REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 22 Pr-11560/2020-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Melaniji Centner, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R.K. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M.P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Republika Hrvatska, ministarstvo, OIB: …, zastupanog po O.G.D.O. u Z., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. listopada 2022. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika, dana 26. listopada 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, ministarstvo da tužitelju R.K. isplati ukupan iznos od 5.531,86 kn (734,20 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose kako slijede:

- 1.501,72 kn od 01. siječnja 2015.,

- 707,46 kn od 01. siječnja 2016.,

- 962,72 kn od 01. siječnja 2017.,

- 1.519,72 kn od 01. siječnja 2018.,

- 840,24 kn od 01. siječnja 2019.,

po stopi određenoj čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015., a počam od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i st. 8 Zakona o obveznim odnosima, na svaki navedeni iznos sve do isplate, u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.218,75 kn (559,92 EUR), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. listopada 2022. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i st. 8 Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je namještenik ministarstvo (u daljnjem tekstu M.), Uprave, Sektor, Služba, na radnom mjestu skladištar. Poziva se na odredbu čl. 23 Zakona o zdravstvenoj ispravnosti i zdravstvenom nadzoru nad namirnicama i predmetima opće uporabe (NN 60/92), koja je propisivala da osoba koja radi na radnom mjestu u proizvodnji ili prometu i dolazi u neposredan dodir s namirnicama i sredstvima za održavanje osobne higijene mora nositi posebnu radnu odjeću i obuću, odnosno da se radna odjeća i obuća namijenjena zdravstvenoj zaštiti u proizvodnji i prometu namirnicama i sredstvima iz st. 1 tog čl. ne smiju upotrebljavati izvan radnih mjesta, odnosno da je radnu odjeću i obuću dužna nabaviti i o svom trošku održavati pravna, odnosno fizička osoba koja proizvodi, odnosno koja obavlja promet proizvoda. Tužitelj dalje navodi da je temeljem prethodno navedenog Zakona donijet Pravilnik o posebnoj radnoj odjeći i obući osoba koje na svojim radnim mjestima u proizvodnji i prometu dolaze u neposredan dodir s namirnicama, sredstvima za održavanje osobne higijene, njegu i uljepšavanje lica i tijela (NN 46/94 - u daljnjem tekstu Pravilnik), a koji je propisivao da su pravne i fizičke osobe koje proizvode ili stavljaju u promet namirnice i sredstva za održavanje osobne higijene dužne osigurati dostatan broj kompleta radne odjeće i obuće za sve uposlene osobe. Navodi da su navedene odredbe Pravilnika prestale važiti danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, s kojim datumom je stupio na snagu Zakon o hrani (NN 81/13), a čime je reguliranje navedene materije preuzelo zakonodavstvo Europske unije, odnosno Uredba EZ broj 852/2004 Europskog Parlamenta i Vijeća od 29.04.2004.

Tužitelj navodi da je poslodavac, primjenjujući opće odredbe Zakona o radu (NN 93/14 i 127/17) i Zakona o zaštiti na radu (NN 93/14, 127/17, 98/19), prema kojima je propisana obveza poslodavca da nabavi radnu i zaštitnu opremu, dužan za pojedina radna mjesta prikazati i osigurati potrebnu odjeću i obuću, bez obzira na postojanje Pravilnika o zaštiti na radu ili drugog pravnog akta. Tužitelj navodi da iako se na namještenike u kontinuitetu primjenjuju prije citirani propisi prema kojima je poslodavac dužan nabaviti i održavati radnu opremu, tuženik tužitelju tijekom 2014., 2015., 2016., 2017. i 2018. nije osigurao potrebnu radnu odjeću i obuću. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da njemu pripada pravo na naknadu za radnu odjeću i obuću za 2014., 2015., 2016., 2017. i 2018., s pripadajućom zateznom kamatom. Tužitelj još navodi da se prije podnošenja tužbe obratio nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu (u daljnjem tekstu ODO) sa zahtjevom za mirno rješenje spora sukladno čl. 186.a Zakona o parničnom postupku, no iako je tuženik takav zahtjev prihvatio, tužitelja sve do podnošenja tužbe nije pozvao na potpisivanje nagodbe.

2. U konačno uređenom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 02.04.2021. tužitelj potražuje isplatu ukupnog iznosa od 5.531,88 kn (iako je točan zbroj pojedinačnih glavnica 5.531,86 kn), koji je razvrstan na pet glavnica, odnosno tužitelj za 2014. potražuje iznos naknade štete od 1.501,72 kn, za 2015. potražuje iznos naknade štete od 707,46 kn, za 2016. potražuje iznos naknade štete od 962,72 kn, za 2017. potražuje iznos naknade štete od 1.519,72 kn te za 2018. potražuje iznos naknade štete od 840,24 kn. Tužitelj na svaku glavnicu potražuje i pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dospijeća pa do isplate, time da istu zahtijeva od 01. siječnja u narednoj godini za prethodnu godinu, na način da prva glavnica dospijeva 01. siječnja 2015., a posljednja dospijeva 01. siječnja 2019. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te dostavlja preslik kartona osobnog zaduženja tužitelja, iz kojeg je razvidno koju radnu odjeću i obuću je tužitelj zadužio u navedenom razdoblju, odnosno iz kojeg je vidljivo koje su okvirne godišnje potrebe za radno mjesto skladištar, kao i radne odjeće za koju tuženik drži da pripada tužitelju za spomenuto razdoblje, a koju tužitelj nije zadužio. Tuženik navodi da je iz iste tabele vidljivo da tužitelju za 2014., 2015., 2016., 2017. i 2018. godinu pripada ukupan novčani iznos od 5.531,88 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose od: 1.501,72 kn od 01. siječnja 2015. do isplate; 707,46 kn od 01. siječnja 2016. do isplate; 962,72 kn od 01. siječnja 2017. do isplate; 1.519,72 kn od 01. siječnja 2018. te 840,24 kn od 01. siječnja 2019. do isplate. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev preko prekomjernog iznosa i potražuje naknadu parničnog troška.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u rješenje od 29.08.2019. Ministarstva, Uprave za ljudske potencijale (list 5 spisa), Ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženika na neodređeno vrijeme dana 16.08.2012. (list 6-7 spisa), sudsku praksu (list 8-23 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora od 25.10.2019. (list 24-26 spisa), dopis ODO-a u Zagrebu, Građansko-upravni odjel od 17.01.2020. (list 27 spisa), odgovor na nagodbeni prijedlog (list 28 spisa), tabelarni prikaz potraživanja tužitelja (list 35 spisa), karton osobnog zaduženja tužitelja (list 36 spisa) i dopis MUP-a od 14.11.2019. (list 38 spisa).

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, a u smislu čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11. 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

6. Među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, odnosno nije sporno da je tužitelj unutar spornog razdoblja bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu skladištara. Nadalje, među strankama nije sporan pravni osnov (o čemu se tuženik izrijekom očitovao na ročištu održanom dana 09.06.2021.), a niti visina iz konačno uređenog tužbenog zahtjeva od 02.04.2021. (o čemu se tuženik također izrijekom očitovao na ročištu održanom dana 09.06.2021.). Nije niti sporno da se tužitelj prethodno, prije utuženja, obratio tuženiku po nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora od 25.10.2019., a nije niti sporno da se tuženik u zakonskom roku na isti zahtjev očitovao, i to na način da je podneskom od 17.01.2020. prihvatio zahtjev za mirno rješenje spora te je tužitelju predložio sklapanje nagodbe u pripadajućem ukupnom iznosu od 5.531,88 kn sa zateznom kamatom.

7. Među strankama je jedino sporno pitanje je li nastupila apsolutna zastara za prvu utuženu glavnicu.

8. Kako je u predmetnom postupku među strankama bila sporna jedino apsolutna zastara za prvu glavnicu u iznosu od 1.501,72 kn, koja se odnosi na naknadu štete za 2014. godinu i koja dospijeva 01.01.2015., sud je ocjenom spisu priležeće dokumentacije i uz primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava zaključio da je isti prigovor neosnovan. Sud je prihvatio navode tužitelja s ročišta održanog dana 09.06.2021. da je tuženik podneskom od 17.01.2020. prihvatio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je tužitelj prihvatio podneskom od 06.02.2020., ali kako nagodba nije sklopljena u razdoblju dužem od 10 mjeseci, unutar kojeg razdoblja je došlo do zastoja zastarijevanja, to je tužitelj predmetno potraživanje i utužio.

9. Sud navodi da je odredbom čl. 186.a ZPP-a propisano da se osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske te da zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba (st. 1). Istim čl. u st. 3 propisano je da podnošenjem zahtjeva iz st. 1 zastarijevanje zastaje, dok je u st. 4 propisano da nagodba postignuta između podnositelja zahtjeva i državnog odvjetništva po zahtjevu iz st. 1 ima svojstvo ovršne isprave. Osim toga, čl. 186.a st. 5 ZPP-a propisuje da ako zahtjev iz st. 1 tog čl. ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od 3 mjeseca od njegovog podnošenja, da podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu. Obzirom na citirane odredbe čl. 186.a ZPP-a iz kojih proizlazi da nije propisan rok za sklapanje nagodbe nakon prihvaćanja zahtjeva, već prema st. 3 istog čl. podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora zastarijevanje zastaje, to je sud suglasan s navodima tužitelja da navedeno potraživanje iz 2014. godine, koje tuženik osporava, nije zastarjelo.

10. Iz svega prednjeg navedenog, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog izvedenog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u njihovoj sveukupnosti, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti. Kao što je već rečeno, visina tužbenog zahtjeva iz konačno uređenog tužbenog zahtjeva nije bila sporna, kao što nije bio sporan niti pravni osnov.

Slijedom prednje navedenog, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kako s pravnog osnova, tako i visine za svih pet utuženih godina, pa je sud tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio u cijelosti i presudio je kao u izreci ove presude pod toč. I. Stoga je sud dosudio tužitelju sveukupan iznos od 5.531,86 kn (što predstavlja točan zbroj pojedinačnih glavnica), koji je razvrstan na pet glavnica, tj. iznos od 1.501,72 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 01.01.2015. do isplate; iznos od 707,46 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 01.01.2016. do isplate; iznos od 962,72 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 01.01.2017. do isplate; iznos od 1.519,72 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 01.01.2018. do isplate te iznos od 840,24 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 01.01.2019. do isplate.

Sud u konkretnom slučaju nije odbio tužitelja za 0,02 kn, jer se ne radi o višku potraživanja, obzirom da je sud tužitelju dosudio točan zbroj pojedinačnih iskazanih glavnica, a čiji ukupan zbroj iznosi upravo dosuđeni iznos od 5.531,86 kn.

11. Budući je tužitelj vjerovnik novčane obveze, to sud smatra da je isti sukladno čl. 65 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO) ovlašten zahtijevati od tuženika kao dužnika njezino ispunjenje, a da je dužnik dužan ispuniti obvezu. Pri tome tuženik kao dužnik sukladno čl. 65 st. 2 ZOO-a za ispunjenje obveze odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Osim svega navedenog, ovaj sud smatra da je tuženik kao sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, a u skladu s čl. 9 ZOO-a u svezi s čl. 8 st. 1 ZR-a (čl. 6 st. 1 ZR-a iz NN 149/09), kojim je propisano da su se poslodavac i radnik u radnom odnosu dužni pridržavati odredbi ZR-a i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.

Ovaj sud je mišljenja da je u predmetnom obvezno-pravnom odnosu tužitelj ovlašten od tuženika zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno podmirenje utuženog iznosa, a tuženik je dužan obvezu ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi, a sve sukladno odredbi čl. 9 ZOO-a i čl. 342 istog Zakona, kojim je propisano da je na temelju obveze vjerovnik ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a da je dužnik dužan obvezu u cijelosti ispuniti (st.1).

12. Također valja navesti da u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem obveze tužitelj kao vjerovnik ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu u smislu čl. 29 st. 1 ZOO-a.

Isto tako, vjerovnik ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikovog zakašnjenja, a u smislu čl. 30 st. 1 ZOO-a. U odnosu na zahtijevani tijek kamate, tuženik istome nije prigovorio, pa sud smatra da tužitelj osnovano potražuje zateznu kamatu za svaku pojedinu godinu s prvim danom u narednoj godini za prethodnu godinu, pa sve do isplate.

Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 35/05) i čl. 3 ZID ZOO-a (NN 78/15). Odluka o pravu na kamatu na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13 i 93/14).

13. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP- a, a isti je odmjeren prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a prema vrijednosti predmeta spora iz konačno uređenog tužbenog zahtjeva. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, i to: sastav zahtjeva za mirno rješenje spora 75 bodova (tbr. 28), sastav tužbe 75 bodova (tbr. 7 toč. 1), podnesak od 02.04.2021. 75 bodova (tbr. 8 toč. 1), ročište 05.05.2021. - koji trošak tužitelj neosnovano zahtijeva dva puta - 18,75 bodova (tbr. 9 toč. 5), ročište 09.06.2021. 75 bodova (tbr. 9 toč. 1) i ročište 03.10.2022. 18,75 bodova - kako zahtijeva tužitelj u troškovniku, iako bi tužitelju, jer se radi o ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava, pripadalo 75 bodova (tbr. 9 toč. 5). Tužitelju je ukupno priznato 337,50 bodova, tj. iznos od 3.375,00 kn, a na isti je priznat i trošak PDV-a od 25% u iznosu od 843,75 kn. Tužitelju je stoga sveukupno priznat i obređen parnični trošak u iznosu od 4.218,75 kn (559,92 EUR).

14. Tuženiku nije priznata zahtijevana naknada parničnog troška iz razloga što je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, a sve uz primjenu čl. 154 st. 1 ZPP- a.

15. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi temeljem čl. 11 st. 1 toč. 3 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/2018), a kao posloprimac u radnom sporu.

16. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. listopada 2022.

Sudac:

Melanija Centner,v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana koja se podnosi ovom sudu u 4 istovjetna primjerka, a o kojoj odlučuje nadležni Županijski sud. Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. toč. 1, 2, 4, 5. 6, 8, 9, 10 i 11.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po zakonskom zastupniku

Za točnost otpravka - ovlašteni službenik:

Tamara Filipec