Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž Ob-39/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca, Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Đorđa Benussi kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K., OIB: …, iz R. S., G., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik iz R. protiv tuženika F. K., OIB: …, iz M., kojeg zastupa majka i skrbnica M. K. i pružatelju besplatne pravne pomoći V. M., odvjetnik iz D., radi utvrđenja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P Ob-148/2017-62 od 16. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2022.,
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P Ob-148/2017-62 od 16. ožujka 2022.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:
"Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
'Utvrđuje se da su s danom 27. kolovoza 2009. prestali postojati zakonski uvjeti temeljem kojih je tužitelj A. K. bio dužan uzdržavati tuženika F. K. na temelju presude Općinskog suda u Dubrovniku, posl. br. P-203/94, od 23. rujna 1994.'"
2. Tužitelj je podnio žalbu protiv navedene presude i to zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati.
3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da su s danom 27. kolovoza 2009. prestali postojati zakonski uvjeti na osnovi kojih je tužitelj na temelju presude Općinskog suda u Dubrovniku broj P-203/94 od 23. rujna 1994. bio dužan uzdržavati sina, ovdje tuženika, rođenog ….
6. Tužitelj tvrdi da je ta njegova zakonska obveza prestala po sili zakona, a kako je tijekom postupka tuženikova majka istaknula da je tuženik do 21. godine života bio na školovanju, tužitelj je konačno postavljeni tužbeni zahtjev zatražio utvrđenje prestanaka uzdržavanja s danom 27. kolovoza 2009., na 22. tuženikov rođendan, temeljeći ga na odredbi članka 290. stavka 2. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 103/15, 98/19 i 47/20 – u daljnjem tekstu ObZ) kojom je propisano da su punoljetno dijete koje je završilo obrazovanje iz stavka 1. ovoga članka, a ne može se zaposliti, roditelji dužni uzdržavati godinu dana nakon prestanka obrazovanja ako dijete nije navršilo dvadeset šest godina.
7. U odgovoru na tužbu se ističe da je tuženik osoba pod skrbništvom i nesposoban brinuti se o svojim pravima i obvezama vezanim za osobna stanja te raspolaganja i upravljanja imovinom i novčanim primanjima, da je nedovoljno duševno razvijen, da se nije u stanju sam uzdržavati te da mu je potrebna svakodnevna tuđa skrb.
8. Prvostupanjski sud je saslušao tuženikovu majku M. K. koja je u svom iskazu navela da su kod tuženika kad je bio u dobi od 4 godine života uočeni zdravstveni problemi i dijagnosticiran autizam s psihomotornim poteškoćama, utvrđeno je da je ostao na intelektualnoj razini djeteta od 4 ½ godine, a da je prije 4 godine dobio prvi epileptički napad i to velikog tipa, tako da ni u čemu nije samostalan počevši od održavanja osobne higijene, hranjenja, pripreme za spavanje te cijelo vrijeme mora biti pod nadzorom. Navela je da je tuženik do 21. godine života pohađao specijalnu školu, ali da zbog svog zdravstvenog stanja nije ovladao pisanjem i čitanjem, nakon čega nije nastavio školovanje, da je tijekom 2015. djelomično lišen poslovne sposobnosti i da nikad nije radio niti je sposoban raditi. Također je istaknula da je tuženik koristi usluge Centra za rehabilitaciju J. u Ž. D. gdje boravi od 7,00 do 15,00 sati, a majka ga odvodi na redovite zdravstvene preglede kod psihijatra Dr. H. te Dr.
V. zbog epilepsije i povišene masnoće u krvi i drugih nalaza. Navodi da tuženik ostvaruje invalidninu u mjesečnom iznosu od 1.250,00 kn, dječji doplatak u mjesečnom iznosu od 800,00 kn, od Grada Dubrovnik dobiva potporu od 300,00 kn, a Centar za socijalnu skrb subvencionira im trošak struje od 200,00 kn. Navodi i da tužitelj ne doprinosi tuženikovom uzdržavanju niti s njim ima kontakt.
9. Prvostupanjski sud je dalje utvrdio da je u postupku lišenja poslovne sposobnosti tuženika pravomoćnim rješenjem tog suda broj R1 Ob – 22/15 od 9. prosinca 2015. isti djelomično lišen poslovne sposobnosti, jer je utvrđeno da nije sposoban u potpunosti se brinuti o svojim pravima i interesima i to u pogledu davanja izjava o osobnim stanjima, raspolaganja i upravljanja imovinom i novčanim primanjima, donošenja odluka o liječenju i smještaju u adekvatnu ustanovu, te je rješenjem Centra za socijalnu skrb Dubrovnik urbroj … od 3. veljače 2016. kao osoba djelomično lišena poslovne sposobnosti stavljen pod skrbništvo majke M. K..
10. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev, jer je utvrđeno da nisu prestali zakonski uvjeti temeljem kojih je tužitelj na temelju presude Općinskog sudaru Dubrovniku broj P-203/94, od 23. rujna 1994. bio dužan uzdržavati tuženika. Sud je, naime, iz provedenih dokaza utvrdio da su ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 290. stavka 4. ObZ-a (u presudi očitom omaškom u pisanju naznačenom kao odredba članka 290. stavka 3. ObZ-a), kojom je propisano da su punoljetno dijete koje zbog teške i trajne bolesti ili invaliditeta nije sposobno za rad roditelji dužni uzdržavati dok ta nesposobnost traje, jer da nije moguće zamisliti da bi tuženik s mentalnim kapacitetom djeteta od četiri godine, koji ne zna čitati i pisati, uopće mogao raditi, kad je i u elementarnom nesamostalan - hranjenje, osobna higijena, izlazak iz doma i druge životne rutine te je u stalnom nadzoru.
11. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.
12. Ovaj sud u cijelosti prihvaća naprijed navedeno činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud, kao i primjenu materijalnog prava, a isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima.
13. I po ocjeni ovog suda nije bilo potrebno provesti medicinsko vještačenje radi utvrđenja je li tuženik zbog svog zdravstvenog stanja nesposoban za rad. Ovo stoga jer je to jasno i notorno proizlazi iz provedenih dokaza. Tužitelj ni tijekom postupka, a ni u žalbi ne osporava činjenične navode tuženikove majke M. K., da tuženik ima dijagnosticiran autizam s psihomotornim poteškoćama i s epileptičnim napadima, da je na intelektualnoj razini djeteta od 4 ½ godine, da ni u čemu nije samostalan počevši od održavanja osobne higijene, hranjenja, pripreme za spavanje te cijelo vrijeme mora biti pod nadzorom, da je do 21. godine života pohađao specijalnu školu, ali da zbog svog zdravstvenog stanja nije ovladao pisanjem i čitanjem. Pored toga iz medicinskog vještačenja tuženika po prim. dr. A. M., stalnog sudskog vještaka za neuropsihijatriju u postupku tuženikovog lišenja poslovne sposobnosti koji se vodio pred prvostupanjskim sudom pod brojem R1 Ob-22/15 proizlazi da tuženik boluje od autizma, da su mu intelektualne funkcije reducirane na razini umjerene mentalne retardacije uz potpunu dezorijentiranost, zbog čega nije sposoban brinuti se o svojim pravima i interesima, a da je njegovo saslušanje praktički nemoguće s obzirom na njegovo mentalno oštećenje i zdravstveno stanje.
14. Protivno žalbenim navodima, iz iskaza tuženikove majke je jasno koliko tuženik provodi vremena dnevno u Centru za rehabilitaciju J., jer je ista navela da je tuženik tu smješten dnevno u vremenu od 7,00 do 15,00 sati, dok ona radi, jer inače ne bi mogla raditi, budući tuženik treba stalnu skrb i nadzor. Ova svjedokinja je detaljno iskazivala i o iznosima naknadama koje tuženik prima na račun svoje invalidnosti, a ništa od navedenog ne isključuje tužiteljevu obvezu uzdržavanja tuženika.
15. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nisu prestali postojati zakonski uvjeti na osnovi kojih je tužitelj na temelju presude Općinskog suda u Dubrovniku broj P- 203/94 od 23. rujna 1994. bio dužan uzdržavati tuženika, pa je stoga pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev.
16. Slijedom navedenog valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.
Dubrovnik, 26. listopada 2022.
Predsjednica vijeća:
Kate Brajković
