1                            Poslovni broj: I Kž-373/2021-7

Poslovni broj: I Kž-373/2021-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te mr.sc. Marijana Bitange i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Barišić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. V., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženog S. V. i drugih osoba na koje je prenesena imovinska korist I. V. i T. V., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 29. lipnja 2021. broj K-43/2019-69, u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženika, odvjetnice K. Š.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbijaju se žalbe optuženog S. V. i drugih osoba I. V. i T. V. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom od 29. lipnja 2021., broj K-43/2019-69, Županijski sud u Osijeku proglasio je krivim optuženog S. V. zbog kaznenog djela protiv gospodarstva – zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci presude, te ga je, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na temelju članka 56. stavak 1., 2. i 3. KZ/11. optuženom S. V. izrečena je uvjetna osuda, na način da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti, ako optuženik u vrijeme provjeravanja u trajanju od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1. Temeljem članka 560. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) u vezi s člankom 77. stavkom 1. i člankom 5. KZ/11. oduzeta je imovinska korist koju je optuženi S. V. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. Utvrđeno je da novčani iznos od 233.248,12 kuna (dvijestotridesettritisućedvjestočetrdesetosam kuna i dvanaest lipa) predstavlja imovinsku korist koju je T. V. ostvario kaznenim djelom iz optužnice i da novčani iznos od 233.248,12 kuna (dvijestotridesettritisućedvjestočetrdesetosam kuna i dvanaest lipa) predstavlja imovinsku korist koju je I. V. ostvarila kaznenim djelom iz optužnice, te da su novčani iznosi od po 233.248,12 kuna ili ukupno 466.496,24 kuna (četristotinešezdesetšesttisućačetristodevedeset i šest kuna i dvadesetčetiri lipe) imovina Republike Hrvatske. Nadalje, nalaženo je T. V. da Republici Hrvatskoj isplati iznos od 233.248,12 kuna uplatom u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe, te je naloženo I. V. da Republici Hrvatskoj isplati iznos od 233.248,12 kuna uplatom u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. optuženi S. V. u cijelosti je oslobođen naknade troškova kaznenog postupka te isti padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi S. V. po braniteljici, odvjetnici K. Š. zbog "pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene kaznenog zakona, bitne povrede odredaba kaznenog postupka, odluke o kazni i imovinskoj koristi", s prijedlogom da "Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, sukladno odredbi čl. 384. st. 1. u svezi čl. 354. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku, preinači prvostupanjsku presudu u korist optuženika i donese oslobađajuću presudu, podredno ukine toč. I i II napadane presude i predmet vrati sudu na ponovni postupak i odlučivanje".

 

3. Žalbu protiv presude podnijele su i druge osobe na koje je prenesena imovinska korist I. V. i T. V., zbog "bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja", slijedom čega predlažu "…da se uvaži naša žalba i da nas se oslobodi plaćanja bilo kakvog novčanog iznosa, jer ako je optuženik S. V. osuđen za kazneno djelo protiv gospodarstva u gospodarskom poslovanju iz članka 246. st. 1. i 2. KZ tada neka i on plati štetu".

 

4. Odgovore na žalbe optuženika i drugih osoba na koje je prenesena imovinska korist podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se iste odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

5. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je prethodno sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Na zahtjev optuženika, o datumu održavanja sjednice obaviješteni su stranke i braniteljica optuženika, a sjednica vijeća je održana u nazočnosti braniteljice optuženika, odvjetnice K. Š., a u skladu s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08., u odsutnosti uredno izviještenih državnog odvjetnika i optuženika.

 

7. Žalbe optuženog S. V. i drugih osoba I. V. i T. V. nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbu optuženog S. V.:

 

8. Optuženik u žalbi navodi da je od strane prvostupanjskog suda počinjeno više bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, ne navodeći u svim slučajevima o kojim konkretnim bitnim povredama odredaba kaznenog postupka iz članka 468. ZKP/08. bi se radilo. U tom kontekstu ističe da "…objavljena presuda nije napisana i otpremljena u roku od mjesec dana od dana objave iste" te da je u postupku potvrđivanja sudjelovao sudac M. J., kao "osoba koja se trebala izuzeti s obzirom na činjenicu da je optuženika zastupao i I. J., sučev sin, a što je razvidno iz zapisnika o prvom ispitivanju okrivljenika dana 17.03.2015. godine". Bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. po optuženiku je počinjena i time što je prilikom donošenja presude i njezinog ispravka sud povrijedio odredbu članka 462. ZKP/08. Daljnju povredu odredaba kaznenog postupka optuženik nalazi u tome da "…izreka presude pod toč. I. i II. presude proturječi obrazloženju presude i dokazima koji su izvedeni tijekom ovog postupka, kao i što prvostupanjski sud nije izveo dokaze predložene od strane obrane, a koji su od utjecaja na pravilno utvrđenje činjenica u ovom postupku". Također navodi da je "prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 384. st.11 …iz razloga što je izreka nerazumljiva, što proturječi sama sebi i razlozima presude, a posebice jer je proturječna u dijelu koji se odnosi na izrečenu kaznu i imovinsku korist". Zbog svih navedenih kao počinjenih povreda odredaba kaznenog postupka, po žalbenim navodima optuženika, prvostupanjsku presudu nije moguće ispitati.

 

8.1. Pogrešno ističući u žalbi kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka da pobijana "presuda nije napisana i otpremljena u roku od mjesec dana od dana njene objave", optuženik se pogrešno referira i na odredbu članka 459. ZKP/08., umjesto ispravno na članak 458. stavak 1. ZKP/08. Međutim, da je i ispravno pravno označio opisanu situaciju, optuženik nije u pravu tvrdnjom da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer je propisani rok od mjesec dana (s mogućim produljenjima dva puta po petnaest dana) iz članka 458. stavak 1. ZKP/08. instruktivne prirode i njegovo prekoračenje ne proizvodi posljedicu bitne povrede odredaba kaznenog postupka. S izloženim u svezi ovaj sud primjećuje da je prvostupanjska presuda otpremljena 27. kolovoza 2021. godine, dakle, mjesec i 27 dana po njezinoj objavi, sve u uvjetima kada je prvostupanjski sud ispravljao očitu pogrešnu u pisanju.

 

8.2. Iako u žalbi ne navodi o kojoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka bi se radilo, kada problematizira sudjelovanje odvjetnika I. J., sina suca M. J., razvidno je da se optuženik referira na odredbu članka 468. stavak 1. točka 2. ZKP/08. Međutim, taj prigovor optuženika je neosnovan, jer navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka podrazumijeva da je na raspravi sudjelovao sudac koji se morao izuzeti (članak 32. stavak 1. ZKP/08.). Ovo stoga što iz stanja spisa slijedi da je odvjetnik Ivan Jukić u predmetnom kaznenom postupku participirao u svojstvu optuženikovog branitelja s drugim braniteljem (odvjetnik M. V.) isključivo prilikom prvog ispitivanja optuženika pred državnim odvjetnikom (listovi spisa 212 – 214) i podnošenjem podneska optuženika (list spisa 252), no, u daljnjem tijeku postupka, pa i na sjednici optužnog vijeća u kojem je sudac M. J. participirao u svojstvu člana optužnog vijeća, optuženika je zastupao odvjetnik M. V.. Utoliko se opisana situacija ne može podvesti pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 2. ZKP/08., kako to neosnovano sugerira optuženik u svojoj žalbi. Drugim riječima, žalba opisanu situaciju sudjelovanja krvnih srodnika u prvom stupnju srodstva (branitelja optuženika u prigodi prvog ispitivanja i suca koji je član optužnog vijeća u odlučivanju o potvrđivanju optužnice) pojednostavljuje, simplificira do krajnosti neosnovanom tvrdnjom da svako takvo sudjelovanje, bez obzira u kojoj fazi postupka i pod kojim uvjetima, proizvodi uvodno navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. U navedenom kontekstu, sa opisanim svojim sadržajem neusporediva je presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ramljak protiv Hrvatske (zahtjev broj 5856/13 od 27. lipnja 2017.) kojom obrana nastoji ilustrirati svoj stav po ovom pitanju.

 

8.3. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud donošenjem rješenja o ispravku nepravomoćne presude suprotno odredbi članka 462. stavak 1. ZKP/08. počinio bitnu povredu odredaba članka 468. stavak 3. ZKP/08. Naime, navedenim rješenjem (listovi spisa 822 – 833) sud je ispravio očitu grešku u pisanju brojeva, izradio novi prijepis presude s ispravkom i ispravljenu odluku dostavio osobama navedenim u članku 458. ZKP/08., pri čemu je rok za žalbu protiv ispravljene presude počeo teći od dana dostave novog prijepisa presude s ispravkom. Naime, sud je u pisanom otpravku svoje odluke tekstualno i brojčano ispravno označio brojčani iznos kako je isti naveden u zapisniku o objavi presude (listovi spisa 773 – 775), no, prilikom pisanja toga iznosa u pisanom otpravku presude u zagradama pogrešno je slovima naveo iznos koji se zanemarivo razlikovao od brojčanog iznosa. Dakle, protivno tvrdnji optuženika, prvostupanjski sud nije ispravljao izvornik objavljene odluke, već je sa njegovim sadržajem usklađivao prijepis odluke, vršeći ispravak potonjeg. Stoga je sa opisanom situacijom neprispodobiv sadržaj odluke Županijskog suda u Zagrebu, koju je optuženik dostavio kao prilog svoje žalbe.

 

8.4. Protivno žalbenim navodima optuženika, izreka pobijane presude u potpunosti je jasna i razumljiva, niti u jednom dijelu nije proturječna razlozima koji su dani o odlučnim činjenicama, a razlozi koje je prvostupanjski sud dao glede odlučnih činjenica predmetne inkriminacije u potpunosti su jasni i razumljivi te kao takvi nisu proturječni. Pritom je sud sasvim određeno naveo i obrazložio zašto pojedine dokaze ocjenjuje vjerodostojnima, odnosno, nevjerodostojnima. Stoga je neosnovana žalba optuženika u tvrdnji da bi bio ostvaren ovaj vid povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08., pa niti u odnosu na "izrečenu kaznu i imovinsku korist". Štoviše, analizom sadržaja žalbe optuženika u ovom aspektu, slijedi da istim tim navodima nastoji dovesti u pitanje točnost utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će se ovaj sud izjasniti u odgovarajućem dijelu predmetne odluke.

 

8.5. Kada žalbom problematizira bitnu povredu odredaba kaznenog postupka teškom povredom prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 468. stavak 2. ZKP/08.), optuženik tvrdi da "prvostupanjski sud nije izveo dokaze predložene od strane obrane, a koje su od utjecaja na pravilno utvrđenje činjenica u postupku". Takva žalbena tvrdnja optuženika nema uporište u stanju spisa. Štoviše, iz istog slijedi da je sud usvojio dokazne prijedloge obrane i na raspravi ih izvodio, te u konačnici ocjenjivao (zapisnik o raspravi od 13. svibnja 2021. - listovi spisa 723 -733; zapisnik o raspravi od 24. svibnja 2021. – listovi spisa 742 – 744). Uz navedeno, iz raspravnog zapisnika i njegovog priloga (listovi spisa 765 i 766) razvidno je da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude imao u vidu i isprave koje je obrana priložila u svom završnom govoru, dakle, i nakon što je optuženik na završetku dokaznog postupka izjavio kako "…nema daljnjih – novih dokaznih prijedloga za dopunu dokaznog postupka…" (list spisa 861). Pritom je prvostupanjski sud dao jasne i po ovom sudu ispravne razloge zašto nije prihvatio sve dokazne prijedloge optuženika. Slijedom svega izloženog, ovaj žalbeni sud zaključuje da u provedenom postupku nije počinjena niti ova bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

 

8.6. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi u provedenom postupku bila počinjena kakva daljnja bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz navedene zakonske odredbe.

 

9. Iako žalba izrijekom ne navodi da bi prvostupanjskom presudom bio povrijeđen kazneni zakon, takvo što slijedi kada žalba optuženika tvrdi da je inkriminiranim činjenjem optuženik samo donio "poduzetničku odluku…na temelju primjerenih informacija", što potvrđuje činjenica da je takvu odluku utemeljio na podacima "elaborata o procjeni tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina koji je izrađen od strane stalnog sudskog vještaka S. J. i to po nalogu K. G. d.d., tako i prodavatelja T. V.". Kao daljnji argument u potvrdu takvog zaključka, optuženik u žalbi navodi da u predmetnoj kaznenoj stvari "nema oštećenika" jer "navodni oštećenik K. G. d.d. nije niti pozivan u ovom postupku (što optuženik pogrešno navodi kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak.1. točka 3. ZKP/08.), a niti je postavio imovinsko - pravni zahtjev…nakon otvaranja stečajnog postupka koji je otvoren tek 2015 godine nije pozivana ni stečajna upraviteljica S. S.". Dakle, iako to izrijekom ne navodi, teza optuženikove žalbe je da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon jer ga je osudio za činjenje koje nije kazneno djelo (članak 469. točka 1. ZKP/08.).

 

9.1. Međutim, nije u pravu optuženik kada tvrdi da bi prvostupanjski sud na njegovu štetu opisanim načinom povrijedio kazneni zakon. Ovo stoga što je ispravan zaključak suda kako inkriminirano optuženikovo činjenje nije isključivo poslovna odluka gospodarskog subjekta, koja odluka kao takva ne nosi sa sobom kazneno-pravne konzekvence, što će biti podrobno obrazloženo pod žalbenom osnovom pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Isto tako, sama činjenica da oštećeno trgovačko društvo K. G. d.d. nije postavilo imovinsko-pravni zahtjev, kao ni navodna naknadna pasivnost stečajne upraviteljice, same po sebi ne znače da trgovačkom društvu nije nanesena šteta, koja u konkretnoj situaciji svoj pandan ima u protupravno stečenoj koristi po drugim osobama (iako se ne podudaraju u cijelosti), što je bitno zakonsko obilježje terećenog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u svezi stavka 1. KZ/11. Dakle, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da bi opisanim načinom prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na njegovu štetu.

 

10. Kada žalbom tvrdi da je činjenično stanje inkriminiranog događaja pogrešno i nepotpuno utvrđeno (žalbena osnova iz članka 470. ZKP/08.), optuženik u bitnome revalorizira sadržaje na raspravi izvedenih dokaza na način da istima daje suprotni vrijednosni predznak u odnosu na način kako je to učinio raspravni sud. Pritom težište svoje stranačke analize stavlja na nekoliko polazišnih tvrdnji i to: optuženikova odluka da kao direktor oštećenog trgovačkog društva K. G. d.d. sklopi ugovor o kupoprodaji sa trećim osobama, i to sinom T. V. i nevjestom I. V., poslovna je odluka koja je donijeta u dobroj vjeri, dakle, da je postupao sukladno pravnom standardu urednog i savjesnog gospodarstvenika; dobra vjera u njegovom postupanju proizlazi iz činjenice da je u navedenom svojstvu kupoprodajnu cijenu ugovorio temeljem pribavljenog elaborata o procijenjenoj vrijednosti nekretnina koje su predmet tog kao inkriminiranog ugovora; da su prednje tvrdnje točne dokazuje optuženikova namjera gradnje stambenog objekta na navedenim nekretninama, koji objekt bi osigurao dobit oštećenom trgovačkom društvu.

 

10.1. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispravno je prvostupanjski sud navedene tvrdnje iz optuženikove obrane otklonio kao neutemeljene i protivno istima, ocjenom izvedenih dokaza, ispravno i točno utvrdio sve odlučne činjenice koje tvore bitna obilježja terećenog kaznenog djela zlouporabe u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u svezi stavka 1. KZ/11.

 

10.2. Naime, kod navedene ocjene treba poći od nespornih utvrđenja koja proizlaze iz sadržaja pročitanih isprava, upravo ugovora o prodaji nekretnina, katastarskih čestica broj … i …, katastarska općina …. Naime, iz ugovora o kupoprodaji, temeljem kojeg je G. N. dana 7. svibnja 2009. prodao katastarsku česticu broj … T. i I. V., slijedi da je postignuta vrijednost metra četvornog te nekretnine na javnom natječaju bila 238 kn (32 €). Druga nekretnina od strane istih osoba kupljena je od D. M. dana 14. srpnja 2005. za iznos od 14,5 € za metar četvorni (108,00 kn za metar četvorni). Navedena razlika vrijednosti inkriminiranih kao susjednih nekretnina okolnosno korespondira sa općepoznatom činjenicom rasta vrijednosti nekretnina u navedenom vremenu. Međutim, pet mjeseci nakon kupnje katastarske čestice broj … od G. N. po cijeni od 32 € za četvorni metar zemljišta, optuženik kupuje obje navedene nekretnine od T. i I. V. za iznos od 67,70 € za metar četvorni. Upravo je indikativno da se vrijednost katastarske čestice broj …, katastarska općina …, postigla na javnom natječaju, dakle, u uvjetima otvorenog tržišnog natjecanja u kojem se postiže najveća moguća cijena za metar četvorni nekretnine (najpovoljnija ponuda je ona sa najvišom ponuđenom cijenom – točka 3. Zaključka Gradskog poglavarstva na listu spisa 42), da bi optuženik kao zakonski zastupnik oštećenog trgovačkog društva pet mjeseci potom za iste dogovorio i platio više nego dvostruko višu cijenu. Takvo kao nesporno činjenično utvrđenje dodatno je potvrđeno provedenim i prihvaćenim vještačenjem sudske vještakinje i procjeniteljice za radove u građevinarstvu V. J., koja je vrijednost navedenih nekretnina u inkriminiranom vremenu procijenila na 415.000,00 kn (233,67 kn, odnosno, 31 € za metar četvorni). Dakle, i sudska vještakinja je vrijednost predmetnih nekretnina procijenila na gotovo identičnu vrijednost koja je postignuta na javnom natječaju pet mjeseci ranije. Pritom je, prema svjedočkom iskazu I. V., optuženikove nevjeste i zaposlenice K. G. d.d., optuženik bio upoznat sa cijenom zemljišta koje su ona i suprug T. V. prethodno kupili od D. M. i G. N.. Stoga je sasvim opravdan zaključak prvostupanjskog suda da nije bilo opravdanih ekonomskih razloga iste te nekretnine platiti po više nego dvostrukoj cijeni, odnosno, da optuženik nije postupao u dobroj vjeri, kao uredan i savjestan gospodarstvenik, što je bio dužan sukladno imperativnoj blanketnoj odredbi članka 252. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93., 34/99., 52/00., 118/03., 107/07., 145/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 18/23.,130/23., dalje: ZTD).

 

10.3. Kada tvrdi da nije povrijedio blanketnu odredbu članka 272. stavak 1. ZTD-a, optuženik se brani da je prilikom donošenja inkriminirane, kao poduzetničke, odluke postupao na temelju primjerenih informacija slijedom kojih je razumno pretpostavio da djeluje na dobrobit oštećenog društva. U svojoj (sada izmijenjenoj) obrani kao izvor primjerenih informacija navodi elaborat o procjeni vrijednosti inkriminiranih nekretnina kojeg je sačinio ispitani svjedok, sada pokojni S. J.. Ukazujući na ulogu tog svjedoka u procjeni vrijednosti predmetnih nekretnina, optuženik naglašava kako mu nije poznato je li bilo drugih procjenitelja nekretnina u kritičnom vremenu u N.. Međutim, ispravno je prvostupanjski sud odbio takvu argumentaciju obrane optuženika kao neutemeljenu i nevjerodostojnu, sve u uvjetima potpunog priznanja terećenog kaznenog djela u prvom ispitivanju pred državnim odvjetnikom. Naime, niti sam svjedok J. u svom iskazu nije mogao objasniti zašto je u svojoj procjeni vrijednost nekretnine, katastarske čestice broj … u veljači 2009. naveo iznos od 28,5 € za metar četvorni, a za inkriminirane katastarske čestice broj … i … iznos od 69.33 € (520,00 kn) za metar četvorni. K tome, već iz samog iskaza navedenog svjedoka slijedi dokazana njegova bliska veza sa optuženikom, jer je od 1993. do 1997. bio direktor oštećenog trgovačkog društva u kojem je optuženik u to vrijeme bio većinski dioničar, ali izuzet od upravljačke funkcije, jer je optuženik tada bio zastupnik u …. Štoviše, i nakon odlaska u mirovinu u dva navrata se radno angažirao u oštećenom trgovačkom društvu temeljem ugovora o djelu. Za ocjenu optuženikove obrane svakako je relevantan i svjedočki iskaz druge osobe, njegove nevjeste I. V., prema kojem je optuženiku bila poznata cijena po kojoj su ona i druga osoba, njezin suprug T. V. prethodno kupili inkriminirane nekretnine, iz čega je prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak da su optuženiku bile poznate sve okolnosti inkriminirane transakcije, poglavito u kontekstu da je u to vrijeme oštećeno trgovačko društvo otežano poslovalo, dolazeći povremeno u blokade svog poslovanja.

 

10.4. Na ocjenu ponašanja optuženika suprotno citiranom blanketnom propisu iz članka 252. stavka 1. ZTD-a, dakle, protivno standardu urednog i savjesnog gospodarstvenika, bez utjecaja je okolnost da je svjedoka J. u inkriminirano vrijeme moguće bio jedini sudski vještak u N., jer iz sadržaja izvedenih dokaza jasno slijedi da je isti u svojstvu izrade elaborata vrijednosti nekretnina bio angažiran upravo da bi iste procijenio na inkriminirani iznos, koji za više od dva puta premašuje njihovu realnu tržišnu vrijednost. Štoviše, ako je takva okolnost doista postojala, ona je, po ocjeni ovog suda, pojačavala zahtjeve savjesnosti postupanja optuženika unutar navedenog standarda urednog i savjesnog gospodarstvenika. Isto tako, u ocjeni opravdanosti inkriminirane poslovne odluke pravno je neodlučna činjenica namjere gradnje stambeno-poslovne zgrade na tim nekretninama, jer i namjera takvog poslovnog poduhvata pretpostavlja njegovu realizaciju u postizanju najboljih mogućih tržišnih uvjeta za poduzetnika, konkretno, oštećeno trgovačko društvo K. G. d.d. U istom kontekstu optuženika ne ekskulpira niti način rada nadležnih poreznih vlasti u kritično vrijeme, o čemu je svjedočio službenik Porezne uprave A. M..

 

10.5. Kada dovodi u pitanje osnovanost optužbe u aspektu metodologije izračuna vrijednosti inkriminiranih nekretnina tempore criminis, obrana ističe činjenicu kako u to vrijeme nije bio na snazi Zakon o procjeni vrijednosti nekretnina ("Narodne novine" broj 78/15., dalje: ZPVN), po kojem je vještakinja i procjeniteljica za radove u građevinarstvu V. J. procijenila vrijednost inkriminiranih nekretnina. No, iz prihvaćenog iskaza navedene vještakinje slijedi kako je vrijednost predmetnih nekretnina izračunala primjenom poredbene metode, koja se kao takva primjenjivala i prije donošenja i stupanja na snagu ZPVN-a, "kada je bila veća sloboda u primjenjivanju procjene nekretnina", pri čemu se tom metodom vrijednost nekretnine procjenjuje uspoređenjem sa cijenama minimalno tri do pet ugovora o kupoprodaji nekretnina, koje su po svojim karakteristikama najsličnije nekretnini koja se procjenjuje. Slijedom svega izloženog, ovaj žalbeni sud nalazi ispravnom ocjenu prvostupanjskog suda da je optuženik, kao osoba koja je temeljem zakona bila dužna štititi imovinske interese trgovačkog društva K. G. d.d. svjesno postupao protivno propisanom standardu urednog i savjesnog gospodarstvenika, upravo na štetu tog istog društva. Zato, protivno žalbi optuženika, prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica predmetne inkriminacije nije bilo mjesta primjeni pravila iz članka 3. stavka 3. ZKP/08. (u dvojbi za okrivljenika), jer je sve te činjenice prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio.

 

11. Kada se žali zbog "odluke o kaznenoj sankciji i imovinskoj koristi", optuženik to obrazlaže isključivo tvrdnjom da je prvostupanjski sud "…postupio u cijelosti protivno načelu oportuniteta" te da je "…u cijelosti izostala pravilna odluka o oduzimanju imovinske koristi".

 

11.1. U takvim uvjetima ovaj žalbeni sud je ispitao odluku o kazneno-pravnoj sankciji sukladno obvezi koju propisuje odredba članka 478. ZKP/08., a o zakonitosti izrečene mjere oduzimanja imovinske koristi referirat će se u dijelu odluke o žalbama drugih osoba na koje je prenesena imovinska korist. Sa izuzetkom očite greške u pisanju gdje je umjesto riječi "olakotnih" (prvi redak na 18. stranici prvostupanjske presude) trebala stajati riječ "otegotnih", ispravno je prvostupanjski sud utvrdio i valorizirao sve olakotne okolnosti u predmetnoj kaznenoj stvari koje su relevantne za izbor vrste i mjere sankcije (prijašnji optuženikov život, njegove osobne prilike, držanje nakon počinjenog kaznenog djela - članak 47. KZ/11.) te izostanak otežavajućih okolnosti. Štoviše, procjenjujući iste te olakšavajuće okolnosti, valjano je prvostupanjski sud zaključio da optuženik i bez izvršenja izrečene kazne neće ubuduće činiti kaznena djela, u čemu su se stekle zakonske pretpostavke za izricanje uvjetne osude (članak 56. stavak 2. KZ/11.). Tim slijedom ovaj drugostupanjski sud nalazi da će izrečena kazneno-pravna sankcija ostvariti svoju zakonom propisanu svrhu.

 

U odnosu na žalbe drugih osoba I. V. i T. V.:

 

12. Neosnovane su žalbe drugih osoba na koje je prenesena protupravno stečena imovinska korist I. V. i T. V. kada tvrde da su u postupku sudjelovali kao svjedoci, a ne kao osobe na koje je prenesena protupravno stečena imovinska korist, jer takve njihove tvrdnje nemaju uporište u sadržaju sačinjenih zapisnika. Naime, prema istima raspravni je sud jasno razlučio te njihove dvije uloge u postupku i za svaku od istih dao odgovarajuće pouke i upozorenja u smislu odredbe članka 285. i članka 558. ZKP/08. (raspravni zapisnici na listovima spisa 613 i 755 - 757). Štoviše, i I. i T. V. su disponirali pripadajućim im pravima pa su tako predlagali izvođenje dokaza glede prijedloga tužitelja za oduzimanje imovinske koristi, a T. V. je k tome koristio i pravo na uskratu svjedočkog iskaza, dakle, nije svjedočio o samom događaju koji je inkriminiran optužnicom i kojom inkriminacijom se tereti njegov otac, optuženi S. V.. U tom kontekstu očito su neutemeljeni žalbeni navodi da T. V. nije bio uredno pozivan na ročišta niti je u odnosu na njega bila uredno vršena dostava", još manje da bi se na njegovom iskazu "kao nezakonitom dokazu…temeljila pobijana presuda". Ovo i u uvjetima kada je državni odvjetnik nakon očitovanja T. V. podnio uređenu optužnicu, jer je u istoj isključivo smanjio inkriminirani iznos protupravno stečene imovine ispuštanjem iznosa koji je plaćen po osnovi porezne obveze. Time je prvostupanjski sud u svemu uskladio svoje postupanje s uputama iz ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž 181/2016-6 od 8. studenog 2019. (listovi spisa 573 – 575).

 

12.1. Sukladno tim uputama prvostupanjski je sud zakonito izveo dokaze iz kojih je pravilno zaključio da u prigodi inkriminirane transakcije I. V. i T. V. nisu postupali u dobroj vjeri, odnosno, da imovinsku korist nisu stekli u dobroj vjeri, jer cijena koju su ostvarili kupoprodajom očigledno nije odgovarala stvarnoj, tržišnoj cijeni nekretnina, budući su temeljem ranijih vlastitih kupnji istih tih nekretnina znali kolika je njihova stvarna vrijednost.

 

12.2. Glede iznosa od "…od 70.000 kuna, koji je navodno uplaćen od strane osuđenika", prema žalbenim navodima osoba na koje je prenesena imovinska korist, trebao je biti "odbijen" od iznosa koji se oduzima kao protupravno stečena imovinska korist. Naime, riječ je o novčanom iznosu kojeg je optuženi V., priznajući osnovanost optužbe u ranije provedenom postupku uplatio u korist Državnog proračuna "…na ime dijela oduzete imovinske koristi". Međutim, ta kao nesporno utvrđena činjenica nije od utjecaja na zakonitost pobijane odluke u aspektu oduzimanja imovinske koristi, jer prvostupanjskom presudom se ne nalaže oduzimanje imovinske koristi od optuženika, pa su stoga promašeni žalbeni navodi osoba od kojih je oduzeta imovinska korist u tom pravcu.

 

12.3. Jednako tako je neutemeljena njihova žalba kada navode da "u prvostupanjskom postupku nije uopće utvrđivano ni koliko smo mi primili novca na temelju kupoprodajne cijene, …koliko iznos putem cesija, kompenzacijama". Naime, iznos kojeg su T. i I. V. protupravno stekli utvrđen je iz sadržaja na raspravi pročitane knjigovodstveno-računovodstvene dokumentacije, kojem dokazu kako stranke, tako ni njih dvoje nisu prigovorili. Stoga je prvostupanjski sud ispravno zaključio o modalitetima plaćanja i iznosima uplaćenih sredstava.

 

12.4. Nisu osnovani žalbeni prigovori drugih osoba na koje je prenesena imovinska korist kada tvrde da unutar inkriminiranog iznosa protupravno stečene imovinske koristi nisu "materijalizirali" iznos od 23.847,90 kn, jer je riječ o iznosu kojeg su prijavili kao svoju tražbinu prema trgovačkom društvu K. G. d.d. kada je otvoren predstečajni postupak tog društva. Naime, protupravno stjecanje imovine nije ograničeno isključivo na stvari, konkretno novac, već se ta korist može stjecati i kao neko pravo, a glede iznosa kojeg navode u žalbi druge osobe mogu prigovarati u pravcu iznijetih žalbenih prigovora u postupku koji se tiču stečajne mase oštećenog trgovačkog društva.

 

13. Slijedom svega izloženog trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 20. ožujka 2024.