REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Josipa Jelačića 3

43000 Bjelovar

Poslovni broj: 12: Pr-2382/2021-53

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Gordani Malvić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice M. Š. dr. med. iz B., J. D. …, OIB …., zastupane po punomoćnicima O. društva V., J., Š., S., J. & J., odvjetnicima u R., protiv tuženika O. bolnice B., B., M. …, OIB …, zastupana po punomoćniku Z. V., odvjetniku u B., uz sudjelovanje Republike Hrvatske, OIB …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Građansko-upravnom odjelu (…) kao umješača na strani tuženika, radi isplate, nakon održane i zaključene, javne glavne rasprave 19. rujna 2022. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, punomoćnika tuženika, a u odsutnosti uredno pozvanog i zastupnika umješača, primjenom odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), dana 26. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku O. bolnici B., B., M. …, OIB: … da tužiteljici M. Š. dr. med. iz B., J. D. …, OIB …, isplati bruto iznos od 33.416,23 kn/4.435,10 eura[1] sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče:

- na iznos 574,40 kn od 16.02.2016.,

- na iznos 466,15 kn od 16.03.2016.,

- na iznos 385,96 kn od 16.04.2016.,

- na iznos 691,39 kn od 16.05.2016.

- na iznos 1.370,40 kn od 16.06.2016.,

- na iznos 919,28 kn od 16.07.2016.,

- na iznos 979,02 kn od 16.08.2016.,

- na iznos 917,84 kn od 16.09.2016.,

- na iznos 1.233,36 kn od 16.10.2016.,

- na iznos 735,95 kn od 16.11.2016.,

- na iznos 256,95 kn od 16.12.2017.

- na iznos 1.010,62 kn od 16.01.2017.,

- na iznos 825,32 kn od 16.02.2017.,

- na iznos 772,80 kn od 16.03.2017.,

- na iznos 862,43 kn od 16.04.2017.,

- na iznos 792,86 kn od 16.05.2017.,

- na iznos 1.071,79 kn od 16.06.2017.,

- na iznos 702,40 kn od 16.07.2017.,

- na iznos 866,81 kn od 16.08.2017.,

- na iznos 1.505,65 kn od 16.09.2017.,

- na iznos 1.050,56 kn od 16.10.2017.,

- na iznos 1.003,52 kn od 16.11.2017.,

- na iznos 456,75 kn od 16.12.2017.,

- na iznos 899,58 kn od 16.01.2018.,

- na iznos 988,10 kn od 16.02.2018.,

- na iznos 651,17 kn od 16.03.2018.,

- na iznos 1.229,25 kn od 16.04.2018.,

- na iznos 751,28 kn od 16.05.2018.,

- na iznos 684,37 kn od 16.06.2018.,

- na iznos 1.846,08 kn od 16.07.2018.,

- na iznos 1.266,03 kn od 16.08.2018.,

- na iznos 1.341,82 kn od 16.09.2018.,

- na iznos 1.150,83 kn od 16.10.2018.,

- na iznos 1.246,76 kn od 16.11.2018.,

- na iznos 1.075,13 kn od 16.12.2018.,

- na iznos 833,62 kn od 16.1.2019. pa sve do isplate, u roku od 8 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice M. Š. dr. med. iz B., J. D. …, OIB …, protiv tuženika O. bolnice B., B., M. …, OIB …, radi isplate zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržane u bruto iznosu od 33.416,23 kn/4.435,10 eura[1] .

III. Nalaže se tuženiku O. bolnici B., B., M. …, OIB …, naknaditi tužiteljici M. Š. dr. med. iz B., J. D. …, OIB …., parnični trošak u iznosu od 10.750,00 kn/1.426,77 eura[1] sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 26. listopada 2022. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica M. Š., kao radnik podnijela je ovome sudu tužbu zaprimljenu kod suda dana 28. prosinca 2018., protiv tuženika O. bolnice B., kao poslodavca radi isplate razlike plaće. U tužbi navodi da je u razdoblju od 29. prosinca 2008. pa nadalje do podnošenja tužbe bila zaposlena kod tuženika, na radnom mjestu doktora medicine, specijalist neurologije. Navodi da joj je u tom razdoblju plaća bila regulirana, između ostalih propisa i odredbama Zakona o radu (Narodne novine 149/09, dalje u tekstu: ZR/09 i Narodne novine 93/14, dalje u tekstu: ZR/14), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 143/13, 96/15 i 29/18, dalje u tekstu: KU/13) Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 141/12, dalje u tekstu: TKU/12) i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 24/17, dalje u tekstu: TKU/17). Ističe da odredbe čl. 86. ZR/09 i čl. 94. ZR/94 propisuju da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom radnik ima pravo na povećanu plaću. Nadalje, odredbe čl. 57. KU/13 i čl. 55. KU/18 propisuju da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Prema Popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak, sadržanom u navedenim člancima KU je tužiteljica kao zdravstveni radnik kao liječnik specijalist neurologije po toj osnovi ostvaruje dodatak od 20 %. Ističe da odredbe čl. 59. KU/13 i čl. 57. KU/18 propisuju da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće, a time da je u razdoblju od 1. prosinca 2013. do 1. listopada 2015. taj dodatak iznosio 10 %.

2. Nadalje, prema čl. 36. st. 2. KU/13 i čl. 34. st. 2. KU/18 radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne isplaćene joj plaće u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

3. Isto tako, prema čl. 60. st. 1. ZR/09 odnosno čl. 81. ZR/14 za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj KU, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koji predstavljaju naknadu za rad). Temeljem čl. 59. st. 1. TKU/12 i čl. 58. st. 1. TKU/17 radniku koji je odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada naknada plaće u visini 85 % od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

4. Tužiteljica ističe da na sve navedene dodatke na plaću ima pravo kumulativno (za posebne uvjete rada, iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za radni staž u zdravstvu) za sve odrađene sate, dakle i za prekovremene sate, jer niti iz jedne odredbe KU i TKU ne proizlazi da bi radniku pripadali ti dodaci samo na ostvarenu redovnu satnicu, niti da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i navedeni dodaci međusobno isključuju.

Navodi da naknada za prekovremeni rad predstavlja dio osnovne plaće, sukladno čl. 51. st. 1. KU/13, a ta naknada uvećava osnovnu plaću pa se na naknadu za prekovremeni rad imaju platiti svi dodaci koji se plaćaju na plaću za rad u redovnom radnom vremenu ili redovnom mjesečnom fondu sati.

5. Navodi da liječnici i za vrijeme prekovremenog i redovnog rada rade i u otežanim uvjetima, sa iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi sa posebnim znanstvenim stupnjem, položajem i radnim stažem, a tuženik kao poslodavac navedene dodatke tužiteljici nije u razdoblju od 1. prosinca 2013. do podnošenja tužbe isplaćivao na prekovremeni rad, već samo na redovno radno vrijeme. Ističe da je kontinuirano radi prekovremeno u utuženom razdoblju, da neki od tih prekovremenih sati nisu obračunati u platnim listama pa time niti plaćeni kao uvećanje osnovne plaće. Kako tuženik nije tužiteljici isplaćivao puni iznos plaće, u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju, smatra da je uskraćen za puni iznos naknade za godišnji odmor, koja predstavlja prosjek njene prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Na isti način joj je uskraćeno pravo na puni iznos naknade za privremenu odsutnost s posla i bolovanja do 42 dana u utuženom razdoblju.

6. Kako tužiteljica ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem da bi bez provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja mogla izračunati ukupan iznos bruto plaće, odnosno dodataka koje potražuje, a isti se iznos svakako ne može obračunati bez prethodne dostave dokumentacije o obračunima plaće i evidenciji radnog vremena, stoga je podnijela stupnjevitu tužbu iz čl.186.b. ZPP, kojom potražuje isplatu iznosa razlike bruto plaće na ime dodataka za posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i za radni staž u zdravstvu, te razliku naknade plaće za godišnji odmor, odnosno bolovanje do 42 dana, sve za razdoblje od 1. prosinca 2013. do 28. prosinca 2018., koji iznos će postaviti nakon provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja (time da je vrijednost predmeta spora naznačila iznosom od 100.001,00 kn) i potražuje parniče troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

7. Ukoliko sud ne bi prihvatio stupnjevitu tužbu, postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 100.001,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2014. do isplate i potražuje parniče troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

8. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je podneskom zaprimljenim kod suda dana 6. travnja 2020., postavila određeni tužbeni zahtjev radi isplate bruto iznosa od 33.416,23 kn, a isti zahtjev dopunila u valuti euro podneskom zaprimljenim kod suda dana 15. rujna 2022., u iznosu od 33.416,23 kn/4.435,10 eura[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kao u tom podnesku i potražuje parnične troškove sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (list 216-218, 279-281 spisa).

9. U odgovoru na tužbu, a i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, priznaje da je tužiteljica kod tuženika zaposlena temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. prosinca 2008., te Anexa ugovora o radu dana 14. listopada 2013., kod tuženika u svojstvu liječnika specijalista neurologa.

10. Isto tako, ne spori činjenicu da su KU 143/13, dodatkom KU 96/15 i KU 29/18 uređena prava i obveze iz rada i po osnovi rada radnika u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja pa tako i plaće, no spori činjenicu da pri određenim uvećanjima plaće za razdoblje od 1. prosinca 2013. do podnošenja tužbe nije poštivao odredbe KU i drugih propisa na pripadajuća prava tužiteljice.

Tuženik ističe da navodi tužbe za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. prosinca 2013. do podnošenja tužbe, a što je predmetom tužbe i tužbenog zahtjeva za prekovremeni rad, na ime neplaćenih dodataka za otežane uvjete rada i s osnova iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, za ostvareni radni staž i za sve odrađene sate rada pa tako i u prekovremenom radu, naknadu za jedan plaćeni slobodni dan nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom, blagdanom i isplatu razlike plaće za pogrešno obračunatu i isplaćenu naknadu za godišnji odmor i naknadu za vrijeme privremene odsutnosti s posla, nisu osnovani.

11. Navodi da je obračun plaće za prekovremeni rad reguliran odredbama čl. 47. i čl. 53. st. 5. KU 143/12 i čl. 45., čl.51. st. 5 KU 29/18., da je čl. 53 st. 5 KU 143/13, koji je neizmijenjen odredbom čl. 51. st. 5 KU 29/18 propisano da se plaća za vrijeme dežurstva iznad redovnog mjesečnog fonda radnih sati obračunava u odnosu na osnovnu plaću radnog mjesta na kojem radnik dežura. Stoga, smatra da tužiteljica nema pravo na dodatak zbog otežanih uvjeta rada i dodatak s osnova iznimne odgovornosti radnog mjesta, budući da se plaća za vrijeme dežurstva iznad redovnog mjesečnog fonda radnih sati, a što je prekovremeni rad prema čl. 53. st. 4 KU 143/13 i čl. 51. st. 4 KU 29/18, obračunava u odnosu na osnovnu plaću radnog mjesta na kojem tužiteljica dežura. Isto tako, smatra da je neosnovan zahtjev tužiteljice s osnova isplate naknade za po jedan plaćeni slobodni dan nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom, da je slobodni dan odmora na koji radnik ne radi i ne prima plaću te se slobodni dan ne evidentira i ne obračunava.

Tuženik tvrdi da je tužiteljici pravilno obračunavao plaću kao i naknade za cijeli prekovremen rad u utuženom razdoblju te pravilno obračunao i isplatio naknade za godišnji odmor i za naknade za privremenu odsutnost s posla.

12. Na prvom pripremom ročištu tuženik je naveo da je unutar utuženog razdoblja tužiteljica bila na bolovanju zbog komplikacija u trudnoći, a potom je koristila porodiljin dopust koji je koristila do 1. listopada 2015.. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan i potražuje parnične troškove.

13. Sukladno navodima tuženika, tužiteljica je tijekom postupka navela da se utuženo razdoblje odnosi od 1. listopada 2015. do 28. prosinca 2018., a isto tako i u tužbenom zahtjevu (toč. I. izreke) te u odnosu na eventualno kumulirani zahtjev za razdoblje od 15. studenog 2015. (umjesto 15. siječnja 2014.).

14. Radi razjašnjenja spornih, a za presuđenje odlučnih činjenica sud je tijekom postupka izveo dokaz uvidom u preslik Ugovora o radu (list 5-8), Anex Ugovora o radu (list 9), rješenje o plaći (list 10), preslik obračuna plaća (list 11-16, 21-58), obavijest Ministarstva zdravlja (list 62), zaključci Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU (list 63, 148, 162-176), evidencije nazočnosti na radu (list 64-118), uvid u sudsku praksu dostavljenu po tužitelju (list 123-136, 288-292), uvid u sudsku praksu dostavljenu po ODO Bjelovar (list 140-145), pravno mišljenje prof. V. G. (list 149-160), uvid u sudsku praksu dostavljenu po tuženiku (list 177-185), uvid u podatke Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (list 186).

15. Izveden je dokaz knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku M. M. dipl.agr., koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje 9. siječnja 2020. (list 202- 206) i očitovanje od 13. svibnja 2022. ( list 271).

16. Izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a.

17. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

18. Republika Hrvatska je, nakon što ju je sud po prijedlogu tuženika (kao i ostale predložene osobe) obavijestio o otpočetoj parnici, podneskom dostavljenim sudu 17. svibnja 2019., (list 138-139) izjavila da stupa u parnicu kao umješač na strani tuženika navodeći da za to ima pravni interes, budući se sredstva za isplate plaća radnicima tuženika osiguravaju i u Državnom proračunu te da je Centralni obračun plaća ustrojen od strane Republike Hrvatske i da ga tuženik ne može mijenjati.

19. Ističe da tužiteljica tvrdi da je kao doktor medicine, liječnik specijalista radila u otežanim uvjetima rada te da joj pripada pravo na povećanu plaću sukladno čl. 57. KU/13 od 25% zbog otežanih uvjeta rada, da joj taj dodatak nije isplaćivan na sve odrađene sate, iako je radila u otežanim uvjetima, no smatra da tužiteljica nejasno navodi pojam „sve sate rada“, jer čl. 51. KU propisuje pod kojim uvjetima se plaća uvećava i za koliko, propisan je prekovremeni, smjenski rad, rad u turnusu pa nije jasno na koji je način tužiteljica radila u svim satima rada. Navodi da je čl. 59. KU 96/15 propisano da se zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine ostvaruju dodatak na plaću od 12% od osnovne plaće, da je tužiteljica radila na takvim poslovima i da taj dodatak nije plaćen za sve odrađene sate, a tužiteljica naglašava da se radi o prekovremenim satima. Isto tako, ističe da tužiteljica ima pravo na uvećanje plaće od 8 %, sukladno čl. 54 st. 2 TKU, ako ima znanstveni stupanj magistra znanosti, ako ima znanstveni stupanj doktora znanosti da ima pravo na 15 % povećane osnovne plaće, da se dodaci ne isključuju i da je tužiteljica u utuženom razdoblju imala znanstveni stupanj doktora znanosti, da joj nije isplaćen dodatak po osnovi radnog staža za sve sate koje je efektivno odradila, da joj je pogrešno obračunata isplaćena naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora i naknada plaće zbog privremene odsutnosti s posla (za vrijeme trajanja bolovanja), pozivajući se na čl. 36. st. 2. KU u svezi čl. 59. st. 1 TKU/12. Osporava navode da plaća ne bi tužiteljici bila isplaćivana sukladno zakonu i KU.

20. Kako tužiteljica traži dodatak na posebne uvjete rada od 25 % na osnovnu plaću za sate rada koje je odradila prekovremeno, RH smatra da nije utvrđeno koji su prekovremeni sati rada tužiteljice. Naime, ističe da je čl. 51. KU propisano da ako radnik želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev umjesto uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada iz st. 1 pod. st. 4. odobriti korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5, sukladno mogućnostima organizacije rada pa drži da je potrebo utvrditi da li je tužiteljica koristila slobodne dane po toj osnovi. Nadalje, ističe ukoliko se zahtjev tužiteljice odnosi na rad u dežurstvu koje je propisano čl. 53. KU kao oblik rada kad radnik mora biti nazočan u zdravstvenoj ustanovi nakon redovitog radnog vremena ustanove, odnosno vrijeme u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, propisao je da za radnike kojima je u koeficijentu složenosti poslova sadržan položajni doda tak ili taj dodatak ostvaruju temeljem tog Ugovora, plaća za vrijeme dežurstva iznad redovnog mjesečnog fonda radnih sati se obračunava u odnosu na osnovnu plaću radnog mjesta na kojem radnik dežura pa smatra da nema pravo na dodatak za otežane uvjete rada i dodatak zbog odgovornosti za život i zdravlje ljudi za vrijeme dežurstva te naknadu za pogrešno obračunatu naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja koja se utvrđuje kao prosjek prethodno isplaćenih plaća. Smatra da se dodaci na plaću obračunavaju samo na osnovnu plaću, a ne na sve ukupno odrađene sate rada, dakle i na prekovremene. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan i potražuje parnične troškove.

21. Tuženik se suglasio, dok se tužiteljica protivila stupanju RH u parnicu u svojstvu umješača na strani tuženika.

22. Raspravnim rješenjem od 14. svibnja 2020. sud je temeljem čl. 206. ZPP-a, Republici Hrvatskoj dopustio sudjelovanje u ovoj parnici u svojstvu umješača na strani tuženika, smatrajući da za to Republika Hrvatska ima pravni interes. Naime, kako se plaće za radnike tuženika djelomično osiguravaju i u Državnom proračunu RH (čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama, Narodne novine 27/1, 39/07), da tuženik obračun plaće vrši COP-om ustrojenim od strane RH, osim toga, Vlada Republike Hrvatske potpisnik je na stani poslodavca kolektivnog ugovora po osnovi kojeg tužiteljica u ovom predmetu potražuje isplatu razlike plaće, slijedom čega Republika Hrvatska po ocjeni suda Republika Hrvatska radi eventualnog regresnog postupka, ima pravni interes da tuženik uspije u ovoj pravnoj stvari, bez obzira što tužiteljica potražuje plaću od tuženika, a ne od Republike Hrvatske.

23. Predmet tužbenog zahtjev je zahtjev za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. listopada 2015. do 28. prosinca 2018., naknada za neplaćene dodatke za posebne uvjete rada, iznimnu odgovornosti za život i zdravlje ljudi za sve odrađene sate rada i za prekovremeni rad, i isplatu razlike plaće za pogrešno obračunatu i isplaćenu naknadu za vrijeme korištenja godišnjeg odmora koji se utvrđuje kao prosjek prethodno isplaćenih plaća.

24. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju od 1. listopada 2015. do 28. prosinca 2018., bila zaposlena kod tuženika i to neprekidno na radnom mjestu doktora medicine, specijalist neurolog od 5. rujna 2013., a što proizlazi iz navoda stranaka, Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. prosinca 2008., odnosno Anexa ugovora o radu od 14. listopada 2013., obračuna plaće i evidencija radnog vremena.

25. Nesporno je da su u evidencijama radnog vremena i obračunima plaća točno evidentirani svi sati rada tužiteljice kako u redovnom, tako i u prekovremenom radu.

26. Iz navoda stranaka tijekom postupka proizlazi nespornim podatak o radnom mjestu obračuni plaće i evidencije radnog vremena za tužiteljicu dostavljeni su po tuženiku pa je nesporno da je sva ta dokumentacija vjerodostojna, jer je dostavljena iz službenih programskih evidencija tuženika Opće bolnice Bjelovar, a vjerodostojnost iste tužiteljica nije osporavala pa je ista nesporna za obje stranke.

27. Tužiteljici na njenom radnom mjestu kao doktoru medicine, specijalist neurolog u razdoblju od 1. listopada 2015. do zaključno 28. prosinca 2018., pripadao dodatak na plaću na posebne uvjete rada u visini od 16 % od osnovne plaće, a koja činjenica proizlazi iz obračuna plaća (čl. 57. KU 143/13 i čl. 55. KU 29/18).

28. Također, a što nije sporno kroz cijelo utuženo razdoblje tužiteljici je kao doktoru medicine pripadao i dodatak na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi u utuženom razdoblju od 1. listopada 2015. do zaključno 28. prosinca 2018. u iznosu od 12 % od osnovne plaće (čl. 4. Dodatka I. KU 96/15) te da joj je u tim postocima za pripadajuća razdoblja taj dodatak obračunat na redovan mjesečni fond sati rada, ali ne i na prekovremene sata rada.

29. U čl. 47. KU 143/13 definiran je pojam plaće pa tako plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Tom odredbom definirano je da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža; time da su dodaci na osnovnu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

30. Niti iz jedne odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ne proizlazi da tužiteljici, kojoj nesporno pripada dodatak za posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi u cijelom utuženom razdoblju, ti dodaci pripadaju samo u odnosu na ostvarenu redovnu satnicu rada, a ne i na prekovremene sate rada, niti da bi se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i uvećanja plaće po osnovi tih dodataka međusobno isključivali.

31. Tužiteljici pripadaju dodaci na posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za svaki odrađeni sat rada, jer ukoliko postoje posebni uvjeti rada i takva iznimna odgovornost za vrijeme redovnih sati rada, isti postoje i za vrijeme prekovremenih sati rada.

Isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo na dodatak za posebne uvjete rada i na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na prekovremene sate rada, jer tužiteljica i onda kad radi prekovremeno, radi u posebnim uvjetima rada i sa iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, kao i za vrijeme kada odrađuje redovne sate rada.

32. Stoga, pozivanje tuženika na odredbe koje propisuju od čega se sastoji osnovna plaća za rad u redovnom radnom vremenu, irelevantna je iz razloga što niti jednom odredbom nisu isključeni dodaci za rad u prekovremenom radnom vremenu. Osim toga, a kako je prethodno već gore i navedeno, tužiteljica niti ne spori činjenicu da su joj dodaci za posebne uvjete rada i dodaci za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, obračunati su i isplaćeni za redovni rad, međutim ne i za prekovremeni rad. U tom kontekstu, tuženik pogrešno tumači čl. 53. KU 143/13, jer ista ne isključuje pravo povećanja osnovne plaće za prekovremeni rad za navedene dodatke, jer je istom propisano na koju se osnovicu vrši obračun povećanja od 50 % za prekovremeni rad tj. da se vrši na osnovnu plaću te činjenicu da se složenost poslova tužiteljice kao i njena odgovornost ne mijenja u redovnom ili prekovremenom radnom vremenu. Isto tako, odredbom čl. 86. ZR-a/09 i 94. ZR-a /14 propisano je da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada te za prekovremeni rad, a koji se ne isključuju.

33. Odredbom čl. 60. ZR-a/09 i čl. 81. ZR-a/14 propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad; odnosno i naknadu plaće u visini 85 % od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje u trajanju od 42 dana).

34. Vještak je prilikom izračuna visine dodatka, dodatka na posebne uvjete rada i dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi obračuna na osnovnu plaću u prekovremenom radu, bez obzira da je na tu osnovu kumulirao prethodno ikakve druge dodatke.

35. Iz obračuna plaća za tužiteljicu vidljivo je da je tuženik tužiteljici obračunavao dodatak za posebne uvjete rada i dodatak na iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi samo na redovan rad (ne i na prekovremene sate rada). Upravo iz tih obračuna koji su nesporno vjerodostojni vidljivo je da su neosnovani navodi tuženika da se utuženi dodaci obračunavaju na osnovnu plaću bez obzira na odrađene sate rada i da bi ti dodaci bili nepromjenjivi (jer bi u tom slučaju na obračunima plaće bio po jedan fiksni iznos za svaku vrstu dodatka za svaki mjesec), već je iz obračuna plaća vidljivo da su ti dodaci svakog mjeseca obračunati na onoliko redovnih sati koliko ih je odrađeno, dakle po satima rada (ali niti na jedan prekovremeni sat rada).

36. Iako su se i tuženik i umješač tijekom postupka pozivali na pravno mišljenje prof.dr.sc. Viktora Gotovca, sud nije vezan takvim pravnim mišljenjem, a stranke nisu dokazale da bi zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU donijelo tumačenje koje bi se odnosilo baš na pravno pitanje koje je predmet ove parnice.

37. Nadalje, irelevantno je za odnos tužiteljice kao radnika i tuženika kao poslodavca, tuženikovo pozivanje na nužnost obračuna i isplate plaće sukladno parametrima COP-a, jer se radnika ne tiče može li poslodavac mijenjati obračune plaća, već je poslodavac radniku dužan isplatiti plaću u skladu s kolektivnim ugovorom.

38. Prema čl. 5. st. 1. u vezi čl. 7. st. 3. ZR-a/09, važećeg do 7. kolovoza 2014. poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću. Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo. Sadržajno su predmetna prava i obveze propisani i u čl. 7. st. 1. u vezi čl. 9. st. 3. ZR-a/14 važećeg u razdoblju od 7.8.2014. pa nadalje.

39. Da tužiteljica ima pravo na dodatak za posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi koji se obračunavaju na prekovremene sate rada, stav je zauzela sudska praksa u presudi Vrhovnog suda RH broj Revr-206/12 od 2. travnja 2014. iz koje proizlazi da ako tužiteljica prema KU ima pravo na određene dodatke na plaću, dodaci na plaću odnose se kako na plaću za redovno radno vrijeme, tako i na plaću za prekovremeni rad.

Isti stav zauzet je i u presudama brojnih Županijskih sudova u RH, pa tako npr. Županijski sud u Zagrebu Gž R-461/18 od 13. prosinca 2018., Županijski sud u Rijeci Gž R-427/2018 od 18. rujna 2018., Županijski sud u Splitu broj Gž R-293/2018 od 8. travnja 2019., Županijski sud u Osijeku broj Gž R-407/2018 od 9. svibnja 2019. Konačno, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

40. Radi utvrđivanja visine potraživanja provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku M. d.o.o., B. koji je sudu dostavio pisani nalaz i mišljenje 9. siječnja 2020. (list 202-206 spisa) na koji od stranaka nije bilo primjedbi, sud isti u cijelosti prihvatio stručnim i obrazloženim, danim u skladu s pravilima financijsko- knjigovodstvene struke.

41. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je u skladu s rješenjem o provođenju vještačenja utvrđivao visinu dodatka na plaću za posebne uvjete rada i dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na prekovremeni rad, jer je pravo na isplatu tih dodataka na prekovremene sate rada i bruto visina tih dodataka na prekovremen sate rada bilo sporno između stranaka. Na temelju tako utvrđenih činjenica vještak je utvrdio visinu naknade za iskorišteni godišnji odmor i za bolovanje do 42 dana, koje su tužiteljici trebale biti isplaćene u slučaju da su mu bile pravilno obračunate plaće uključujući i navedene dodatke, a u skladu s kolektivnim ugovorima i zakonom o radu važećima u utuženom razdoblju.

42. Prema prihvaćenom nalazu i mišljenju vještak je obrazložila metodologiju izračuna na način da je satnica za posebne uvjete rada za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, dobivena je tako da je fiksni iznos dodataka podijelio sa fondom sati za pojedini mjesec (u mjesecima gdje je tužiteljica imala godišnji odmor, bolovanje ili plaćeni dopust, ti sati su umanjeni od fonda sati, ali i fiksni iznos također je umanjen za te sate). Fiksni iznos dodatka je umnožak bruto boda i koeficijenta (dobije se osnovna plaća) kojoj se pribroji minuli rad i pomnoži s postotkom uvjeta rada. Tako izračunata satnica korištena je za obračun predmetnih dodataka za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, u odnosu na prekovremene sate rada, a to je upravo ista ona satnica po kojoj je tuženik obračunavao te dodatke na redovan rad.

43. Za mjesec prosinac 2018. izračun je napravljen na način da se za izračun dodatka (za posebne uvjete rada, za prekovremeni rad) kao i bruto plaće uzimao cijeli mjesec stavljen u proporcionalni odnos sa utuženim razdobljem. U razdoblju od 1.10.2015. pa do 28.12.2018. tužiteljica je imala dodatak za posebne uvjete rada od 16 % od osnovne plaće, a dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi od 12 % od osnovne plaće i to od 1. listopada 2015. do 28. prosinca 2018. dodatak od 12 % (Dodatak I KU/15, čl. 57. KU/18).

44. Ukupno je u razdoblju od 1. listopada 2015. do 28. prosinca 2018. ostvarila je 1.651,35 prekovremenih sati, bruto razlika za dodatak na plaću za posebne uvjete rada prema čl. 66. KU/11, čl. 57. KU/13, čl. 55. KU/18 iznos od 16.948,46 kn, bruto razlika za dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi iznosi 12.710,35 kn, a razlika za godišnji odmor iznosi 3.757,42 kn, u ukupnom iznosu od 33.416,23 kn/4.435,10 eura[1] , a kako je to po pojedinim mjesecima tabelarno prikazano u nalazu i mišljenju vještaka (list 205-206), a kao pod toč. I. izreke presude.

45. Vještak je za izradu nalaza i mišljenja koristio svu tuženikovu dokumentaciju kako u pogledu odrađenih sati rada i obračuna plaće, a svi ostali tuženikovi navodi u pogledu prava na utužene dodatke na prekovremene sate rada predstavljaju samo pravna pitanja o kojima odlučuje sud. Vještak je prilikom provođenja vještačenja imao u vidu citirane odredbe KU, ZR-a te odredbe Zakona o računovodstvu i ostale propise koji se koriste prilikom vještačenja. Pitanje, pripada li tužitelju pravo na utužene dodatke i u odnosu na prekovremene sate rada je pravno pitanje o kojem ocjenu daje sud, a ne vještak.

46. Dakle, na temelju pisanog nalaza i mišljenja vještaka (list 202-206 spisa) proizlazi da tužiteljici nije isplaćena razlika plaće za dodatak za posebne uvjete rada, za dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (liječnički dodatak) i razlika za godišnji odmor i bolovanje, a sve obračunato na prekovremene sate rada, tužiteljici za razdoblje do 1. listopada 2015. pa do 28. prosinca 2018., iznosi bruto 33.416,23 kn/4.435,10 eura[1] pa je radi isplate toga iznosa tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti kao pod toč. I. izreke presude, osim za zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u tom bruto iznosu.

47. Pripadajući iznos tih bruto dodataka naveden u pisanom nalazu (tabelarni prikaz list 205-206) u stupcu "razlika bruto", a koji su pobliže označeni pod toč. I. izreke presude, time da na svaki mjesečni bruto iznos dodatka tužiteljici pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od 16.-og kao od slijedećeg dana od dospijeća isplate plaće, u mjesecu na dodatke za prethodni mjesec pa do isplate jer je i iz čl. 12. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. prosinca 2008. i prema Anexu ugovora o radu od 14. listopada 2013., tuženik bio tužiteljici dužan plaću (zajedno s pripadajućim dodacima) isplaćivati do 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec, temeljem čl. 29. st. 1. u vezi st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 41/08, 125/11, 78/15).

48. Do 21. prosinca 2015. bio na snazi Zaključak broj 148 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 1. srpnja 2015. glede mjesečnog fonda radnih sati, prema kojem tumačenju mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati (bez blagdana, subota i nedjelja), odnosno svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad, a od 21. prosinca 2015. do kraja utuženog razdoblja 28. prosinca 2018., Zaključak br. 153 kojim je utvrđeno da sukladno KU redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, uz primjenu čl. 51 KU/13 i čl. 49 KU/18, kojima je propisano da se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa, evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Ovisno o tome jesu li stvarno odrađeni radni sati odrađeni kroz rad u turnusima, smjenski rad, i na blagdan ili neradni dan i dr., ti sati uvećavaju u postocima navedenim u čl. 52. KU/13, odnosno 50. KU/18. Ako tako obračunati mjesečni fond odrađenih sati prelazi redoviti mjesečni fond sati (koji je jednak za sve radnike), tek tada ti sati predstavljaju prekovremeni rad u smislu odredbi st. 9. čl. 51. KU/13, odnosno 49. KU/19.

49. Sukladno navedenom (a kako proizlazi iz rješenja Županijskog suda u Osijeku br. Gž R-515/2020-2 od 9. prosinca 2021.), od knjigovodstvenog vještaka zatraženo je dopuna nalaza i mišljenja, a knjigovodstveni je vještak u očitovanju od 13. svibnja 2022., naveo da provjerom izračuna prekovremenih sati temeljem Zaključka broj 148 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 01. srpnja 2015. godine glede mjesečnog fonda radnih sati, kao i Zaključka broj 153 koji vrijedi od 21. prosinca 2015. za utuženo razdoblje, nema razlika u odnosu na pisani nalaz i mišljenje od 19. prosinca 2019. Navedenom očitovanju stranke nisu imale primjedbe, koje je očitovanje prihvatio i sud pa je, a kako je već i prethodno navedeno valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatom bruto 33.416,23 kn/4.435,10 eura[1] kao pod toč. I. izreke

50. U skladu sa odredbom čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine 77/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15, dalje: ZPD) predujam poreza na dohodak, obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istoga Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Sukladno čl. 45. st. 4. i 5. ZPD i čl. 16. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14, dalje: Pravilnik) predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i čl. 11., 12. i 15. toga Pravilnika. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno sa isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku. Stoga porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće, dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose kamate ne obračunavaju (tako i u presudi Županijskog suda u Splitu broj Gž R-45/2017 od 9. srpnja 2018.). Stoga je i tužbeni zahtjev radi isplate zakonske zatezne kamate na porez, na dohodak i prirez porezu na dohodak, sadržani u bruto iznosu od 33.416,23 kn/4.435,40 eura[1] , valjalo odbiti kao neosnovan (toč. II. izreke presude).

51. Kako je sud odlučivao o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i obrazložio da je stupnjevita tužba bila dopuštena, to nije bilo potrebno odlučivati o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu.

52. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP., jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u postupku, a koje je troškove postupka u konkretnom slučaju sud je ocjenjivao i kvalitativno i kvantitativno.

53. Kako je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao osnov i visinu, a imajući u vidu činjenicu da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog konačnog zahtjeva, jer je odbijena s tužbenim zahtjevom u dijelu sa zateznom kamatom u dijelu radi isplate zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto dosuđenim iznosima, zbog tog dijela zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, to je sud u cijelosti priznato troškove tužiteljici.

54. Tužiteljica je kao vrijednost predmeta spora naznačila iznos 100.001,00 kn/13.272,41 eura[1] . U ovom predmetu radi se o stupnjevitoj tužbi te je tužiteljica nakon provedenog vještačenja naznačila vrijednost predmeta spora podneskom od 6.4.2020. u skladu s odredbama članka 35. st. 1. ZPP i čl. 186 b. st. 3. ZPP-a, na način da potražuje isplatu 33.416,23 kn/4.435,10 eura[1] pa su troškovi za cijeli postupak odmjereni prema vrijednosti predmeta spora konačnog zahtjeva (takav stav izražen je u presudi Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž R-1774/2019-2 od 25. veljače 2020.)

55. Parnični troškovi sastoje se od troška sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn, zastupanja po punomoćniku na pripremnim ročištima dana 11. travnja 2019., 3. lipnja 2019., na kojem je zaključen prethodni postupak za svako u iznosu od 1.000,00 kn, sastav obrazloženog podneska od 6. travnja 2020., kojim je dano očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1.), zastupanje na raspravi 14. svibnja 2020., 8. ožujka 2022. i 19. rujna 2022. za svaku u iznosu od 1.000,00 kn,, troška PDV-a u iznosu od 1.750,00 kn te troška predujma za knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 2.000,00 kn pa ukupno priznati troškovi iznose 10.750,00 kn/1426,77 eura[1] , sa zateznom kamatom tekućom od 24. listopada 2022., kao dana donošenja presude pa do isplate (toč. 3. izreke presude).

56. Nisu priznati troškovi koji sukladno čl. 155 ZPP-a nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, sastav podneska od 11. travnja 2019. jer je isti predan na pripremnom ročištu dana od 11.travnja 2019, a za što su punomoćniku priznati troškovi za zastupanje na pripremnom ročištu te trošak za pristup ročištu radi objave presude jer joj takav poseban trošak nije niti nastao.

57. Tužiteljici su u cijelosti priznati i troškovi predujma za knjigovodstvenog vještačenje u iznosu od 2.000,00 kn, koji su troškovi u smislu čl. 155. ZPP-a bili potrebni za vođenje postupka, obzirom na osporavanost po tuženiku, osim osnova i visine tužbenog zahtjeva. Ti troškovi tužiteljici bi po ocjeni suda pripadali i neovisno o uspjehu u postupku, a koje je troškove predujmila tužiteljica, jer je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva, a tužiteljica kako je prvotno postavila odrediv tužbeni zahtjev, određeni tužbeni zahtjev postavljen je tek nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja.

58. Odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a (čl. 28. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a propisano je da umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je nadoknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama). Raspravnim rješenjem suda broj Pr-14/2019-28 od 7.5.2020. sud je dopustio sudjelovanje Republici Hrvatskoj u ovoj parnici u svojstvu umješača na strani tuženika. Obzirom da tuženik nije uspio u ovome postupku, a kako umješač na strani tuženika po ocjeni suda svojim radnjama nije tužiteljici uzrokovao troškove, niti ih je tužiteljica posebno zahtijevala, to sud nije niti obvezao umješača na strani tuženika da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka. Isto tako, neosnovano umješač od tužiteljice zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka, jer tuženik nije uspio u ovom postupku. Stoga nije bilo osnova da tužiteljici nadoknadi troškove postupka tuženiku i umješaču te su njihovi zahtjevi neosnovani.

59. Svi parnični troškovi koji su odmjereni strankama bili su u smislu čl. 155. st. 1. ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, a u skladu sa vrijednošću predmeta spora prema postavljenom zahtjevu koji se potražuje nakon vještačenja.

60. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru 26. listopada 2022.

Sudac

Gordana Malvić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka pisanim putem u roku od 8 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje ove presude.