REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1526/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Snježana Maroševac-Čapko, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, Građansko- upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-335/2016-5 od 16. ožujka 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-103/2013-47 od 4. studenoga 2015., u sjednici održanoj 26. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja, te se djelomično preinačava presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-335/2016-5 od 16. ožujka 2017. u dijelu pod točkom 2. izreke u dijelu kojim je uvažena žalba tuženice i preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-103/2013-47 od 4. studenoga 2015. u dijelu točke I. izreke (preko dosuđenog iznosa od 10.000,00 kn), na način da je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužitelju plati iznos 65.000,00 kn sa zateznim kamatama od 11. siječnja 2013. do isplate, te se sudi:

Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-103/2013-47 od 4. studenoga 2015. u dijelu točke I. izreke, kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju (preko dosuđenog iznosa od 10.000,00 kn) iznos 65.000,00 kn (8.626,98 EUR) sa zateznim kamatama tekućim od 11. siječnja 2013. do isplate.

II. U preostalom dijelu (u odnosu na odbijeni preostali dio tužbenog zahtjeva) revizija tužitelja se odbija.

III. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju FĐ naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu 1.171,87 kn (155,53 EUR-a), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju FĐ iznos od 75.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. siječnja 2013. godine do isplate po stopi propisanoj čl. 29 st. 2 ZOO-a od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 7.968,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po navedenoj stopi od 04. studenog 2015. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos od 363.800,00 kn."

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

1. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-103/2013-47 od 04. studenoga 2015. godine u točci I. izreke do iznosa od 10.000,00 kn sa zateznim kamatama od 11. siječnja 2013. godine do isplate te u točci II. izreke.

2. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-103/2013-47 od 04. studenoga 2015. godine u točci I. izreke iznad dosuđenog iznosa od 10.000,00 kn sa zateznim kamatama te odluci o parničnom trošku i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 65.000,00 kn (slovima: šezdesetpettisućakuna) sa zateznim kamatama od 11. siječnja 2013. godine do isplate.

Svaka stranka snosi svoj trošak postupka."

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13. i 89/14. – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud ukine u cijelosti nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno da prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu sve uz naknadu troškova postupka.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja je djelomično osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i to samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno navodima tužitelja iznesenim u reviziji drugostupanjski sud pri donošenju pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju se poziva tužitelj, jer je pobijana drugostupanjska presuda potpuna, jasna, logična i cjelovita, a obrazloženje odgovara sadržaju isprava i dokaza provedenih tijekom postupka, tako da nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7.1. Pri tom okolnost što je drugostupanjski sud na stranici 5 u petom pasusu naveo: "Također, imajući u vidu nesporni manjak osobnog prostora tužitelja u Zatvoru u Gospiću, uz posluživanje obroka u sobi te mogućnost slobodnog kretanja u drugom odjelu zatvorenog odjela od ukupno tri sata dnevno (šetnja i teretana), bez mogućnosti pristupa drugim aktivnostima izvan sobe, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je boravkom u ovom odjelu Zatvora u Gospiću tužitelju povrijeđeno pravo na dostojanstvo...", te okolnost što je na istoj stranici u šestom pasusu te presude naveo: "Međutim, osnovano se tuženica žalbom poziva na neprihvatljivost zaključka prvostupanjskog suda o povredi prava osobnosti tužitelja tijekom boravka u drugom odjelu zatvorenog odjela, te u poluotvorenom odjelu Zatvora u Gospiću...", ne čini drugostupanjsku odluku nerazumljivom, zbog koje se zakonitost i pravilnost iste ne bi mogla ispitati.

7.1.1. Naime, s obzirom da se u sljedećem pasusu kao i u daljnjem dijelu obrazloženja drugostupanjske odluke govori o neprihvatljivosti zaključka prvostupanjskog suda u povredi prava osobnosti tužitelja tijekom izdržavanja kazne Zatvora u prvom odjelu zatvorenog odjela Zatvora u Gospiću, te u poluotvorenom odjelu Zatvora u Gospiću, kao i razlozima za isto, jasno je da je drugostupanjski sud odlučivao o neprihvatljivosti zaključka prvostupanjskog suda o povredi prava osobnosti tužitelja tijekom boravka u Zatvoru u Gospiću u prvom odjelu zatvorenog odjela Zatvora u Gospiću, a ne o drugom odjelu zatvorenog odjela Zatvora u Gospiću. Dakle, ovdje je riječ o očitoj pogrešci u pisanju, koju sukladno odredbi čl. 342. ZPP-a sud drugog stupnja može u svako doba ispraviti.

7.2. Nadalje, suprotno revizijskim navodima tužitelja drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene navode koji su bili odlučni za donošenje presude u ovom postupku pa u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP kao i čl. 8. ZPP koje povrede ističe revident.

7.3. Također, navodi revizije u kojima podnositelj revizije u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi činjenice, drugačije ocjenjuje provedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključaka sudova u postupku koji je prethodio reviziji iznesenih u obrazloženju tih odluka predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.4. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koji revident ukazuje u reviziji.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu 438.800,00 kn zbog povrede prava osobnosti u vezi boravka tužitelja u Zatvoru u Zagrebu, Kaznionici u Lepoglavi i Zatvoru u Gospiću, radi izdržavanja kazne zatvora, a zbog loših uvjeta boravka u zatvoru tijekom izdržavanja kazne zatvora u razdoblju od 12. prosinca 2008. do 12. prosinca 2011.

9. U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj tijekom izdržavanja kazne zatvora boravio u Zatvoru u Zagrebu, Kaznionici u Lepoglavi i Zatvoru u Gospiću u zatvorskim prostorijama koje svojom površinom nisu udovoljavale propisanim standardima od 4 m2 i 10 m3 prostora propisanog odredbom čl. 74. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11., 56/13., 150/13. – dalje: ZIKZ),

- da je pravomoćnim rješenjem Županijskog suda u Puli broj Ik-I-107/12 utvrđeno da je tužitelju tijekom izdržavanja kazne u zatvoru u Gospiću povrijeđeno pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima iz čl. 14. st. 1. t. 1. u svezi sa čl. 74. st. 3. ZIKZ, te da se ta povreda ima ukloniti, a njezino ponavljanje se zabranjuje,

- da je tužitelj zaprimljen u Zatvor u Zagrebu, u Centar za dijagnostiku i programiranje u kojem je boravio od 12. prosinca 2008. do 5. siječnja 2009. (23 dana), u sobi od 22 m2 s još 7 zatvorenika, a koja soba je bila bez dovoljno svjetla i zraka, u sklopu koje se nalazio sanitarni čvor s vratima na "krila" neograđen od vrha stropa i bez ventilacije (neodvojenost sanitarnog čvora od sobe),

- da je u toj sobi bilo odgovarajuće grijanje, te je tužitelju pružena liječnička pomoć nakon sukoba s drugim zatvorenicima,

- da je od 5. siječnja 2009. do 17. siječnja 2009. (12 dana) tužitelj boravio u Kaznionici u Lepoglavi na prijemno-otpusnom odjelu u sobi broj 12 koja je površine 16 m2 sa još šest zatvorenika (a na kraju je boravio u tzv. izlaznoj sobi), a jedno vrijeme i s višestrukim počiniteljem kaznenog djela ubojstva, te da mu je nakon napada od strane drugog zatvorenika iste večeri pružena liječnička pomoć kao i liječnička pomoć zbog prehlade,

- da je tužitelj od 17. siječnja 2009. do 12. prosinca 2011. boravio u Zatvoru u Gospiću, time

- da je tužitelj od 17. siječnja 2009. do 3. lipnja 2009. (oko četiri i pol mjeseca) boravio na drugom odjelu zatvorenog odjela Zatvora u Gospiću, u sobi broj 6 površine 12,6 m2 s još devet zatvorenika (prema rješenju Županijskog suda u Puli poslovni broj II Ik I-107/12 od 29. svibnja 2012.),

- da su na tom odjelu sobe bile prekapacitirane, bez dovoljno zraka i svjetla, da se u istima nalazio sanitarni čvor, da je tužitelj imao mogućnost šetnje dva sata dnevno i mogućnost teretane jedan sat dnevno, da se tijekom boravka u drugom odjelu hranio u sobi, da je veći dio dana morao boraviti u spavaonici neprimjerenih dimenzija, uz nedostatna 3 tuša na odjelu, da su se zatvorenici u sobi mogli istovremeno ustati iz kreveta ali da se nisu mogli istovremeno prošetati po sobi, te da je tužitelj jedno vrijeme bio u sobi s višestrukim povratnicima na izdržavanje kazne zatvora,

- da je od 3. lipnja 2009. do 4. kolovoza 2011. (dvije godine i dva mjeseca) tužitelj bio smješten na prvom odjelu zatvorenog odjela Zatvora u Gospiću u sobi broj 4 površine 23,9 m2 u kojoj u pravilu boravi do 8 zatvorenika, a da se na tom odjelu tijekom boravka tužitelj hranio u blagavaonici, s time da su na tom odjelu sobe tijekom dana bile otvorene, te da je zatvorenicima bila na raspolaganju kupaonica s 3 tuša,

- da je od 4. kolovoza 2011. do 12. prosinca 2011. (gotovo četiri i pol mjeseca) tužitelj boravio na poluotvorenom odjelu u sobi broj 10 površine 15,2 m2 u kojima je nekad boravilo šest nekad osam zatvorenika, gdje su sobe bile otvorene, da su zatvorenici slobodno šetali po odjelu, da je stupanj sigurnosti tu bio manji i nije bilo prostora ograđenog žicom, da je sanitarni čvor bio odvojen od sobe, te da su na raspolaganju zatvorenicima bila 3 tuša, dakle da je postojala prekapacitiranost poluotvorenog odjela s nedostatnim tuševima, ali s mogućnošću kretanja čitavo vrijeme zbog ne zaključavanja soba,

- da je tužitelj tijekom boravka u zatvoru u dva navrata imao alergijske promjene na koži, jedanput gljivice na prstima nogu, jedanput aritmiju, a da stomatološki zahvati nisu evidentirani.

10. Na temelju navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti iz odredbe čl. 19. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO).

10.1. Zbog toga je, cijeneći ukupnu duljinu boravka tužitelja u zatvoru te činjenicu da je do kolovoza 2011. njegov životni prostor bio manji od predviđenih 4 m2 bez mogućnosti kompenzacije slobodnim kretanjem, prvostupanjski sud zaključio da su takvi uvjeti doveli do ponižavajućeg postupanja prema tužitelju i povrede prava na dostojanstvo iz čl. 23. st. 1. i čl. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. – dalje: Ustav RH), te čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99-pročišćeni tekst, 8/99-ispr., 14/02. i 1/06. – dalje: Konvencija).

11. Slijedom navedenog, a imajući u vidu vremensko razdoblje od 12. prosinca 2008. do 12. prosinca 2011., u kojem tužitelj tijekom duljeg razdoblja nije imao uvjete smještaja i izdržavanja kazne sukladno ZIKZ zbog neosiguranog minimalnog prostora od 4 m2, nedostatka svjetla i prozračnosti te nemogućnosti redovitog održavanja higijene, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 1100. ZOO dosudio tužitelju novčanu naknadu za pretrpljene duševne boli zbog povrede dostojanstva u iznosu od 75.000,00 kn, a u preostalom dijelu je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev.

12. Međutim, ocjenjujući da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda o smještajnim, higijenskim i zdravstvenim uvjetima u kojima je boravio tužitelj tijekom izdržavanja kazne zatvora, ali da nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da je tijekom cijelog razdoblja izdržavanja kazne bilo povrijeđeno tužiteljevo pravo na dostojanstvo, drugostupanjski sud je ocijenio da sama činjenica, da je površina osobnog prostora zatvorenika manja od zakonom propisanih 4 m2, automatski ne predstavlja povredu prava osobnosti na dostojanstvo, odnosno ne predstavlja ponižavajuće i nečovječno postupanje prema zatvoreniku, već da je potrebno utvrditi ukupnu kvalitetu života zatvorenika u konkretnoj ustanovi i ovisno o tome utvrditi je li s obzirom na sve okolnosti boravka u zatvoru došlo do povrede prava na dostojanstvo zatvorenika.

12.1. Pritom je drugostupanjski sud ocijenio da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 14. st. 1. u svezi sa čl. 74. ZIKZ kada je tužitelju dosudio naknadu štete zbog povrede prava osobnosti tijekom boravka u Zatvoru u Zagrebu (kroz 23 dana), kao i u drugom odjelu zatvorenog odjela Zatvora u Gospiću (kroz oko pet mjeseci) budući da je, s obzirom na nesporni osobni prostor tužitelja manji od zakonom propisanog (4 m2), bez olakšavajućih čimbenika u vidu dostatne slobode kretanja tijekom dana te prikladnih i općeprihvaćenih standarda u pogledu ostalih fizičkih uvjeta boravka, došlo do povrede prava na dostojanstvo tužitelja i time do povrede prava osobnosti iz odredbe čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a.

12.2. Međutim, drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 14. st. 1. u svezi sa čl. 74. ZIKZ kada je tužitelju dosudio naknadu štete zbog povrede prava osobnosti tijekom boravka u zatvoru u preostalom razdoblju i to u prvom odjelu zatvorenog odjela Zatvora u Gospiću, zatim u poluotvorenom odjelu Zatvora u Gospiću, te u Kaznionici u Lepoglavi.

12.3. To stoga jer je ocijenio da je pomanjkanje osobnog prostora tužitelja nadoknađena ostalim prikladnim fizičkim uvjetima boravka tužitelja u zatvoru (mogućnošću kretanja po odjelu tijekom dana, korištenje knjižnice i dnevnog boravka s TV, konzumaciju obroka u blagavaonici, mogućnost korištenja kupaonice s tušom, te sanitarnog čvora bez ograničenja koji se nalazio odvojen u sklopu sobe i kao takav uvijek dostupan i dr.), slijedom čega je zaključio da tužitelju kroz određeno razdoblje boravka u Zatvoru u Gospiću, te Kaznionici u Lepoglavi nije došlo do povrede prava na dostojanstvo tužitelja odnosno do povrede čl. 3. Konvencije.

12.4. Zbog toga je djelomično potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos 10.000,00 kn, kao i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos 363.800,00 kn, te je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos 65.000,00 kn, te je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

13. Tužitelj u reviziji ističe prigovor pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 14. i čl. 74. ZIKZ, navodeći da je utvrđeno da je smještaj tužitelja bio neadekvatan što se tiče životnog prostora i to za vrijeme cjelokupnog izdržavanja kazne zatvora, te da je stav drugostupanjskog suda protivan sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Muršić protiv Republike Hrvatske.

14. Tijekom postupka i u revizijskom stupnju postupka je sporno je li zbog utvrđenog nedostatka životnog prostora iz čl. 74. st. 1. i 3. ZIKZ od 4 m2 i 10 m3 po zatvoreniku u spavaonici tijekom cijelog izdržavanja kazne zatvora, iako je nedostatak tog prostora u nekom razdoblju bio nadomješten ostalim fizičkim uvjetima boravka u zatvoru, došlo do povrede prava osobnosti na dostojanstvo, odnosno do ponižavajućeg i nečovječnog postupanja prema tužitelju kao zatvoreniku kroz cijelo razdoblje izdržavanja kazne zatvora.

15. Prema odredbi čl. 14. st. 1. t. 1. ZIKZ svaki zatvorenik ima pod uvjetima predviđenim tim zakonom pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima.

16. Odredba čl. 74. ZIKZ propisuje:

"1. Smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim prilikama.

2. Zatvorenika se u pravilu smješta u zasebnu prostoriju. Zajednički se mogu smjestiti zatvorenici za koje se pretpostavlja da neće međusobno negativno utjecati. Svakom se zatvoreniku osigurava zasebna postelja. Slobodno vrijeme zatvorenici provode zajedno u prostorijama za dnevni boravak.

3. Prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane. Za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.

4. Svaka prostorija u kojoj zatvorenici žive ili rade mora imati dnevno i umjetno svjetlo koje omogućuje čitanje i rad bez smetnji za vid.

5. Kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele.

6. Pitka voda uvijek mora biti dostupna svakom zatvoreniku."

17. Prema odredbi čl. 23. Ustava RH nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja, a prema odredbi čl. 25. Ustava RH sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo, dok prema odredbi čl. 3. Konvencije nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

18. Odredbom čl. 1100. ZOO-a propisano je da će sud, u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaju opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (stavak 1.), te da će, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (stavak 2.).

19. Nadalje, prema odredbi čl. 19. ZOO svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom (stavak 1.), a pod pravima osobnosti u smislu toga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

20. Tijekom postupka je utvrđeno da je tužitelj tijekom cijelog vremena boravka na izdržavanju kazne zatvora u razdoblju od 12. prosinca 2008. do 12. prosinca 2011. (i to u Zatvoru u Zagrebu, Kaznionici u Lepoglavi, te u Zatvoru u Gospiću,) bio smješten u prostorijama koje svojom veličinom bitno odstupaju od one propisane odredbom čl. 74. st. 3. ZIKZ kao minimalni prostor, a koji bi se mogao smatrati smještajem primjerenom ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima propisanog odredbom čl. 14. st. 1. ZIKZ.

21. Prema sudskoj praksi ESLJP u predmetu Muršić protiv Hrvatske (zahtjev broj 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.) u kojem je tužitelj boravio u zatvoru 27 dana imajući na raspolaganju 2,62 m2, ESLJP je ujednačio dotadašnju sudsku praksu vezanu za osobni prostor osoba lišenih slobode u ćeliji s više zatvorenika.

21.1. ESLJP u navedenoj presudi je utvrdio, da ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2, da postoji snažna, ali ipak oboriva pretpostavka, da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije i tada je na državi teret dokaza o postojanju olakšavajućih čimbenika koji kompenziraju manjak osobnog prostora.

21.2. Dakle, prema navedenoj presudi ESLJP boravak u sobama za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u uvjetima gdje zatvorenik ima na raspolaganju manje od 3 m2 životnog prostora predstavlja kršenje čl. 3. Konvencije zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu štete na ime povrede prava osobnosti pod uvjetom da kumulativno nisu ostvarene pretpostavke za ekskulpaciju države, a čije postojanje mora dokazati tuženica i to:

a) smanjenja potrebnog minimalnog prostora do 3 m2 su kratka, povremena i minimalna,

b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe,

c) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovom i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.

21.3. I ovaj revizijski sud zauzima istovjetan materijalnopravni pristup kao i ESLJP, pa je u tom smislu za primijetiti da je u konkretnom slučaju kroz cijelo razdoblje izdržavanja kazne zatvora tužitelj bio smješten u sobama u kojima je na zatvorenika otpadala površina manja od 3 m2 po zatvoreniku (i to od 1,26 m2 do 2,98 m2), ovisno o broju zatvorenika u sobama.

21.4. Naime, iz nižestupanjskih utvrđenja proizlazi da je osim tužitelja, u Zatvoru u Zagrebu u sobi od 22 m2 bilo još 7 zatvorenika, u Kaznionici u Lepoglavi u sobi od 16 m2 još šest zatvorenika, u drugom odjelu zatvorenog odjela Zatvora u Gospiću u sobi od 12,6 m2 još devet zatvorenika, u prvom odjelu zatvorenog odjela Zatvora u Gospiću u sobi površine 23,9 m2 još sedam zatvorenika, te u poluotvorenom odjelu Zatvora u Gospiću u sobi površine 15,2 m2 još sedam ili pet zatvorenika, a iz utvrđenja nižestupanjskih odluka proizlazi da je takvo stanje trajalo kroz cijelo vrijeme izdržavanja kazne zatvora tužitelja, dakle 3 godine u kontinuitetu.

21.5. Iz navedenog proizlazi da nije došlo do ispunjenja već prve od kumulativnih pretpostavki za oborivost čvrste pretpostavke povrede čl. 3. Konvencije u slučajevima kvadrature ispod 3 m2 po zatvoreniku, a ta pretpostavka je da su smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 bila kratka, povremena i minimalna.

22. Stoga, suprotno zaključku drugostupanjskog suda, u takvoj situaciji ovakav neprimjereni smještaj tužitelja, ne samo u razdoblju od 12. prosinca 2008. do 3. lipnja 2009. (u kojem nije bilo mogućnosti kompenzacije ostalim čimbenicima boravka u zatvoru, već ni u preostalom razdoblju tj. od 3. lipnja 2009. do 12. prosinca 2011. ne može se smatrati u cijelosti kompenziranim činjenicom da je u okviru propisanog vremena tužitelj mogao boraviti u zajedničkim prostorijama, odnosno baviti se sportskim i kulturnim aktivnostima i sl. (tijekom izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi, u prvom odjelu zatvorenog odjela Zatvora u Gospiću te u poluotvorenom odjelu Zatvora u Gospiću).

23. Stoga, s obzirom da je tužitelj cijelo razdoblje izdržavanja kazne zatvora od tri godine u kontinuitetu proveo u zatvorima (i to u Zatvoru u Zagrebu, Kaznionici u Lepoglavi, na drugom odjelu zatvorenog odjela Zatvora u Gospiću, prvom odjelu Zatvora u Gospiću, te u poluotvorenom odjelu Zatvora u Gospiću) u prostoru manjem od 3 m2 po zatvoreniku, te s obzirom na pogodnosti koje je tužitelj imao u Kaznionici u Lepoglavi, te na prvom odjelu zatvorenog odjela Zatvora u Gospiću, te poluotvorenog odjela Zatvora u Gospiću, koje su djelomično kompenzirale povredu tužiteljevog prava na zajamčenu prostornost, po ocjeni ovog suda tužitelj ima pravo na pravičnu naknadu za neimovinsku štetu koju je pretrpio povredom prava osobnosti dostojanstva (iz odredbe čl. 19. st. 1. i 2. ZOO), a u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO u ukupnom iznosu 75.000,00 kn.

24. Zbog svega navedenog, a s obzirom da je djelomično osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te imajući u vidu da je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojom je tužitelju dosuđen iznos 10.000,00 kn naknade štete, valjalo je djelomično preinačiti drugostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, te tužitelju dosuditi naknadu štete u daljnjem iznosu 65.000,00 kn, te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

25. O zateznim kamatama odlučeno je na temelju odredbe čl. 1103. i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

26. S obzirom da u preostalom dijelu tužbeni zahtjev nije osnovan, valjalo je u preostalom dijelu odbiti reviziju tužitelja na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, te odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

27. Odluka o troškovima revizijskog postupka donesena je na temelju odredbe iz čl. 166. st. 1. i 2. u vezi s odredbom čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. te čl. 2. ZPP-a (točka III. izreke). Naime, tužitelju je sukladno njegovom uspjehu u revizijskom stupnju postupka (15%) dosuđen trošak sastava revizije koji je bio potreban, u skladu s Tbr. 10. t. 6. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/14.), u iznosu 1.171,87 kn.

28. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. ( 1EUR=7.53450)

29. Radi svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 26. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud