Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 21 Gž-513/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Marine Tante, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Mirjane Macure, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) I. Š. iz Z., OIB: ... i 2) B. V. iz Z., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika Š. I. iz L., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja pod 1) i 2) i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-639/2016 od 11. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se djelomično žalba tuženika Š. I. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-639/2016 od 11. travnja 2022. u dijelu pod t. I. izreke, kojom je tuženik dužan isplatiti tužiteljima iznos od 149.750,00 kn (19.875,00 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom od 20. veljače 2016. pa do isplate, u roku od 15 dana te u dijelu pod toč. II. izreke do iznosa od 24.295,00 kn (3.225,00 EUR) te se djelomično odbija žalba tužitelja pod 1) I. Š. i 2) B. V. u dijelu pod toč. I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev preko iznosa od 40.000,00 kn (5.309,00 EUR) do 74.000,00 kn (9.821,00 EUR), odnosno za iznos od 34.000,00 kn (4.513,00 EUR) te u dijelu pod toč. II. izreke preko iznosa od 24.295,00 kn (3.225,00 EUR) do iznosa od 28.250,00 kn (5.309,00 EUR), kao neosnovana.

II Preinačuje se djelomično ista presuda u odbijajućem dijelu pod toč. I. izreke i sudi:

Dužan je tuženik Š. I. isplatiti tužiteljima pod 1) I. Š. te 2) B. V. na ime neplaćenih troškova zastupanja (pored dosuđenog iznosa od 149.750,00 kn ili 19.875,00 EUR) daljnji iznos od 40.000,00 kn (5.309,00 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počam od 20. veljače 2016. pa do isplate, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 24.295,00 kn (3.225,00 EUR) do zatraženog iznosa, kao neosnovan.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.784,50 kn (237,00 EUR), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev radi naknade troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Dužan je tuženik isplatiti tužiteljima, na ime neplaćenih troškova zastupanja iznos od 149.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počam od 20. veljače 2016. godine pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zatraženom u iznosu većem od dosuđenog zahtjev za naknadom odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 28.250,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj trošak teče od presuđenja, pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu zatraženom u iznosu većem od dosuđenog zahtjev za naknadom troška odbija kao neosnovan."

2. Protiv citirane presude u odbijajućem dijelu žalbu su izjavili tužitelji zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka, uz prijedlog da sud prihvati njihovu žalbu kao osnovanu. U žalbi, u bitnom, navode da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer sud neutemeljeno nije priznao tužiteljima iznos od 12.500,00 kn na ime troškova sastava dva zahtjeva radi nerazumnog roka suđenja, kao i trošak zastupanja u predmetu protiv R. B..

3. Protiv iste presude u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, žalbu je izjavio tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U žalbi, u bitnom, navodi da sud neutemeljeno nije prihvatio stranački iskaz tuženika u dijelu u kojem tvrdi da je tužiteljima, pored iznosa za koje ima potvrdu o primitku, isplatio na ime honorara za zastupanje još i iznos od 26.000,00 kn, o čemu nema pismenog traga te da sud pogrešno nije prihvatio prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, da je trebalo u konkretnom slučaju primijeniti zastarni rok koji teče sukladno čl. 215. Zakona o obveznim odnosima prvog dana poslije izvršene radnje (zastupanja i sl.).

4. Tužitelji su u odgovoru na žalbu osporili žalbene navode tuženika uz prijedlog da drugostupanjski sud žalbu odbije kao neosnovanu.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, dalje ZPP), na postojanje kojih ovaj sud, po čl. 365. st. 2. istog Zakona, pazi po službenoj dužnosti.

7. Predmet spora je zahtjev radi isplate naknade za zastupanje tuženika po tužiteljima kao samostalnim odvjetnicima u sudskim postupcima, temeljem izdane punomoći od strane tuženika, a sve temeljem specifikacije, odnosno troškovnika.

8. Iz stanja spisa predmeta proizlazi:

- da je tuženik opunomoćio tužitelje za zastupanje u svim u tužbi navedenim predmetima te su odvjetničke usluge tuženiku uredno pružene i to kao u popisu poduzetih radnji (list spisa 3 do 8),

- da u potvrdi o primitku iznosa od 13.020,00 kn od strane odvjetnika I. Š. od 28. prosinca 1995. (list 17 spisa), nije naveden broj predmeta u odnosu na koji je taj iznos isplaćen,

- da je u dopisu Ministarstva financija, Državne riznice od 22. rujna 2011. (list 18 i 19 spisa), naznačeno da se ukupan iznos od 34.000,00 kn uplaćuje na račun punomoćnika Š. I.,

- da je iz uplatnica uplatitelja R. B. za Š. I. u iznosu od 20.000,00 kn od 26. kolovoza 2009., 10.000,00 kn od 28. rujna 2009. i 20.000,00 kn od 28. rujna 2010., kao i zapisnika o popisu i procjeni od 26. kolovoza 2009., 27. kolovoza 2009. i 28. rujna 2010. sa uplatnicama ovršitelja A. B. razvidno da je odvjetnik B. V. primio navedene iznose,

- da je svjedok A. B. u svom iskazu naveo da je on ispunio i potpisao uplatnice sa lista spisa 20 do 22, a radi se o standardnim uplatnicama koji se ispunjavaju u slučaju kada ovršenik tijekom ovršnog postupka na ime duga isplati određeni iznos, koji se u tom slučaju predaje na ruke sudskog ovršitelja, u tom slučaju njemu, a potom sudski ovršitelj nadalje predaje ovrhovoditelju ili njegovom punomoćniku. U konkretnom slučaju, vezano za tri pregledane uplatnice o isplati naznačenih iznosa misli da je isplatio odvjetniku Š., ali da se ne sjeća sa sigurnošću, s tim da se točan podatak nalazi u ovršnim spisima, a u kojima se nalazi potvrda kojoj osobi je novac predan na ruke,

- da je tužitelj I. Š. u stranačkom iskazu naveo kako je tuženika zastupao u postupcima kako su taksativno navedeni u povjesnici tužbe, s time da je dogovor bio da će se odvjetnički honorar platiti, i to upravo na prijedlog tuženika, nakon okončanja postupka, a sve to obzirom da su tužbe uglavnom bile na isplatu, osim predzadnje koja je bila podnesena radi diobe. Poriče da bi mu tuženik u srpnju 1995. isplatio 26.000,00 kn, a to tim više jer je nelogično da tada nije tažio priznanicu, a iste godine u mjesecu prosincu za dvostruko manji iznos je tražio i dobio priznanicu te potvrđuje da je tuženik platio iznos od 13. 020,00 kn, prema priloženoj potvrdi te ne spori da je po pravu retencije zadržao na ime naknade za suđenje u razumnom roku dva iznosa i to iznos od 22.000,00 kn i od 12.000,00 kn s time da je, a također u dogovoru s tuženikom, te iznose trebao odbiti od konačnog obračuna, uz pripisivanje troška za sastav zahtjeva, odnosno tadašnje ustavne tužbe za suđenje u razumnom roku u iznosu od po 5.000,00 kn plus PDV. Što se tiče uplatnica na listu spisa 20-22, tvrdi da je neistina da je primio naznačene iznose, osim što je ovršnom postupku jednu uplatu od 20.000,00 kn primio za račun Š. I. i to od strane sudskog ovršitelja koji im je novac predao, s time da su Š. I. o toj uplati obavijestili i na njegovo traženje odmah mu taj novac uplatili. Naprotiv onome što tvrdi tuženik, upravo je on podizao kod sudskog ovršitelja u dva navrata određene iznose, ali ne zna točno koliko naznačene u priloženim uplatnicama. Dozvoljava mogućnost da su u tom ovršnom postupku još nešto primili, ali i u tom slučaju mu je taj novac zasigurno predan. Ističe da je netočna tvrdnja tuženika da bi zadržali taj novac iz ovršnog postupka što potvrđuje i činjenica da se nekoliko puta raspitivao u vezi iznosa dobivenih po zahtjevima za suđenje u razumnom roku, međutim, nikada nije pitao za iznose iz navedenog ovršnog postupka, a štoviše unatoč njegovim tvrdnjama oni su ga i dalje zastupali u tom ovršnom postupku. Misli da je do prekida suradnje došlo u trenutku kada je tuženik inzistirao da mu se isplate iznosi dobiveni po zahtjevima za suđenje u razumnom roku, iako do tada nije platio ništa i tada su mu odlučili ispostaviti račun. Tuženik je imao primjedbi na taj račun posebice na visinu troškova zastupanja u predmetu diobe, međutim tuženik je kao i svaki klijent, tužbu dobio i pri tome nije osporavao niti tada naznačenu vrijednost predmeta spora, već je njegov prigovor bio i u smjeru da nisu odbili iznose dobivene po "GZP". Tuženik im se i prošle godine obratio za zastupanje po tužbi koju je zaprimio od tužitelja B., što govori u prilog činjenici da nikakvog dugovanja prema tuženiku nisu imali, jer je logično da se u suprotnom ne bi njima obratio za zastupanje. Unatoč činjenici da su ga u sporovima s B. zastupali dugi niz godina, tuženik tek sada u odgovoru na tužbu spominje navodni iznos od nekakvih 40.000,00 kn koje mu nisu predali i

- da je tuženik u stranačkom iskazu naveo da je točno da su ga tužitelji zastupali u sudskim postupcima kako je to naznačeno u tužbi, a dogovor je bio da se naplate tek po okončanju postupka i nakon što se realizira naplata kroz ovršni postupak. Do kraja suradnje još u niti jednom postupku nije došlo do realizacije naplate. Tvrdi da je tužitelju pod 1) u srpnju 1995. isplatio iznos od 26.000,00 kn u kešu na ruke, a toga vremena se sjeća jer je prethodilo neposredno VRO Oluji, a to mu je dao jer ga je tražio. To je smatrao kao predujam za iduće zastupanje, ali nema priznanicu. Navodi da je točno da ima priznanicu za iznos koji je platio tužitelju pod 1), a radi se o 13.020,00 kn, s time da je izdavanje takve potvrde ovisilo o volji tužitelja pod 1), a ne o njegovoj volji. Što se tiče iznosa dosuđenih po "GZP" predmetima činjenica je da mu tužitelji nisu isplatili iznose od 22.000,00 kn i 12.000,00 kn, međutim, u jesen prošle godine bio je u policiji na obavijesnom razgovoru u vezi neisplata određenih iznosa klijentima od strane odvjetnika Š. pa je tako i on spomenut, odnosno da mu nije na ime "GZP" naknade plaćeno 24.000,00 kn za što smatra da se radi o trećem predmetu, pored ona dva navedena. U odnosu na uplatnice iz predmeta br. Ovr- 1487/02, koje je priložio uz odgovor na tužbu, navodi da niti jedan od naznačenih iznosa nije primio od odvjetnika Š.. Točno je da mu je B. platio jedan dio duga, međutim ta isplata je bila nevezana za ovršni postupak. Ne zna je li vještak G. u ovršnom postupku vještačio visinu duga R. B.. Navedene priznanice dali su mu tužitelji, a nakon što je zaprimio te priznanice nije ništa pitao tužitelje gdje su novci, a da sada postavlja pitanje ovih iznosa iz razloga što je pokrenut ovaj postupak. Negira da bi u okviru ovršnog postupka od službene osobe suda primao nekakve isplate, odnosno da 3. ožujka 2015. nije primio određeni iznos od sudskog ovršitelja A. B..

9. Slijedom navedenog, opravdano je sud, i po mišljenju ovog suda, zaključio da je tuženik opunomoćio tužitelje za zastupanje u svim predmetima navedenim u povjesnici tužbe te da su tužitelji obavili sve popisane radnje, a sukladno vrijednosti predmeta spora u pojedinim postupcima prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

10. Neutemeljeno tuženik u žalbi ponavlja da bi u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, smatrajući da zastarni rok teče sukladno čl. 215. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje ZOO) prvog dana poslije izvršene radnje zastupanja.

11. Ovaj sud je mišljenja da su tužitelji prema izdanoj punomoći zastupali tuženika u predmetima koji su poimenično navedeni u tužbi te su potpisivanjem punomoći stranke, odnosno tuženik i tužitelji kao odvjetnici, zaključili ugovor o nalogu u smislu odredbe čl. 763. st. 1. ZOO te je tuženik nalogodavac, a tužitelji su kao odvjetnici nalogoprimci.

12. Prema odredbi čl. 776. st. 1. ZOO ako nije drukčije ugovoreno, nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla, odnosno odvjetnik obračunava nagradu za svoj rad kada ispuni nalog stranke u cijelosti, a to bi bilo pravomoćno okončanje postupka kada dospijeva naplata odvjetničke usluge.

13. Nadalje, odredbom čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu (Narodne novine, broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11, dalje ZO) propisano je da odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u vezi s obavljenim radom sukladno Tarifi koju utvrđuje i donosi Komora.

14. Člankom 19. ZO propisno je da u imovinskopravnim stvarima odvjetnici mogu sa strankom ugovoriti nagradu za rad i u razmjeru s uspjehom u postupku odnosno u pravnim radnjama koje će za stranku poduzeti sukladno odvjetničkoj tarifi, a taj ugovor je valjan samo ako je zaključen u pisanom obliku.

15. Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14 i 118/14, dalje Tarifa) u Glavi I. je propisano da Tarifa određuje način vrednovanja, obračunavanja i plaćanja odvjetničkih usluga i izdataka koje su stranke dužne platiti odvjetniku ili odvjetničkom društvu, za radnje obavljene po punomoći ili rješenju nadležnog tijela, temeljem ZO.

15.1. U Glavi XVI. je regulirana primjena Tbr. 48. Tarife te je propisano da naplata odvjetničke usluge u svim postupcima, osim kaznenim ili prekršajnim, dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ukoliko se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju.

16. Tumačenje Tarife, u pogledu dospijeća prava odvjetnika zahtijevati isplatu nagrade za odvjetničku uslugu, dao je i Upravni odbor Odvjetničke komore, koji je između ostalog naveo da potpisivanjem punomoći odvjetnik i stranka zaključuju ugovor o nalogu te su prava i obveze odvjetnika i stranke regulirani tim institutom te da sintagma navedena u uvodnom dijelu Tarife "Odvjetniku pripada nagrada za izvršeni rad po odredbama Tarife" ne znači da će odvjetnik stranci ispostaviti račun nakon svake obavljene radnje, već upravo suprotno znači da će odvjetnik, a sukladno odredbama ZOO koji se odnose na nalog, svoju uslugu obračunati nakon što izvrši nalog.

17. Konačno, Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj U-III/1932/2020 od 24. ožujka 2021. stajališta da su stranke potpisivanjem punomoći sklopile ugovor o nalogu, da je u onom predmetu otkazom punomoći dospjela tražbina tužiteljice prema podnositeljici za poduzete radnje u parničnim postupcima, a u odnosu na prigovor podnositeljice da je tužiteljica bila dužna za svaku obavljenu radnju izdati račun istakao da sukladno navedenom tumačenju Odvjetničke komore ne znači da će odvjetnik stranci ispostaviti račun nakon svake obavljene radnje, već upravo suprotno, znači da će odvjetnik, a sukladno odredbama ZOO koje se odnose na nalog, svoju uslugu obračunati nakon što izvrši nalog.

17.1. Ustavni sud Republike Hrvatske, dakle, ističe kako sukladno mjerodavnoj odredbi Tbr. 48. Tarife naplata odvjetničke usluge u svim postupcima, osim kaznenim ili prekršajnim, dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ukoliko se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju.

18. Stoga je sud pravilno utvrdio na temelju specifikacije troškova po datumima nastanka, da nije nastupila zastara obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. travnja 2016., a tužitelji su tuženiku dostavili, sukladno prethodnom nespornom dogovoru o načinu plaćanja, popis troškova 18. prosinca 2015. i 20. veljače 2016., kako to uostalom proizlazi iz priloženih dostavnica, a koji popis troškova tuženik ne spori.

18.1. Pored toga, u odnosu na tvrdnju tuženika da je u srpnju 1995. tužitelju pod 1) isplatio iznos od 26.000,00 kn, ali da za navedeni iznos nije sačuvao priznanicu, sud je opravdano, i po stavu ovog suda, našao neosnovanom budući da isti nije dostavio bilo kakav dokaz o navodnom plaćanju, dok je u odnosu na isplatu tuženika od 28. prosinca 1995. u iznosu od 13.020,00 kn pravilno zaključio da tuženik nije dokazao, a niti to proizlazi iz same potvrde, da bi se taj iznos odnosio na neki od utuženih troškova, već su očito tom uplatom podmireni ranije nastali troškovi zastupanja tuženika i njegovih roditelja, u kojem dijelu je sud poklonio vjeru iskazu tužitelja pod 1).

18.2. Nadalje, sud je pravilno utvrdio da su tužitelji primili na svoj račun iznos od 22.000,00 kn te 12.000,00 kn radi povrede prava na suđenje u razumnom roku, koji iznos zbog dugovanja nisu uplatili tuženiku, međutim obzirom da tužitelji nisu tuženiku popisali trošak i ispostavili račun za sastav zahtjeva radi povrede prava na suđenje u razumnom roku, sud je našao neosnovanim navode tužitelja da se od iznosa koji su primili od riznice, a nisu isplatili tuženiku, odbije iznos od ukupno 12.500,00 kn na ime sastava zahtjeva, slijedom čega je za iznos od 34.000,00 kn tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

18.3. Isto tako, sud je opravdano zaključio da je tužitelj pod 2) 26. kolovoza 2009. od sudskog ovršitelja na ruke primio iznos od 20.000,00 kn, 28. rujna 2009. iznos od 10.000,00 kn i 28. rujna 2010. iznos od 10.000,00 kn sve na ime dugovanja R. B..

18.4. Međutim, ovaj sud je mišljenja da su tužitelji navedene iznose predali tuženiku, što proizlazi iz činjenice da je upravo tuženik u spis priložio uplatnice što znači da od kolovoza 2009. ovaj zna da su njegovi punomoćnici primili sporne iznose, a unatoč tome do podnošenja predmetne tužbe, odnosno davanja odgovora na tužbu od 25. kolovoza 2016., dakle u razdoblju od sedam godina nije potraživao te iznose, već su ga naprotiv tužitelji i dalje zastupali nakon tih uplata.

18.5. Nadalje, iz stranačkog iskaza tužitelja pod 1), što tuženik nije osporio, proizlazi da im se ovaj i prošle godine obratio za zastupanje po tužbi, koju je zaprimio od tužitelja B., što govori u prilog činjenici da nikakvog dugovanja prema tuženiku nisu imali, jer je logično da se u suprotnom ne bi njima obratio za zastupanje, već naprotiv ovaj sud stječe dojam da tuženik ovim navodima pokušava umanjiti svoje dugovanje prema tužiteljima, što uostalom i sam navodi u svom stranačkom iskazu, kazavši da sada postavlja pitanje ovih iznosa iz razloga što je pokrenut ovaj postupak.

19. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude pod t. I i II, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373.a ZPP.

20. Odluka o trošku postupka se temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, s obzirom na konačni uspjeh tužitelja u ovom sporu od 86%, od pravilno priznatog troška u visini od 28.250,00 kn (3.749,00 EUR), istima je dosuđen iznos od 24.295,00 kn (3.225,00 EUR).

21. Tužitelji imaju pravo na naknadu troška žalbenog postupka srazmjerno uspjehu njihove žalbe od 54% pa im je primjenom Tbr. 10. st. 1. Tarife na ime troška sastava žalbe prema vrijednosti predmeta spora za žalbu od 74.000,00 kn, određen trošak u iznosu od 1.784,50 kn ili 237,00 EUR (žalba 687,50 kn te pristojba na žalbu od 1.097,00 kn) pa je odlučeno kao u toč. IV izreke ove drugostupanjske odluke, na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP.

U Zadru 26. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

Igor Delin, v.r.