REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 389/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. d.o.o., OIB …, Bosna i Hercegovina, T., kojeg zastupa punomoćnica N. A.-S., odvjetnica u D., protiv tuženice Općina Ž. D., OIB …, S., koju zastupa punomoćnik J. P., djelatnik u Jedinstvenom upravnom odjelu tuženice, radi utvrđenja i dr., odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-489/2020-3 od 10. lipnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-1183/19 od 15. studenog 2019., u sjednici održanoj 26. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice i slijedom toga preinačava se presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-489/2020-3 od 10. lipnja 2020. i sudi:

Prihvaća se žalba tuženice i preinačava se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-1183/19 od 15. studenog 2019. i sudi:

Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 782/27 k.o. B. u površini 3367 m2, pa se nalaže tuženiku trpjeti provedbu parcelacijskog elaborata ovjerenog od Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar D., Klasa: 932-06/18-02/404, URBROJ: 541-28-01/2-18-3 od 20. kolovoza 2018. u zemljišnoj knjizi i upis prava vlasništva tužitelja na čest. zem. 782/27 k.o. B. u cijelosti.

Ukoliko se tužena opre ovoj tužbi, dužna je tužitelju naknaditi parnični trošak, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 57.987,50 kn (7.696,26 EUR-a) u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja pod točkom I. izreke utvrđeno je da je tužitelj vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 782/27 k.o. B. u površini 3367 m[2] , pa se nalaže tuženiku trpjeti provedbu parcelacijskog elaborata ovjerenog od Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar D., Klasa: 932-06/18-02/404, URBROJ: 541-28-01/2-18-3 od 20. kolovoza 2018. u zemljišnoj knjizi i upis prava vlasništva tužitelja na čest. zem. 782/27 k.o. B. u cijelosti, a pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 80.692,50 kuna.

2. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda Revd- 3502/2020 od 1. prosinca 2020. podnosi tuženica zbog pitanja:

„Jesu li ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na nekretnini, na kojoj je u zemljišnim knjigama još uvijek u cijelosti upisano Društveno vlasništvo a kao nosilac prava korištenja D. P. Z. S. R., i to na korist pravne osobe iz Bosne i Hercegovine kao pravnog slijednika nekadašnjeg stjecatelja prava korištenja na toj istoj nekretnini?“.

3. Tužitelj je odgovorio na reviziju.

5. Revizija je osnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je vlasnik točno određenog dijela kčbr. 782/9 k.o. B. u površini od 3367 m[2] , koji je parcelacijskim elaboratom, čija se provedba također zahtijeva, označen kao novoformirana kčbr. 782/27 k.o. B..

7. Sudovi nižeg stupnja utvrđuju:

- da je Ugostiteljsko-turističko preduzeće '' L.'' iz T., Bosna i Hercegovina, 19. srpnja 1973. sklopilo Ugovor o prijenosu prava korištenja uz naknadu s tadašnjom Socijalističkom Republikom Bosnom i Hercegovinom,

- da je prednik tužitelja predao zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na temelju navedenog Ugovora,

- da je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Z-1216/1973 od 15. siječnja 1974. ukinuto rješenje kojim je dopuštena uknjižba na temelju navedenog Ugovora i naložena uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja,

- da je prednik tuženice pokrenuo, i dijelom uspio, u parnici koja se vodila pod poslovnim brojem P-123/75, na način da je citirani ugovor utvrđen ništavim za površinu od 11540 m[2] ,

- da je tuženica uknjižena kao nositeljica prava korištenja predmetne nekretnine, koja je i dalje upisana kao društveno vlasništvo,

- da je tužitelj ˮ L. 'ˮ d.o.o. pravni sljednik Ugostiteljsko-turističkog preduzeća ˮ L.ˮ s potpunom odgovornošću, i da je isti kao takav prvotno bio u društvenom vlasništvu, a tek od 1995. u državnom vlasništvu, pa kako je prednik tužitelja ugovorna strana ugovora na temelju kojeg tužitelj tvrdi da je stekao posjed i vlasništvo nekretnine, postoji njegova aktivna legitimacija u ovom postupku,

- da je tuženica pasivno legitimirana kao sljednica Općine D. koja je uknjižena nositeljica knjižnog prava (jer ovaj upis stvara predmnjevu vlasništva na temelju samog zakona pa se jedino u odnosu na nju može zahtijevati promjena zemljišnoknjižnog stanja u korist tužitelja), budući da je Općina D. kao takva prestala postojati nakon Domovinskog rata te su na istom području formirane nove jedinice lokalne vlasti: Grad D., kao posebna jedinica, dok je područje katastarske općine B. od 1997., kada je nastala Općina Ž. D., faktično i katastarski sastavni dio navedene novonastale općine koja je na temelju Odluke Vlade Republike Hrvatske, Klasa: 940- 01/95-01/302, od 6. prosinca 1997. za nekretnine na svom području sljednica Općine D. koja je, kao takva, prestala postojati,

- da je uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodeta M. M. utvrđen položaj izgrađenih građevinskih objekata te je vještak na položajnoj skici identificirao i označio iste, kao i površinu od 3367 m[2] - koja odgovara razlici površine predmetne čestice kako je ista navedena u ugovoru o prijenosu prava korištenja i pravomoćnoj presudi Okružnog suda u Dubrovniku u predmetu poslovni broj P- 132/75,

- da je vještak M. M. pregledom parcelacijskog elaborata ovjerenog od Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar D., Klasa: 932-06/18-02/404, URBROJ: 541-28-01/2-18-3 od 20. kolovoza 2018. te formirane čest. zem. 782/27 k.o. B., potvrdio da ista odgovara te se temelji na dijelu nekretnine koji je prikazao u položajnoj skici iz lipnja 2016.,

- da je načelnik Općine Ž. D. potpisao parcelacijski elaborat i time potvrdio da mu je isti predočen, a tuženik je sudjelovao i u postupku identifikacije predmeta spora na licu mjesta u ovom postupku, pa je predmetnim elaboratom pravilno i potpuno određen predmet ovog spora, kao izgrađeno građevinsko zemljište,

- da je navedeni parcelacijski elaborat ovjeren od strane nadležnog državnog tijela (nadležnog ureda za katastar), čime je ovo tijelo kao nadležno potvrdilo da je isti izrađen sukladno pravilima struke i zakonskim propisima,

- da je D. p. z. SR Bosne i Hercegovine uknjižena kao nositeljica prava korištenja 29. svibnja 1973., na temelju prijedloga Republičkog javnog pravobranilaštva SR Bosne i Hercegovine od 25. svibnja 1973., dok je prethodno kao nositelj prava korištenja od 1969. bio uknjižen Republički sekretarijat za unutrašnje poslove Socijalističke republike Bosne i Hercegovine,

- da je na nekretnini označenoj kao čest. zem. 782/9 k.o. B., 1960. uknjiženo Društveno vlasništvo s organom upravljanja Narodnim odborom Općine D., da bi 1969. na temelju rješenja Skupštine Općine D. bilo uknjiženo pravo korištenja za izgradnju odmarališta i kampa u korist Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SR Bosne i Hercegovine, potom je 29. svibnja 1973. na temelju prijedloga Republičkog javnog pravobranilaštva SR Bosne i Hercegovine od 25. svibnja 1973. uknjiženo pravo korištenja Društveno političke zajednice SR Bosne i Hercegovine, a nakon toga 10. prosinca 1973., na temelju predmetnog Ugovora o prijenosu prava korištenja uz naknadu, uknjiženo je pravo korištenja Ugostiteljsko turističkog preduzeća L. iz T.; prema tome, da je Općina D. kao nositelj prava upravljanja predmetnom nekretninom u društvenom vlasništvu istu dodijelila tijelu Društveno političkoj zajednici SR Bosne i Hercegovine na korištenje, i to radi izgradnje odmarališta i kampa,

- da je Državnom sekretarijatu za unutarnje poslove rješenjem o građevinskoj dozvoli broj 05-729 od 16. travnja 1963. odobrena gradnja kamp naselja, dok iz Ugovora koji je prednik tužitelja 19. srpnja 1973. sklopio sa Socijalističkom republikom Bosnom i Hercegovinom proizlazi da je odredbom čl. 1. toč. 1. na prednika tuženika preneseno pravo korištenja k.č. 782/9 k.o. B. površine 14907 m[2] i k.č. 782711 k.o. B. površine 2000 m[2] , te pravo korištenja građevinskih objekata koji su izgrađeni na k.č. 782/9, 808/12, 781/3, 781/4, 778, 1431 i 1496 k.o. B., ukupne bruto površine 1141 m[2] ,

- da je rješenjem Okružnog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž 129/74 ukinuto prvostupanjsko rješenje kojim je dopuštena uknjižba prava korištenja prednika tužitelja na temelju predmetnog Ugovora i naložena uspostava prijašnjeg stanja jer je utvrđeno da je prijenos prava korištenja neizgrađenog zemljišta nezakonit ukoliko se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu,

- da je presudama Okružnog suda u Dubrovniku poslovni broj P-123/75 i Vrhovnog suda Hrvatske poslovni broj Gž-89/1983 pravomoćno utvrđeno da je predmetni Ugovor koji je sklopio prednik tužitelja ništav u dijelu koji se odnosi na prijenos prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta dijela čest. zem. 782/9 k.o. B. u površini od 11540 m[2] , te je odbijen zahtjev SR Bosne i Hercegovine da se utvrdi da je ista nositelj prava korištenja na nekretninama koje se sastoje od 17 zidanih stalnih objekata - bungalov kućica, restorana sa kuhinjom, recepcije, plinske stanice, garaža i ljetne bašte izgrađenih na čest. zem. 782/ 9 k.o. B., dok iz obrazloženja ovih odluka proizlazi da se iste temelje na zaključku da SR Bosna i Hercegovina po zakonu nije smjela prenijeti pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, dok je protutužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ista nositelj prava korištenja dijela nekretnine na kojemu su izgrađeni objekti odbijen iz razloga što je ona već tada valjano prenijela to pravo korištenja na prednika ovdje tužitelja,

- da je DPZ SR BIH kao nositeljica prava korištenja imala pravo raspolagati ovim pravom samo u odnosu na dio nekretnine koji je predstavljao izgrađeno građevinsko zemljište, a koji dio je u ovom postupku na temelju vještačenja i geodetskog elaborata identificiran kao dio čest. zem. 782/9 u površini i obliku koji je sada označen kao k.č. 782/27 k.o. B., zbog čega je Ugovor o prijenosu prava korištenja na prednika tužitelja valjan i kao takav jest osnova stjecanja prava korištenja prednika tužitelja, tim više što su predniku tužitelja isti dan u posjed predane Ugovorom obuhvaćene nekretnine i pokretnine,

- da je na nekretnini kčbr. 782/9 k.o. B. u teretovnici upisana zabilježba o pravu korištenja političke zajednice SR BIH, a ne uknjižba u korist iste,

- da je tužitelj u postupku pretvorbe predmetnu nekretninu unio u temeljni kapital. 8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sudovi nižeg stupnja zaključuju da je prednik tužitelja još 1973. na temelju valjanog naplatnog pravnog posla stekao pravo korištenja na predmetnoj nekretnini, koju je u postupku pretvorbe unio u temeljni kapital, te je stoga tužitelj ex lege stekao vlasništvo nekretnine koja je predmet ovog postupka, time da smatraju da ovakvo stjecanje nije protivno Uredbi o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 36/91 - nastavno: Uredba/91), niti Uredbi o izuzimanju od zabrane raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske pravnih osoba sa sjedištem u Republici Sloveniji, Republici Makedoniji i Bosni i Hercegovini („Narodne novine“, broj 46/00 - dalje: Uredba/2000) jer je, po njihovom stavu, smisao navedenih Uredaba da se prijašnjim nositeljima prava korištenja pravnih osoba koje imaju sjedište izvan Republike Hrvatske, a na prostoru država bivše Jugoslavije, ograniči dobrovoljno raspolaganje nekretninama do okončanja postupka razdruženja u kojem će se regulirati prava i obveze država koje su bile u sastavu biše Jugoslavije, i to u smislu zabrane prenošenja postojećih prava, a ne da da bi se istima ukidala ili ograničavala već stečena prava, i to prava stečena na temelju valjanih naplatnih poslova u smislu njihovog postojanja, odnosno da se Uredbe ne odnose na situaciju koja predstavlja utvrđenje da je pravo vlasništva pravne osobe već stečeno na temelju zakona.

9. Iz čl. 1. st. 1. Uredbe/91 slijedi da se zabranjuje raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanje u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i sl.) nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa i institucija federacije, republika i pokrajina Kosova i Vojvodine, dok je u st. 2. tog članka određeno da se navedena zabrana odnosi i na poduzeća kao i druge pravne osobe sa sjedištem izvan Republike Hrvatske.

10. Sudovi u primjeni Uredbe istu tumače na način da: „Uredba/91 nije imala pretenzije ulaziti u pitanje titulara prava na nekretnini, koja su već stečena, već je njezin cilj bio zabrana daljnjeg raspolaganja od strane tih titulara. To u konkretnom slučaju znači da Uredba/91, koja je donesena i stupila na snagu 1991., ne može biti od (retroaktivnog) utjecaja na prijenos prava korištenja izvršen na tužiteljevog prednika 1973., nego predstavlja branu daljnjem raspolaganju predmetnom nekretninom do ispunjenja uvjeta za isto. (str. 6. odjeljak 2. drugostupanjske presude).

11. Glede dometa odredbi Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 29/94 i 35/94 - dalje: Zakon o zabrani raspolaganja) sud drugog stupnja zauzima isto pravno shvaćanje kao i u tumačenju Uredbe/91 ističući da su, u smislu čl. 2. st. 1. Zakona o zabrani raspolaganja, ništavi pravni poslovi ili akti internog poslovanja kojima pravne osobe sa sjedištem u Republici Sloveniji, Republici Bosni i Hercegovini i Republici Makedoniji raspolažu ili opterećuju sredstva svojih poslovnih jedinica ili drugih organizacijskih oblika, uključujući dionice i udjele u drugim poduzećima na teritoriju Republike Hrvatske na način da ih prenose osobama čije je sjedište ili prebivalište izvan teritorija Republike Hrvatske smatrajući pri tom da niti Zakon o zabrani raspolaganja ne intervenira u pitanje ovlaštenika prava na nekretnini, koja su već stečena, nego predviđa nevaljanost - ništavost pravnih poslova (odnosno akata) kojima bi pravne osobe sa sjedištem u navedenim državama bivše Jugoslavije prenosile sredstva svojih poslovnih jedinica ili drugih organizacijskih oblika osobama čije je sjedište ili prebivalište izvan teritorija Republike Hrvatske.

12. Pravno shvaćanje glede tumačenja, primjene i dometa Uredbe/91 i Zakona o zabrani nižestupanjskih sudova nije pravilno.

13. Odredbom čl. 1. st. 1. Uredbe/91 propisano je da se zabranjuje raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanje u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i sl.) nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa i institucija federacije, republika i pokrajina Kosovo i Vojvodina, dok je u st. 2. tog članka određeno da se navedena zabrana odnosi i na poduzeća kao i druge pravne osobe sa sjedištem izvan Republike Hrvatske, a odredbom st. 3. propisano je da će zemljišnoknjižni odjel nadležnog općinskog suda izvršit po službenoj dužnosti zabilježbu navedene zabrane u zemljišnim knjigama.

Nadalje, odredbom čl. 3. Uredbe određeno je da pravni posao sklopljen ili pravni akti donijet protivno navedenim odredbama Uredbe je ništav (st. 1.).

Prema odredbi čl. 4. Uredbe, ista je privremenog karaktera i bit će na snazi do okončanja postupka razduživanja tadašnje SFRJ.

13.1. Stoga izričaj „okončanje postupka razdruživanja“ treba shvatiti na način da zabrana iz Uredbe donijete 1991. traje sve dok Republika Hrvatska s bivšim republikama tadašnje SFRJ svoje imovinskopravne odnose ne uredi međudržavnim bilateralnim ili multilateralnim ugovorom (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Gzz-139/2002 od 15. travnja 2003.).

13.2. Republika Hrvatska i Republika Slovenija odnosno Republika Makedonija svoje imovinskopravne odnose su uredili međudržavnim bilateralnim ugovorom.

13.3. Međutim, Republika Hrvatska i Republika Bosna i Hercegovine svoje imovinskopravne odnose nisu uredili međudržavnim ugovorom, pa su za odluku u ovom parničnom predmetu mjerodavne odredbe Uredbe sve dok se između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine ne sklopi međudržavni bilateralni ugovor kojim će dvije države urediti svoje imovinskopravne odnose.

14. Cilj i svrha Uredbe/91, a kasnije i Zakona o zabrani jest, zabrana raspolaganja nekretninama pravnih osoba na koje se ista odnosi, do zaključenja međunarodnog ugovora između Republike Hrvatske s bivšim republikama bivše SFRJ o uređenju njihovih imovinskopravnih odnosa.

15. Pravni status nekretnina pravnih osoba sa sjedištem u Bosni i Hercegovini obuhvaćenih zabranom još uvijek nije definiran, ne zna se njihov pravni status do sklapanja međunarodnog bilateralnog ugovora pa se stoga zabrana iz Uredbe/91 odnosi na svako pravno raspolaganje takvim nekretninama dok se njihov pravni status ne riješi međunarodnim bilateralnim ugovorom, pa prema tome i presudu kojom će se utvrditi pravna osoba iz Bosne i Hercegovine vlasnikom i kojom se dopušta upis u zemljišnim knjigama kako je u ovom predmetu slučaj.

16. To proizlazi mutatis mutandis i iz stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u presudi poslovni broj Rev-2029/01 od 16. ožujka 2004. prema kojem je danom stupanja na snagu Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinskopravnih odnosa („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 15/99 i 4/00 - dalje: Ugovor) prestala važiti Uredba glede pravnih odnosa navedenih u čl. 1. st. 1. te čl. 2. i 4. Ugovora.

17. Aneks G Ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 2/04) sadrži samo načela za čiju primjenu treba sklopiti dodatne ugovore, a takve ugovore Republika Hrvatska s Bosnom i Hercegovinom, kako je to navedeno, nije sklopila pri čemu s obzirom na pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena nužno je istaknuti da Odredbe Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije također ne daju pravo tužitelju na stjecanje prava vlasništva na nekretnini koja je predmet ove parnice.

18. Prema čl. 2. st. 1. podstavku (a) toga Aneksa prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava. Obveznik priznavanja prava i vraćanja je prema tome država (koja u ovom sporu nije tužena). Tužitelj i ne tvrdi da je Republika Hrvatska (neko njezino tijelo) donijela akt kojim mu priznaje pravo vlasništva na spornim nekretninama. Pravo vlasništva tužitelj nije stekao na temelju samog Ugovora o pitanjima sukcesije, jer mu to pravo tek treba biti priznato, a što jasno proizlazi iz zadnje rečenice odredbe čl. 2. st. 1. toč. a Aneksa G koja glasi: «Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava». Prema tome, tužitelju bi tek trebalo biti priznato pravo vlasništva, a nakon toga nadležno tijelo bi trebalo odlučiti o tome vraća li mu se nekretnina ili mu se priznaje pravo na naknadu (tako i ovaj sud u odluci poslovni broj Rev-306/08 od 17. prosinca 2008.).

19. Isto presudio je i Europski sud za ljudska prava u predmetu ˮM. t.ˮ a.d. protiv Hrvatske (predmet 73035/14) od 30. siječnja 2018. gdje je rečeno:

„Imajući to u vidu, sud primjećuje da Hrvatska do sada nije zaključila niti jedan bilateralan sporazum ili usvojila bilo kakve propise radi implementacije, a koji bi omogućili primjenu čl. 2. Aneksa G Ugovora o sukcesiji. sud stoga smatra da niti zahtjev društva podnositelja da ga se proglasi vlasnikom zemljišta u pitanju, a niti njezin zahtjev za naknadu štete, nemaju dovoljnu osnovu u domaćem pravu ili međunarodnom ugovoru koji čini dio domaćeg pravnog poretka, da bi se mogli smatrati „imovinom“ a samim time i vlasništvom koje štite jamstva čl. 1. Protokola br. 1. uz konvenciju.“.

20. Imajući sve prednje u vidu odgovor na pitanje postavljeno u reviziji glasi:

Sve dok Republika Hrvatska i Republika Bosna i Hercegovina u smislu Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 2/04) ne sklope bilateralni sporazum o uređenju imovinskopravnih odnosa na snazi su zabrane propisane Uredbom o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 36/91) Uredbom o izuzimanju od zabrane raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske pravnih osoba sa sjedištem u Republici Sloveniji, Republici Makedoniji i Bosni i Hercegovini („Narodne novine“, broj 46/00) i odredbi Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 29/94 i 35/94) pravne osobe iz Bosne i Hercegovine ne mogu stjecati pravo vlasništva na nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske osim ako takvu dozvolu ne ishode od nadležnih upravnih vlasti Republike Hrvatske.

21. Zbog svega gore navedenog valjalo je prihvatiti reviziju tuženice i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude primjenom čl. 395. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP).

22. Zbog izmijenjenog uspjeha stranaka u sporu, valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP preinačiti i odluku o troškovima postupka.

23. Tuženici je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12 - dalje: Tarifa) priznat trošak zastupanja na ročištima 11. prosinca 2008., 24. studenoga 2015., 5. travnja 2016. i 1. listopada 2018., svako po 500 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), trošak sastava četiri podneska od 14. studenoga 2008. (odgovor na tužbu), od 1. prosinca 2008., od 22. rujna 2016. (Tbr. 8/1 Tarife), i od 24. ožujka 2009. (odgovor na žalbu) svaki po 500 bodova (Tbr. 10/4 Tarife), trošak sastava podneska od 3. rujna 2015. od 50 bodova (Tbr. 8/3 Tarife) i trošak sastava žalbe od 21. studenoga 2018. od 500 bodova (Tbr. 10/1 Tarife). Vrijednost boda iznosi 10,00 kuna prema Tbr. 50 Tarife, što iznosi ukupno 46.750,00 kn. Ovom iznosu sukladno odredbi čl. 2. ZPP pribrojen je zatraženi trošak 22% PDV (za radnje sastava podnesaka od 14. studenoga 2008. i od 1. prosinca 2008., te za zastupanje na ročištu od 11. prosinca 2008.), kao i trošak 25% PDV za ostale radnje u postupku što iznosi 11.237,50 kn. Stoga je valjalo tuženici priznati ukupan trošak ovog postupka u iznosu 57.987,50 kn (7.696,26 EUR-a).

23.1. Tuženici nije priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu, kao ni sudske pristojbe na žalbu, s obzirom na to da spisu ne prileži dokaz o njihovom plaćanju.

23.2. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovog Zakona (1,00 Eur = 7,53450).

23.3. Zbog svega navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

24. Tužitelju nisu priznati troškovi odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u ovom postupku (čl. 155. st. 1. ZPP), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

Zagreb, 26. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.