištenje nekretnine ne plača se najamnina, jer je to ugovorna kategorija – tj. nju plaća stranka ugovora o najmu, a bespravni korisnik tuđe nekretnine, koji je u tom posjedu nesavjestan, dužan je platiti vlasniku ostvarenu korist, i to u skladu sa već naprijed navedenom odredbom čl.165. ZVDSP, a koju odredbu nije imao u vidu i prvostupanjski sud kada je prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev. Postavljajući zahtjev za isplatu naknade u iznosu od 385,20 kuna mjesečno, tužitelj nije ni iznio niti jednu činjenicu iz koje bi se moglo zaključivati, niti je u tom pravcu predložio izvođenje i jednog dokaza, da je tužena korištenjem predmetne nekretnine ostvarila korist upravo u navedenom iznosu, odnosno da bi ona za korištenje neke druge nekretnine na području T., gdje se nalazi i predmetna nekretnina, i nekretnine koja je prema veličini te prema uvjetima stanovanja približno jednaka predmetnoj nekretnini, morala platiti naknadu upravo u navedenom mjesečnom iznosu od 385,20 kuna, što bi u tom slučaju predstavljalo njenu korist od bespravnog korištenja iste.

23.) S obzirom na navedeno u prethodnoj točki sud prvog stupnja je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio i tužbeni zahtjeva tužitelja za isplatu.

24.) Kako tužitelj nije uspio u predmetnoj parnici, tj. odbijen je sa oba tužbena zahtjeva, to mu onda ne pripada niti pravo na naknadu parničnog troška, pa je stoga pravilna i zakonita i odluka suda kojom je odbijen tužiteljem zahtjev za naknadu parničnog troška.

25.) Budući da tužitelj nije uspio u ovom žalbenom postupku ne pripada mu niti pravo na naknadu troška njenog izjavljivanja pa mu isti nije niti dosuđen.

Bjelovar, 26. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

Vladimir Šestak