REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3412/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Glušića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika CROATIA BUS d.o.o., OIB: 57123451910, Zagreb, Avenija M. Držića 4, zastupanog po punomoćnici Veri Kovač-Manjkas, odvjetnici u Bjelovaru, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Čakovcu poslovni broj Gž R-2/2020-2 od 1. lipnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 919/2019-165 od 30. siječnja 2020., u sjednici održanoj 26. listopada 2022.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv dijela presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Čakovcu broj Gž R-2/2020-2 od 1. lipnja 2020., kojim je potvrđen dio presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-919/2019- 165 od 30. siječnja 2020. kojim je djelomično odbijen tužbeni zahtjev i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik osporava istaknute navode tužitelja, s prijedlogom da ovaj sud donese rješenje kojim se odbacuje prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Tužbeni zahtjev je pravomoćno odbijen pobijanim dijelom drugostupanjske presude jer se vrijeme kada je tužitelj suvozač autobusa u međunarodnom putničkom prometu smatra vremenom zauzeća i ne obračunava se kao radno vrijeme budući da je zauzeće kompenzirano kroz obračun dnevnice koja je ujedno i terenski dodatak, pa je uz efektivni rad obračunato i vrijeme pripreme od 30 minuta i završno vrijeme od 30 minuta, te 30 minuta dnevnog odmora.
4. Tužitelj u prijedlogu postavlja sljedeća pitanja:
''1.1 Može li se smatrati radnim vremenom, koje vozač autobusa u međunarodnom putničkom prometu, provede isključivo vrijeme u kojem je proveo za volanom, 30 minuta prije početka vožnje, 30 minuta nakon završetka vožnje te 30 minuta dnevnog odmora, a da se ne uzmu u obzir ostali poslovi i obaveze koje vozač ima u vrijeme kada ne upravlja neposredno autobusom, ali je na svom radnom mjestu koje ne može napustiti, te obavlja ostale poslove ili se odmara radi zamjene vozača koji trenutno vozi?
1.2 Smatra li se vrijeme koje vozač u međunarodnom linijskom prijevozu provede u svojstvu suvozača dežurstvom ili radnim vremenom sukladno Zakonu o radu i drugim pozitivnim propisima, te je li poslodavac dužan platiti dežurstvo ako ga ne smatra radnim vremenom, a ako ga je dužan platiti treba li ga platiti kao i "efektivni rad" ili na drugi način, odnosno koji?
1.3 Budući da postoje različite odluke viših sudova (ŽS u Zagrebu, Varaždinu i Splitu) postoji potreba za jedinstvenom primjenom zakona, a s obzirom da u potpuno istovjetnoj pravnoj ostvari postoji sudska praska različitih drugostupanjskih sudova u Republici Hrvatskoj u kojima Sud sasvim različito (uključujući i potpuno različite odluke Županijskog suda u Zagrebu), te posebno praksu Europskog suda pravde, čime je i tužitelj u vremenu koje je proveo kao suvozač u autobusu, obavljajući poslove prema uputi poslodavca (prima putnike, i prtljagu, izdaje i naplaćuje putne karte, briga o putnicima i vozilu, obaveze na graničnim prijelazima, prema policiji, obaveze pranja, čišćenja, servisiranja, administrativne poslove...), i da u tom periodu ne može napustiti mjesto rada (autobus).
1.4 Koliki je mjesečni fond sati radnika ako je Ugovorom o radu i Zakonom o radu i internim aktima poslodavca određen fond od 40 sati tjedno, a s obzirom da sud prvog stupnja tvrdi da je to 182 sata, te da je, usprkos izričitom žalbenom razlogu, viši sud u pobijanoj presudi, usprkos tvrdnjama revidenta da je navedeno pogrešna tvrdnja, ponavlja isto ne obrazlažući niti se referirajući na tvrdnje revidenta?
1.5 Kako sud može utvrditi cijenu rada ako poslodavac svaki mjesec obračunava drugačiju cijenu sata a taj izračun nije temeljen na Ugovoru o radu, Zakonu o radi, internim aktima poslodavca ili nekim drugim propisom?
1.6 Smatra li se da je poslodavac dužan unaprijed upoznati radnika s rasporedom radnog vremena sukladno odredbi članka 43. Zakona o radu (NN broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01. 82/01, 114/03, 123/03, 142/03 i 137/04), te može li se radno vrijeme rasporediti na način da se višestruko unaprijed nepoznatom broju prekida te se nakon toga nastavlja, a da je također nepoznat broj tih nastavaka.
1.7 Smatra li se da je drugostupanjski sud zauzimajući stajalište glede definiranja pojma radnog vremena doveo u pitanje jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih pred zakonom, poglavito u sporovima pripadnika Pomorske policije protiv Republike Hrvatske–Ministarstvo unutarnjih poslova, radi isplate plaće, budući da se na patrolnim brodovima nije mijenjala posada tijekom dana, kako to proizlazi iz obrazloženja presude istog suda, odstupio od stajališta Uredbe EZ br. 561/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet i o izmjeni uredbi Vijeća EEZ br. 3821/85 i EZ br. 2135/98 te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća EEZ br. 3820/85, kojima se i vrijeme u kojemu je radnik u raspoložbi poslodavcu smatra radnim vremenom, čime je dovedeno u pitanje jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni?
1.8 Može li sud, nakon što je poslodavac obračunao radniku plaću u punom radnom vremenu, provesti vještačenje kojim utvrđuje da je radno vrijeme kraće, odnosno bitno manje kraće, od onog koje je ugovoreno Ugovorom o radu, te određeno Zakonom o radu, te koje je sam poslodavac obračunao i isplatio prema isplatnim radnim listama, te nakon tako provedenog vještačenja donijeti presudu kojom se bitno umanjuje broj već priznatih i isplaćenih radnih sati?''
5. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6. U odnosu na postavljena pitanja koja se odnose na određenje efektivnog radnog vremena vozača autobusa i vremena provedenog u svojstvu suvozača (raspoloživosti), načinu računanja radnog vremena, te prekovremenog rada kod obračuna plaće, ovaj revizijski sud je već zauzeo pravno shvaćanje i uspostavio ujednačenu sudsku praksu (u odlukama broj Revr-804/06 od 23. siječnja 2008., Revr-1761/09 od 9. ožujka 2010., Revr-53/09 od 3. studenoga 2009., Revr-93/10 i dalje). Stoga odluka suda drugog stupnja ne odstupa od prakse revizijskog suda, pa nema mjesta za dopuštenje revizije i intervenciju Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Isto tako, ne radi se o pravnim pitanjima u pogledu kojih bi trebalo preispitati sudsku praksu. Naime, s obzirom na vrijeme nastanka obveze i vrijeme pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji, ne primjenjuje se odredba čl. 2. toč. 1. Direktive 2003/88, Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, prema kojoj se za potrebe Direktive „radno vrijeme” određuje kao „vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom“. U tom smislu za rješenje ovog spora nije odlučno pravno shvaćanje u objedinjenoj odluci Europskog suda broj C-397/01 do C-401/01 od 5. listopada 2004. i dalje, na koje se tužitelj poziva u prijedlogu.
7. Stoga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP riješeno kao u izreci.
Zagreb, 26. listopada 2022.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
