REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 114/2019-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. H. i drugih zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. u vezi s čl. 61. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98 – ispravak, 50/00 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05 – ispravak, 71/06, 110/07 i 152/08 – dalje: KZ/97) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) te opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. I. F., opt. V. B., opt. G. A. P. i opt. A. G., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. veljače 2019. broj K-Us-28/16, u sjednici održanoj 26. listopada 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja opt. Ž. H., odvjetnika S. Š., branitelja opt. J. V. B., odvjetnika V. M. i odvjetnika A. K., branitelja opt. I. F., odvjetnika I. S., branitelja opt. G. A. P., odvjetnika N. M., te braniteljice opt. A. G., odvjetnice K. B.,

r i j e š i o  j e  i  p r e s u d i o  j e :

I. Prihvaća se žalba opt. A. G., preinačuje se pobijana presuda u odnosu na opt. A. G. i kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. u vezi s čl. 37. KZ/97 opisano u toč. 1. izreke osuđujućeg dijela presude na način da se na temelju čl. 452. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje: ZKP/08-22) protiv opt. A. G. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

ODBIJA OPTUŽBA

da bi:

u vremenu od 24. rujna 2008. do 20. listopada 2008. u Z. i S., kao direktorica društava P. c. d.o.o. i P. p. d.o.o. zatražila od I opt. Ž. H., II opt. D. J., III opt. J. V. B.,

I Kž-Us 114/2019-14

V opt. V. B. i VI opt. G. A. P., da pogoduju trgovačkim društvima P. c. d.o.o. i P. p. d.o.o. kroz povećanje mogućnosti gradnje neovlaštenim izmjenama prostorno- planske dokumentacije vezane za Urbanistički plan uređenja Z. C. - S., pa da bi ovi na njezino traženje i u dogovoru s njom sačinili neistinitu službenu dokumentaciju G. Z. tako što je I okr. Ž. H. na uvodno opisani način sačinio službenu zabilješku da su uvidom u Odluku o donošenju Urbanističkog plana uređenja Z. C. – S. od 06. ožujka 2008. i Elaborat plana te Izvješće o provedenoj javnoj raspravi evidentirane greške koje je potrebno ispraviti, a kojom su neovlašteno izmijenjeni podaci u kartografskim prikazima elaborata urbanističkog plana uređenja Z. C. – S. na način da je među ostalim povećan koeficijent iskoristivosti sa 2,0 na 2,4, koju službenu zabilješku su 15. listopada 2008. potpisali II opt. D. J., III opt. J. V. B. i V opt. V. B., nakon čega je 20. listopada 2008. VI opt. G. A. P. pod klasom 350-02/08-01/440, urbroj 251-01-04- 08-2 dala i potpisala Ispravak Odluke o donošenju Urbanističkog plana uređenja Z. C. – S. koji je objavljen istog dana u Službenom glasniku G. Z. broj ..., čime je omogućeno povećanje izgrađenosti građevne čestice u vlasništvu društava P. c. d.o.o. i P. p. d.o.o. i povećanje bruto razvijene površine izgradnje za 9.981 m2, opravdavajući isto navodnim pogreškama u odluci o donošenju spomenutog urbanističkog plana, a slijedom čega su svojim takvim postupanjem putem Ispravka Odluke o donošenju Urbanističkog plana uređenja Z. C. - S. od 20. listopada 2008. proveli izmjenu i dopunu prostorno-planskih parametara izgradnje čime su povećali mogućnost gradnje na zemljištu trgovačkih društava P. c. d.o.o. i P. p. d.o.o. i tako istima pribavili korist

dakle, drugoga s namjerom potaknula da kao službena osoba s ciljem da drugoj pravnoj osobi pribavi korist iskoristi svoj položaj i prekorači granice svoje ovlasti,

pa da bi time počinila kazneno djelo protiv službene dužnosti – poticanjem na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. u vezi s čl. 37. KZ/97.

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08-22 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08-22 te nužni izdaci optuženice kao i nagrada i nužni izdaci njezinog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Uslijed te odluke, žalba USKOK-a u odnosu na opt. A. G. je bespredmetna.

II. U povodu žalbe USKOK-a, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu presude na način da se na temelju čl. 452. toč. 6. ZKP/08-22

protiv opt. P. M. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

ODBIJA OPTUŽBA

da bi:

u vremenu od 22. veljače 2007. do 31. prosinca 2007. u Zagrebu, zatražio od Ž. H., D. J., I. F., V. B. i G. A. P., da mu pogoduju kroz povećanje mogućnosti gradnje neovlaštenim izmjenama prostorno-planske dokumentacije vezane za

I Kž-Us 114/2019-14

Urbanistički plan uređenja Vrbik – središnji prostor, te da bi ovi na njegovo traženje i u dogovoru s njim sačinili neistinitu službenu dokumentaciju G. Z. tako što je Ž. H. na uvodno opisani način sačinio službenu zabilješku da su uvidom u Odluku o donošenju urbanističkog plana uređenja Vrbik – središnji prostor od 13. srpnja 2006. i Elaborat plana te Izvješće o provedenoj javnoj raspravi evidentirane greške koje je potrebno ispraviti, a kojom su neovlašteno izmijenjeni podaci za građevinu oznake 9 u tablici br. 3 čl. 11. Odluke o donošenju Urbanističkog plana uređenja V. – središnji prostor na način da je umjesto građevine oznake 9, čija propisana visina je iznosila četiri etaže, predviđena gradnja dvije građevine oznake 9S i 9J, te je povećana visina zgrade 9S sa četiri na pet etaža, dok je u odnosu na novu zgradu 9J određena također visina od pet etaža, te povećan koeficijent iskoristivosti čestice sa 2,38 na 3,30, koju službenu zabilješku su 23. studenog 2007. potpisali D. J., I. F., V. B. i G. A. P., nakon čega je 20. prosinca 2007. G. A. P. pod klasom 350-03/07-01/1893, urbroj 251-01-04-07-2 dala i potpisala Ispravak Odluke o donošenju Urbanističkog plana uređenja V. – središnji prostor koji je objavljen 31. prosinca 2007. u Službenom glasniku G. Z. broj ..., čime je omogućeno povećanje izgrađenosti građevne čestice i povećanje bruto razvijene površine izgradnje investitoru VII opt. P. M. i to za 1027 m2, opravdavajući isto navodnim pogreškama u odluci o donošenju spomenutog urbanističkog plana, a slijedom čega su svojim takvim postupanjem putem Ispravka Odluke o donošenju Urbanističkog plana uređenja V. – središnji prostor od 20. prosinca 2007. proveli izmjenu i dopunu prostorno-planskih parametara izgradnje čime su povećali mogućnost gradnje i tako VII opt. P. M. pribavili korist

dakle, drugog s namjerom potaknuo da kao službena osoba u cilju da drugoj fizičkoj osobi pribavi korist, iskoristi svoj položaj i prekorači granice svoje ovlasti,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti – poticanjem na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. u vezi s čl. 37. KZ/97.

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08-22 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika kao i nagrada i nužni izdaci njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Uslijed te odluke, žalba USKOK-a u odnosu na opt. P. M. je bespredmetna.

III. Djelomično se prihvaćaju žalbe USKOK-a, opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. I. F., opt. V. B. i opt. G. A. P., ukida se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. u vezi s čl. 61. KZ/97 opisano u toč. 1. izreke osuđujućeg dijela presude te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

IV. Uslijed odluke pod točkom III., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji te se opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. I. F., opt. V. B. i opt. G. A. P. za kazneno djelo iz čl. 312. st. 1. i 2. u vezi s čl. 61. KZ/97 opisano pod točkom 2. izreke, zbog kojeg su prvostupanjskom presudom proglašeni krivima, izriču kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine svakome pa se prema optuženicima, na temelju čl. 67. KZ/97, primjenjuju uvjetne osude te se određuje da se kazna zatvora

I Kž-Us 114/2019-14

na koju su optuženici osuđeni neće izvršiti ukoliko u roku od 3 (tri) godine ne počine novo kazneno djelo.

V. Odbijaju se kao neosnovane u ostalom dijelu žalbe USKOK-a, opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. I. F., opt. V. B. i opt. G. A. P., te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, odlukom pod toč. 1. izreke, opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. I. F., opt. V. B. i opt. G. A. P. proglašeni su krivim zbog počinjenja jednog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 61. KZ/97, za kojeg su im na temelju čl. 337. st. 1. KZ/97 utvrđene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine, a odlukom pod toč. 2. izreke te presude opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. I. F., opt. V. B. i opt. G. A. P. su proglašeni krivim zbog počinjenja jednog kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 1. i 2. u vezi čl. 61. KZ/97 za koje su im na temelju čl. 312. st. 1. KZ/97 utvrđene kazne zatvora od po jedne godine te su na temelju čl. 60. KZ/97 opt. Ž. H. i opt. G. A. P. izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i deset mjeseci, a opt. D. J., opt. J. V. B., opt. I. F. i opt. V. B.u, jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i osam mjeseci, s tim da je svim optuženicima na temelju čl. 67. KZ/97 izvršenje izrečenih jedinstvenih kazni zatvora primjenom uvjetne osude odgođeno kroz period provjeravanja u trajanju od tri godine.

1.1. Istom je presudom pod toč. 1. opt. A. G. proglašena krivom zbog kaznenog djela zloupotrebe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 37. KZ/97 za koje joj je na temelju čl. 337. st. 1. KZ/97 izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 67. KZ/97 odgođeno kroz period provjeravanja u trajanju od jedne godine.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje: ZKP/08-17) opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. I. F., opt. V. B. opt. G. A. P. i opt. A. G. presuđeni su na platež troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08-17 u iznosu od 127.500,00 kuna sveukupno, tj. svaki od po 18.214,28 kuna te paušal iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08-17 svaki u iznosu od po 5.000,00 kuna.

1.3. Istom je presudom na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08-17 opt. P. M. oslobođen optužbe zbog jednog kaznenog djela protiv službene dužnosti, poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 37. KZ/97 te je u odnosu na njega na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08-17 odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08-17 te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te su presude žalbe podnijeli: USKOK zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu

I Kž-Us 114/2019-14

na kazneno djelo opisano pod toč. 1. izreke pobijane presude i protiv oslobađajućeg dijela, te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. i u odnosu na oslobađajući dio te u tom dijelu predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da se pobijane presuda preinači u odluci o kaznama na način da se optuženicima izreknu strože kazne, opt. Ž. H. putem branitelja S. Š., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona u odnosu na toč. 2. izreke pobijane presude te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na toč. 1., s prijedlogom da se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. preinači i optuženik oslobodi optužbe, opt. J. V. B. osobno i putem branitelja V. M., odvjetnika iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da se optuženica oslobodi od optužbe, odnosno ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, opt. I. F. putem branitelja I. S., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, opt. V. B. putem branitelja T. R., odvjetnika iz Z., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da „Vrhovni sud RH rješenjem obustavi kazneni postupak u odnosu na djelo pod točkom 1. al. b) i al. d) pobijene presude te da su ostalom dijelu ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku“, opt. G. A. P. osobno i putem branitelja N. M., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da se optuženica oslobodi od optužbe, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku i opt. A. G. putem braniteljice K. B., odvjetnice iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu i preinači presudu ili uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku“.

3. USKOK je podnio odgovore na sve žalbe optuženika koje su dostavljene optuženicima i braniteljima, u kojima predlaže da se te žalbe odbiju kao neosnovane, dok je na žalbu USKOK-a odgovor podnijela opt. J. V. B. osobno i putem branitelja V. M., s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

4. Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08-17 prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti branitelja opt. Ž. H., odvjetnika S. Š., branitelja opt. J. V. B., odvjetnika V. M. i A. K., branitelja opt. I. F., odvjetnika I. S., branitelja opt. G. A. P., odvjetnika N. M. te braniteljice opt. A. G., odvjetnice K. B., a sukladno odredbi čl. 475. st. 4. ZKP/08-22, u odsutnosti uredno obaviještenih državnog odvjetnika, branitelja opt. D. J., odvjetnika V. D. te svih optuženika.

I Kž-Us 114/2019-14

6. Žalba opt. A. G. je osnovana, žalbe USKOK-a i opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. I. F., opt. V. B. i opt. G. A. P. su djelomično osnovane, dok je u odnosu na opt. P. M. ovaj sud ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti utvrdio da je u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 37. KZ/97 za koje se on optužnicom teretio prvostupanjski sud počinio povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08-22 jer je nastupila zastara kaznenog progona.

7. U odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude.

7.1. USKOK neosnovano u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. alineja a) optužnice, koju prvostupanjski sud u pobijanoj presudi izostavlja iz izreke presude i u kojoj opisuje ostale radnje počinjenja jednog produljenog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ/97 navedene u toč. 1., alineje b) do e), počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 jer da je takva izreka pobijane presude proturječna razlozima koji se navode u obrazloženju presude na str. 106., prvi odlomak, str. 107., drugi odlomak i str. 108., peti odlomak, a u kojima se navodi da su opt. D. J., opt. I. F., opt. V. B. i opt. G. A. P. počinili protuzakonite radnje i da su ti razlozi u proturječju s daljnjim navodima iz obrazloženja suda da teza optužbe u odnosu na taj dio inkriminacije iz alineje a) nije dokazana. Nadalje, USKOK ovaj dio presude u odnosu na toč. 1. alineja a) također u žalbi pobija kroz prigovor da je sud prvog stupnja mogao sam u ovom dijelu izmijeniti dio koji se odnosi na osobu koja je ostvarila neimovinsku korist jer da je u kontekstu optužbe, kako je u pitanju poticanje na počinjenje kaznenog djela, ta okolnost irelevantna i da se takvom izmjenom ne bi radilo o prekoračenju optužbe.

7.1.1. Međutim navedeni prigovori nisu osnovani jer je sud prvog stupnja u odnosu na ispuštenu alineju a) u obrazloženju presude jasno naveo da ovaj dio inkriminiranih radnji ispušta iz ostalog opisa produljenog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ/97, bez obzira na to što je našao dokazanim ostala obilježja predmetnog kaznenog djela u odnosu na navedene optuženike, navodeći da izvedeni dokazi s izvjesnošću ukazuju da je neimovinsku korist predmetnim inkriminacijama ostvarilo trgovačko društvo „P.“d.o.o., a ne opt. P. M., kako je to neosnovano navedeno u optužnici. Sud prvog stupnja neproturječno i pravilno u obrazloženju ističe da u tom pravcu nije ovlašten mijenjati činjenični opis optužbe jer bi se, da je to učinio, u pogledu ove odlučne činjenice, tko je kaznenim djelom ostvario korist, radilo o prekoračenju optužbe te da iz tog razloga donosi odluku kojom za ostale optuženike iz ove alineje, ovaj dio optužbe, jer je u pitanju produljeno kazneno djelo, izostavlja iz izreke presude, dok opt. P. M. koji je optužen samo za te radnje kao poticatelj, oslobađa optužbe zbog nedokazanosti tvrdnji tužitelja da je on ovim inkriminacijama sebi pribavio neimovinsku korist. Prema tome, navedeni razlozi obrazloženja suda prvog stupnja u ovom dijelu nisu proturječni niti međusobno, a niti s izrekom prvostupanjske presude, zbog čega su u ovom dijelu neosnovani prigovori tužitelja o počinjenju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17.

7.2. Optuženi Ž. H. također neosnovano u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja u odnosu na toč. 1. izreke počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 jer da je činjenični opis izreke presude u kojem se

I Kž-Us 114/2019-14

navodi da su optuženici predmetno kazneno djelo počinili postupajući u okviru svojih ovlasti, a da se u pravnom opisu izreke navodi da su prekoračili granice svoje ovlasti, proturječan. Naime, jezični izričaj koji je naveden u činjeničnom opisu, da su optuženici postupili u okviru svojih ovlasti, ukazuje da su optuženici, sukladno međusobnom dogovoru da određenim investitorima ostvare korist, svaki u okviru svojih zaduženja i nadležnosti, kao službene osobe poduzeli inkriminirane radnje, pri čemu su kroz radnje počinjenja iskoristili svoje položaje i prekoračili granice svojih ovlasti.

7.3. Optužena J. V. B. neosnovano kroz postupovne prigovore o prekoračenju optužbe iz čl. 468. st. 1. toč. 9. u vezi čl. 449. st. 1. ZKP/08-17 i čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 te kroz prigovor o povredi kaznenog zakona o supočiniteljstvu iz čl. 35. st. 3. KZ/97 i o produljenom kaznenom djelu iz čl. 61. st. 2. KZ/97 smatra da ona nije u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude mogla biti optužena za djela opisana u alinejama c) i e) u kojima se niti ne navodi. Naime, opt. J. V. B. se navodi i u ovim alinejama izreke, ali je istaknuto da je umjesto njih sporne službene zabilješke u zamjeni potpisala V. B.. Dakle, jasno je istaknuto da je druga osoba umjesto nje potpisala navedene službene zabilješke samo kao zamjena pročelnice zbog njene trenutne odsutnosti, tako da nema govora da je sud prvog stupnja počinio navedene povrede kako to tvrdi žaliteljica V. B.. Uostalom, žalitelju se ukazuje da, sve da neki od supočinitelja produljenog kaznenog djela i nije naveden u nekoj od radnji počinjenja produljenog kaznenog djela, kada je na temelju zajedničke odluke s ostalim supočiniteljima sudjelovao u počinjenju ostalih radnji, ili je na drugi način bitno pridonio u njihovom počinjenju, proglašava ga se krivim kao supočinitelja za takvo produljeno kazneno djelo. Svaki od supočinitelja ne mora sudjelovati osobno u svakoj od radnji počinjenja koje u kaznenopravnom smislu čine produljeno kazneno djelo kao jedna cjelina.

7.4. Ista optuženica u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 zbog toga što je izreka presude u kojoj se navodi da je J. V. B. imala svojstvo službene osobe kao pročelnica Gradskog ureda predmetne inkriminacije u periodu od 22. veljače 2007. do 26. veljače 2009.; odnosno od 2. lipnja 2006. do 8. svibnja 2009., u proturječju s ispravama priležećim spisu (list 3886-3938), a iz kojih da proizlazi da je za pročelnicu navedenog ureda imenovana 1. travnja 2008. Međutim, opt. V. B. je svaku pojedinačnu radnju iz sastava jednog produljenog kaznenog djela iz toč. 1. za koju se ona tereti u pojedinim alinejama, neovisno što je vremenski okvir cijelog produljenog kaznenog djela postavljen šire, počinila nakon 1. travnja 2008., kada je imala status službene osobe, zbog čega navedeni postupovni prigovor ove optuženice također nije osnovan.

7.5. Ova optuženica pod isti postupovni prigovor iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 povodi i brojne prigovore (toč. III. obrazloženja žalbe) da su razlozi koje sud navodi u obrazloženju pobijane presude proturječni dokaznoj građi, da nije jasno na što se odnosi utvrđenje suda prvog stupnja o tome da je investitorima pribavljena korist, da je sud prvog stupnja u odnosu na dokazanost inkriminiranih radnji opisane u alinejama b), c), d) i e) u potpunosti zanemario dopunu elaborata vještakinje M. B. od 11. rujna 2018. i da u odnosu na odluku o kaznu u obrazloženju pobijane presude

I Kž-Us 114/2019-14

nisu izneseni razlozi. Tvrdi da je, osim ove postupovne povrede, ujedno ostvarena i povreda prava na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP/08-17 zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer da je obrazloženje pobijane presude arbitrarno. Međutim, svim ovim prigovorima opt. V. B. suštinski nastoji osporiti pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te se zapravo ne radi o postupovnim već činjeničnim prigovorima.

7.6. Isto se odnosi i na brojne prigovore koje u svojim žalbama kao postupovne ističu opt. D. J., opt. I. F., opt. V. B. i opt. G. A. P., a koji su u biti činjeničnog karaktera jer se njima zapravo polemizira s pravilnosti utvrđenja suda prvog stupnja; o postojanju namjere kao subjektivnog obilježja djela, o postojanju međusobnog dogovora, u čemu se sastoji ostvarenje neimovinske koristi, o utvrđenju suda prvog stupnja što su greške koje se mogu ispravljati, a što su izmjene i dopune urbanističkih planova, kakva je bila prijašnja praksa nadležnih upravnih tijela u G. Z. i drugim jedinicama lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj, kakva je bila prijašnja praksa nadležnog Ministarstva te upravnih sudova u pogledu mogućnosti mijenjanja urbanističkih planova, a na koju da se prvostupanjski sud u obrazloženju ne osvrće i ne ocjenjuje izvedene dokaze koji se odnose na ovu problematiku. Nadalje, kroz postupovni prigovor o proturječnosti razloga iz obrazloženja suda prvog stupnja problematiziraj se ispravnost zaključaka iz obrazloženja pobijane presude na način da se u žalbama daje drugačija ocjena iskaza svjedoka na kojima sud temelji svoja utvrđenja, te se sugerira što se iz navedenih iskaza treba zaključiti.

7.1. Međutim, prvostupanjski je sud u obrazloženju u odnosu na odlučne činjenice, namjere, postojanja dogovora, u čemu se sastoji prekoračenje ovlasti i stjecanje koristi i na sve druge bitne okolnosti u obrazloženju iznio dostatne razloge koji nisu proturječni međusobno, niti sa sadržajem izvedenih dokaza i stoga nije počinio navedenu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17, a drugo je pitanje pravilnosti takvih utvrđenja što je činjenično pitanje. Isto se odnosi i na prigovor povrede kaznenog zakona iz „čl. 469. st. 1. i st. 3.“ koji u svojoj osobno podnesenoj žalbi (str. 3., toč. II.2.) ističe opt. G. A. P. jer iz daljnjeg obrazloženja ovog prigovora u toč. II.2.1.-II.2.3. proizlazi da su također u pitanju prigovori činjeničnog karaktera jer se polemizira sa zaključcima suda prvog stupnja.

7.2. Iz navedenih razloga nisu osnovani naprijed istaknuti postupovni prigovori koje u svojim žalbama ističu USKOK te opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. I. F. i opt. G. A. P..

8. Neosnovano u odnosu na toč. 1. izreke opt. J. V. B. i opt. V. B. (on samo u odnosu na djela opisana u alinejama b) i d) pogrešno računajući rokove zastare od svake pojedinačne radnje izvršenja u okviru produljenog kaznenog djela) ističu prigovor zastare kaznenog progona pozivajući se na odredbu čl. 337. st. 1. KZ/97 s obzirom na zapriječenu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca do tri godine te vremenski okviri počinjenja tog kaznenog djela. Međutim, ovi optuženici zanemaruju činjenicu da se u ovom kaznenom postupku prema izmijenjenoj optužnici od 8. veljače 2019. (list 6076-6092), opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. I. F., opt. V. B. i opt. G. A. P. u odnosu na radnje opisane pod toč. 1. izreke optužnice terete zbog počinjenja jednog produljenog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. i čl. 61. KZ/97. Dakle,

I Kž-Us 114/2019-14

iako je pobijanom presudom sud prvog stupnja u odnosu na toč. 1. izmijenio činjenični i pravni opis utvrđujući da je u pitanju jedno produljeno kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 61. KZ/97, jer je utvrdio da se i u alineji c) radi o tome da su ovi optuženici drugima pribavili samo neimovinsku koristi, a ne imovinsku koristi u iznosu od 378.474,51 kuna kako je to bilo navedeno u optužnici u alineji c), s obzirom na podnesenu žalbu USKOK-a i dalje egzistira optuženje koje se u pogledu toč. 1. odnosi na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. i čl. 61. KZ/97. Takvu pravnu oznaku determinira najteža od opisanih radnji koje čine jedno produljeno kazneno djelo, a to je djelo iz alineje c) za koje se terete opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. V. B. i opt. G. A. P.. Prema tome, dok o takvoj optužbi za teže kazneno djelo nije pravomoćno odlučeno irelevantno je pozivanje na zastaru za lakše kazneno djelo. Kako je za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 zaprijećena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, zastara kaznenog progona za to kazneno djelo koje je počinjeno od 22. veljače 2007. do 26. veljače 2009. nije nastupila, niti u smislu odredbe čl. 19. st. 1. al. 3. KZ/97 (deset godina od počinjenja), niti u smislu odredbe čl. 20. st. 6. KZ/97 (dvadeset godina od počinjenja) do 1. siječnja 2013. kada je stupio na snagu Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11), to se rokovi zastare od tada imaju prosuđivati prema čl. 81. tog zakona. Budući je odredbom čl. 81. alineja 3. KZ/11 propisano da za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od pet godina kazneni progon zastarijeva nakon 20 godina, a imajući u vidu i da je u ovom slučaju donesena prvostupanjska presuda, to se u smislu odredbe iz st. 3. citirane odredbe, zastara progona produljuje za dvije godine. Dakle, za predmetno kazneno djelo koje je predmet optužbe i o kojem nije odlučeno kazneni progon zastarijeva tek 26. veljače 2031. zbog čega navedeni prigovor opt. J.

V. B. i opt. V. B. o nastupu zastare i povredi kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08-22 nije osnovan.

9. Međutim, žalba opt. A. G., koja je također pobijala prvostupanjsku presudu, između ostalih osnova, i zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08-17 zbog nastupa zastare kaznenog progona, je osnovana. Naime, USKOK je ovu opt. A. G. optužnicom od 11. lipnja 2015., broj K-US-229/13 (list 4905-4992) teretio zbog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. i 4. u vezi čl. 37. KZ/97, da bi joj se izmijenjenoj optužnicom od 8. veljače 2019. (list 6076-6091) stavilo na teret počinjenje kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 37. KZ/97. Kraj takvog stanja stvari, imajući u vidu da je za potonje kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. KZ/97 koji je važio u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela i za kojeg sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da ga treba primijeniti kao blaži propis, bila zaprijećena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do tri godine, a za koje se zastara kaznenog progona u smislu odredbe čl. 19. st. 1. alineja 5. KZ/97 ne može poduzeti protekom tri godine od počinjenja kaznenog djela, ovaj je prigovor opt. A. G. osnovan.

9.1. U konkretnom se slučaju radi o takvoj procesnoj situaciji da je USKOK naknadnom izmjenom optužnice od 8. veljače 2019. predmetno kazneno djelo koje je počinjeno u periodu od 24. rujna 2008. do 20. listopada 2008. za koje je teretio A. G. (toč. 1. b) izreke) kvalificirao kao kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaj i ovlasti iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 37. KZ/97, to o zastari kaznenog progona treba prosuđivati s obzirom na vrijeme počinjena tog blažeg kaznenog djela. Dakle, kako je

I Kž-Us 114/2019-14

kao prva postupovna radnja nadležnog tijela kaznenog progona poduzeta u ovom kaznenom postupku tek 15. studenog 2013. (list 1-19) kada je donesen nalog o provođenju istrage USKOK-a br. K-US-229/13 (IS-US-62/13), a nisu postojali razlozi za mirovanje (st. 2. čl. 19. KZ/97), niti prekid zastare (st. 4. citiranog propisa), slijedi da je u odnosu na ovu optuženicu i kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 37. KZ/97 tzv. relativna zastara nastupila još 20. listopada 2011. Dakle, zastara je nastupila prije započinjanja ovog kaznenog postupka, a prije stupanja na snagu KZ/11 koji je produljio zastarne rokove, zbog čega primjena tog zakona ne dolazi u obzir. Iako je branitelj opt. A. G. prigovor zastare kaznenog progona u tijeku prvostupanjskog postupka isticao (list 6105) sud prvog stupnja ga nije prihvatio, već je unatoč toj procesnoj smetnji koja isključuje kazneni progon ovu optuženicu proglasio krivom, čime je počinio povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08-22. Stoga je trebalo prihvaćanjem žalbe ove optuženice pobijanu presudu u odnosu na predmetno kazneno djelo na temelju čl. 452. toč. 6. ZKP/08-22 preinačiti i odbiti optužbu na način kako je to presuđeno u toč. I. izreke ove odluke.

10. Sve što je izneseno u toč. 8. ove odluke, primjenjuje se mutatis mutandis i u odnosu na opt. P. M.. Naime, iako je on pobijanom presudom na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08 zbog nedokazanosti navoda optužbe oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 37. KZ/97, a on se protiv takve presude nije žalio, ispitujući povodom žalbe USKOK-a, koji je pobijao i taj dio prvostupanjske presude, na temelju čl. 479. st. 1. toč. 2. ZKP/08-22, ovaj je drugostupanjski sud utvrdio da je sud prvog stupnja i u odnosu na ovog optuženika počinio povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08-22. Naime, i u odnosu na ovog optuženika i kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 37. KZ/97 je nastupila tzv. relativna zastara kaznenog progona u smislu odredbe čl. 19. st. 1. alineja 5. KZ/97 s obzirom na vrijeme inkriminacije iz toč. 1 a) (od 22. veljače 2007. do 31. prosinca 2007.) i to protekom tri godine od počinjenja, tj. 31. prosinca 2010., dakle, također prije započinjanja ovog kaznenog postupka. Stoga je i u odnosu na ovog optuženika optužbu zbog postojanja navedene procesne smetnje trebalo odbiti i presuditi kao u toč. II. ove odluke.

10.1. Uslijed ovakvih odluka kojima se odbijaju optužbe protiv opt. A. G. i opt. P. M. žalba USKOK-a u odnosu na ove optuženika je postala bespredmetna, dok je na temelju u izreci citiranih propisa odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-5. ZKP/08-22 te nužni izdaci ovih optuženika i nagrade i nužni izdaci njihovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

11. Osnovano se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 žale USKOK i opt. I. F. jer je izreke prvostupanjske presude nerazumljiva, proturječna je sama sebi i razlozima zbog čega se presuda ne da ispitati. Naime, sud prvog stupnja, kao što je to već bilo navedeno, u izreci pobijene presude u toč. 1. iz opisa pojedinačnih radnji koje su obuhvaćene predmetnim produljenim kaznenim djelom iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 61. KZ/97 zbog nedokazanosti tvrdnji optužbe izostavlja djelo koje je bilo opisano u alineji a) optužnice, kojim su bili terećeni opt. Ž. H., opt. D. J., opt. I. F., opt. V. B. i opt. G. A. P. kao supočinitelji, dok poticatelja opt. P. M. na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08-17 oslobađa optužbe. Unatoč takvoj odluci o izostavljanju alineje a) u kojoj se opt. I. F.

I Kž-Us 114/2019-14

jedino i pojavljuje kao supočinitelj predmetnog produljenog kaznenog djela, sud prvog stupnja u uvodu činjeničnog dijela izreke presude (preambuli) u toč. 1. navodi uz ostale optuženike i opt. I. F. kao supočinitelja opisujući u kojem je svojstvu poduzimao određene inkriminirane radnje, navodi ga u izreci presude u pravnom opisu kao službenu osobu koja je s ciljem da drugoj pravnoj osobi pribavi neimovinsku korist iskoristio položaj i prekoračio granice svoje ovlasti, u zakonskom opisu navodi da je on radnjama opisanim pod toč. 1. počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 61. KZ/97 te mu na temelju tih propisa utvrđuje kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a nakon što mu je istu kaznu zatvora utvrdio i zbog kaznenog djela iz čl. 312. st. 1. u vezi čl. 61. KZ/97 iz toč. 2. izreke, osuđuje ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 67. KZ/97 odgođeno kroz period kušnje u trajanju od tri godine. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude na više mjesta (str. 65., drugi odlomak, 67., 5. odlomak, 68., 1. i 3. odlomak te str. 70., 3. i 4. odlomak) u dijelu koji se odnose na općenite okolnosti toč. 1. izreke, prije izlaganja razloga koje se tiču pojedinih radnji iz alineja b) do d), iznosi razloge zbog kojih je opt. I. F. proglasio krivim kao supočinitelja jednog produljenog kaznenog djela koje čine radnje iz citiranih alineja, a i iz čijeg je opisa izostavljena alineja a) u kojoj se opt. I. F. jedino navodio.

11.1. Iz izloženog nedvojbeno slijedi da je takva izreka prvostupanjske presude, u kojoj nije naveden činjenični opis radnji izvršenja kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 61. KZ/97, a za koje je opt. I. F. proglašen krivim i osuđen, nerazumljiva, proturječna je sama sebi i razlozima navedenim u obrazloženju koji su također u znanom proturječju, zbog čega se presuda ne da ispitati u smislu odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17. Stoga je trebalo u tom dijelu trebalo djelomično prihvatiti žalbe USKOK-a i opt. I. F. i pobijanu presudu u odnosu na toč. 1. ukinuti i predmet uputiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

12. Osnovana je žalba USKOK-a i opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. I. F., opt. V. B. i opt. G. A. P., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na toč. 1. alineja e) izreke presude jer su oni iznesenim žalbenim tvrdnjama s uspjehom doveli u pitanje ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja koja se odnose na ovaj dio inkriminacija.

12.1. Naime, u odnosu na ovaj dio presude sud prvog stupnja je, kao što je to već u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke istaknuto, iz uvodnog dijela činjeničnog opisa toč. 1. izreke (preambule) izmijenio navode optužbe da bi opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. V. B. i opt. G. A. P., postupali u namjeri stjecanja znatne materijalne dobiti za druge osobe kroz pogodovanje istima povećanjem vrijednosti zemljišta i tvrdnje da im je time pribavljena znatna nepripadna imovinska korist, dok je u činjeničnom opisu alineje e) izostavljena tvrdnja optužbe da je TD „E.“ d.o.o. kroz sporne izmjene UPU S. povećana vrijednost zemljišta i tako tom društvu pribavljena znatna nepripadna korist u iznosu od najmanje 378.474,51 kuna. Sud prvog stupnja je u činjenični opis u preambulu unio utvrđenja da su ovi optuženici postupali u namjeri stjecanja koristi za različite investitore omogućavanjem prenamjene zemljišta i lakše realizacije projekata, a u opis alineje e) utvrđenje da su spornim izmjenama urbanističkog plana uređenja S. trgovačkom društvu „E.“ d.o.o povećali mogućnost

I Kž-Us 114/2019-14

gradnje i time tom društvu pribavili korist. U tom je smislu, budući se više niti u ovom dijelu opisa produljenog kaznenog djela nije radilo o stjecanju znatne imovinske koristi drugome, jer je sud prvog stupnja na taj način u odnosu na sve radnje tog produljenog kaznenog djela opisane u alinejama b) do e) utvrdio da je u pitanju samo stjecanje neimovinske koristi drugim osobama, to je u pobijanoj presudi produljeno kazneno djelo pravno označeno kao kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 61. KZ/97.

12.1.1. U obrazloženju pobijene presude u odnosu na ovu spornu okolnost kakva je korist ostvarena djelom iz toč. 1. alineje e) sud prvog stupnja (str. 77., drugi odlomak) navodi da iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka M. B. proizlazi da „… [u]činjenim ispravcima Urbanističkog plana uređenja S. je za kazetu N1-3 povećan maksimalni koeficijent iskoristivosti sa 3,5 na 4,5, čime je povećan BRP te je promijenjena nadzemna visina s P+6, umjesto P+5+potkrovlje, …da je [o]vdje izmjena bila zbog smanjenja parcela, umanjene parcele dalo je rezultat da se može graditi nadzemno 3.433,07 m2 (KIS=4,3789) pa se povećanjem KIS-a nadoknadila razlika BRP, umjesto 3510 m2, povećala se površina stanova i ostalih prostora od 378 m2.“

12.1.2. U nastavku obrazloženja (str. 77., zadnji odlomak i str. 78. prvi odlomak) sud prvog stupnja nadvodi „… [u] nalazu i mišljenju vještakinje M. B., s rasprave od 28. rujna 2018., proizlazi da se promjenom KIS-a i KIG-a u prostornom planu mijenja vrijednost investicije a ne vrijednost zemljišta, …. [u]pitana da pojasni odnos cijene zemljišta i vrijednost investicije navodi da ukupni prihod, dobit, određene investicije čini ono što ostaje kad se odbiju svi troškovi, pa tako i cijena građevinskog zemljišta na kojoj se gradila ta investicija, …[r]ealizacijom investicije, dakle, cijena zemljišta ostaje ista.“

12.1.3. Iz tih razloga, prihvaćajući navedeni nalaz i mišljenje vještakinje M. B. sud prvog stupnja obrazlaže izmjenu činjeničnog i zakonskog opisa te pravne kvalifikacije ove točke presude ukazujući da iz takvog nalaza proizlazi da je učinjenim ispravcima UPU S. došlo do povećanja vrijednosti investicije, a ne vrijednosti zemljišta, kako je to navedeno u ispravku optužnice od 08. veljače 2019., pa budući da tu okolnost nije bio ovlašten mijenjati, jer bi njenom izmjenom povrijedio identitet optužbe, presudio je kao u izreci svoje presude.

12.2. Međutim, osnovano USKOK u žalbi ukazuje da se sud prvog stupnja u obrazloženju uopće ne osvrće na prethodni nalaz i mišljenje vještakinje M. B. od 31. ožujka 2015. (list 4706-4807) u kojem je, na okolnost predmeta vještačenja iz naloga USKOK-a o utjecaju inkriminiranih izmjena urbanističkih planova na cijenu tržišne vrijednosti nekretnina (UPU V., UPU Z. C.-S., UPU R., UPU F. i UPU S.), najprije u dijelu pod toč. II., u kojem je na općenit način obrazlagala koji se parametri i kriteriji u tom pravcu imaju primijeniti te je, između ostalog, navela „…povećanje Kig koeficijenta izgrađenosti i Kis koeficijenta iskoristivosti svakako znači povećanje vrijednosti građevinskog zemljišta na kojem se planira graditi, … da izračun prostornih pokazatelja-elementa idejnog projekta za lokacijsku dozvolu u kalkulacijama za isplativost gradnje vrlo je važan i procjeni vrijednosti zemljišta mora se pristupiti s dužnom pažnjom“. Potom je vještakinja za svaki od prostornih planova

I Kž-Us 114/2019-14

u točkama III. do VIII. obrazlagala na koji su način uslijed izvršenih spornih izmjena u planovima došlo do promjena tržišne vrijednosti predmetnih parcela nalazeći da se vrijednost za svaku česticu znatno povećala u odnosu na vrijednost koju su imale u vrijeme kupnje pa je za parcelu na lokaciji V. istaknula da je povećanje od najmanje 76.243,80 Eura, za zemljište na lokaciji S. povećanje od 2.894.164,92 Eura, za zemljište na lokaciji R. povećanje od najmanje 5.868.998,10 Eura, za zemljište lokacije F.-i. povećanje od najmanje 67.243,80 Eura, a za česticu na lokaciji S. je povećanje od najmanje 50.870,23 Eura bruto. U točki IX. navedenog nalaza i mišljenja vještakinja M. B. je iznijela zaključak i mišljenje u kojem je između ostalog navela „… da [p]orast prometne vrijednosti zemljišta nastaje već kada se donese odluka o izradi urbanističkih planova, a daljnji porasti nastaju kada se planovi donesu, ….da [v]ećim stupnjem izgrađenosti građevinske čestice raste i njena prometna-tržišna vrijednost.“ Obrazlažući izmjene u UPU S. vještakinja ističe da je povećan maksimalni koeficijent iskoristivosti s 3,5 na 4,5 što je kvalitetnije podloga za povećanje BRP-a kod izrade lokacijske dozvole te je promijenjena nadzemna visina na P+6, umjesto P+5+potkrovlje pri čemu je izmjena bila zbog smanjenja parcela, zbog čega se povećanjem mogućnosti gradnje nadzemno 3.433,07 m2 (Kis=4,3789 manji od 4,5) nadoknadila razlika BRP-a za 283,32 m2 (prije je BRP bila 3.149,75 m2) tako da je spornim ispravkom povećana vrijednost građevinskog zemljišta zbog povećanja GBP-a od najmanje 50.870,23 Eura bruto. Na temelju takvog nalaza i mišljenja protiv optuženika Ž. H., D. J., J. V. B., I. F., V. B., G. A. P. kao supočinitelji kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97, a opt. P. M. i A. G. kao poticatelja, je podignuta je prvotna optužnica od 11. lipnja 2015. u kojoj su se oni pod toč. 1. teretili da bi raznim investitorima na inkriminirani način povećanjem vrijednosti zemljišta pribavili znatnu imovinsku korist od preko 60 milijuna kuna (konkretno, imovinsko pravni zahtjev od 26. rujna 2016. na listu 524-526 je postavljen na iznos od 68.657.972,57 kuna). Kod ovakvog pisanog nalaza i mišljenja, da je u pogledu svake sporne izmjene u urbanističkim planovima investitorima zbog povećanja mogućnosti gradnje ostvarena znatna imovinska korist, vještakinja M. B. je u potpunosti ostala u svom usmenom nalazi koji je izložila na raspravi od 25. rujna 2017. navodeći između ostalog (list 5379,) da se „…[p]ovećanjem uvjeta mogućnosti gradnje, što znači urbanističko-tehničkih parametara i prenamjenom prostora, povećava vrijednost zemljišta na kojem je izgradnja predviđena i to kako kod komercijalne gradnje tako i kod privatne gradnje…, da podatke koje je navela u vještačenju mogu biti mjerilo pojedinačne cijene zemljišta na određenom području te da se radi o provjerljivim podacima…“. Na raspravi održanoj 16. listopada 2017. vještakinja također u biti ostaje kod prethodno istaknutih navoda kao i na raspravi od 17. listopada 2017., a na izričit upit zamjenice ravnatelja USKOK-a je navela (list 5392) „… da ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja sa stranice 7. (list 4712 spisa) gdje je istaknula da povećanje Kig koeficijenta izgrađenog i Kis koeficijenta iskoristivosti svakako znači povećanje vrijednosti građevinskog zemljišta na kojem se planira graditi“.

12.2.1. Međutim, budući da je i pored ovakvog stava o povećanju vrijednosti građevinskog zemljišta na navedenim raspravama vještakinja u odnosu na UPU V. navela kako smatra da zbog toga što nije došlo do realizacije tog projekta nije povećana vrijednost zemljišta, USKOK je na raspravi od 13. studenog 2017. predložio, a potom taj prijedlog i ponovio na raspravi održanoj 9. srpnja 2018. (list 5549), da se provede dopunsko građevinsko vještačenje. Takav se prijedlog detaljno

I Kž-Us 114/2019-14

obrazlaže u podnesku od 10. studenog 2017. (list 5412-5413) u kojem USKOK ukazuje na proturječnost između dosadašnjeg nalaza i mišljenja vještakinje i njenog dopunskog nalaza izloženog na raspravi od 16. i 17. listopada 2017 u kojem tržišnu cijenu građevinskog zemljišta na lokaciji V. veže s okolnošću je li projekt realiziran. Prijedlog za dopunu vještačenja istaknut je na okolnost utjecaja inkriminiranih radnji na izmjene parametra gradnje zadanih u navedenim urbanističkim planovima V., C.- S., R. i F. i jesu li one bile od utjecaja na procjenu tržišne vrijednosti nekretnina i u kojem iznosu, te postoj li razlika u vrijednosti učešća zemljišta u investiciji temeljem navedenih UPU-a i ispravaka i u kojem iznosu. Sud prvog stupnja prihvaća navedeni prijedlog USKOKa i 9. srpnja 2018. donosi nalog o provođenju dopunskog građevinskog vještačenja (list 5551-5552) u odnosu na istaknute okolnosti i to samo u odnosu na citirane urbanističke planove, ali ne i na UPU Svetice.

12.3. Vještakinja M. B. je u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 11. rujna 2018. (list 5566-5633) u biti potpuno izmijenila prethodni stav o utjecaju vrijednosti građevinskog zemljišta i spornih izmjena UPU-ova, na način da je, u sažetom, navela da je neovisno o izmjenama u planovima, bitno pitanje je li investicija realizirana, jer ako nije tada se samo može pretpostavljati koju bi cijenu nekretnine mogle postići na tržištu. Konkretno je u odnosu na UPU V. vještakinja navela (str. 5572) da se „… ne može utvrditi razliku odnosno iznos u vrijednosti učešća zemljišta u planiranoj a nerealiziranoj investiciji temeljem UPU-a i ispravke UPU-a jer nemamo nikakav dokaz (kupoprodajni ugovor) za eventualnu preprodaju tog zemljišta po nekoj cijeni koja bi se mogla uspoređivati s nabavnom cijenom.“ U odnosu na UPU Z. C.-S. vještakinja, između ostalog, ističe (str. 5583). da spornim ispravcima UPU-a nije došlo do nedopuštenog povećanja izgrađenosti jer je došlo do međusobnog usklađenja svih urbanističkih parametara kako na grafičkim prilozima tako i u tekstu, da investicija nije realizirana i nema nikakvu stvarnu vrijednost te se stvarna imovinska korist investitora može utvrditi samo temeljem stvarne realizirane građevine, a ne temeljem nerealiziranog projekta. Isti stav vještakinje o nemogućnosti prikaza tržišne cijene zemljišta iznosi i u odnosu na UPU R. (list 5591) koja investicija također nije realizirana niti ima dokaza da je preprodana, dok u odnosu na realizirane lokacije F. istok se ističe da „…ne postoji razlika u vrijednosti učešća zemljišta i investicije temeljem UPU-a i ispravaka jer investitor nije prodao zemljište (pa ostvario moguću zaradu zbog tržišnih uvjeta)…, da vrijednost projekta ne određuje vrijednost zemljišta (ona je samo dio od 15-20% vrijednosti investicije) nego je vrijednost projekta sveukupna vrijednost kompletne dobro projektirane građevine“ (list 5598). Za UPU Sesvete u odnosu na prvi ispravak UPU-a, u sažetom, vještakinja ističe da je njime veličina građevinske parcele smanjena za 1500 m2 a time i BRP za 525 m2 manje štio u financijskom učinku predstavlja za 624.000,00 Eura (4.680.000,00 kuna) manji bruto prihod (list 5603-5604). U zaključnom dijelu navedene dopune nalaza i mišljenja vještakinja kroz sumaran prikaz prethodnog nalaza ističe da vrijednost planirane investicije nema utjecaja na cijenu i vrijednost građevinskog zemljišta, odnosno da povećanje vrijednosti zemljišta investitor ima samo u situaciji ako svoje zemljište namjerava prodati. Vještakinja M. B. je na raspravi održanoj 28. rujna 2018 (list 5653-5655) iskazivala suglasno kao na raspravnim zapisnicima od 25. rujna 2017., 16. i 17. listopada 2017 te je izjavila da ostaje kod dopune nalaza i mišljenja od 11. rujna 2018., a upitana od strane predstavnika optužbe da pojasni razliku u svom nalazu i mišljenju od 31. ožujka 2015. (str. 8., 2. i 3. odlomak) s navodima iz

I Kž-Us 114/2019-14

toč. 3. dopune nalaza i mišljenja (list 67) u vezi cijene zemljišta i vrijednosti investicije, vještakinja je navela da ti navodi nisu u koliziji već su identični te da treba shvatiti da dobit čini ono što ostaje kada se odbiju troškovi pa tako i cijena građevinskog zemljišta na kojoj se investicija gradila, a cijena zemljišta ostaje ista. U odnosu na konkretne ispravke planova je ponovila da kada nije došlo do realizacije ili prodaje zemljišta vrijednost zemljišta se ne povećava bez obzira na povećanje KIS-a i KIG-a.

12.3.1. Nakon takve pisane i usmene dopune nalaza i mišljenja vještakinje USKOK je istaknuo prigovore zbog proturječja u nalazu i mišljenju vještakinje od 31. ožujka 2015. te njenih navoda s rasprave od 25. rujna 2017., i 16. i 17. listopada 2017. s dopunama nalaza i mišljenja jer je vještakinja prvotno zauzela stav da parametri za izgradnju za određenu česticu kao i namjena uređenosti utječu na vrijednost zemljišta, da bi u dopunskim nalazima ustvrdila da do povećanja vrijednosti zemljišta ne dolazi iako se navedeni parametri mijenjaju. Osim navedenog se ističe da vještakinja na raspravi nije odgovorila na sva pitanja koja su joj postavljena na ove sporne okolnosti te je uz to i istaknuta sumnja na točnost danog mišljenja s obzirom da je pisano dopunsko mišljenje od 11. rujna 2018. i da ga je vještakinja sama izradila sve do 40. stranice i da je dvojbeno je li provjeravala podatke koje je uzimala kao relevantne u tom dijelu nalaza i mišljenja. Zbog toga je na temelju čl. 318. ZKP/08-17 predloženo novo vještačenje. Sud prvog stupnja je na raspravi održanoj 18. listopada 2018. ovaj dokazni prijedlog USKOK-a uz druge dokazne prijedloge obrane odbio kao nevažne u smislu odredbe čl. 421. st. toč. 2. ZKP/08, s šturim obrazloženjem na raspravnom zapisniku (list 5666) da se predloženim dokazima ne bi utvrdile činjenice važne za odlučivanje o kaznenoj odgovornosti optuženika.

12.3.2. Međutim, sud prvog stupnja, na raspravi održanoj 29. siječnja 2018. (list 5859), nakon što su optuženici iznijeli svoje obrane, po službenoj dužnosti odlučuje ponovo ispitati vještakinju M. B., koja je potom na raspravi od 8. veljače 2019. u biti ostala kod svog stava iznijetog u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 11. rujna 2018. i iskaza od 28. rujna 2018.

12.3.3. USKOK nakon takvog nalaza i mišljenja vještakinje 8. veljače 2018. mijenja optužnicu, na način da samo u odnosu na alineju e) iz toč. 1. izreke optužnice ustrajava na tvrdnji da je predmetnim inkriminacijama TD E. d.o.o. pribavljena znatna nepripadna imovinska korist u iznosu od najmanje 378.474,51 kn, (a što prvostupanjski sud ne nalazi dokazanim već utvrđuje da je i tu u pitanju stjecanje neimovinske koristi), dok u odnosu na ostale radnje produljenog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. i st. 1. u vezi čl. 61. KZ/97 tvrdi da je investitorima ostvarena neimovinske korist.

12.4. Iz naprijed iznesene kronologije postupanja suda prvog stupnja u vezi građevinskog vještačenja, proizlazi da su žalbenim navodima USKOK-a dovedeni u sumnju zaključci suda prvog stupnja o tome da su opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. V. B. i opt. G. A. P. radnjama opisanim pod toč. e) izreke prvostupanjske presude kroz sporne izmjene UPU-a S. TD E. d.o.o ostvarili samo neimovinsku korist.

I Kž-Us 114/2019-14

12.4.1. Naime, niti ovom sudu drugog stupnja takvo postupanje građevinske vještakinje M. B., koja u prvom nalazu i mišljenju na potpuno nedvojben način ustvrđuje da se kroz sporne izmjene urbanističkih planova povećava vrijednost građevinskog zemljišta i to usmeno obrazlaže na raspravi, da bi naknadno taj stav potpuno promijenila i navela da izmjene u planovima nisu od utjecaja na tržišnu cijenu ukoliko se ne radi o preprodaji zemljišta ili realizacijom projekta u kojim tek slučajevima investitori ostvaruju dobit. U pravu je USKOK kada tvrdi da vještakinja za takav dijametralno različit stav u nalazu i mišljenju ne daje uvjerljivo obrazloženje te se ne vidi koje bi to naknadne okolnosti utjecale na takav zaokret u nalazu i mišljenju vještakinje u odnosu na ove sporne okolnosti. Naprosto je neuvjerljivo da vještakinja već u prvom nalazu ne bi pitanje građevinske vrijednosti zemljišta na koje se odnose izmjene UPU-a dovela u korelaciju s realizacijom projekta, odnosno naknadnom prodajom zemljišta, već je bezuvjetno i kategorički isticala da se spornim promjenama parametara u urbanističkim planovima povećava vrijednosti građevinskog zemljišta.

12.5. Prema tome, imajući u vidu sve navedene okolnosti, kao i daljnje žalbene tvrdnje USKOK-a o tome da je vještakinja pri izradi dopunskog nalaza i mišljenja prekoračila okvire tog vještačenja određenih nalogom suda prvog stupnja koji se uopće nije odnosio na UPU S., da je pri izradi tog dopunskog nalaza koristila dokumentaciju koju je uz podneska od 16. srpnja 2018. dostavio branitelj optužene J.

V. B. koja nije pročitana na raspravi, da je znakovito da se i u navedenom podnesku i u dijelu nalaza i mišljenja javljaju iste pravopisne greške i da je izgled tabelarnog prikaza iz nalaza (str. 17) i podneska (str. 9) identičan, a što da upućuje na zaključak da je vještakinja svoju dopunu nalaza izradila ne samostalno, već na temelju navedenog podneska, žalbeni prigovori USKOK-a u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja se ukazuju osnovanim.

12.6. U pogledu pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja vezano za nalaz i mišljenje vještakinje M. B. u pogledu kaznenog djela pod toč. 1. izreke pobijene presude osnovanima se u tom dijelu ukazuju i žalbe optuženika. Naime, sud prvog stupnja u odnosu na sve alineje iz toč. 1. izreke pobijene presude utvrđuje da je u pitanju stjecanje neimovinske koristi koja se sastoji pogodovanjem investitorima jer im se spornim promjenama u UPU-ovima pogodovalo povećavanjem mogućnosti gradnje, lakšom realizacijom projekta, smanjenjem troškova gradnje i omogućavanjem dobivanja potrebnih dozvola, pri čemu se sud prvog stupnja u obrazloženju presude u argumentaciji tih utvrđenja poziva na nalaz i mišljenje vještakinje M. B..

12.6.1. Međutim, s prvom optuženici ukazuju da je vještakinja u dopunama svog nalaza i mišljenja, između ostalog, navela npr. da su sporne izmjene bile zakonite i opravdane, da je u pitanju usklađenje parametara iz plana, da nije dolazilo do nedopuštenog povećanja izgrađenosti (UPU Z. C.-S.), da su lokacijske dozvole u potpunosti u skladu s izvornim planom i da su urbanističko-tehnički parametri unutar zadanih UPU-om i da odstupanja nema, niti postoji utjecaj na vrijednost investicije (UPU F.).

12.6.2. Prema tome, kako i u ovom dijelu dopunski nalazi vještakinje M. B. u znatnoj mjeri proturječe nalazu i mišljenju vještakinje od 31. ožujka 2015. koje sud prvog

I Kž-Us 114/2019-14

stupnja nije imao u vidu to se i u ovom pogledu činjenično stanje ukazuje pogrešno utvrđenim.

12.7. Iz naprijed navedenih razloga trebalo je djelomičnim prihvaćanjem žalbi USKOK-a, , opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. I. F., opt. V. B. i opt. G. A. P., u odnosu na toč. 1. pobijanu presudu ukinuti zbog toga jer se činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 61. KZ/97 za sada ukazuje pogrešno utvrđenim.

13. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će u pogledu građevinskog vještačenja s obzirom na naprijed ukazane primjedbe razmotriti mogu li se proturječnosti iz dosadašnjih nalaza i mišljenja vještakinje M. B. otkloniti ponovnim njenim ponovnim ispitivanjem u smislu odredbe čl. 317. ZKP/08-22, ili će se u smislu čl. 318. ZKP/08-22 zatražiti mišljenje novog vještaka. Ukoliko bi se određivalo novo vještačenje, s obzirom na specifičnost predmeta vještačenja, za vještaka bi po mogućnosti trebalo angažirati sudskog vještaka specijaliziranog za urbanizam (kao što je to i predlagala obrana u fazi prije potvrđivanja optužnice), a ne vještaka isključivo građevinske struke. Osim dokaza vještačenjem, na sporne okolnosti iz toč. 1. izreke optužnice, sud prvog stupnja će, izvesti i ostale do sada provedene dokaze, a po potrebi i druge te će njihovom savjesnom ocjenom, kako pojedinačnom, tako i na temelju ocjene svih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti, donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku čija izreka mora biti razumljiva i neproturječna kako sama sebi tako i razlozima koji će biti navedeni u obrazloženju.

13.1. U odnosu na alineju 1. a) izreke koju je sud prvog stupnja ispustio iz činjeničnog opisa produljenog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 61. KZ/97 treba ukazati da se njome uz opt. I. F. kao supočinitelji terete i opt. Ž. H., opt. D. J., opt. V. B. i opt. G. A. P.. Međutim, s obzirom da se opt. I. F. ne tereti (kao navedeni ostali optuženici) u okviru produljenog kaznenog djela i za djelo opisano u alineji e) izreke optužnice, koje se odnosi na pribavljanje drugome znatne imovinske koristi, a zbog čega se cijelo produljeno kazneno djelo i kvalificira po čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. KZ/97, to bi se, i za slučaj dokazanosti navoda tužitelja u pogledu toč. 1. alineje a) izreke optužnice, u odnosu na opt. I. F. radilo o zastari kaznenog progona zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ/97. Naime, u odnosu na ovog optuženika se ne može protezati kvalifikacija za teže produljeno kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. i 61. KZ/97 čija obilježja on svojim inkriminiranim postupanjem opisanim u alineji a) u kojoj se jedino navodi nije ostvario.

14. U odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. izreke pobijane presude.

14.1. Optuženi Ž. H., I. F. i opt. V. B. na gotovo identičan način pobijaju prvostupanjsku presudu u pogledu toč. 2. izreke navodeći da u izreci nije konkretizirano koji su to neistiniti podaci uneseni u službene isprave da bi takva isprava bila neistinita. Optuženi Ž. H. i opt. I. F. taj prigovor podvode pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17, jer da postoji proturječje između činjeničnog opisa i pravne kvalifikacije, odnosno izostanka razloga u obrazloženju, ili i kao povredu kaznenog zakona (opt. H.) jer da opis tog djela nema obilježja kaznenog djela, dok opt. V. B. ističe da se iz opisa kaznenog

I Kž-Us 114/2019-14

djela pod toč. 2. ne može utvrditi koje su izmjene izvršene u prostornoplanskoj dokumentaciji kroz ispravke prostornih planova jer da se u opisu kaznenog djela navode samo dokumenti u kojima se vrše promjene bez navođenja o kojima se ispravcima točno radi te tvrdi i da niti u obrazloženju pobijane presude nije naveden sadržaj intervencije u plansku dokumentaciju, iz čega bi proizlazilo da se i kod ovog optuženika radi o postupovnom prigovoru iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17.

14.1.1. Suprotno navedenim prigovorima u izreci presude pod toč. 2. alineja 1.-37. su u dovoljnoj mjeri opisana sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ/97 te takva izreka nije proturječna sama sebi, a u obrazloženju su izneseni dostatni razlozi kojima se argumentiraju utvrđenja iz izreke tako da se presuda može ispitati.

14.1.2. Naime, u preambuli izreke presude je jasno navedeno pod kojim je okolnostima opt. Ž. H., sačinjavao službene zabilješke kojima su se evidentirale i potvrđivale navodne tehničke greške uočene u odlukama o donošenju prostorno- planske dokumentacije grada Z. i S., znajući da se ne radi o pogreškama nego o sadržajnim izmjenama i dopunama prostorno-planske dokumentacije, te je opisano u kojim su okolnostima ostali supočinitelji takve službene isprave s neistinitim sadržajem potpisima ovjeravali i uporabili u službi, a u svakoj od alineja iz toč. 2. izreke pobijane presude je navedeno navodi o kojoj se konkretnim službenim zabilješkama radi, na koje se konkretne prostorne planove zabilješke odnose i o kojim Ispravcima Odluka o donošenju planova se radi. Dakle, u svakoj je alineji toč. 2. jasno navedeno da su predmet krivotvorenja službene isprave u koje su uneseni neistiniti podaci o tome da su u planovima uočene greške koje je potrebno ispraviti, iako su optuženici znali da se sadržajno radi o izmjenama planova, a za što je nadležna isključivo gradska skupština, čime je u dovoljnoj mjeri opisano da su takve služben isprave neistinite. Prema tome, kako nije sporno o kojoj se dokumentaciji radi, a iz predmetnih službenih zabilješki i ispravaka Odluka konkretnih planova koje se nalaze u spisu je vidljivo da se, u pravilu, radi o čitavom nizu izmjena u odgovarajućim planovima, koje zbog toga nije potrebno citirati u izreci, jer bi to izreku presude činilo preopširnom i teško razumljivom, nisu osnovani ovi prigovori opt. Ž. H., opt. I. F. i opt. V. B. jer je izreka pobijane presude u toč. 2. razumljiva, obrazloženje sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama te se presuda može ispitati, a opis inkriminiranih radnji sadrži sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ/97.

14.2. Optužena J. V. B. i u odnosu na ovaj dio presude u žalbi ističe gotovo istovjetne postupovne i materijalno pravne prigovore da nije mogla biti proglašena krivom za radnje u kojima nije niti navedena u alinejama pod 1.1. do 1.8. toč. 2. izreke pobijane presude, da je pod toč. 2. alineja 1.26. izreke navedeno da je V. B. potpisala sporni ispravaka DPU G. D. i da nije imala status službene osobe kroz inkriminirani period od 2. lipnja 2006. do 8. svibnja 2009. jer je pročelnica postala tek 1. travnja 2008. Na te prigovore se odnosi ono što je već rečeno u toč. 6.4. i 6.5. ove odluke, te se zbog nepotrebnog ponavljanja opt. J. V. B. u vezi ovih gotovo identičnih prigovora upućuje na taj dio obrazloženja.

14.3. Iz naprijed navedenih razloga nisu osnovani navedeni prigovori opt. Ž. H., I. F., opt. V. B. a i opt. J. V. B. jer sud prvog stupnja u odnosu na kazneno djelo pod toč. 2.

I Kž-Us 114/2019-14

izreke pobijane presude nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje njihove žalbe ukazuju, nije počinio povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08-17 na koju smjera žalba opt. Ž. H., a nije počinio niti povrede iz čl. 476. st. 1. ZKP/08-22 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

15. Svi optuženici koji su u ovom kaznenom postupku podnijeli žalbe protiv prvostupanjske presude u odnosu na toč. 2. izreke žalbe se zbog pogrešno, odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a njihovi brojni prigovori iz ovih žalbenih osnova su usmjereni prvenstveno na slijedeća utvrđenja suda prvog stupnja.

15.1. Brojni prigovori žalitelja odnose se na pitanje definiranja pojma greške u urbanističkim planovima. Naime, kao i u odnosu na toč. 1. i kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. i 1. u vezi čl. 61. KZ/97, u kojoj je opisani modus operandi vrlo sličan radnjama počinjenja opisanim u toč. 2. izreke, odlučnim se i u pogledu kaznenog djela iz čl. 312. st. 1. i 2. u vezi čl. 61. KZ/97 iz toč. 2. izreke ukazuje pitanje pravilnog tumačenja pojmova pogrešaka u urbanističkim planovima u kontekstu mogućnosti njihovih ispravaka, te pravilnog tumačenja pojmova izmjena i dopuna urbanističkih planova za koje je procedura istovjetna proceduri donošenja planova u G. s..

15.2. Sud prvog stupnja u pogledu tog spornog pitanja radi li se o ispravcima grešaka u planovima ili izmjenama i dopunama prihvaća tezu optužbe da su sporne promjene u urbanističkoj dokumentaciji u biti izmjene i dopune, a ne ispravljanje pogrešaka. Kao polazište u takvom zaključivanju sud prvog stupnja na str. 65. obrazloženja, pozivom na propise koji su se primjenjivali u inkriminirano vrijeme, odredbe čl. 57. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“ broj 30/94, 68/98, 100/04) i na čl. 102. Zakona o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“ broj 76/07 i 38/09), ističe da niti jednom odredbom citiranih propisa koji su se primjenjivali u spornom razdoblju nisu predviđale mogućnost mijenjanja prostorno planske dokumentacije putem ispravaka, već su se mogli mijenjati isključivo u proceduri izmjene i dopuna, bez obzira na razloge izmjene.

15.3. Nadalje, sud prvog stupnja se u obrazloženju potom poziva na Dopis Ministarstva od 30. studenog 2011. (list 122-124) iz kojeg proizlazi da je to Ministarstvo uvidom ispravke odluka te sadržaj objavljenih tekstova ispravaka odluka, utvrdilo da se u pretežitom broju radi o ispravcima odluka koje su u svojoj naravi izmjene i dopune, a što je protivno odredbi čl. 102. Zakona o prostornom uređenju i gradnji kojom je određeno je da se izmjene i dopune dokumenata prostornog uređenja izrađuju i donose prema postupku, koji je propisan za njihovu izradu i donošenje ako zakonom nije određeno drugačije. Također da je na opisan način utvrđeno da se ispravci odluka dani po tajniku G. s. ne mogu se smatrati općim aktima prostornog uređenja, odnosno, dokumentima prostornog uređenja, koje u skladu s odredbama Zakona o prostornom uređenju i gradnji, može donijeti samo G. s.. Nadalje, sud prvog stupnja se u argumentaciji poziva i na nalaz inspekcijskog nadzora Urbanističke inspekcije navedenog Ministarstva (list 125-152 spisa) u kojem je navedeno da se promjene, koje su učinjene spornim ispravcima provode u postupku izmjene i dopune prostornog plana, budući da je da se odredbom čl. 60. st. 6. Zakona o prostornom uređenju i gradnji propisano je da u slučaju međusobne

I Kž-Us 114/2019-14

neusklađenosti dokumenata prostornog uređenja, predstavničko tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, mora odlučiti u roku od najviše tri mjeseca o izmjeni i/ili dopuni, odnosno, o stavljanju izvan snage neusklađenog dokumenta prostornog uređenja.

15.4. Sud prvog stupnja dijelom citira i mišljenje Ministarstva od 28. siječnja 2010. i Upute Ministarstva od 17. svibnja 2012. (list 4664-4665 spisa) iz kojih proizlazi „… da se (tehničkom) greškom smatra podatak, tekst, oznaka, pokazatelj koji se (ne) nalazi u elaboratu i odluci o donošenju određenog prostornog plana, a može se dokazati da je bio u prijedlogu prostornog plana u javnoj raspravi na koji nije bilo primjedbi ili da je propušteno prihvaćenu primjedbu na odgovarajući način uključiti u kartografski i/ili tekstualni dio prostornog plana, kao i da izvorni akt, usvojen od strane nadležnog tijela, ne odgovara objavljenom aktu, odnosno, da se pomoću priznate javne isprave može dokazati pogrešno ili netočno navođenje podataka“.

15.5. Ukazujući da se neosnovano optuženici pozivaju na dopis Ministarstva, klasa: 350-02/03-01/0005, urbroj: 531-09-03-2 – obavijest o ispravku greške u Prostornom planu uređenja općine L. od 29. travnja 2003. (str. 157 spisa) u kojem je dana uputa općini L. da je ispravak greške u postupku donošenja Prostornog plana uređenja općine L. potrebno ispraviti na način da se u Službenom glasilu općine objavi zaključak Općinskog vijeća o ispravci ove greške, jer da se radi o slučaju koji nije vezan za G. Z. koji nema općinsko vijeće, sud prvog stupnja utvrđuje da se u pogledu kaznenog djela iz toč. 2. izreke nije radilo o ispravljanju tehničkih grešaka u prostorno-planskoj dokumentaciji. Sud prvog stupnja utvrđuje da su opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. I. F., opt. V. B. i opt. G. A. P. znali da su sadržajno u pitanju izmjene i dopune za čije je donošenje isključivo nadležna G. s., te na temelju ovih dokaza nalazi dokazanim da je na taj način opt. Ž. H. u naveden službene zabilješke kao službene isprave unio neistinite podatke i da su ostali navedeni optuženici takve službene isprava s neistinitim sadržajem potpisima ovjerili te ih upotrijebili u službi kao istinite.

16. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao ispravnu navedenu argumentaciju suda prvog stupnja ocjenjujući da optuženici koji su proglašeni krivim zbog kaznenog djela opisanog u toč. 2. izreke pobijane presude zbog kaznenog djela iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ/97 svim svojim brojnim činjeničnim prigovorima nisu s uspjehom doveli u sumnju ispravnost zaključaka suda prvog stupnja.

16.1. Naime, iako se čini osnovanim prigovor optuženika da je proturječan zaključak suda izložen na str. 65. obrazloženja pobijane presude o tome da tada važećim pozitivnim propisima nije bila predviđena mogućnost mijenjanja prostorno planske dokumentacije putem ispravaka te da su se planovi bez obzira na razloge izmjene mogli mijenjati isključivo u proceduri izmjene i dopuna, jer da to ne proizlazi iz iskaza svjedoka A. M. T., D. P. B., A. M. T., V. C.-C., D. Ž., J. M. i K. K. (str. 66. 4. odlomak obrazloženja) za koje sud ustvrđuje da opisuju jasnu proceduru objave ispravaka i da je na temelju njihovih iskaza bilo jasno utvrđeno u kojim situacijama se dokumenti prostornog uređenja mogu mijenjati kroz objavu ispravaka, niti da takav zaključak proizlazi iz uputa Ministarstva dana 17. svibnja 2012. te čl. 124. Poslovnika Gradske skupštine Grada Zagreba (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 14/00, 1/02, 3/02,

I Kž-Us 114/2019-14

14/04 i 18/05), koji se također odnose na procedure ispravaka grešaka, suštinski se ne radi o pogrešnom zaključivanju suda prvog stupnja.

16.1.1. Naime, sud prvog stupnja je u obrazlaganju svog stava zašto ne prihvaća obrane optuženika da se u konkretnim slučajevima nije radilo o ispravcima grešaka u prostorno planskoj dokumentaciji, već su sadržajno u pitanju izmjene i dopune, ukazao da prema Zakona o prostornom uređenju, odnosno prema Zakonu o prostornom uređenju i gradnji, kao pozitivnim propisima koji se imaju primijeniti na oblast prostornih planova, postupak ispravaka grešaka u donošenju planova nije posebno normiran, već je normiran samo postupak izmjena i dopuna prostornih planova. Na taj je način sud prvog stupnja pravilno ukazao na važnost koju zakonodavac daje proceduri mijenjanja urbanističkih planova jer propisuje samo mogućnost mijenjanja planova kroz postupke izmjene i dopune, u složenoj proceduri koja je istovjetna postupku donošenja urbanističkih planova, dakle, izuzetno restriktivno.

16.1.2. S druge strane, sud prvog stupanja ukazuje zašto ne prihvaća obranu da su sporne izmjene planova ispravci grešaka, pozivajući se na iskaze navedenih svjedoka (str. 66., 4. odlomak obrazloženja) koji su se očitovali o tome kakva je procedura u vezi ispravaka grešaka, na čl. 124. Poslovnika Gradske skupštine koji se odnosi na ispravke grešaka i na citiranu Uputu Ministarstva od 17. svibnja 2012. U navedenom kontekstu, a imajući u vidu citirani nalaz upravne inspekcije Ministarstva (list 125-152) iz kojeg se vidi o kakvom se značajnom obimu mijenjanja planova radi i o kojem broju slučajeva ispravaka je riječ, ukazivanje suda prvog stupnja na potrebu suštinskog razlikovanja pojma ispravka pogrešaka, čija je procedura propisana kroz upravne postupovne propise, od pojmova izmjena i dopuna prostornih planova, kao instituta koji su propisani isključivo normama odgovarajući propisa iz područja urbanizma, nije proturječno kako to smatraju žalitelji. Sud prvog stupnja na taj način ukazuje da je razlika između ispravaka pogrešaka i izmjena i dopuna planova toliko evidentna te zaključuje da su optuženici s obzirom na svoja zaduženja i kvalifikacije znali da se u svim spornim slučajevima nije radilo samo o ispravljanju pogrešaka već o izmjenama i dopunama planova.

16.2. Žalbama optuženika se bezuspješno problematizira pitanje mogućnosti primjene nalaza urbanističke inspekcije od 18. studenog 2011. jer da je nadzor proveden nekoliko godina nakon vremena inkriminacije i u okolnostima kada je Ministarstvo promijenilo svoj prijašnji stav u vezi mogućnosti mijenjanja urbanističkih planova putem ispravaka (koji je bio izražen npr. u mišljenju Ministarstva od 4. prosinca 2003. i dopuna tog mišljenja od 10. prosinca 2003. u vezi DPU S.-V.), zatim zbog toga što nadzor inspekcije nije proveden u sukladnosti s odredbom čl. 292. Zakona o prostornom uređenju i jer se radi o aktu koji je donesen samo u formi dopisa, a ne rješenja koji bi imalo pravne učinke.

16.2.1. Međutim, sud prvog stupnja je potpuno pravilno na temelju navedenog nalaza Urbanističke inspekcije, tijela uprave unutar Uprave za inspekcijske poslove Ministarstva, utvrdio da se sporne intervencije u urbanističkim planovima navedenim u alinejama 1-37 toč. 2. izreke pobijane presude nisu mogle provesti kao ispravci grešaka već samo kroz postupak izmjena i dopuna. Iako je točno da upravna

I Kž-Us 114/2019-14

inspekcija u konkretnom slučaju nije provodila mjere nadzora u smislu odredbe čl. 292. Zakona o prostornom uređenju i gradnji (što je i objašnjeno u dopisu Ministarstva od 18. studenog 2011., list 158), radi se o nalazu nadležnog tijela državne uprave koje je po ovlaštenju skupštine Grada Zagreba, provelo mjere u smislu čl. 291. Zakona o prostornom uređenju i gradnji. Naime iz te odredbe nedvojbeno proizlazi da urbanistička inspekcija osim provođenja inspekcijskog nadzora nad općim i pojedinačnim aktima, uvjetima rada nadziranih osoba ovlaštenih za izradu dokumenata prostornog uređenja, poduzima i druge mjere određenih tim zakonom. Nadalje, nalaz inspekcije je dan sukladno pravilima struke o čemu je iskazivala svjedokinja D. P.-B., tadašnja načelnice Urbanističke inspekcije, navodeći da je u navedenom nadzoru sudjelovalo oko 14 arhitekata i građevinski inspektor. Budući da je nalaz inspekcije sačinjen sukladno tada važećim propisima, pravilno ga je sud prvog stupnja u dokaznom postupku cijenio kao dokaz kojim se mogu utvrđivati odlučne činjenice.

16.3. Kraj takvog stanja svari, prigovori da je starija upravna praksa još od osamdesetih godina prošlog stoljeća bila takva da su se greške u planovima ispravljale kroz ispravke, a ne izmjene i dopune, su promašeni, jer se moguća prijašnja rješenja u takvom postupanju koja su sukladno tada važećim propisima, nisu mogla jednostavno aplicirati na postupke koji su provođeni daleko kasnije i koji su bili regulirani novijim propisima, Zakonom o prostornom uređenju, odnosno Zakonom o prostornom uređenju i gradnji.

16.4. U odnosu na pozivanje optuženika na mišljenje Ministarstva uređenja od 29. travnja 2003., a na koji se žalitelji pozivaju opravdavajući svoje postupanje u mijenjanju planove kroz ispravke i koje se citiralo u spornim službenim zabilješkama, svjedokinja D. P.-B. je objasnila da se radilo o točno određenoj situaciji koja se odnosila na jedan prostorni plan te se nije radilo o naputku Ministarstva koji bi bio općenito primjenjiv. Ukazala je da se radilo o slučaju da u postupku donošenja plana nije bila prihvaćena primjedba koja nije objavljena zbog čega je stav Ministarstva bio da je u takvoj situaciji moguć ispravak o kojem treba odlučiti Općinsko vijeće. Ova značajna okolnost, a koju optuženici previđaju, da je i u tom mišljenju kao i u mišljenju Ministarstva od 4. prosinca 2003. i dopuna tog mišljenja od 10. prosinca 2003. u vezi DPU S.-V., na koje se žalitelji upravo i pozivaju, navedeno da takve izmjene prostornih planova moraju biti usklađene s ostalim planovima, a vodeći prije svega o volji zastupnika.

16.5. Dakle, evidentno je da je i prijašnji stav Ministarstva u pogledu mijenjanja urbanističkih planova bio restriktivan jer je ukazivao da se planovi ne mogu mijenjati zaobilazeći volju predstavničkih tijela, kao što je to učinjeno u konkretnom slučaju.

16.6. Prema tome, kada se ima u vidu navedeni nalaz urbanističke inspekcije, da je u pitanju toliko velik broj ispravaka planova, da se izvjesno nije radilo samo o ispravljanju tehničkih pogrešaka koji bi nedvojbeno mogao ispraviti tajnik G. s. na temelju čl. 124. tadašnjeg Poslovnika Gradske skupštine, odnosno odgovarajuće odredbe Zakona o opće upravnog postupka kao postupovnog propisa kojeg primjenjuju upravna tijela, a nije sporno da optuženici nisu, i pored postojanja dvojbi (zbog čega su nesporno i organizirani sastanci na kojima su prema tvrdnjama opt. G.

I Kž-Us 114/2019-14

A. P. nazočili osim drugih ovlaštenih osoba iz gradskih struktura ona i opt. Ž. H.) bar opreza radi niti u jednom od spornih slučajeva odlučili zatražiti mišljenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja (kao što je to npr. učinjeno 2003. u predmetu S.- V.), utvrđenja suda prvog stupnja, da su znali da nisu u pitanju ispravci grešaka, već da se u biti radi o izmjenama i dopunama planova, ukazuju se pravilnima.

16.7. Žalbene tvrdnje da su nadležno Ministarstvo i Uprava za inspekcijske poslove u sporno vrijeme znala za ovakav način ispravljanja grešaka u planovima i da nisu u tome našli ništa sporno (opt. G. A. P. u žalbi navodi da je npr. takav nadzor upravna inspekcija izvršila 12. srpnja 2007.), da su na temelju spornih ispravaka, koji su objavljeni u Službenom glasilu Grada Zagreba i s kojima su zastupnici Gradske skupštine bili upoznati izdavane lokacijske dozvole, da je Visoki upravni sud rješavajući u upravnim sporovima identične ispravke planova prihvaćao kao sastavnim dijelovima prostornih planova, da je Ministarstvo od 24. lipnja 2016. danom Općini V. o mogućnosti ispravaka grešaka u prostornom planu bilo isto kao što je bio stav optuženika kojeg su imali u inkriminiranom periodu, nisu osnovane jer se njima ne opovrgava pravilnost zaključaka sud prvog stupnja.

16.7.1. Eventualni prijašnji i naknadni propusti u uočavanju nezakonitog pojedinačnog postupanja, kao niti izdvojen primjer u kojem Ministarstvo jedinici lokalne uprave i samouprave daje uputu kako izraditi pročišćene grafičke prikaze nisu relevantni, kao što nisu relevantni niti izdvojeni primjeri iz prakse upravnog sudovanja koja je nedvojbeno imala drugačiju činjeničnu i pravnu podlogu. Isto se odnosi na žalbene prigovore da sporni ispravci nisu poništeni već ostali na snazi i na temelju njih su izdavane lokacijske dozvole. Naime, u dopisu Ministarstva od 30. studenog 2011. je navedeno da ispravci Odluka ne proizvode pravne učinke i ne mogu se primijeniti u izdavanju pojedinačnih akata kojima se odobrava zahvat u prostor odnosno građenje, tako da je irelevantno eventualno drugačije (nepravilno) postupanje nadležnih upravnih tijela kod izdavanja lokacijskih dozvola. Jednako tako, to što su se zastupnici skupština naknadno mogli upoznati s spornim izmjena planova jer su odluke o ispravcima bile objavljene u službenom glasilu je također neodlučno, budući da je kroz inkriminirani način postupanja zaobiđena zakonska procedura po kojoj o mijenjanju planova nužno odlučuju zastupnici.

16.7.2. Nadalje, s obzirom na svoje stručne spreme, radno iskustvo te rukovodeće pozicije koje su optuženici kao službene osobe imali u okviru svojih upravnih tijela Grada Zagreba, a u čije nadležnosti ulaze i propisi iz prostornog uređenja, neprihvatljive su žalbene tvrdnje opt. D. J. i opt. V. B. da su spornu dokumentaciju potpisivali samo u okviru propisane procedure, opt. J. V. B. da kao diplomirana arhitektica i stručni planer nije imala razloga za dvojbu u vezi postupka ispravaka urbanističkih planova koje su provodile nadležne službe i opt. A. A. P. da ona kao tajnica G. s. kao niti djelatnici Stručne službe nema stručna znanja o poslovima prostornog planiranja. Radi se o neuspjelom pokušaju navedenih optuženika da marginaliziraju svoje uloge, sve radi izbjegavanja kaznene odgovornosti.

16.8. Protivno tvrdnjama opt. G. A. P. sporne službene zabilješke jesu službene isprave koje su donesene u funkciji Ispravka Odluka navedenim u toč. 1. alineja 1-37

I Kž-Us 114/2019-14

i za ta je utvrđenje sud prvog stupnja u obrazloženju iznio razloge koje kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

16.9. Optužena G. A. se u žalbi poziva na dopis Ministarstva od 18. studenog 2011. kao dokaz da ispravci planova navedenim u toč. 2. alinejama 1.1., 1.6., 1.7., 1.9., 1.13., 1.15., 1.16., i 1.20. imaju i obilježja tehničke pogreške. Međutim, iako je točno da iz navedenog dopisa proizlazi (str. 162-163) da ispravci u tim planovima imaju obilježja i obilježja tehničkih pogreška, uz navedeno se ističe da te promjene u planovima imaju jednako tako i obilježja i izmjena i dopuna, a što i jest predmet inkriminacije.

16.10. Nalaz i mišljenje vještakinje M. B. se odnosio na okolnosti iz toč. 1. izreke optužnice, tako da se opt. J. V. B. i opt. G. A. P. neosnovno u odnosu na utvrđenja suda prvog stupnja iz toč. 2. pozivaju na dio njenog iskaza u kojem je navela da ispravke smatra logičnim i ispravnim. Osim toga, vještakinja M. B. je izrijekom (str. 5387 i 5655) navodila da ne zna koja se procedura trebala provoditi u vezi spornih mijenjanja planova, tako da su i ovi prigovori neosnovani.

16.11. Optuženi Ž. H., opt. I. F. i opt. G. A. P. nastoje osporiti pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja iz pobijane presude na način da svoja postupanja opravdavaju nužnošću provođenja urbanističkih planova s tezom da su sami po sebi urbanistički planovi, ako se ne provode, beskorisni. Nadalje, tvrde da u situaciji kada se zbog evidentnih pogrešaka u donošenju planova zbog toga ne mogu izdavati lokacijske dozvole, potrebno ovlaštenim osobama ostaviti mogućnost da kroz diskrecione odluke odluče što se u planovima može mijenjati kroz ispravke grešaka, a što kroz proceduru izmjena i dopuna. Ističu da se na taj se način ostvaruje društveni interes jer se planovi realiziraju kroz izdavanje lokacijskih dozvola, a da će se u slučaju neosnovanosti zahtjeva za izdavanje takve dozvole zbog neusklađenosti s urbanističkim planom donijeti rješenje o odbijanju zahtjeva na koje stranka ima pravo žalbe o kojoj odlučuje nadležno Ministarstvo.

16.11.1. Međutim, o značaju urbanističkih planova već je bilo govora u obrazloženju ove odluke i o konzervativnom pristupu pri mijenjanju planova (toč. 15.1.) tako da je neprihvatljiv stav o potrebi diskrecionog odlučivanja na koji će se način ići u mijenjanje planova i da se sporni ispravci ne mogu smatrati protupravnim jer će se ionako tek u fazi izdavanja lokacijskih dozvola odlučivati usklađenost planova i zahtjeva investitora i njegovog idejnog projekta. Tako značajni zahvati u sporne urbanističke planove koji su navedeni u toč. 2., alineja 1-37, a na koje ukazuje nalaz urbanističke inspekcije, ne mogu biti predmetom diskrecionih odluka određenih službenih osoba tijela uprave. Strogost procedure u izmjenama i dopunama urbanističkih planova o kojima odlučuju zastupnici kao izabrani predstavnici ljudi koji žive na prostoru koji se urbanizira, bez obzira na njeno trajanje, upravo je jamac zakonitosti u postupku donošenja tako značajnih propisa i ne može biti zbog pragmatičnih razloga zaobiđena. Davanje mogućnosti diskrecionog odlučivanja samo određenim osobama osoba da promjene urbanističkih planova od slučaja do slučaja provode kroz ispravke grešaka otvorilo bi prostor pogodovanja pojedinim investitorima te bi se stvorilo plodno tlo za korupciju, što je u ovim okolnostima kada se u pogledu korupcije stvara klima nulte tolerancije, apsolutno neprihvatljivo.

I Kž-Us 114/2019-14

16.12. Pitanje motiva za ovakvo postupanje, kojim se sud prvog stupnja nije bavio, a na što u svojim žalbama ukazuju opt. J. V. B., opt. V. B. i opt. G. A. P., sve u kontekstu izostanka motiva da postupaju nezakonito, kraj njihovog dosadašnjeg dugogodišnjeg zakonitog rada u službi i činjenice da se nije pogodovalo određenim osobama, nema taj značaj kojeg mu oni pridaju. Naime, motiv u konkretnom slučaju nije odlučna činjenica koju je sud trebao utvrđivati. Moguće je da se radilo samo o želji optuženika da se kroz krivotvorenje službenih isprava na nezakonit način išlo na pojednostavljivanje i ubrzavanje složenog postupka izmjene spornih planova, ali je isto tako moguće da se namjerno kroz brojne promjene planova putem ispravka, stvara praksa u kojoj je faktička mogućnosti kontrole izmjena planova manja, čime se otvara mogućnost pogodovanja određenim investitorima, kao što je to uostalom predmet optužbe pod toč. 1. izreke optužnice.

16.13. Optužena J. V. B. i opt. G. A. P. u žalbama daju svoju ocjenu iskaza niza svjedoka ispitanih u ovom kaznenom postupku, no, budući se njihovi iskazi u vezi ovog dijela presude u biti odnose na nesporne okolnosti postojanja dvojbi u proceduri mijenjanja planova i održavanja više sastanka vezano za te dileme, te prigovore u vezi iskaza svjedoka nije potrebno posebno komentirati. Isto se odnosi i na niz drugih manje značajnih prigovora koji su istaknuti u opširnim žalbama navedenih optuženika, a na koje sve pojedinačno nije odgovoreno u ovoj odluci jer se i oni sadržajno svode na iste prigovore o kojima se ovaj sud već očitovao, a niti oni ne dovode u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja.

17. Iz naprijed navedenih razloga nisu osnovane žalbe opt. Ž. H., opt. D. J., opt. V. B., opt. I. F. i opt. G. A. P. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

18. Kako je ovom odlukom pod toč. III. izreke djelomičnim prihvaćanjem žalbi USKOK-a te opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. I. F., opt. V. B. i opt. G. A. P. ukinuta prvostupanjska presuda u odnosu na kaznena djela iz čl. 337. st. 1. u vezi čl. 61. KZ/97 opisano pod toč. 1. izreke osuđujućeg dijela prvostupanjske presude, preinačena je pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji za kazneno djelo iz čl. 312. st. 1. i 2. u vezi s čl. 61. KZ/97 opisano pod toč. 2. izreke zbog kojeg su prvostupanjskom presudom proglašeni krivima, na način da su im izrečene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine pri čemu je određeno da se optuženicima izrečene kazne zatvora primjenom uvjetne osude iz čl. 67. KZ/97 neće izvršiti ukoliko u roku provjeravanja od tri godine ne počine novo kazneno djelo. Pri tome je ovaj drugostupanjski sud kao pravilne prihvatio kaznene sankcije koje je ovim optuženicima zbog kaznenog djela iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ/97 utvrdio sud prvog stupnja.

18.1.1. Naime, sud prvog stupnja je ispravno ovim optuženicima kao otegotno cijenio upornost u počinjenju kaznenog djela koja se manifestirala kroz složenosti i osmišljenosti počinjenja te izraženom angažmanu te je imao u vidu i pogibeljnosti predmetnog kaznenog djela koje je počinjeno od strane ovih optuženika kao obnašatelja javnih službi koji su bili dužni postupati u skladu s zakonom i štiti javne interese, posebice Grada Zagreba i njegovih stanovnika jer su njihove odluke vezane

I Kž-Us 114/2019-14

za prostorno planiranje Grada Zagreba i od značaja su za urbanistički razvoj i izgled Grada.

18.1.2. Od olakotnih okolnosti sud prvog stupnja je svim optuženicima pravilno cijenio obiteljske prilike, činjenicu da su zaposleni i neosuđivani te protek vremena od počinjenja predmetnog kaznenog djela, opt. Ž. H. i da je odlikovan Spomenicom Domovinske zahvalnosti, a D. J. da je odlikovan Medaljom zasluga za narod. 18.2. Kraj takvog stanja stvari, budući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio i vrednovao olakotne i otegotne okolnosti, neosnovano se USKOK žalbi zbog odluke o kazni koje su navedenim optuženicima utvrđene za kazneno djelo iz čl. 312. st. 1. i 2. u vezi čl. 61. KZ/97 jer u biti, samo kroz drugačiju interpretaciju, ponavlja iste otegotne okolnosti koje je već utvrdio sud prvog stupnja (upornost, pogibeljnost), uz iznošenje i paušalnih tvrdnji da je Gradu Zagrebu nanesena nepopravljiva šteta kao i da su prouzrokovane dugotrajne posljedice na razvoj i izgled Grada Zagreba te kvalitetu života njegovih građana.

18.2.1. Suprotno navedenim žalbenim tvrdnjama te navodima da takve kazne neće ispuniti svrhu kažnjavanja u smislu generalne prevencije, Vrhovni sud Republike Hrvatske je kao pravilno izabrane i odmjerene prihvatio kaznene sankcije koje je za ovo kazneno djelo utvrdio sud prvog stupnja opt. Ž. H., opt. D. J., opt. J. V. B., opt. I. F., opt. V. B. i opt. G. A. P. te im je preinakom prvostupanjske presude u odluci o kazni izrekao iste kaznene sankcije smatrajući da ovim optuženicima nije potrebno izreći strožu društvenu osudu kako to pogrešno smatra USKOK. Za predmetno kazneno djelo iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ/97 je zapriječena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do pet godina, tako da će kazna zatvora u trajanju od jedne godine čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 67. KZ/97 odgođen kroz period kušnje od tri godine, ostvariti svrhu kažnjavanja u smislu individualne i generalne prevencije.

18.3. S druge strane nisu osnovane žalbe, opt. D. J., opt. J. V. B. i opt. V. B., koji se žalbe zbog odluke o kazni, u kojima oni navode da su im izrečene prestroge kaznene sankcije, a ne iznose niti jednu drugu okolnost koju ne bi imao u vidu sud prvog stupnja u pobijanoj presudi, kao što nisu osnovane niti žalbe opt. Ž. H., opt. I. F., i opt. G. A. P. koji se iz ove žalbene osnove ne žale, ali kako se svi žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a opt. I. F. i opt. G. A. P. i zbog povrede kaznenog zakona, to se u smislu odredbe čl. 478. ZKP/08-22 uzima kao da se žale i zbog odluke o kazni. Blažim kaznama od izrečenih ovom presudom ovim se optuženicima ne bi se u dovoljnoj mjeri izrazila društvena osuda za ovakvo pogibeljno postupanje, niti bi se svim ostalim građanima ukazalo na nedopustivost ovakvog postupanja i na pravednost kažnjavanja.

19. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 483., čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08- 22, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 26. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo, v.r.

I Kž-Us 114/2019-14