Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-3490/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja Grada Siska, Sisak, Rimska 26, OIB 08686015790, protiv tuženice GN, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi iseljenja i predaje stana u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Ps-18/2020 od 24. srpnja 2020., u sjednici održanoj 26. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Ps-18/2020 od 24. srpnja 2020..

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za iseljenje tuženice iz stana broj 62 – trosobni stan na IV katu lijevo, sastojeći od 3 sobe,kuhinje, balkona, pomoćnih prostorija, u površini od 64,70 m2, a koji je kao poseban dio povezan s 1/64 dijela k. č. br. [katastarska čestica] stambena zgrada [adresa], 3, 5, 7 od 843 m2, upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] te predaju u posjed tužitelju slobodnog od osoba i stvari, uz naknadu troškova postupka tužitelju.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., dalje: ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 7. st. 2. ZPP-a na koju se žalbom poziva tužitelj, a kojom je pripisano da je sud ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Naime, iako se tuženica tijekom postupka nije izrijekom pozvala na pravo na dom, to proizlazi iz njezinih navoda koji u svojoj biti predstavljaju pozivanje na pravo na dom pa je suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud bio ovlašten utvrđivati odlučne činjenice u vezi tog prigovora, slijedom čega nije postupio protivno čl. 7. st. 2. ZPP-a.

6. Pazeći po službenoj dužnosti povodom podnesene žalbe na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za iseljenje tuženice iz predmetnog stana i predaju istog u posjed tužitelju slobodnog od osoba i stvari, koji zahtjev temelji na otkazu ugovora o najmu stana tuženici.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj vlasnik predmetnog stana, da u istom tuženica živi od 2004. godine, da je u stan uselila sa svojom djecom na temelju Ugovora o najmu stana za socijalno ugrožene osobe sklopljenog 30. travnja 2004., da je sukladno tom ugovoru bila u obvezi plaćanja režijskih troškova, dok kao korisnica socijalne pomoći nije bila u obvezi plaćanja najamnine, da je tužitelj 2018. godine donio odluku kojom je tuženici utvrdio obvezu plaćanja najamnine u iznosu od 452,90 kn mjesečno iz razloga što nije dostavila dokaz o statusu korisnika socijalne pomoći, da tuženica nije uredno plaćala režijske troškove tijekom trajanja ugovora pa po toj osnovi postoji dugovanje prema tužitelju, dok najamninu nije uopće platila. Također,nije sporno da tuženica u predmetnom stanu sada živi sa mlt. kćerkom u dobi od 17 godina koja se školuje, da nema stalnih primanja, da posljednje četiri godine radi sezonski kroz četiri mjeseca i ostvaruje minimalna primanja, da je korisnica socijalnih potpora te nema u vlasništvu nekretnina niti vrjednijih pokretnina odnosno da nema druge mogućnosti rješavanja svog stambenog pitanja.

9. Prvostupanjski sud, imajući u vidu prethodno navedene činjenice, pozivom na čl. 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija), zaključuje da predmetni stan predstavlja dom tuženice, da se tužitelj otkazom ugovora o najmu stana umiješao u pravo tuženice na dom, a da joj nije pružio dovoljnu zaštitu osiguranjem drugog smještaja, dok sama tuženica zbog svog materijalnog i socijalnog statusa nije u mogućnosti riješiti svoje stambeno pitanje na drugi način.

9.2. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj imao zakonsko ovlaštenje temeljem čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 148/06., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14., dalje: ZV) tražiti od tuženice predaju u posjed predmetne nekretnine, ali da nije dokazao da bi mu ta nekretnina bila potrebna radi vlastitog korištenja ili zbrinjavanja potrebitih, dok da ekonomski interes tužitelja da mu treća osoba plaća režijske troškove stana nije dovoljan razlog da se umiješa u pravo na dom tuženice.

9.3. Stoga, ujedno cijeneći da je tuženica ekonomski slabija i ugrožena osoba, da stan koristi sa mlt. kćerkom, da u predmetnom stanu živi već šesnaest godina, da je osoba bez imovine veće vrijednosti i da nema drugog adekvatnog smještaja u koji bi preselila, prvostupanjski sud na temelju provedenog testa razmjernosti zauzima stav da u konkretnom slučaju prednost treba dati privatnom interesu tuženice nad javnim interesom tužitelja, slijedom čega zaključuje da miješanje tužitelja kao vlasnika nekretnine u pravo na dom tuženice iz čl. 8 Konvencije nije opravdano pa odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

10. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima, primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev pozivom na pravo na dom tuženice na predmetnom stanu.

11. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj kao vlasnik predmetnog stana traži iseljenje tuženice i predaju u posjed stana slobodnog od osoba i stvari, dok tuženica tom zahtjevu suprostavlja prigovor prava na dom iz čl. 8. Konvencije, prema kojem svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Dakle, radi se o sukobu između dva ustavna, odnosno konvencijska prava, prava vlasništva i prava na dom (poštovanje doma). U takvoj situaciji sud je bio dužan ispitati da li predmetni stan predstavlja dom tuženice i da li zahtjev tužitelja za iseljenje tuženice iz predmetnog stana predstavlja miješanje u njezino pravo na dom, te ukoliko to utvrdi, provesti test razmjernosti pomoću tri eliminacijska pitanja, kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. Naime, pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu.

12. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da predmetni stan predstavlja dom tuženice u smislu čl. 8. Konvencije, a koje utvrđenje tužitelj žalbenim navodima niti ne dovodi u pitanje. Također, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da otkaz ugovora o najmu stana tuženici odnosno zahtjev za iseljenje predstavlja miješanje u njezino pravo na dom, s obzirom da je miješanje čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, pri čemu tužitelj žalbenim navodima neosnovano osporava takvo utvrđenje prvostupanjskog suda, budući da činjenica da je otkaz ugovora o najmu stana dat u skladu sa čl. 19. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" br. 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., 105/20., dalje:ZNS) istome ne otklanja značaj miješanja u pravo na dom tuženice.

13. Pri utvrđenju da predmetni stan predstavlja dom tuženice i da je otkazom ugovora o najmu stana odnosno zahtjevom za iseljenje došlo do miješanja u pravo na dom tuženice, pravilno je prvostupanjski sud pristupio provođenju testa razmjernosti, a na temelju kojeg je pravilno zaključio da bi u konkretnom slučaju iseljenje tuženice predstavljalo neopravdano miješanje u njezino pravo na dom. Naime, nije sporno da je zahtjev tužitelja za iseljenje tuženice utemeljen na zakonu i da teži legitimnom cilju zaštite vlasničkih prava tužitelja, međutim cijeneći da je tuženica osoba koja nema stalnih primanja, dok su njezina povremena primanja dostatna samo za podmirenje osnovnih životnih potreba, da je korisnica socijalnih potpora, da s obzirom na svoje materijalne prilike nije u mogućnosti osigurati sebi i mlt. kćerki drugu nekretninu za život, dok tužitelj s druge strane kao jedinica lokalne samouprave nije pružio dokaza da bi iseljenje tuženice bilo nužno odnosno društveno prijeko potrebno radi zašite javnog interesa ili interesa trećih osoba, to i prema ocijeni ovog suda iseljenje tuženice iz predmetnog stana i predaja istog u posjed tužitelju predstavlja neopravdano miješanje u pravo na dom tuženice, koje nije bilo nužno u demokratskom društvu, pa je posljedično tome prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

14. Žalbeni navodi kojima tužitelj osporava zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazao da bi mu predmetni stan bio potreban za vlastito korištenje ili zbrinjavanje potrebitih, ističući da konstantno i kontinuirano provodi postupak dodjele stana osobama s liste reda prvenstva za dodjelu stanova u najam pa da bi na taj način postupio i u odnosu na predmetni stan, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. To iz razloga jer iako je općepoznata činjenica da jedinice lokalne samouprave u pravilu dodjeljuju stanove u najam socijalno ugroženim osobama, u konkretnom slučaju tužitelj tijekom postupka nije dostavio nijednog dokaza da bi postojala osoba koja bi bila u nepovoljnijem socijalnom položaju od tuženice i da bi skrb o takvoj osobi bila nužna i opravdavala iseljenje tuženice iz predmetnog stana u smislu čl. 8. Konvencije.

15. Žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da najamnina za predmetni stan koja je određena tuženici predstavlja neprofitnu najamninu znatno nižu od tržišne, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, s obzirom da u okolnostima konkretnog slučaja, visina najamnine nije od utjecaja na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o neopravdanom miješanju tužitelja u pravo na dom tuženice.

16. Iz navedenih razloga, valjalo je pozivom na čl. 368. st.1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja, kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u izreci.

U Rijeci 26. listopada 2022.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan