REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 1701/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. PD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnici Metki Hrga, odvjetnici u Poreču i 2. Bažon d.o.o. Poreč, Radmani 65, OIB: 02183569275, zastupanog po punomoćniku Vladimiru Bernešu, odvjetniku u Poreču, protiv tuženika Grada Poreča, Poreč, Obala maršala Tita 5, OIB 41303906494, zastupan po punomoćnicima Siniši Borštneru i Andreju Staniču, odvjetnicima u Poreču, radi isplate, odlučujući o prijedlogu 1. i 2. tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, poslovni broj: Gž- 1368/2021-3 od 13. siječnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj: P-225/2019 od 27. listopada 2021., na sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2022.,

r i j e š i o  j e :

Prijedlozi za dopuštenje revizije tužiteljice PD i tužitelja Bažon d.o.o. Poreč odbacuju se.

Obrazloženje

1. Tužitelji: 1. PD i 2. Bažon d.o.o. Poreč podnijeli su prijedloge za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, poslovni broj: Gž-1368/2021-3 od 13. siječnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj: P-225/2019 od 27. listopada 2021., zbog pravnih pitanja koje smatraju važnima za odluku u sporu te za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

2. Odgovor na prijedloge tužitelja nije podnesen.

3. Prijedlozi nisu dopušteni.

4. Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da niti jedno naznačeno pitanje u prijedlogu tužiteljice PD, odnosno u prijedlogu tužitelja Bažon d.o.o. Poreč, nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice PD da joj tuženik vrati zakupninu koju mu je platila na temelju Ugovora o zakupu građevinskog zemljišta od 2. listopada 2000., kao i plaćeni komunalni doprinos iz razloga što je tuženik 22. prosinca 2010. prodao nekretninu trećoj osobi. Tužitelj Bažon d.o.o. Poreč traži da mu tuženik plati vrijednost onoga što je uložio u nekretninu na temelju Ugovora o prijenosu prava građenja i korištenja tog zemljišta, koji je sklopljen istog dana.

6. Tužiteljica PD je u prijedlogu za dopuštenost revizije navela četiri pitanja za koja smatra da su važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu. Ta pitanja glase:

„1. Na koji način se u sudskom postupku donosi odluka o tome da li je neka odredba ugovora jednoj ugovornoj strani jasna ili nejasna, dorečena ili nedorečena, odnosno kojim se dokazima utvrđuje činjenica da je ugovornoj strani neka odredba ugovora u trenutku potpisivanja istog bila jasna ili nejasna?

2. Da li tužiteljica ima pravo u sudskom postupku, ukoliko smatra da je nekom ugovornom odredbom koja istoj nije jasna, odnosno koja je nedorečena, a Sudu očito jasna odnosno nedvosmislena, zahtijevati da se temeljem njoj nejasne i nedorečene odredbe ugovora ista tumači u njezinu korist budući da prvotužiteljica nije sastavljala ugovor te da je u trenutku sklapanja ugovora bila neuka stranka?

3. Da li je dovoljno da sudu u tom slučaju neka odredba ugovora ili cijeli ugovor bude jasan, da bi se prvotužiteljicu odbilo s njezinim tužbenim zahtjevom?

4. Ukoliko je u ugovoru određeno u kojem trenutku se ima izvršiti povrat plaćene zakupnine, u kojem trenutku započinje teći zastara potraživanja s osnove plaćene zakupnine? Da li u tom slučaju zastara počinje teći u trenutku isplate ili u trenutku kada obveza za povrat zakupnine dospijeva?“

7.1. Prva tri pitanja u prijedlogu svode se na pitanje tumačenja ugovora, pri čemu se sugerira da bi bilo odlučno je li neka odredba ugovora subjektivno za tužiteljicu jasna ili nejasna te da je ona „neuka strana“. Treba reći da je sud taj koji je dužan poznavati pravne propise (jura novit curia) i primjenjivati ih, a što uključuje i odredbe o tumačenju ugovora (čl. 319- 321. ZOO). Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase (čl. 319. st. 1. ZOO), a ne onako kako koja stranka u parnici tvrdi da glase. Pritom pojam neuke stranke se odnosi na stranku u sudskom postupku, a ne na ugovornu stranu iz određenog ugovora, a iz spisa proizlazi da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o zakupu bila direktorica (članica uprave) trgovačkog društva Bažon d.o.o. Poreč, pa treba poći od pretpostavke da direktori trgovačkih društava u čiji djelokrug rada spada i svakodnevno sklapanje pravnih poslova nisu neuke stranke.

7.2. U odnosu na četvrto pitanje koje se odnosi na početak zastare zahtjeva za povrat zakupnine treba reći da od odgovora na to pitanje ne ovisi ishod ovog spora jer je u obrazloženju drugostupanjske presude navedeno da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je, „unatoč neosnovanosti pravne osnove u odnosu na tužbeni zahtjev I-tužiteljice“, nastupila i zastara. Dakle, ako ne postoji pravna osnova po kojoj tužiteljica ima pravo zahtijevati da joj tuženik vrati zakupninu, onda je pitanje zastare irelevantno.

7.3. Pri tom je za ukazati da tužiteljica nije navela razloge zbog kojih bi ova pitanja bila važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu. Nije navedena u smislu odredbi čl. 385a ZPP neka odluka revizijskog suda od koje odstupa odluka suda drugog stupnja, da sudska praksa viših sudova o ovim pitanjima nije jedinstvena, da sudska praksa revizijskog suda o ovim pitanjima nije jedinstvena ili neke druge važne razloge koji bi ukazivali na važnost navedenih pitanja izvan konteksta konkretnog spora.

8. Tužitelj PD d.o.o. [adresa] je postavio također četiri pitanja koja glase:

„1. Mogu li se troškovi drugotužitelja (očito poštenog posjednika koji su učinjeni na drugoj nekretnini (izgradnja trafostanice i infrastrukture) u svrhu privođenja namjeni nekretnine posjedu tužitelja pravno kvalificirati kao troškovi poštenog posjednika u smislu čl. 164. Zakona o vlasništvu?

2. Mogu li sudovi pravnu kategoriju komunalne naknade o istoj zaključivati neovisno o sadržaju Ugovora o komunalnoj naknadi, Zakona o komunalnoj djelatnosti, Zakona o građenju i srodnih relevantnih zakona ili smiju o komunalnoj naknadi bez da komunalnoj naknadi odrede zakonom propisani sadržaj? Mogu li prvostupanjski i drugostupanjski sud svoje zaključke o činjenicama zasnivati na izmišljenim, nepostojećim dokazima?

3. Treba li se ukoliko je došlo odo izvanugovornih pravnih odnosa koji nisu regulirani ugovorom primijeniti Zakon o obveznim odnosima ili se može izvesti glede takvih pravnih odnosa koji nisu regulirani ugovorom da ne postoje obveze ugovornih strana samo zato jer ti odnosi nisu regulirani ugovorom? Ukoliko ugovorom nije određena pojedina situacija pravnog odnosa, a za koju postoje dispozitivne odredbe ako konkretan ugovor o njihovom sadržaju šuti? Da li postoji obveza ukoliko je došlo do povećanja imovine na jednoj ugovornoj strani radom i ulaganjem druge ugovorne strane, izvanugovornim radnjama i postupcima, kada su ti radovi prihvaćeni i preuzeti?

4. Mogu li sudovi cijeniti dokaze i to pisane nalaze vještaka sa oznakama katastarskih čestica i subjektivne dokaze zaključivati o infrastrukturi koja je sagrađena i kvalificirati tu infrastrukturu bez primjene propisa o graditeljstvu?“

9.1. U odnosu na sva postavljena pitanja treba reći da nisu važna za odluku u sporu, a to je jedan od uvjeta prema čl. 385.a st. 1. ZPP za dopuštenost revizije. Naime, utvrđeno je da je tužitelj Izjavom od 7. prosinca 2010. ustupio pravo prvenstva otkupa nekretnine u korist društva AUTO VILL d.o.o. te ujedno dao suglasnost tuženiku da spornu nekretninu proda tom društvu. Tužitelj je s istim društvom 27. prosinca 2010. sklopio Ugovor o kupoprodaji prava građenja za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 246.000,00 EUR, a u obrazloženju drugostupanjske presude je navedeno da je tužitelj prodao pravo građenja trećoj osobi „sa svim izvršenim ulaganjima“. Kako se kroz postavljena pitanja, a i kroz obrazloženje tih pitanja, tužitelj ne bavi suštinom spora tj. pitanjem o kojem ovisi odluka o glavnoj stvari tj. ima li kao nositelj prava građenja od vlasnika nekretnine pravo tražiti naknadu uloženih troškova, ako je pravo građenja prodao i u cijenu uračunao te troškove po osnovi ulaganja, navedena pitanja kako ih je postavio tužitelj ne ispunjavaju pretpostavke za dopuštanje intervencije Vrhovnog suda Republike Hrvatske putem izjavljivanja revizije.

9.2. Pri tom ni ovaj predlagatelj nije naveo valjane razloge zbog kojih bi naznačena pitanja bila važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu. To iz razloga što se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1604/90 od 14. studenoga 1990. na koju se tužitelj pozvao bavi pitanjem početka tijeka zastare potraživanja troškova ulaganja prema vlasniku nekretnine, a u ovom slučaju sudovi se nisu bavili zastarom nego pitanjem ima li tužitelj pravo na naknadu ili to pravo nema.

10. Iz iznesenih je razloga, na temelju čl. 392. st. 1. i 6. ZPP, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 26. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud