REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 18/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog G. Š. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. i člankom 21. stavkom 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., i 61/15.- ispravak - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 31. kolovoza 2020. broj K-21/2016-94, u sjednici održanoj 26. listopada 2022.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog G. Š. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu broj K-21/2016-94 od 31. kolovoza 2020. optuženi G. Š. proglašen je krivim zbog počinjenog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju u prekoračenju nužne obrane iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. i člankom 21. stavkom 3. KZ/11. i na temelju tih zakonskih odredbi utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od dvije godine, te zbog kaznenog djela protiv života i tijela, teške tjelesne ozljede u pokušaju u prekoračenju nužne obrane iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. stavkom 1. i člankom 21. stavkom 3. KZ/11. i na temelju tih zakonskih odredbi utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca. Nakon toga je, uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i jednog mjeseca.

I Kž 18/2021-4

1.1. Primjenom odredbe članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 17. prosinca 2015. do 28. prosinca 2015.

1.2. Na temelju članka 79. stavka 2. i 6. KZ/11. od optuženika je oduzet preklopni nož s metalnom drškom, ukupne dužine 20 cm, dužine oštrice 8,5 cm, koji je od njega privremeno oduzet 17. prosinca 2015. potvrdom broj 907972 te je određeno da će se isti uništiti po pravomoćnosti presude.

1.3. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.) oštećeni I. M. je s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 80.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom upućen na parnicu.

1.4. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08.-19. naloženo je optuženiku da podmiri troškove kaznenog postupka u iznosu od 6.134,35 kuna, dok je, na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08.-19., oslobođen plaćanja ostalih troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08.-19.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu u odluci o kazni na način da optuženom G. Š. utvrdi veću pojedinačnu kaznu za kazneno djelo ubojstva u pokušaju u prekoračenju nužne obrane te potom izrekne i jedinstvenu kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

2.2. Optuženi G. Š. žalbu je podnio putem braniteljice, odvjetnice R. B. Z. iz Z. odvjetničkog ureda D., G., B. Z. i D. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženika oslobodi optužbe za kaznena djela koja mu se stavljaju na teret odnosno podredno da ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi G. Š. putem braniteljice, odvjetnice R. B. Z. iz Z. odvjetničkog ureda D., G., B. Z. i D. B. s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske žalbu državnog odvjetnika odbije kao neosnovanu i prihvati žalbu optuženika kao osnovanu.

4. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-19. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

I Kž 18/2021-4

6. Nije u pravu optuženik kada ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19. uz tvrdnje da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije dao nikakve razloge o tome zbog čega je dijelove iskaza oštećenika i svjedoka kojima oni terete optuženika ocijenio istinitima, a preostale dijelove njihovih iskaza neistinitima. Optuženik smatra da su u obrazloženju pobijane presude izostali razlozi o tome na kojim činjenicama i okolnostima te na kojem pravnom i logičkom temelju sud zasniva svoj zaključak o tome da bi iskazi oštećenika i svjedoka bili uvjerljivi u dijelu u kojem terete optuženika, uslijed čega je presuda, po mišljenju ovog žalitelja, nerazumljiva do te mjere da se zbog toga ne može ispitati.

6.1. Međutim, nasuprot navedenom, sud prvog stupnja je za svoja utvrđenja, zaključke i ocjenu iskaza oštećenika te svjedoka očevidaca ovog događaja dao opširne, dostatne, jasne i u svemu neproturječne razloge te je na temelju sveukupne ocjene svih provedenih dokaza utvrdio dinamiku spornog događaja odnosno konkretno postupanje optuženika, ali isto tako i postupanje oštećenika te drugih sudionika ovog događaja i potom je donio i odgovarajuće zaključke u pogledu svih utvrđenih odlučnih činjenica. Isto tako je na potpuno jasan, određen i nedvosmislen način obrazložio u kojem dijelu i zbog čega je prihvatio iskaze oštećenika i svjedoka, sudionika ovog događaja, a u kojem djelu i zbog čega dijelovi njihovih iskaza nisu prihvaćeni, a sa kojima utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja se ovaj žalitelj evidentno ne slaže.

6.2. Također nije u pravu optuženik kada, ističući ovu postupovnu povredu tvrdi da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije naveo razloge zbog čega smatra da je utvrđeno kako je ozljeda oštećenog D. V. nastala upravo zamahivanjem nožem optuženika prema tijelu ovog oštećenika s obzirom na to da je sudsko-medicinska vještakinja navela kako su moguća četiri načina nastanka ozljede kod oštećenog D.

V. pa se, po mišljenju ovog žalitelja, i u ovom slučaju radi o takvom nedostatku zbog kojeg se pobijana presuda ne može ispitati.

6.3. Međutim, suprotno tvrdnjama optuženika sud prvog stupnja je u razlozima pobijane presude, analizirajući sve provedene dokaze, a osobito iskaz oštećenog D.

V. i nalaz i mišljenje sudsko-medicinske vještakinje, na potpuno jasan i nedvosmislen način obrazložio mehanizam nastanka sporne ozljede u predjelu desne podlaktice (stranica 13., treći odlomak odozgo obrazloženja), no druga je stvar što se ovaj žalitelj u ovom dijelu izjavljene žalbe s takvim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda ne slaže i što smatra da je ozljeda mogla nastati i na neki drugi način, ali to onda ne predstavlja ovu, već neku drugu žalbenu osnovu.

6.4. I na koncu, obrazlažući ovu žalbenu osnovu, optuženik tvrdi da je prvostupanjski sud dvojbe u pogledu odlučnih činjenica trebao riješiti na način koji je povoljniji za optuženika u skladu s odredbom članka 3. stavka 3. ZKP/08.-19., međutim, kako sud prilikom donošenja ove presude nije primijenio navedeno dokazno pravilo (in dubio pro reo), već je sve dvojbene odlučne činjenice (mehanizam nastanka ozljeda, namjeru optuženika i sredstvo počinjenja djela) cijenio na štetu optuženika, to je i na taj način također počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

I Kž 18/2021-4

6.5. Međutim, po ocjeni suda drugog stupnja, optuženik na ovaj način i u ovom dijelu žalbe, ističe razloge koji se u suštini odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, jer njima osporava pravilnost i ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda koji se odnose na utvrđene odlučne činjenice u pogledu mehanizma nastanka ozljeda kod oštećenika, namjere optuženika, sredstva kojim su djela počinjena i dinamike samog događaja, pa će i o tome biti više govora u nastavku ove odluke, u dijelu koji se odnosi na činjenična pitanja.

6.6. Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede koje ističe optuženik, a isto tako nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.), pazi po službenoj dužnosti.

7. Optuženik u žalbi uvodno ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, ne precizirajući o kojoj konkretnoj povredi bi se radilo, navodeći da je sud prvog stupnja povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika kada ga je za oba kaznena djela proglasio krivim radi postupanja u prekoračenju granica nužne obrane s obzirom na to da se, po mišljenju ovog žalitelja, u ovom konkretnom slučaju radi o klasičnom primjeru postupanja optuženika u nužnoj obrani, jer da je optuženik djelovao braneći se od protupravnih napada oštećenika. Također smatra da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika i zbog toga što nije primijenio odredbu članka 21. stavka 4. KZ/11., već je primijenio odredbu članka 21. stavka 3. KZ/11., jer da je postupanje optuženika u konkretnoj situaciji, prema mišljenju vještaka psihijatra i vještaka psihologa, bilo uzrokovano stanjem jake prepasti, smrtnog straha i užasa prouzročenih napadom obojice oštećenika pa bi se zbog navedenih okolnosti, po mišljenju ovog žalitelja, ako se ne radi o nužnoj obrani, moglo raditi o prekoračenju granica nužne obrane zbog jake prepasti prouzročene napadom oštećenika, a to je zakonski razlog za isključenje njegove krivnje.

7.1. Iz sadržaja ovog dijela žalbe optuženika, osim navoda o institutu nužne obrane odnosno prekoračenja granica nužne obrane zbog jake prepasti prouzročene napadom oštećenika, proizlazi da su povrede kaznenog zakona na koje se isti poziva, po mišljenju ovog žalitelja, posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Dakle, ističući navedene razloge optuženik sugerira da se radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona jer smatra da je prvostupanjski sud, na ono činjenično stanje koje po stajalištu ovog žalitelja proizlazi iz provedenih dokaza (a ne na ono činjenično stanje koje je sud utvrdio), trebao primijeniti drugu pravnu normu. Međutim, postojanje tzv. posredne povrede kaznenog zakona ocjenjuje se u okvirima onog i onakvog činjeničnog stanja kako ga je utvrdio sud prvog stupnja, a koje je kao takvo i opisano u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka. Stoga se ovi i ovakvi žalbeni navodi optuženika, u suštini, svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa će u ovoj drugostupanjskoj odluci biti cijenjeni kod obrazlaganja te žalbene osnove.

I Kž 18/2021-4

7.2. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakona na koju upire optuženik te isto tako nije na štetu optuženika počinio neku drugu povredu kaznenog zakona na koju drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-22., pazi po službenoj dužnosti.

8. Osporavajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda optuženik ističe kako činjenično stanje ne samo da je pogrešno, već je i nepotpuno utvrđeno.

8.1. Međutim, nasuprot žalbenim navodima optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, činjenično stanje je od strane suda prvog stupnja u potpunosti i na pravilan način utvrđeno. Naime, utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na odlučne činjenice zasnovana su prvenstveno na iskazu oštećenog I. M. i oštećenog D. V., ali isto tako i na dijelu obrane optuženog G. Š., zapisniku o očevidu s fotoelaboratom, zapisniku s obavljene rekonstrukcije, medicinskoj dokumentaciji za oštećenike, nalazima i mišljenjima vještaka sudsko-medicinske i psihijatrijske struke te iskazima svjedoka očevidaca P. K., V. K., M. Š., A. K., A. K. i R. V.. Prvostupanjski je sud, na temelju savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i potom svih provedenih dokaza zajedno, dovodeći ih potom u vezu s obranom optuženika, donio zaključke koji su u potpunosti logični i zakoniti, a tiču se upravo postojanja svih utvrđenih odlučnih činjenica, kako je to i obrazloženo u pobijanoj presudi.

8.2. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno utvrdio da je on, tempore criminis, zamahnuo nožem koji je držao u desnoj ruci prema tijelu oštećenog I. M. i oštećenog D. V. pa da je uslijed takvog pogrešnog utvrđenja također pogrešno zaključio kako je u konkretnoj situaciji, u odnosu na zabranjenu posljedicu, optuženik postupao s neizravnom namjerom. Obrazlažući ovakav žalbeni navod optuženik tvrdi kako se iz provedenih dokaza, prvenstveno iskaza samih oštećenika, takav zaključak ne može na jasan i nedvosmislen način izvesti jer da su oštećenici tijekom prethodnog postupka, na raspravi i na rekonstrukciji, o mehanizmu nastanka ozljeda iskazivali na proturječan i nedovoljno precizan način, a njihove tvrdnje u odnosu na navedenu činjenicu da ne potvrđuju niti ispitani svjedoci, očevici samog događaja, V. K. i M. Š.. Nadalje ističe da njegovu obranu, u kojoj on na drugačiji način od samih oštećenika opisuje mehanizam nastanka njihovih ozljeda, navodeći kako je on samo držao nož u ruci koja je bila naslonjena na zemlju te da niti u jednom trenutku nije zamahivao prema njima, a da su oni ozljede zadobili kada su pali na njega, posredno potvrđuje i sudsko- medicinska vještakinja dr. A. K., koja je u svom nalazu i mišljenju istakla da ne može isključiti mogućnost da su oštećenici predmetne ozljede zadobili i na način kako je to u svojoj obrani opisao sam optuženik. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama optuženika, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud na pravilan način utvrdio mehanizam nastanka ozljeda kod ovih oštećenika pri čemu je u pobijanoj presudi u odnosu na ovu okolnost dao jasne, uvjerljive i dostatne razloge. Naime, iako optuženik pravilno ističe kako sudsko-medicinska vještakinja u svom nalazu i mišljenju nije mogla isključiti mogućnost da je do ozljeda kod oštećenika moglo doći i na način kako on to u svojoj obrani navodi, pri tome isti zanemaruje činjenicu da je vještakinja isto tako potvrdila mogućnost da su ove ozljede mogle nastati i na način kako su to u svojim iskazima naveli sami oštećenici. Kod takvog stanja stvari, a kada se imaju u vidu jasni, precizni i nedvosmisleni iskazi oštećenika, gdje je oštećeni I. M.

I Kž 18/2021-4

izjavio kako se u jednom trenutku „... optuženik udaljavao od njih, on ga je uhvatio za nogu, pa se optuženik okrenuo prema njemu i rukom zamahnuo prema njegovom trbuhu, a on je neposredno potom osjetio bol u predjelu trbuha ...“, a oštećeni D. V. naveo da je „... optuženik na njega krenuo nožem koji je držao u desnoj ruci, te je podigao ruku prema njemu i zamahnuo, a on je na to u samoobrani podigao desnu ruku te pritom zadobio ozljedu ...“, tada je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su obje sporne ozljede nastale na način da je optuženik, s nožem koji je držao u ruci, zamahnuo u pravcu tijela oštećenika, a ne na način kako je on to opisao u svojoj obrani. Naime, i svjedoci očevici ovog događaja, V. K., M. Š. i P. K., iako tvrde kako nisu vidjeli sam trenutak ozljeđivanja oštećenika, potvrđuju dinamiku događanja onako kako su je opisali i sami oštećenici, dok s druge strane ne potvrđuju navode optuženika da bi oštećenici u jednom momentu sukoba pali na njega, dok je on ležao na zemlji i da bi upravo na taj način zadobili sporne ozljede. Stoga, a imajući u vidu navedeno, ovaj žalitelj, a u odnosu na mehanizam nastanka ozljeda kod obojice oštećenika, po ocjeni ovog suda, potpuno neosnovano i neopravdano izdvaja pojedine dijelove iz pobijane presude i spisa predmeta te ih potom, na svoj način, pogrešno i iskrivljeno interpretira u vlastitu korist, pri čemu istovremeno ne uzima u obzir i druge provedene dokaze i činjenice koje iz njih proizlaze, a koje su poslužile kao temelj za zaključke prvostupanjskog suda, ispuštajući pritom iz vida činjenicu da se pojedini dokazi ne mogu samo tako izdvajati i promatrati izolirano u odnosu na sve ostale provedene dokaze.

8.3. Također nije u pravu ovaj žalitelj kada osporavajući činjenična utvrđenja suda prvog stupnja navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je oštećeni D.

V. konkretne zgode mogao zadobiti i tešku tjelesnu ozljedu, smatrajući da tako nešto ne proizlazi niti iz jednog provedenog dokaza, a posebice ne proizlazi iz provedenog sudsko-medicinskog vještačenja. Naime, i u tom pogledu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je nož dužine oštrice od 8,5 cm opasno sredstvo, podobno da se zamahom prema tijelu ovog oštećenika mogu nanijeti i teške tjelesne ozljede, a to što do njih u konkretnoj situaciji nije došlo može se, prije svega, pripisati prisebnosti i umješnosti samog oštećenika koji je u samoobrani podignuo desnu ruku u cilju zaštite i na taj način je uspješno spriječio i teže ozljeđivanje, što je nedvojbeno utvrđeno ne samo na temelju njegovog iskaza, već i na temelju nalaza i mišljenja sudsko-medicinske vještakinje koja je potvrdila da se kod takvih ozljeda u pravilu radi o obrambenoj ozljedi.

8.4. Isto tako nije u pravu optuženik kada, ističući ovu žalbenu osnovu, navodi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio kako je optuženik, braneći se od protupravnog napada oštećenika i drugih sudionika ovog događaja, prekoračio granice nužne obrane. Smatra da je, a imajući u vidu konkretnu situaciju, sud pogrešno procijenio intenzitet napada na optuženika, opasnost napadača i njihovih postupaka, kao i sredstva obrane koja su mu tom prigodom bila na raspolaganju pa je zbog toga i donio pogrešan zaključak.

8.5. Međutim, suprotno ovakvom žalbenom prigovoru optuženika, prvostupanjski je sud pravilnom analizom i ocjenom svih provedenih dokaza na potpuno nedvojben i pravilan način utvrdio sve one odlučne činjenice i bitne okolnosti predmetnog događaja na temelju kojih je s valjanim razlozima, koje prihvaća i ovaj

I Kž 18/2021-4

drugostupanjski sud, zaključio da je optuženik kritične zgode poduzeo upravo one radnje koje su opisane u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude, a u kojima se stječu svi subjektivni i objektivni elementi bića kaznenog djela ubojstva u pokušaju u prekoračenju granica nužne obrane i teške tjelesne ozljede u prekoračenju granica nužne obrane. Prije svega valja istaći da prilikom procjene adekvatnosti i proporcionalnosti obrane treba cijeniti ne samo način odbijanja protupravnog napada, koji se ovdje evidentno dogodio i što nije sporno, već i sredstva obrane koja optuženiku stoje na raspolaganju, a koja će mu jednako tako efikasno osigurati otklanjanje napada. S obzirom na konkretne okolnosti slučaja odnosno činjenicu da su optuženika, dok se nalazio u bijegu, napali oštećeni I. M. i oštećeni D. V. zajedno s P. K., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je taj napad bio protupravan i da je u takvoj situaciji optuženik imao pravo na nužnu obranu. Međutim, kada se istovremeno ima u vidu činjenica da su tom prigodom svi napadači bili goloruki, da su oštećeni I. M. i P. K. bili pijani (2,17 g/kg i 1,82 g/kg alkohola u krvi), a oštećeni D. V. pripit (1,29 g/kg alkohola u krvi), zbog čega su im motoričke sposobnosti bile u znatnoj mjeri umanjene, a da je optuženik bio potpuno trijezan, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da optuženikova obrana u konkretnoj situaciji, s obzirom na uporabljeno sredstvo i intenzitet obrane, nije bila razmjerna konkretnom napadu trojce golorukih i alkoholiziranih mladića te da je isti, postupajući na način kako je to opisano u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude, prekoračio granice nužne obrane. Naime, i po ocjeni suda drugog stupnja, optuženik je u danim okolnostima imao mogućnost otkloniti napad i uporabom adekvatnijeg sredstva, uzvraćanjem udaraca i uz manje povrijeđivanje tjelesnog integriteta oštećenika, pa čak i uz uporabu noža, ali na drugačiji i manje pogibeljan način, odnosno koristeći ga kao sredstvo za odvraćanje napadača od daljnjeg napada (mahanjem ispred sebe kako bi na taj način onemogućio napadačima da mu se približe).To osobito vrijedi za situaciju, kako to pravilno primjećuje i sud prvog stupnja, kada se nasuprot njega nalazio oštećeni I. M., koji je bio goloruk i alkoholiziran, i kada ga je optuženik u tom trenutku ubo u vitalni dio tijela (trbuh). Zbog svega navedenog i ovaj drugostupanjski sud nalazi da obrambena reakcija optuženika, koja se sastojala u ubadanju nožem oštećenog I. M. u predio trbuha, gdje se nalaze vitalni organi te zamahivanje nožem u pravcu tijela oštećenog D. V., kada uslijed oštećenikove obrambene reakcije nije došlo do teže ozljede, nije bila prijeko potrebna da se odbije istodobni protupravni napad oštećenika. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o tzv. intenzivnom prekoračenju granica nužne obrane (intenzivni eksces). I po ocjeni suda drugog stupnja takva obrana optuženika odnosno njegovo takvo postupanje tempore criminis nema kvalitetu prijeko potrebne obrane u smislu članka 21. stavka 1. KZ/11., kako to pogrešno tvrdi optuženik, već se radi o prekoračenju granica nužne obrane, u smislu članka 21. stavka 3. KZ/11., kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

8.6. Također nije u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako se u konkretnom slučaju optuženik nije nalazio u stanju jake prepasti izazvane napadom oštećenika i drugih osoba koje su sudjelovale u sukobu, s obzirom da takvo stanje optuženika, po ocjeni ovog žalitelja, nedvojbeno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra i vještaka psihologa. Naime, u smislu članka 21. stavka 4. KZ/11. krivnju počinitelja ne isključuje svaka prepast, već samo stanje jake prepasti prouzročene napadom druge osobe. Pri tome je sud prvog stupnja na temelju provedenog psihijatrijskog vještačenja utvrdio da se tijekom inkriminiranog

I Kž 18/2021-4

događaja optuženik nalazio u stanju prepasti uslijed nastanka neposredne opasnosti za njega s mogućim katastrofalnim posljedicama. Međutim, nije utvrđeno da bi optuženik, na način kako je to opisano u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude, postupao u stanju jake prepasti izazvane napadom obojice oštećenika i P. K.. Naime, iako je vještak psihijatar u svom nalazu i mišljenju naveo kako „u kritičnom trenutku, kada se okrivljenik nalazi na tlu, a petorica nalijeću na njega, možemo govoriti o žestokom strahu koji se razvio kod njega, a intenzitet ovog straha u svojoj prirodi bio je blizak ili jednak smrtnom strahu i imao je kvalitete užasa“, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako takva verzija događaja, a o kojoj govori navedeni vještak, ne proizlazi iz provedenog dokaznog postupka jer ne samo da optuženik nije bio istovremeno napadnut od petorice mladića, već se niti u jednom trenutku, kada je bio napadnut od obojice oštećenika i P. K., nije nalazio na tlu, pa stoga optuženik, uslijed takvih okolnosti inkriminiranog događaja, a imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka psihijatra, nije niti mogao nalaziti u stanju jake prepasti prouzročene napadom. Stoga, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, nema osnove za isključenje optuženikove krivnje primjenom članka 21. stavka 4. KZ/11.

8.7. I na koncu, osporavajući činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, optuženik smatra da je činjenično stanje ostalo i nepotpuno utvrđeno i to iz razloga što je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog obrane da se provede dopunsko vještačenje po vještakinji sudsko-medicinske struke dr. A. K.. Ističe da je tijekom postupka obrana pribavila i u spis predmeta predala nalaz i mišljenje sudsko- medicinskog vještaka dr. J. Š., a u odnosu na ozljedu oštećenog D. V., iz kojeg proizlazi da se u odnosu na tu ozljedu ne može sa sigurnošću zaključiti predstavlja li ona obrambenu, napadačku ili slučajnu, tj. zalutalu ozljedu pa je u tom pogledu trebalo provesti dopunsko vještačenje po vještakinji koja je vještačila tijekom ovog kaznenog postupka, kako bi se ista očitovala na ovakve navode drugog vještaka. Međutim, uvidom u pobijanu presudu i dokazni postupak koji je prethodio njenom donošenju, po ocjeni suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je potpuno osnovano odbio izloženi dokazni prijedlog obrane kao nevažan, uz valjani zaključak da su ove okolnosti, koje se žele utvrditi predloženim dokazom, na nedvojbeni način već utvrđene, ne samo iz nalaza i mišljenja vještakinje sudsko-medicinske struke dr. A. K., već i iz iskaza oštećenog D. V.. Pri tome prvostupanjski sud osnovano i pravilno zaključuje kako nalaz i mišljenje vještaka dr. J. Š., u odnosu na karakter ozljeda kod oštećenog D. V., u bitnome ne proturječi nalazu i mišljenju vještakinje dr. A. K. s obzirom da oboje vještaka u svojim stručnim analizama dozvoljavaju mogućnost da je ozljeda kod ovog oštećenika mogla nastati na više različitih načina. No kako je prvostupanjski sud svoja utvrđenja u odnosu na mehanizam nastanka ozljede kod ovog oštećenika temeljio ne samo na stručnim i teorijskim razmatranjima vještaka o mogućim mehanizmima nastanka ove ozljede, već i na iskazima svih sudionika spornog događaja i njihovim pokazivanjima na obavljenoj rekonstrukciji događaja, a na kojoj je bila prisutna i vještakinja dr. A. K., to je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tijekom dokaznog postupka nije bilo potrebno provoditi dopunsko sudsko- medicinsko vještačenje kako bi se vještakinja dr. A. K. očitovala na, u suštini, istovjetne navode vještaka dr. J. Š..

I Kž 18/2021-4

8.8. Stoga, slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenično stanje je, protivno tvrdnjama optuženika, u potpunosti i na pravilan način utvrđeno pa se i u tom dijelu žalba optuženika također ukazuje neosnovanom.

9. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da je utvrđena pojedinačna kazna zatora za kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. i člankom 21. stavkom 3. KZ/11. preblaga, uslijed čega da je i izrečena jedinstvena kazna zatvora preblaga.

9.1. Državni odvjetnik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne precijenio olakotne okolnosti, istovremeno pridajući premali značaj okolnostima pod kojima su kaznena djela počinjena, kao i otegotnim okolnostima. Također smatra kako činjenica da je optuženik, nakon prvotnog sukoba, otišao kući gdje je uzeo nož i bejzbol palicu, nakon čega se vratio na mjesto događaja, ukazuje na to da se, suprotno tvrdnjama prvostupanjskog suda, radi o agresivnoj osobi, sklonoj nasilničkom ponašanju pa da se tako blagom kaznom neće ostvariti sve svrhe kažnjavanja, prvenstveno svrha specijalne i generalne prevencije.

9.2. Iako optuženi G. Š. izjavljenom žalbom ne pobija odluku o kazni, ovaj sud je istu ispitao sukladno članku 478. ZKP/08.-22. s obzirom na to da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.

9.3. Međutim, razmatrajući utvrđenu kaznu za kazneno djelo ubojstva u pokušaju u prekoračenju granica nužne obrane i izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora, nasuprot ovakvim žalbenim navodima državnog odvjetnika, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio i potom ispravno vrednovao sve one okolnosti koje, u smislu članka 47. KZ/11., utječu na odabir vrste i mjere kazne, a kako bi se upravo tom kaznom u potpunosti ostvarile zakonske svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11. Tako je prvostupanjski sud s pravom optuženiku kao olakotno cijenio činjenicu njegove dosadašnje neosuđivanosti, stanje smanjene ubrojivosti, doprinos koji su oštećenici dali nastanku ovog predmetnog događaja napadajući optuženika, činjenicu da su oba kaznena djela ostala u pokušaju te da se radi o osobi narušenog zdravlja, dok je kao otegotnu okolnost potpuno ispravno cijenio činjenicu da je oštećeni I. M. uslijed zadobivene ozljede bio podvrgnut operativnom zahvatu i bolnički liječen odnosno da se u ovom slučaju radi o težoj posljedici počinjenog djela.

9.4. S obzirom na naprijed navedeno te okolnost da se radi o kaznenim djelima koja su ostala u pokušaju, što je također zakonski razlog za blaže kažnjavanje, te da su ista počinjena s neizravnom namjerom, utvrđene kazne zatvora u trajanju dvije godine, za kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. i člankom 21. stavkom 3. KZ/11. i tri mjeseca, za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. stavkom 1. i člankom 21. stavkom 3. KZ/11., a koje su pobijanom presudom, uz primjenu odredbi o ublažavanju, utvrđene optuženiku, te potom izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju dvije godine i jednog mjeseca, ukazuju se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerenima kako počinjenim kaznenim djelima i težini nastalih posljedica, tako i samoj ličnosti počinitelja, stupnju njegove krivnje, pobudama zbog kojih su kaznena djela počinjena, jačini ugrožavanja

I Kž 18/2021-4

zaštićenog dobra odnosno svim okolnostima pod kojima su ova djela počinjena. Utvrđenim i potom izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora na potpuno nedvosmislen način izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenih djela, njima će se prvenstveno utjecati na optuženika kako se u svom budućem životu više ne bi ponašao na ovako neprimjeren i društveno neprihvatljiv način i kako više ne bi činio kaznena djela, ali isto tako poslat će se poruka i drugim članovima društvene zajednice kako ovakva neprimjerena i neadekvatna reakcija optuženika u konkretnoj situaciji nije odgovarajući i društveno prihvatljiv način za rješavanje konfliktnih situacija. Njima će se istovremeno utjecati i na svijest građanstva o pogibeljnosti i nedopustivosti činjenja kaznenih djela te opravdanosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Na taj način, ovakvom sankcijom, prvenstveno će se ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije, a istovremeno će se ostvariti i druge svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom.

9.5. Stoga, imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti, strožom kaznom, za koju se zalaže državni odvjetnik, ali isto tako i eventualno blažom kaznom u korist optuženika, ne bi se ostvarile sve svrhe kažnjavanja propisane zakonom.

10. Slijedom svega naprijed navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, a već je ranije navedeno kako pri ispitivanju pobijane presude nisu pronađene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08.-22., na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08.-22., žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbiti kao neosnovane, potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 26. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo, v.r.