Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 24 Gž R-2202/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Vlaste Feuš kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz F., OIB: …, kog zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik u P., protiv tuženika L. H. d.o.o. k.d. iz V. G., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-330/2019- 31 od 27. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-330/2019-31 od 27. travnja 2022. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je dosuđena isplata iznosa od 180.450,00 kuna (23.949,83 eura[1] ), s pripadajućim zateznim kamatama, kao i pod točkama III., i V. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr- 330/2019-31 od 27. travnja 2022. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je dosuđena isplata iznosa od 11.500,00 kuna (1.526,31 eura), s pripadajućim zateznim kamatama, pa se o tome ovako sudi:

Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom iznosa od 11.500,00 kuna (1.526,31 eura), s pripadajućim zateznim kamata.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-330/2019-31 od 27. travnja 2022. suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku L. H. d.o.o. k. d., OIB: …, da tužitelju A. M., OIB: …, na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 191.950,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 175.000,00 kuna od 26. svibnja 2020. do isplate te na iznos od 16.950,00 kuna od 27. travnja 2022. do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje isplatu:

-iznosa od 8.050,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2017. do isplate,

-zakonskih zateznih kamata tekućih na dosuđeni iznos od 175.000,00 kuna od 30. ožujka 2017. do 26. svibnja 2020.,

-zakonskih zateznih kamata tekućih na dosuđeni iznos od 16.950,00 kuna od 30. ožujka 2017. do 27. travnja 2022.

III. Nalaže se tuženiku L. H. d.o.o. k. d., OIB: … da tužitelju A. M., OIB: …, naknadi troškove ovog postupka isplatom iznosa od 21.252,50 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog postupka.“

2. Protiv ove presude u dijelu pod točkama I., III., i V. izreke pravovremenu žalbu je izjavio tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači na način predložen žalbom ili ukine.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena ni povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog ozljede na radu, zateznih kamata i naknade troškova postupka. U postupku su utvrđene slijedeće bitne činjenice:

-tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac zaključili su 18. listopada 2010. ugovor o radu na neodređeno vrijeme prema kojem je tužitelj kod tuženika radio na radnom mjestu zamjenika voditelja trgovine;

-dana 6. siječnja 2016. oko 14,15 sati na svom radnom mjestu kod tuženika, u trgovini L. u P., obavljajući redovne radne zadatke lijepljenja etiketa, tužitelj je pretrpio ozljedu na radu na način da su mu prilikom ulaska u rashladnu komoru rolo vrata komore pala na leđa u predjelu ramena i vrata, uslijed čega je zadobio tjelesne ozljede;

-dotična rolo vrata se podižu pomoću jednog lanca koji se potom kači za jednu kukicu koja drži lanac i vrata;

-u jednom su trenutku vrata popustila i pala na tužitelja;

-tužitelj je prilikom štetnog događaja zadobio kontuziju lijevog ramena i nadlaktice;

-tužitelj je zbog ozljeđivanja u ovom štetnom događaju pretrpio neimovinsku štetu koja se manifestira kao povreda osobnosti na tjelesno i društveno zdravlje te se očituje kroz činjenice bolova, straha i duševnih boli zbog umanjenja životne i radne aktivnosti;

-također je pretrpio i imovinsku štetu.

8. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 19., čl. 1100. i čl. 1063. do 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), te čl. 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj: 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18, dalje: ZZR), pa presudio kao u izreci.

9. Prema mišljenju suda prvog stupnja, tuženik svoje navode o krivnji odnosno krajnjoj nepažnji tužitelja uopće konkretnije ne obrazlaže već samo navodi da tužitelj nije pravilno rukovao predmetnim rolo vratima. Pri tom ne navodi u čemu bi se (ne) pravilno rukovanje ogledalo odnosno što je to eventualno tužitelj nepravilno napravio ili što je propustio napraviti pa da bi time uzrokovao nastanak predmetne nezgode. Tuženik ne samo da nije konkretizirao svoje navode, nego nije u prilog istima predložio izvođenje niti jednog dokaza, stoga je navod tuženika o odgovornosti tužitelja ocijenjen paušalnim. Pa uzimajući u obzir da nije dokazano da bi šteta nastala isključivom krivnjom ili krajnjom nepažnjom tužitelja ili treće osobe kao niti višom silom, ne postoje razlozi za isključenje odgovornosti tuženika za naknadu štete sukladno odredbi članka 25. st. 2. ZZR. S obzirom da je odgovornost tuženika kao poslodavca propisana odredbama članka 111. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17 i 98/19, dalje: ZR) i čl. 25. ZZR, isti je odgovoran naknaditi štetu koju je tužitelj kao radnik pretrpio na radnom mjestu po principu objektivne odgovornosti odnosno po kriteriju uzročnosti.

10. Ovakvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja je pravilno.

11. Poslodavac ima mogućnost, po čl. 25. st. 2. ZZR, pokušati dokazati kako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Dakle, teret dokaza u gornje je na strani tuženika.

12. Međutim i kad poslodavac ne dokaže postojanje ekskulpacijskih razloga, on može pokušati dokazati eventualni oštećenikovog doprinosa nastanku štete. Naime, kako je tužiteljica kao radnica pretrpjela štetu na radu i u svezi s radom, po čl. 111. ZR njen poslodavac, tuženik, dužan joj je naknaditi tu štetu po općim propisima obveznoga prava. Po čl. 25. st. 1. ZZR poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu. Ovdje se, dakle, radi o objektivnoj odgovornosti poslodavca. Po čl. 25. st. 2. ZZR, poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

13. Presumpcija kako se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječu od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, znači da radnik ne mora dokazivati kako je pojedina šteta nastala na radu ili u vezi rada budući da se isto presumira, ako je do štetnog događaja došlo prilikom rada za poslodavca. Ali nema prepreke da poslodavac pobija takvu presumpciju i pokuša dokazati suprotno. Mogućnost da poslodavac bude oslobođen odgovornosti ili da se njegova odgovornost umanji jer je tužitelj pridonio nastanku štete, zavisi od utvrđenih činjenica.

14. U svezi s time valja istaći sljedeće pravno shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-794/2016-2 od 30. svibnja 2017. : “Odredba članka 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu o objektivnoj odgovornosti poslodavca za štetu radniku koja ne sadrži cjelovita pravila o oslobođenju poslodavca od odgovornosti, ne isključuje primjenu Zakona o obveznim odnosima kao općeg propisa obveznog prava.“

15. Način na koji je došlo do štetnog događaja nije sporan. Otpustila je kukica koja drži lanac kojim se podižu rolo vrata, a prema iskazu N. R. kukica je bila iskrivljena. Kako tuženik nije dokazao postojanje ekskulpacijskih razloga, a niti da je tužitelj pridonio nastanku štete, dužan je naknaditi štetu koju je u predmetnom štetnom događaju pretrpio tužitelj. Tužitelj samo deklarativno tvrdi kako je krivnja na tužitelju jer on nije pravilno rukovao s lancem za podizanje rolo vrata ali nije dokazao da je on svojom radnjom skrivio otpuštanje lanca i pad rolo vrata.

16. Drugačija ocjena izvedenih dokaza, i drugačija pravna shvaćanja, koja tuženik navodi u žalbi nisu prihvatljivi. Pogotovo se ne može smatrati dokazana tuženikova tvrdnja kako “je propust tužitelja kod rukovanja s ovim vratima isključiva posljedica nastale nezgode i ozljede tužitelj“.

17. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja dosuđenjem naknade neimovinske štete u iznosu od 175.000,00 kn, pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. ZOO. Naime, upravo vodeći računa o težini povrede, okolnostima slučaja, ali i o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi naknada, kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom, dosuđena naknada, s obzirom na težinu i vrstu povreda (natuk lijevog mišića trapezijusa, oštećenje korijena živca C4 – C5, posttraumatska ozljeda lijevog aksilarnog živca, teška postkontuzijska kontraktura lijevog ramena, reakcija na teški stres i poremećaji prilagođavanja), trajanje i jačinu fizičkih bolova (trpio bolove jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, dakle na dan ozljeđivanja i sljedeća dva dana do postizanja kontinuirane doze propisanih analgetika, potom bol srednjeg intenziteta u trajanju od 34 dana koja se javljala prilikom pomicanja i pokušaja aktivnih kretnji, nakon čega su se bolni podražaji smanjivali s time da se bol srednjeg intenziteta javljala tijekom dva ciklusa fizikalne terapije u trajanju od po deset dana zbog intenzivnijeg razgibavanja ramenog zgloba, bol povremenog karaktera kod tužitelja je trajna, s time da je tužitelj naučio prilagoditi kretnje rukom kako bi smanjio bolne podražaje te uz primjenu analgetske terapije bol ima karakter blagog intenziteta) i straha (primarni strah jakog intenziteta kod tužitelja se javio u trenutku ozljede i trajao je 2 do 3 minute nakon čega je isti spontano prešao u primarni strah srednjeg intenziteta koji je trajao do izbavljanja ispod teškog predmeta pod kojim je bio zarobljen nakon čega je primarni strah spontano regredirao, dok se sekundarni strah srednjeg intenziteta javljao povremeno tijekom liječenja iduće 4 godine kao posljedica neizvjesnog ishoda liječenja), naruženja (srednjeg stupnja u vidu asimetrije-konkretno “grbe“ iznad lopatice, između vrata i ramena, koja je uočljiva trećim osobama), trajne duševne boli radi umanjenja životnih i radnih aktivnosti (u visini ukupno 32%, s psihičke strane 10%, a zbog tjelesnih ozljeda 25%), te sve druge okolnosti slučaja, primjereno zadovoljenje u smislu navedenog propisa, i prema shvaćanju ovog suda, predstavlja dosuđeni iznos od 175.000,00 kuna. Stoga je sud prvog stupnja pravilno dosudio tužitelju ovaj novčani iznos s osnovan neimovinske štete, pa se žalba tuženika ukazuje neosnovanom.

18. Sud je prvog stupnja djelomično pravilno odlučio i o naknadi s osnova tuđe pomoći i njege. Vještačenjem je utvrđeno kako je tužitelj nakon ozljeđivanja imao potrebu za tuđom pomoći njegom u trajanju od po dva sata dnevno tijekom prvih 14 dana od ozljeđivanja, a potom u trajanju od po 20 minuta dnevno do završetka liječenja, točnije tijekom sljedeće četiri godine. Tužitelju je također bila neophodna pratnja i prijevoz automobilom za specijalističke u sveukupnom trajanju od 24 sata, a uzeto je u obzir i da će mu takva pomoć biti potreba i ubuduće. Imao je ukupnu potrebu za 78 sati tuđe pomoći i njege (list 81). Sud je utvrdio vrijednost jednog sata tuđe pomoći i njege od 25,00 kuna po satu, a što ovaj viši sud prihvaća kao pravilno, pa to daje rezultat od 1.950,00 kuna. Međutim, sud je prvog stupnja tužitelju s ove osnove dosudio novčanu naknadu od 13.450,00 kuna obrazlažući to time da je utvrđeno kako će tužitelju biti potrebna tuđa pomoć trajno radi istih aktivnosti. Znači, uključio je i imovinsku štetu koja još nije nastala, ali je očekivana. Time je pogrešno primijenio materijalno pravo jer se po čl. 1086. ZOO obveza naknade imovinske štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Zahtjev za naknadom u obliku novčane rente tužitelj nije istaknuo.

19. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava po ovoj osnovi valjalo tužitelju dosuditi novčanu naknadu od 1.950,00 kuna, a odbiti ga s preostalim dijelom zahtjeva do 13.450,00 kuna, dakle s 11.500,00 kuna, s pripadajućim zateznim kamatama.

20. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio, na temelju izvedenih dokaza, kako je tužitelj imao i potrebne troškova u vezi s liječenjem i to u vidu troškova prijevoza do zdravstvenih ustanova kamo je odlazio na preglede i pretrage u ukupnom iznosu od 3.500,00 kuna, a na što ima pravo po čl. 1093. st. 2. ZPP. Nije pravilno shvaćanje kako tužitelj ima opravo samo na naknadu troškova prijevoza u vidu karte javnog prijevoznika, a ne osobnog automobila.

21. I odluka je o troškovima postupka zakonita kako po osnovu, temeljem čl. 154. st. 5. ZPP, tako i po visini, temeljem čl. 155. ZPP. Tužitelj u sporu nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Stoga je pravilno odlučeno da tuženik naknadi tužitelju sve njegove potrebne troškove, a po čl. 154. st. 5. ZPP. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužiteljici priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, a nagradu punomoćniku odvjetniku obredio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22).

22. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je dosuđena isplata iznosa od 180.450,00 kuna, s pripadajućim zateznim kamatama, kao i pod točkama III. i V. izreke, jer je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

23. Istodobno je valjalo po čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti osporenu presudu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je dosuđena isplata iznosa od 11.500,00 kuna, s pripadajućim zateznim kamatama, te odbiti taj dio zahtjeva.

U Zagrebu 26. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.