Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 24 Gž R-1028/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Vlaste Feuš kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz O., M., OIB: …, zastupanog po punomoćniku T. S., odvjetniku u D., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u D., Građansko-upravni odjel, radi isplate plaće, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-40/2020-21 od 21. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženice te potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-40/2020-21 od 21. prosinca 2021.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-40/2020-21 od 21. prosinca 2021. suđeno je:

„I. Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 126.816,00 kn bruto sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

-na iznos od 69,83 kn od 15.04.2015. godine,

-na iznos od 1.719,22 kn od 15.06.2015. godine,

-na iznos od 9,35 kn od 15.07.2015. godine,

-na iznos od 380,28 kn od 15.08.2015. godine,

-na iznos od 1.215,12 kn od 15.09.2015. godine,

-na iznos od 177,72 kn od 15.10.2015. godine,

-na iznos od 9,36 kn od 15.11.2015. godine,

-na iznos od 170,66 kn od 15.12.2015. godine,

-na iznos od 3.163,96 kn od 15.01.2016. godine,

-na iznos od 3.781,12 kn od 15.02.2016. godine,

-na iznos od 29,62 kn od 15.03.2016. godine,

-na iznos od 2.247,09 kn od 15.07.2016. godine,

-na iznos od 1.308,49 kn od 15.09.2016. godine,

-na iznos od 18,94 kn od 15.10.2016. godine,

-na iznos od 2.134,77 kn od 15.11.2016. godine,

-na iznos od 3.327,60 kn od 15.12.2016. godine,

-na iznos od 1.330,09 kn od 15.01.2017. godine,

-na iznos od 753,18 kn od 15.02.2017. godine,

-na iznos od 2.310,24 kn od 15.03.2017. godine,

-na iznos od 279,40 kn od 15.04.2017. godine,

-na iznos od 1.625,15 kn od 15.05.2017. godine,

-na iznos od 1.290,48 kn od 15.06.2017. godine,

-na iznos od 1.410,22 kn od 15.07.2017. godine,

-na iznos od 1.339,53 kn od 15.08.2017. godine,

-na iznos od 1.399,02 kn od 15.09.2017. godine,

-na iznos od 4.415,21 kn od 15.10.2017. godine,

-na iznos od 5.444,70 kn od 15.11.2017. godine,

-na iznos od 4.348,55 kn od 15.12.2017. godine,

-na iznos od 7.036,53 kn od 15.01.2018. godine,

-na iznos od 3.698,44 kn od 15.02.2018. godine,

-na iznos od 3.022,49 kn od 15.03.2018. godine,

-na iznos od 3.633,82 kn od 15.04.2018. godine,

-na iznos od 6.043,08 kn od 15.05.2018. godine,

-na iznos od 3.758,57 kn od 15.06.2018. godine,

-na iznos od 5.075,83 kn od 15.07.2018. godine,

-na iznos od 4.084,13 kn od 15.08.2018. godine,

-na iznos od 5.708,12 kn od 15.09.2018. godine,

-na iznos od 1.258,34 kn od 15.10.2018. godine,

-na iznos od 450,05 kn od 15.11.2018. godine,

-na iznos od 2.482,80 kn od 15.12.2018. godine,

-na iznos od 8.869,40 kn od 15.01.2019. godine,

-na iznos od 5.967,33 kn od 15.02.2019. godine,

-na iznos od 315,06 kn od 15.03.2019. godine,

-na iznos od 1.257,42 kn od 15.04.2019. godine,

-na iznos od 2.604,04 kn od 15.05.2019. godine,

-na iznos od 5.163,05 kn od 15.07.2019. godine,

-na iznos od 1.618,72 kn od 15.08.2019. godine,

-na iznos od 1.786,30 kn od 15.09.2019. godine,

-na iznos od 2.439,18 kn od 15.10.2019. godine,

-na iznos od 394,03 kn od 15.11.2019. godine,

-na iznos od 1.690,20 kn od 15.12.2019. godine,

-na iznos od 1.850,30 kn od 15.01.2020. godine,

-na iznos od 1.111,85 kn od 15.02.2020. godine

pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve ovo u roku od 15 dana, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplati iznos od 20.906,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 21. prosinca 2021. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u više zatraženom iznosu u visini od 5.468,75 kn zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadu parničnog troška u visini od 6.000,00 kn kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude, osim pod točkom II. izreke u dijelu u kojem tužitelju nije obređena naknada troškova postupka, pravodobno se žali tuženica zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), to jest zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Protiv navedene presude, samo pod točkom II. izreke koja sadrži rješenje o trošku postupka u dijelu u kojem je tužitelj odbijen s dijelom svog zahtjeva za naknadom troškova postupka, pravodobno se žali tužitelj sadržajno zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP. Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu odluku preinači. Traži naknadu troška sastava žalbe.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati dio plaće za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, rad nedjeljom i rad blagdanima u razdoblju od ožujka 2015. do siječnja 2020., te naknadi troškove postupka. Tijekom postupka sud prvog stupnja utvrdio je slijedeće bitne činjenice:

-tužitelj je od veljače 2015. do siječnja 2020. radio kao policijski službenik ministarstva u Policijskoj upravi D.-n., Postaja pomorske policije D., i to kao član posade policijskih plovila P-216, P-214, P-205 “S. R.“ i P-208 “S. V.“;

-tuženica organizira rad i određuje vrijeme trajanja posla tužitelju;

-izvršavajući radne naloge člana posade-upravitelja stroja policijskih plovila tužitelj je provodio na policijskom ophodnom brodu po nekoliko dana zaredom, najčešće oko 4 do 5 dana, boraveći za to vrijeme neprekidno na radnom mjestu u aktivnom dežurstvu jer službu vrši po potrebi ili na poziv, pa je tako radio i prekovremeno, noću, na državne blagdane te subotom i nedjeljom;

-tuženica nije dokazala kako je tužitelju izvršila preraspodjelu radnog vremena, odnosno tužiteljev rad u kontinuitetu od po nekoliko dana za redom nije nadoknađen slobodnim danima, niti je o tome donijela pismenu odluku;

-među strankama je sporno je li tuženica pravilno obračunala i isplatila razliku plaće za ostvareni prekovremeni rad, za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima, odnosno sporno je predstavlja li vrijeme provedeno u toj službi, nakon redovnog radnog vremena, prekovremeni rad ili pasivno dežurstvo;

-vještačenjem je utvrđeno kako u razdoblju od 1. veljače 2015. do 31. siječnja 2020., tuženica nije platila tužitelju dio plaće na ime odrađenog prekovremenog rada, rada noću, rada na državne blagdane te rada subotom i nedjeljom u iznosu od 126.815,96 kuna.

9. Na ove utvrđene bitne činjenice sud prvog stupnja je primijenio odredbe čl. 60. i 65. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR/14), čl. 42. i 45. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14, dalje: ZR/09), čl. 17. Zakona o policiji ("Narodne novine", broj: 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16, 66/19, dalje: ZP), Uredbu o plaćama policijskih službenika ("Narodne novine", broj: 129/11, dalje: Uredba), čl. 44., čl. 56. i čl. 118. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 93/08, 23/09, 39/09, 90/10, 89/12, dalje: KU/08), čl. 44., čl. 56. i čl. 120. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 104/13, dalje: KU/13), Okvirnu direktivu o sigurnosti i zdravlju na radu 89/391/EEZ, Direktivom 2003-88/EZ (Europskog parlamenta i Vijeća Europske unije) od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, te odlučio kao u izreci osporene presude.

10. Ovaj drugostupanjski sud smatra kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.

11. Prema tumačenju odredbe čl. 39. u svezi sa čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 92/04, 141/04, dalje: KU/04) koje je na sjednici od 10. lipnja 2006. dala Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora, pored terenskog dodatka službenici, pa tako i policijski službenici, imaju pravo na uvećanje plaće iz čl. 39. KU samo za stvarno odrađene sate rada u koje se uračunava i vrijeme putovanja.

12. Na temelju izvedenih dokaza sud je prvog stupnja utvrdio te stvarno odrađene sate i to na temelju službene dokumentacije (radni nalozi, izvješća, evidencija mjesečnih radnih sati, platne liste) tako i na temelju iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka. Rukovodeći se time vještakinja J. Ć. izračunala je broj sati prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljom i blagdanom, te visinu naknade za navedeni rad tužitelja u predmetnom razdoblju (od 1. veljače 2015. do 31. siječnja 2020.), ali uzimajući u obzir 8 sati odmora unutar svakih 24 sata koji ne predstavljaju prekovremeni rad. Također je izvršila umanjenje i za iskorištene slobodne dane, odnosno sate, u omjeru 1:1,5.

13. Metodologija vještakinje zasniva se na pravnim shvaćanjima koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u većem broju istovrsnih predmeta kao primjerice:

Rev-753/09 od 17. studenoga 2009., Revr-1425/13 od 10. svibnja 2016., Revr- 640/14 od 1. lipnja 2016., Revr-1256/14 od 1. lipnja 2016., Revr-598/15 od 1. lipnja 2016., kao i u novijim predmetima Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 3324/2021 od 1. veljače 2022., Gž R-1975/2021 od 3. rujna 2021., Gž R-237/2020 od 18. listopada 2021. i drugim.

14. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da vrijeme koje policijski službenik provede za trajanja višednevne službe u nadzoru državne granice na moru (a koje vrijeme se odnosi na sate nakon redovnog radnog vremena, ali bez perioda od 8 sati odmora) predstavlja prekovremeni rad, s obzirom da je životno i logično da članovi posade ne mogu napuštati brod za vrijeme trajanje takve službe (osim eventualno kratkotrajno do trgovine kada je brod vezan) i da takva služba traje od trenutka ukrcaja na plovilo do iskrcaja, prema terminima navedenim u dobivenim nalozima. Takozvano pasivno dežurstvo nije definirano ZR/09 niti ZR/14 već člankom 57. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 93/08, 23/09, 39/09, 90/10, 89/12, dalje: KU/08) kao i čl. 57. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 104/13, dalje: KU/13), a među strankama i nije sporno da se tužitelj cijelo vrijeme trajanja službe nalazi na plovilu i ne može (ne smije) plovilo napustiti. Takozvano pasivno dežurstvo kod policijskih službenika, u takvoj situaciji, ne može postojati jer isti (u tom vremenu) nisu kod kuće već na brodu na kojem obavljaju službu i zbog toga se ne može primijeniti odredba čl. 57. navedenih kolektivnih ugovora jer isti članak predviđa da ukoliko službenik i namještenik u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra se pasivnim dežurstvom. Vrijeme tužitelja, odnosno službenika, koje isti provodi na plovilu nakon odrađenog radnog vremena od 8,10 ili 12 sati (ne računajući vrijeme odmora od osam sati), nije slobodno vrijeme jer radnik to vrijeme provodi na poslu koji inače radi (iako ne mora nužno i faktično raditi). Dakle, pripravnost, odnosno pasivno dežurstvo se ne smatra radnim vremenom jer se radnik ne nalazi na mjestu gdje se obavljaju njegovi poslovi.

15. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

16. Prvostupanjski sud pravilno prekovremenim radom tužitelja ocjenjuje razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora koji je tužitelj nesporno imao, te je pravilan i zaključak da okolnost što je tužitelj ostvarivao pravo na naknadu za takozvano pasivno dežurstvo nije od utjecaja na prekovremeni rad, jer se ova naknada isplaćuje zbog činjenice da je tužitelj bio na raspolaganju poslodavcu tijekom 24 sata, dakle i za vrijeme odmora koje je određeno kao osam sati u danu. Pasivno dežurstvo nije prekovremeni rad, jer ne predstavlja izvršavanje poslova po nalogu i u ime i za račun poslodavaca, a naknada za pasivno dežurstvo predviđena zbog činjenice da se radnik nalazi u prostoru poslodavca, a zbog potrebe poslodavca i da radnik u slučaju potrebe rada za poslodavca odmah bude na raspolaganju istom tako da su neosnovani žalbeni navodi tuženice.

17. Također, sukladno odredbi čl. 86. ZR/09 te čl. 94. ZR/14, za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću, dok je čl. 42. ZR/09 odnosno čl. 60. st. 1. ZR/14, propisano da se radno vrijeme određuje kao razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, slijedom čega prema čl. 43. st. 2. ZR/09 (čl. 62. st. 2. ZR/14) puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno. Isto tako i prema Direktivi 2003-88/EZ od 4. studenog 2003. u čl. 2. toč. 1. i 2. radno vrijeme jest razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira se kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

18. Stoga prvostupanjski sud pravilno prekovremenim radom tužitelja ocjenjuje razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora i u takvoj situaciji pravilno sud prvog stupnja primjenjuje odredbe važećih Kolektivnih ugovora za državne službenike i namještenike, koji u čl. 44. određuje visinu naknade koja se ima platiti službeniku za ostvareno radno vrijeme duže od 40 sati tjedno u visini naknade za prekovremeni rad i ostalih naknada za rad noću, nedjeljom, blagdanom i dr. Odredbama čl. 44. KU propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Stavkom 2. je propisano da je se dodaci iz st. 1. toga članka međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. je određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a st. 13. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi čl. 41. KU plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

19. Prema tome, uzimajući u obzir sve navedeno, rad tužitelja se u obračunu plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, jer nije fizički moguće niti životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od po nekoliko dana uzastopno, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim u odluci tog suda poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009., kao i u mnogim drugim kasnijim odlukama tako da je u skladu s navedenim prvostupanjski sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenja vještakinje Ć. koja je izračunala visinu potraživanja tužitelja uzimajući u obzir da je tužitelj na brodu u slučaju višednevnih plovidbi boravio na brodu 24 sata, te je iz obračuna izuzeo 8 sati dnevnog odmora, sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te utvrdio da bi tužitelj u spornom razdoblju po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, ostvario naknadu u ukupnoj bruto svoti od 126.815,96 kuna bruto, dajući za to valjane jasne, određene i iscrpne razloge, koje prihvaća i ovaj viši sud.

20. Stoga, pravilno sud prvog stupnja rad policijskog službenika ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, te na navode žalbe tužitelja valja reći kako je neprirodno, neprihvatljivo i neživotno da bi itko nekoliko dana zaredom mogao raditi 24 sata bez ikakvog prekida, već se mora uzeti u obzir i slobodno vrijeme, a koje vrijeme provedeno izvan stvarno odrađenih sati rada (odluka VSRH Revr- 753/09 od 17. studenog 2009. i Revr-565/17 od 10. listopada 2017.), imajući u vidu i regulativu na koju se stranke pozivaju, posebno Okvirnu direktivu o sigurnosti i zdravlju na radu 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989., utvrđujući kako tuženica kao poslodavac nije osigurala radne uvjete koji garantiraju sigurnost i zdravlje zaposlenika, imajući u vidu i tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, jer tužitelj uopće nije niti mogao napuštati plovilo, pa se prema tumačenju broj 28/44 od 20. svibnja 2014. obvezno dežurstvo službenika i namještenika u službenim prostorijama poslodavca smatra prekovremenim radom.

21. Neosnovano tuženica u žalbi navodi da nalaz i mišljenje financijskog vještaka nije utemeljen na relevantnim dokazima, jer iz stanja spisa i pobijane presude nedvojbeno proizlazi da je financijski vještak za potrebe vještačenja koristio isključivo službenu dokumentaciju tuženice i to izvješća s radnim nalozima, koje je dostavila sama tuženica, a iz kojih proizlazi, da je tužitelj cijelo vrijeme službe na plovilu kojeg ne smije napustiti nekoliko dana bio na raspolaganju poslodavcu, dok je konkretne radne naloge ovjeravala i potpisivala ovlaštena osoba tuženice, iz kojih dokaza nedvojbeno proizlazi trajanje radnog vremena tužitelja u promatranom razdoblju, a pri tom je vještak pri izradi obračuna postupio u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izloženog u odlukama poslovni broj Revr-17/15 i Revr-18/15, te uzeo u obzir trajanje odmora od 8 sati unutar 24 sata radnog vremena.

22. Naime, vještak je u svom očitovanju izričito naveo da su svi podaci utvrđeni na sigurnim i razumnim podacima, temeljem objektivne dokumentacije sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, a veliku većinu isprava koji prileže spisu (obračunski list plaće i evidenciju radnog vremena, registar službenih poslova i radne naloge) i na temelju koje je izrađen nalaz i mišljenje dostavila upravo tuženica, koja je navodila da su nalogom suda vještaku obračunati sati koji nisu upisani u evidenciju rada kao radni sati, odnosno da se na taj način ti sati preračunavaju u prekovremeni rad. Dakle, sukladno postojećoj dokumentaciji, vještakinja Ć. je nalaz i mišljenje izradila uzimajući u obzir i osam sati odmora za svaki dan proveden u službi, slijedom čega su navodi tuženice neosnovani.

23. Neosnovani su žalbeni navodi da je sud zanemario odredbu KU (misli se na čl. 57. KU), budući da je prvostupanjski sud detaljno obrazložio zbog čega se navedeni rad ne smatra pasivnim dežurstvom. Naime, pasivno dežurstvo nije prekovremeni rad, jer ne predstavlja izvršavanje poslova po nalogu i u ime i za račun poslodavaca, a naknada za pasivno dežurstvo predviđena je zbog činjenice da se radnik nalazi u prostoru poslodavca zbog potrebe poslodavca i da radnik u slučaju potrebe rada za poslodavca odmah bude na raspolaganju istom tijekom cijelog dana, odnosno svih 24 sata, dakle i za vrijeme odmora.

24. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice o tome da naknadu za tzv. pasivno dežurstvo treba uzeti u obzir prilikom obračuna razlike plaće za prekovremeni rad. Ovo iz razloga jer se ova naknada isplaćuje zbog činjenice da je tužitelj bio na raspolaganju tuženici kao poslodavcu tijekom svih 24 sata u danu, a što je bio i za vrijeme odmora koje je određeno u minimalnom trajanju od osam sati tijekom jednog dana, a u odnosu na žalbene prigovore u odnosu na naknadu za terenski dodatak, ukazuje se da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da i isplata ove naknade nema utjecaja na obračun razlike plaće po osnovi prekovremenog rada jer se terenski dodatak ostvaruje i isplaćuje zbog okolnosti da je tužitelj radio izvan stalnog mjesta rada preko osam sati i ne ovisi o tome je li tužitelj radio prekovremeno.

25. Stoga žalbeni navodi tuženice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odluku o glavnoj stvari nisu osnovani.

26. Slijedom navedenog, vještak je u skladu s pravilnom uputom suda prvog stupnja, te pravilnom primjenom materijalnog prava, utvrdio da postoji obveza tuženice spram tužitelja u dosuđenom iznosu, pri čemu je vještak utvrdio točan broj sati prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima te visinu dodataka na plaći tužitelja kroz utuženo razdoblje, s tim da je nakon takvog utvrđenja iz obračuna izuzeo 8 sati dnevnog odmora te se u angažiranosti tužitelja kod tuženice u radu tijekom višednevnih službi koje su trajale 24 sata više dana, 8 sati se odnosi na redovan rad koji je tužitelju isplaćen kroz plaću, 8 sati se odnosi na prekovremeni rad, a 8 sati na dnevni odmor.

27. I odluka o troškovima postupka zakonita je kako po osnovu, temeljem čl. 154. st.

2. ZPP, tako i po visini troškova, temeljem čl. 155. ZPP. Suprotno tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužitelju priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, uspjeh tužitelja ocijenio prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (čl. 154. st. 2. ZPP), dok je troškove zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku priznao prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22).

28. Što se tiče žalbenog razloga tužitelja kako sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kad nije tužitelju priznao i naknadu troškova za sve njegove podneske koje je dostavljao sudu tijekom ovog postupka valja ponajprije navesti kako je sud prvog stupnja ovlašten po čl. 155. st. 1. ZPP procijeniti koji trošak smatra potrebnim za vođenje parnice. Činjenični i pravni okvir ovog predmeta bio je u osnovi poznat već iz navoda tužbe tako da se tužitelj u svojim podnescima, i po shvaćanju ovog višeg suda, ponavljao, a svoje ocjene izvedenih dokaza, pogotovo vještačkog nalaza, bio je u prilici navesti na ročištima. Također valja navesti kako pravni standard “troškovi potrebni za vođenje parnice“ nije istovjetan s nagradom koja odvjetniku pripada za zastupanje stranke prema odredbama Tarife.

29. Zbog svega rečenog, valjalo je po čl. 368. st. 1. ZPP presudom odbiti žalbe tuženice i tužitelja kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

30. Kako žalitelji nisu uspeli sa svojim žalbama, valjalo je po čl. 166. st. 1. ZPP, u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odbiti njihove zahtjeve za naknadom troška sastava njihovih žalbi

U Zagrebu 26. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.