REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 383/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Glušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz P., OIB: … , kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u P., protiv tuženice M. M. iz P., odnosno iz P., OIB: … , koju zastupa punomoćnik N. Đ., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-1161/17-2 od 30. listopada 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P- 1766/16-316 od 3. srpnja 2017., u sjednici održanoj 26. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

II. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Usvaja se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja D. V., koji glasi:

"Nalaže se tuženici M. M. iz P., OIB … da tužitelju D. V. iz P., OIB … plati 40.000 USD (40.000 američkih dolara) u protuvrijednosti u kunama prema službenom srednjem tečaju hrvatske kune u odnosu na USD dolar po tečajnoj listi HNB na dan isplate sa zateznom kamatom koja teče od dana 11. srpnja 2000. godine pa nadalje po stopi koja se plaćala na devizna sredstva u USD po viđenju u mjestu ispunjenja kod I. b. d.d. odnosno koja plaća O. b. d.d. u P. od kada više I. b. d.d. P. ne posluje, pa do dana 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena sve do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 185.791,00 kuna, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu u iznosu od 76.997,10 kuna kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 170.580,34 kuna kao neosnovan. “

2. Drugostupanjskom presudom je odbijena kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava istaknute navode tuženice, s prijedlogom da se revizija odbije kao neosnovana.

5. Revizija tuženice je neosnovana.

6. Prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Prije ostalog valja naglasiti da tuženica osporava pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava i prigovara počinjenim bitnim povredama odredaba parničnog postupka, premda se revizijski razlozi odnose na činjenična utvrđenja i zaključke nižestupanjskih sudova koje tuženica smatra pogrešnim. Treba međutim imati na umu da u revizijskom postupku ovaj sud polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, a pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog (arg. iz čl. 385. ZPP-a). Tako navodi revidentice kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

8. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Tuženica u reviziji tvrdi da drugostupanjska presuda uopće ne sadrži valjane razloge vezane za žalbene navode čime zapravo opisno ističe da je drugostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a. Neosnovano revidentica u reviziji ističe da je tijekom drugostupanjskog postupka počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a jer je drugostupanjski sud prema ocjeni ovoga suda ocijenio sve one žalbene navode tuženice koji su bili odlučni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

10. Nadalje, zaključak o vrijednosti predmetnih nekretnina u spornom razdoblju sudovi su utemeljili na E. V..d.o.o. P. o procjeni navedenih nekretnina, a koji je izrađen po stalnim sudskim vještacima D. B. i Z. M., kao i činjenici da se tuženica tijekom postupka pozivala na daleko višu vrijednost predmetnih nekretnina u vrijeme uknjižbe ŠKZ G. I. P. d.o.o. (11. srpnja 2000.), ističući da je tada po toj procjeni njihova vrijednost iznosila 3.500.000,00 kuna. Prema shvaćanju revizijskog suda u navedenim okolnostima nije povrijeđeno posebno pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221. a ZPP-a pa time u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi izložene postupovne odredbe. Stoga u ukupnosti nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

11. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica na ime naknade štete isplati novčani iznos od 40.000,00 USD u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate, sve s pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnjama da mu je nastupila šteta zbog nesavjesnog i nestručnog rada tuženice, kao njegove punomoćnice (odvjetnice), budući da je ista propustila pravovremeno podnijeti prijedlog Općinskom sudu u Poreču za uknjižbu prava zaloga u korist tužitelja, a na nekretninama založnog dužnika I. I. (starijeg), ugovorenog temeljem ugovora o zajmu od 12. studenog 1997., sklopljenog između tužitelja, kao zajmodavca i Z. I., kao zajmoprimca, zbog čega se isti nije uspio namiriti iz vrijednosti tih nekretnina.

13. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da je između tužitelja D. V. kao zajmodavca i Z. I., kao zajmoprimca 12. studenog 1997. sklopljen ugovor o zajmu kojim je Z. I. pozajmljen iznos od 40.000,00 USD, koji iznos nije vraćen, već je temeljem pravomoćne presude prvostupanjskog suda taj iznos u obvezi vratiti zajmoprimac,

- da je ova novčana tražbina tužitelja kao zajmodavca prema navedenom ugovoru o zajmu sklopljenim sa Z. I. trebala biti osigurana hipotekom na nekretnini u vlasništvu hipotekarnog dužnika I. I. (starijeg),

- da je hipotekarni dužnik I. I. (stariji) radi osiguranja predmetne tražbine sačinio knjižnu ispravu podobnu za zasnivanje založnog prava na nekretninama u njegovom vlasništvu, onim upisanim u z.k.ul. 649 k.o. S.. V., a koje je osiguranje ograničeno isključivo na tim nekretninama,

- da je tuženica, kao odvjetnica i punomoćnica tužitelja, prema nalogu tužitelja preuzela obvezu da će temeljem navedenih isprava kod Općinskog suda u Poreču zahtijevati provedbu navedenog zemljišnoknjižnog upisa – osnivanje založnog prava na navedenim nekretninama u vlasništvu hipotekarnog dužnika,

- da osigurani iznos zajma, iako dospio nije vraćen, a tužitelj svoju tražbinu nije uspio namiriti, niti iz vrijednosti nekretnina za koje je sačinjena isprava o osiguranju ove novčane tražbine osnivanjem založnog prava, jer je prijedlog za provedbu upisa založnog prava, zbog propusta tuženice, kod Općinskog suda u Poreču zaprimljen tek 18.svibnja 1999., nakon što su u međuvremenu navedene nekretnine prenesene u fiducijarno vlasništvo treće osobe (ŠKZ G. I.. P.), a kasnije 2002. i u punopravno vlasništvo te pravne osobe,

- da tužiteljev dužnik Z. I. u svom vlasništvu u Republici Hrvatskoj nema nikakve nepokretne imovine, a niti bilo kakvih novčanih sredstava (osim dugova), a niti prima bilo kakvu mirovinu u Republici Hrvatskoj,

- da nije poznato prebivalište, a niti boravište Z. I. te da je isti nedostupan pravosudnim tijelima u Republici Hrvatskoj (za njim je raspisana i tjeralica) i da je tužitelj poduzeo sve moguće pravne radnje u vezi naplate navedenog duga, ali da su svi ti njegovi pokušaji ostali bez uspjeha,

- da tuženica može odgovarati za ukupni dug dužnika Z. I. samo do visine vrijednosti nekretnina kojima je taj dug trebao biti osiguran i to prema vrijednosti nekretnina u trenutku dospijeća duga,

- da iz E. V..d.o.o. P. o procjeni nekretnina izrađenog po stalnim sudskim vještacima D. B. i Z. M., proizlazi da je vrijednost nekretnina hipotekarnog dužnika, koji svojom nekretninom jamčio povrat novčane pozajmice tužitelju, kao zajmodavcu iz Ugovora o zajmu kojega je tužitelj sklopio sa založnim dužnikom Z. I. 12. studenoga 1997. i to k.č.br.1636/3 šuma sa 3582m2, k.č.br.1636/4 oranica i šuma sa 14685m2, k.č.br.1627 oranica sa 2151m2, k.č.br.1628/1 oranica sa 7485m2, k.č.br.1636/28 put sa 330m2, k.č.br.1630/2 oranica sa 4155m2, k.č.br.1636/52 oranica sa755m2 i k.č.br.1636/53 oranica i vinograd sa 2870m2, sve upisane u zk.ul. 649 k.o.V. iznosi 1.721.000,00 kn, jer se nalaze u zaleđu zapadne istarske obale, u blizini P., kao najjačeg istarskog i hrvatskog turističkog područja ali i veoma razvijenog poljoprivrednog područja (naročito u području vinogradarstva), čija razvojna makrolokacija otvara mogućnosti proizvodnje hrane, te agrarni i posebno lovni turizam, da se nalaze unutar pojasa od 15km od morske obale uz prometnicu Trst- Pula sa zadovoljavajućom prilaznom mrežom putova te blizinom telefonske, električne i vodovodne infrastrukture u području koje je orijentirano poljoprivredi zbog povoljne primorske klime sa blagim zimama i toplim i suhim ljetima,

- da je upravo ova navedena vrijednost nekretnina sadržana i u sporazumu o zasnivanju hipoteke kao sredstva osiguranja vraćanja navedenog novčanog zaloga u iznosu od 40.000,00 USD u kunskoj protuvrijednosti prema službenom srednjem tečaju hrvatske kune u odnosu na USD po tečajnoj listi HNB na dan isplate (članak 5.-7.) i sastavni dio Ugovora o zajmu broj: OU-675/97-1 od 12. studenog 1997. zaključenog između tužitelja kao zajmodavca, Z. I. kao zajmoprimca i založnog dužnika I. I., zaključenog u obliku javnobilježničkog akta javnog bilježnika D. K. iz P.,

- da tada i tako procijenjena vrijednost nekretnina na kojima se zasnivala hipoteka, kao sredstvo osiguranja vraćanja predmetne pozajmice od 1.721.000,00 kuna ili tadašnjih 482.000, DEM odgovara današnjoj vrijednosti od oko 241.000,00 €, odnosno da je kunska protuvrijednost navedene novčane pozajmice u stranoj valuti od 40.000,00 USD tada iznosila oko 248.252,00 kuna, a odgovarala bi tadašnjoj vrijednosti od oko 70.526,13 DEM, što je daleko više od pozajmljenog iznosa u konkretnom slučaju,

- da se tuženica tijekom postupka pozivala na daleko višu vrijednost predmetnih nekretnina u vrijeme uknjižbe ŠKZ G. I. P. d.o.o. (11. srpnja 2000.), ističući da je tada po toj procjeni njihova vrijednost iznosila 3.500.000,00 kuna,

- da je vrijednost nekretnina, kojima je trebala biti osigurana novčana tražbina tužitelja u spornom razdoblju bila daleko veća od iznosa novčane tražbine tužitelja, koju je on imao u odnosu na svog dužnika Z. I., odnosno hipotekarnog dužnika I. I..

14. Shodno navedenom, nižestupanjski sudovi su zaključili da je između stranaka u postupku sklopljen usmeni ugovor o nalogu (čl. 749. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) kojim se tuženica, kao tužiteljeva punomoćnica obvezala dostaviti Općinskom sudu u Poreču zahtjev za uknjižbu založnog prava na nekretninama založnog dužnika I. I. (starijeg), a kao osiguranje novčane tražbine tužitelja koju isti ima u odnosu na zajmoprimca Z. I., međutim da je tuženica zbog svoje nepažnje - propusta obične pažnje dobrog domaćina u ispunjenju preuzetog naloga propustila pravovremeno postupiti po takvom nalogu (čl. 751. ZOO-a), radi čega je tužitelj izgubio prvenstvo kod namirenja iz vrijednosti založenih nekretnina, zbog čega trpi štetu u visini pozajmljenog iznosa od 40.000,00 USD, koji iznos je trebao biti osiguran založnim pravom i iz kojeg iznosa je tužitelj mogao namiriti svoje potraživanje. Stoga su sudovi, pozivom na odredbu čl. 262. st. 2. ZOO-a prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja i naložili tuženici da tužitelju nadoknadi štetu u iznosu od 40.000,00 USD u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama.

15. Tuženica revizijskim navodima, u bitnom, osporava da je između stranaka sklopljen ugovor o nalogu (čl. 749. st. 1. i 2. ZOO-a), temeljem kojeg bi se tužiteljica obvezala u ime tužitelja podnijeti zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Poreču prijedlog za uknjižbu navedenog založnog prava, tvrdnjama da je ona kao tužiteljeva prijateljica neformalno obećala tužitelju da će mu to učiniti. Tuženica nadalje prigovara utvrđenoj vrijednosti spornih nekretnina te ističe da tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao nemogućnost namirenja od zajmoprimca iz navedenog ugovora o zajmu od 12. studenog 1997. Z. I.. Daljnjim sadržajem revizije tuženica iznosi navode kojima drukčije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drukčije činjenične zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju pobijane odluke, međutim, kao što je prethodno navedeno, reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP-a).

16. U prethodno navedenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tužitelja. Naime, shodno odredbi čl. 262. st. 2. ZOO-a, kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21), kada dužnik ne ispuni svoju obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. Prema odredbi čl. 269. ZOO-a, ako ovim posebnim pravilima nije drukčije propisano, na naknadu štete zbog povrede prethodno postojeće obveze (ugovornu odgovornost) na odgovarajući se način primjenjuju pravila o naknadi izvanugovorne odgovornosti za štetu (dakle odredbe čl. 154. do 208. ovog Zakona). U smislu navedenih odredbi za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za prouzročenu štetu trebaju uvijek kumulativno biti ispunjene opće pretpostavke odgovornosti za štetu pa tako i uzročna veza između protupravne štetne radnje (u konkretnom slučaju činjenice da je tuženik kao sudionik u obveznom odnosu svojim postupanjem povrijedio postojeću obvezu) i štete.

17. Ocjenom provedenih dokaza sudovi su dakle utvrdili da je između stranaka zaključen Ugovor o nalogu kojim je tuženica, kao odvjetnica i punomoćnica tužitelja, preuzela obvezu da će zahtijevati upis založnog prava na predmetnim nekretninama u vlasništvu hipotekarnog dužnika. Prema odredbi čl. 749. ZOO-a ugovorom o nalogu obvezuje se i ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene poslove. Kako tuženica kao nalogoprimac nije ispunila svoju ugovornu obvezu u skladu s odredbama čl. 751. – 757. ZOO-a na način da je pravovremeno postupila po nalogu tužitelja, zbog čega je tužitelj izgubio mogućnost namirenja iz vrijednosti založenih nekretnina, to su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke njezine odgovornosti za nastalu štetu tužitelju, u visini pozajmljenog iznosa od 40.000,00 USD, kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi, uz razloge koje prihvaća i ovaj sud.

18. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju tuženice kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

19. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 26. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.