REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1084/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Glušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice J. J., OIB …, T. i II-tužitelja S. J. pok. N., OIB …, iz T., koje oboje zastupa punomoćnik A. Š., odvjetnik u T., protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, OIB …, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužene protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2678/2021-4 od 13. siječnja 2022., kojim je potvrđeno rješenje o trošku postupka sadržano u dijelu presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-2001/2020-20 od 13. listopada 2021., u sjednici održanoj 26. listopada 2022.,
r i j e š i o j e:
I. Revizija tužene odbija se kao neosnovana.
II. Tužena je dužna tužiteljima naknaditi trošak odgovora na reviziju u svoti od 1.500,00 kuna/199,08 EUR u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tužene te je potvrđeno rješenje o troškovima parničnog postupka.
1 Konverzija po tečaju 1 Euro: 7,53450 Kuna
2. Ovaj sud je svojim rješenjem poslovni broj Revd 1772/2022 od 26. travnja 2022. dopustio podnošenje revizije protiv gore navedenog rješenja zbog sljedećeg materijalnopravnog pitanja:
„Može li se u situaciji kada je Republika Hrvatska u postupku mirnog rješenja spora radi priznanja prava vlasništva predložila podnositelju zahtjeva izvođenje dokaza u smislu čl. 186 a st. 10. ZPP-a na što podnositelj nije pristao, već je pokrenuo parnični postupak u kojem su izvedeni upravo oni dokazi čije je izvođenje predložila Republika Hrvatska i temeljem kojih je donesena sudska odluka, primijeniti odredba čl. 154. st. 4. ZPP-a, a sve polazeći od odredbi čl. 186 a st. 1., čl. 186. st. 1. u svezi odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a?“.
3. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedenog rješenja, tužena je podnijela reviziju s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju te preinačiti pobijano rješenje u smislu navoda iz revizije, podredno, ukinuti u cijelosti odluke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
4. U svom odgovoru na reviziju tužitelji predlažu odbiti reviziju kao neosnovanu traži trošak odgovora na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. Trošak odgovora na reviziju je osnovan.
7. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev za isplatu troškova postupka. Naime, tužena ističe da je u svom dopisu od 31. ožujka 2020., kojim je odgovorila na zahtjev za mirno rješavanje spora iz čl. 186.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08-ispr., 57/11, 25/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 - dalje: ZPP) ukazala tužiteljima da je radi donošenja meritorne državnoodvjetničke odluke potrebno da se provedu dokazi očevida na licu mjesta i saslušanje svjedoka sukladno odredbi čl. 186.a st. 10. ZPP. Obzirom da su tužitelji propustili u smislu navedene zakonske odredbe zatražiti od suda da primjenjujući na odgovarajući način odredbu za osiguranje dokaza, izvede navedene dokaze, to tužena smatra da je zbog propusta tužitelja odluku o troškovima parničnog postupka valjalo prosuđivati pozivom na odredbu čl. 154. st. 4. ZPP a ne pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP kako su to učinili nižestupanjski sudovi.
8.1. U postupku koji je prethodio reviziji nije sporno da su se tužitelji prije podnošenja tužbe obratili sa zahtjevom za mirno rješavanje spora Državnom odvjetništvu pozivom na odredbu čl. 186.a ZPP.
8.2. Također nije sporno da je tužena svojim dopisom od 31. ožujka 2020. kojim je odgovorila na zahtjev za mirno rješavanje spora, ukazala da je radi donošenja meritorne državnoodvjetničke odluke potrebno provesti dokaz očevidom na licu mjesta i saslušanjem stranaka u smislu odredbe čl. 186.a st. 10. ZPP.
8.3. Nije sporno niti da su tužitelji podneskom od 7. svibnja 2020 izričito odgovorili da nisu voljni pokretati postupak po pravilima o osiguranju dokaza sukladno odredbi čl. 186.a st. 10. ZPP a koji dokaz je proveden kasnije u postupku povodom tužbe nakon što spor nije riješen u mirnom postupku.
8.4. Nadalje, nije sporno da tužena nakon provođenja dokaza saslušanja svjedoka i očevida na licu mjesta nije priznala tužbeni zahtjev već je o zahtjevu tužitelja presuđeno kontradiktornom presudom.
9.1. Revidentica tvrdi da tužitelji osnovanost tužbenog zahtjeva nisu dokazali u postupku mirnog rješavanja spora, odnosno na temelju dokumentacije koju su priložili, već je u tu svrhu bilo nužno izvesti dokaze iz 8.2. ovog obrazloženja. Smatra da su smislenim tumačenjem odredbe čl. 186.a st. 10. ZPP dovodeći istu u vezu s pravilima o teretu dokazivanja, kao i s odredbom čl. 186.a st. 1. i čl. 186. ZPP upravo tužitelji bili ti koji su trebali pokrenuti postupak u smislu odredbe čl. 186.a st. 10. ZPP što svakako nije bila dužnost Republike Hrvatske odnosno njezinog zastupnika po zakonu.
9.2. Tužena se poziva na odredbu čl. 186.a st. 1. ZPP kojom je propisano da zahtjev za mirno rješavanje spora mora sadržavati sve ono što i tužba, kao i odredbu čl. 39. Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine“, broj 67/18) koja propisuje da Državno odvjetništvo može zatražiti od podnositelja zahtjeva za mirno rješenje spora pokretanje postupka osiguranja dokaza radi utvrđivanja činjenica o kojima ovisi donošenje odluke o osnovanosti njegovog zahtjeva za mirno rješavanje spora, a koja je odredba uvedena upravo kako bi se dodatno osnažio smisao odredbe čl. 186.a ZPP. Slijedom toga, navodi da ponašanje stranaka u postupku mirnog rješenja spora mora biti usmjereno ka sklapanju izvansudske nagodbe a ne usmjereno ka pokretanju parničnog postupka u kojem bi Republika Hrvatska naknadila troškove.
Dakle, polazeći od postupanja tužitelja u ovoj parničnoj stvari, njihovoj nezainteresiranosti za mirno rješenje spora, koje je protivno načelu ekonomičnosti postupka, kao i načelu savjesnosti korištenja procesnih ovlaštenja i načelu zabrane zloupotrebe prava, revident smatra da je sud drugog stupnja nepravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP, umjesto odredbu čl. 154. st. 4. ZPP jer su na taj način tužitelji nagrađeni dosuđenim troškovima parničnog postupka do čega očigledno nije trebalo doći.
10.1. Tužitelji su u svom odgovoru na reviziju tuženika istaknuli da odredba čl. 272. st. 1. ZPP propisuje da će se osiguranje dokaza provesti samo u situaciji ukoliko je to nužno jer postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći izvesti ili će se njegovo kasnije izvođenje biti otežano, što u ovom slučaju nije tako.
10.2. Nadalje, odredbu čl. 186.a st. 10. ZPP tužitelji tumače na način da se u mirnom postupku povodom zahtjeva tužitelja, osiguranje dokaza iz čl. 186.a st. 10. ZPP treba pokrenuti zajednički, dakle Republika Hrvatska i predlagatelj. Ističu da je takav stav zauzeo i Županijski sud u Zagrebu u odluci poslovni broj Gž-2112/2020 od 20. listopada 2020., te da se slijedom toga od tužitelja nije moglo tražiti da u postupku mirnog rješavanja spora sam pokrene postupak odgovarajućom primjenom odredaba o osiguranju dokaza.
10.3. Osim toga, tužitelji smatraju da se radi o fakultativnom traženju, a ne obveznom, pa kako tužena nije pristala na mirno rješenje spora to su tužitelji podnijeli tužbu i pokrenuli parnični postupak.
10.4. Također obzirom na rok iz čl. 186.a st. 5. ZPP tužitelji navode da bi inzistiranje da se u svakom predmetu provede osiguranje dokaza dovelo do odugovlačenja postupaka i narušavanje ostvarivanja prava na suđenje u razumnom roku čime bi se tužiteljima uskratilo pravo na pristup sudu.
10.5. Konačno, tužena se tijekom cijelog postupka protivila tužbi, pa i nakon provođenja očevida na licu mjesta i saslušanja svjedoka, te tužitelji navode da već samo uslijed toga revizija nije osnovana.
11.1. Odredbom čl. 154. st. 1. ZPP propisano je da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinom umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
11.2. Odredbom čl. 154. st. 4. ZPP propisano je ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ovoga Zakona.
11.3. Odredbom čl. 156. st. 1. ZPP propisano je da je stranka dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio.
11.4. Iz navedenih odredaba, valjalo je, zapravo, odgovoriti na pitanje je li činjenica što su tužitelji nakon podnošenja zahtjeva za mirno rješavanje spora odbili od suda zatražiti izvođenje dokaza pozivom na odredbu čl. 186.a ZPP, kako je to predložila tužena u mirnom postupku, njoj uzrokovali troškove svojom krivnjom pokrenuvši postupak koji je uslijedio.
12.1. Zakonodavac je odredbom čl. 186.a st. 1. ZPP propisao da osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna je prije podnošenja tužbe obratiti se sa zahtjevom za mirno rješavanje spora Državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Dakle, zakonodavac je propisao u ovom slučaju procesnu pretpostavku koja treba biti ispunjena prije pokretanja tužbe.
12.2. Odredbom čl. 186.a st. 10. ZPP propisano je da Republika Hrvatska i podnositelj zahtjeva mogu nakon podnošenja zahtjeva za mirno rješavanje spora zatražiti od suda da primjenjujući na odgovarajući način odredbe ZPP za osiguranje dokaza izvede dokaze za koje smatra da su nužni radi utvrđivanja činjenica o kojima će ovisiti zauzimanje stava o osnovanosti zahtjeva stranke za mirno rješenje spora.
12.3. Dakle, ne samo iz gramatičkog tumačenja ove odredbe, već i iz njenog smisla, proizlazi da Republika Hrvatska i podnositelj zahtjeva samo zajednički mogu od suda zatražiti izvođenje dokaza za koje smatraju da su nužni radi utvrđivanja činjenica o kojima će ovisiti zauzimanje stava državnog odvjetništva o osnovanosti zahtjeva.
12.4. Iz toga se može dalje zaključiti, da tužitelji, čak da su to i htjeli, nisu mogli sami podnijeti takav zahtjev, već jedino zajedno s Republikom Hrvatskom, ako o tome među strankama postoji suglasnost.
12.5. Već samo iz tog razloga ne može se govoriti o krivnji tužitelja za troškove parnice koja je uslijedila.
13.1. Zakonodavac može propisati podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora kao procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe. Isto tako zakonodavac može, kao što je učinio odredbom čl. 186.d st. 8. ZPP propisati, ako su obje stranke ili dionička društva ili pravne osobe kojima je većinski član Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, da naloži sudu da po primitku odgovora na tužbu uputi stranke da u roku od 8 dana pokrenu postupak mirenja, a u slučaju da stranka ne pristupi radi pokušaja mirenja propisati da stranka koja nije pristupila gubi pravo na naknadu daljnjih troškova pred sudom prvog stupnja. Međutim, niti u tom slučaju, Zakon ne propisuje način na koji je stranka dužna sudjelovati u takvom postupku, ne traži aktivno sudjelovanje u postupku mirenja niti propisuje sankciju za pasivnost.
13.2. Dakle, u postupcima mirenja kao što je u širem smislu i postupak propisan odredbom čl. 186.a ZPP, koji postupci su, osim u dijelu koji propisuje obvezu pristupanja mirenju, dobrovoljni, ne može se strankama naložiti kako će postupati u tim postupcima, niti zaključiti da su svojim postupanjem ili nepostupanjem krivi za troškove budućeg parničnog postupka. Dakle, na ovaj slučaj rješavanja spora, ne treba primijeniti načela parničnog postupka na koja se poziva revident, niti se ona mogu dovesti u vezu s eventualnim skrivljenim ponašanjem.
13.3. Protivan zaključak bi pretjerano teško onemogućavao tužitelju pristup sudu, jer bi radi svog zahtjeva morao praktično voditi dva kontradiktorna postupka.
14. Konačno, u ovom postupku, nakon što su u parnici provedeni dokazi za koje je tužena smatrala da ih je trebalo provesti ranije, u postupku za mirno rješavanje, tužena nije priznala tužbeni zahtjev već je nastavila voditi postupak koji je završen kontradiktornom presudom. Dakle, nisu uvjerljive tvrdnje tužene da bi u prethodnom postupku sklopila nagodbu i tako smanjila troškove.
15. Slijedom navedenog, kada je došlo do parničnog postupka, te su tužitelji u cijelosti uspjeli u sporu, valjalo je odluku o troškovima donijeti pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP. Kako u ovom slučaju nije bilo djelomičnog uspjeha tužene u postupku, nije bilo moguće primijeniti odredbu čl. 154. st. 4. ZPP. Jednako tako nije bilo niti krivnje tužitelja ni slučaja koji se njemu dogodio, pa nije bilo moguće primijeniti niti odredbu čl. 156. st. 1. ZPP.
16. Slijedom navedenog valjalo je pozivom na odredbu čl. 393. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. odbiti reviziju kao neosnovanu.
17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP a trošak tužitelja sastoji se od troška sastava odgovora na reviziju po odvjetniku koji je bio potreban za postupak jer su ovom sudu ukazali na praksu drugostupanjskih sudova, koja je bila relevantna za odlučivanje o reviziji.
Zagreb, 26. listopada 2022.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek, v.r.
