Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 37 Gž-526/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nade Krnjak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. L., OIB: ..., iz P., koju zastupa punomoćnik J. V., odvjetnik u P., protiv tuženice Z. b. d.d. iz Z., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici B. P. i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & P. Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbi tužiteljice i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola od 14. siječnja 2022. poslovni broj: P- 1535/2019-21, u sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2022.,
p r e s u d i o j e
Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-1535/2019-21 od 14. siječnja 2022.:
- potvrđuje u točki I, točki II u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 3210127340 zaključen između tužiteljice i tuženice 5. srpnja 2007. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka sadržane u odredbi članka 1., članka 2. i članka 6., te u točki III izreke.
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba tužiteljice i djelomično žalba tuženice te se ukida presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-1535/2019-21 od 14. siječnja 2022. ukida u dijelu točke II izreke kojim je utvrđena ništetnom odredba sadržana u članku 18.P Ugovora o kreditu br. 3210127340 od 5. srpnja 2007. te u odluci o troškovima postupka sadržanim u točkama IV i V izreke te se u tom ukinutom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom u točki I izreke utvrđena je ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 2. i 6. Ugovora o kreditu br. 3210127340 zaključen između tužiteljice i tuženice 5. srpnja 2007. Točkom II izreke utvrđene su ništetnim odredbe istog Ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka sadržane u članku 1., 2. i 6. te sadržane u odredbi 18.P. U točki III izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 8.897,24 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća do isplate sve pobliže navedeno u toj točki izreke. Točkom IV izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 8.715,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 14. siječnja 2022. do isplate, a u točki V izreke odbijena je tuženica sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.
2. Navedenu presudu pravodobnom izjavljenom žalbom pobija tužiteljica u odluci o troškovima u točki IV izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a kako to proizlazi iz sadržaja žalbe. Predlaže županijskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da usvoji i preostali zahtjev za naknadu parničnog troška kao i za trošak žalbe.
3. Tuženica pravodobnom žalbom pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu naknade tuženici troškova postupka uvećano za trošak žalbe u sveukupnom iznosu od 6.159,37 kn sa zateznom kamatom od 14. siječnja 2022. do isplate, podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama.
4. Stranke nisu odgovorile na žalbu protivne strane.
5. Žalba tuženice djelomično je osnovana dok je žalbe tužiteljice osnovana.
6. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi članka 1., 2., 6. i 18.P Ugovora o kreditu te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice i s osnova ništetne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima.
7. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice u cijelosti prvostupanjski sud utemeljio je prije svega na nespornoj činjenici da su parnične stranke 5. srpnja 2007. sklopile ugovor o kreditu broj 3210127340 za kupnju motornog vozila (dalje: Ugovor o kreditu) u iznosu od 7.573,82 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita koji se tužiteljica obvezala vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućom kamatom koja je u članku 2. ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženice, a koje je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje te se obvezala otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 143,63 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a važećim za CHF na dan plaćanja, dok je u članku 18.P tog Ugovora navedeno da tužiteljica i ostale ugovorne strane na strani tužiteljice izjavljuju tuženici da su upoznate sa činjenicom da su kredit iz članka 1. te sve obveze na povrat kredita iz ovog ugovora vezane uz valutnu klauzulu i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornih odnosa. Nesporno je i da se početna kamatna stopa od 5,20% tijekom trajanje ugovora o kreditu promijenila na 6,10% počevši od 1.10.2007., zatim na 6,55% počevši od 5.2.2008. te na 7,55% počevši od 1.7.2009. te da je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit 6. srpnja 2012.
7.1. Osnovanost tužbenog zahtjeva u deklaratornom dijelu s materijalnopravnog aspekta prvostupanjski sud utemeljio je na presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke, a u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. budući su navedene presude donesene u kolektivnom sporu u kojem je kao tuženica bila i Zagrebačka banka d.d. ovdje tuženica i da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju obuhvaćenom kolektivnim sporom te sadrži odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope po odluci banke i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Pri tome se poziva na odredbu članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/11 do 89/14) te odredbe članka 502.c istog Zakona koja daje pravo fizičkoj osobi da se u posebnom parničnom postupku za naknadu štete i isplatu pozove na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu, a što uostalom proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-3412/2018.
7.2. Utvrdivši provedenim dokazom vještačenjem da je tužiteljica s osnove ugovorene ništetne promjenjive kamatne stope tuženici isplatila ukupno 1.436,75 kn više u odnosu na ugovorenu redovnu kamatu od 5,20%, a s osnova valutne klauzule iznos od 7.460,49 kn specificirano po mjesecima u razdoblju od 6. kolovoza 2007. do 6. srpnja 2012., na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe, prvostupanjski sud je primjenom članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje u tekstu: ZOO) obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici ukupni iznos od 8.897,24 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog anuiteta do isplate.
7.3. U odnosu na osporavanje tuženice svojstvo potrošača tužiteljice prvostupanjski sud se poziva na članak 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03
– dalje u tekstu: ZZP/03) koji u stavku 1. točki 1. definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti pa imajući u vidu da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica kao fizička osoba koristila dobiveni kredit za kupnju automobila marke Renault Clio te da se u ugovoru ne navodi da bi ugovor sklopila kao obrtnik, pravna osoba ili osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti, a niti je tuženica ičim dokazala da navedeno vozilo tužiteljica nabavlja u okviru obavljanja svog zanimanja ili poduzetničke aktivnosti, a ne u svojstvu potrošača, takvo osporavanje tuženice ocjenjuje neosnovanim. Pri tome zauzima stav da je teret dokaza da tužiteljica nema svojstvo potrošača na tuženici.
7.4. Prigovor zastare utuženog potraživanja prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim budući je tužiteljica predmetnu tužbu predala sudu pismeno preporučenom pošiljkom 12. lipnja 2019. s kojim danom se sukladno članku 113. stavak 2. ZPP smatra da je predana sudu, a da je zastara u odnosu na potraživanje s osnova ništetne odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamate počela teći tek pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu zaštite potrošača, dakle donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu valutnu klauzulu u švicarskim francima, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/18 dakle s 14. lipnja 2018., a da od navedenih datuma pravomoćnosti, kada je i tužiteljica stekla mogućnost podnošenja restitucijskog zahtjeva pa do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina. Pri tome se prvostupanjski sud poziva i na sudsku praksu sadržanu u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske
7.5. U odnosu na tuženičin prigovor nedopuštenosti preinake tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud navodi da je raspravnim rješenjem od 2. prosinca 2021. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva (ispravno tužbe) kojim je tužiteljica samo konačno uredila tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja u pogledu novčanog iznosa koji potražuje i to u manjem iznosu od početnog potraživanja iz tužbe jer da je takva preinaka dopuštena što je u skladu i sa zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021.
8. U žalbi tuženica prije svega ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP tvrdeći da prvostupanjski sud nije obrazložio razloge ništetnosti utvrđene u točki I i II izreke već se presuda iscrpljuje u prepričavanju utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite potrošača koja nemaju učinka na konkretnu tužiteljicu već djeluju na zamišljanju osobu – apstraktnog potrošača ali nikako u odnosu na tužiteljicu. Ukazuje da prvostupanjski sud u točki I i II izreke nije oglasio ništetnim samo dijelove odredaba ugovora o kreditu koji se odnose na način promjene kamatne stope i valutnu klauzulu kako je suđeno u kolektivnom sporu, već je oglasio ništetnim i dio odredbe koja nije bila predmet suđenja u kolektivnom sporu (članak 18.P), a da ne iznosi nikakve druge razloge ništetnosti te odredbe. Nerazumljivim smatra obrazloženje za dopustivost preinake te osporava utvrđeno svojstvo potrošača tužiteljice. Smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 81. i 84. ZZP/03 u odnosu na utvrđenu ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te ukazuje da na sporne okolnosti nije saslušana tužiteljica. U odnosu na zauzeto stajalište prvostupanjskog suda o nenastupanju zastare utuženog potraživanja ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog neprimjene stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Revx-848/14 i ostalih odluka na koje se poziva smatrajući da zakonski rok s osnova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala i ističe protekom roka od 5 godina od svake pojedine uplate. Pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi i u dosuđenom tijeku zatezne kamate smatrajući da se ne može smatrati nepoštenom i nesavjesnom stjecateljicom te da vraćanje zateznih kamata ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Smatra da članak 502.c ZPP na kojoj se temelji presuda i koja je stupila na snagu na dan primitka Republike Hrvatske u članstvu EU 1. srpnja 2013., ne može imati povratno djelovanje u odnosu na ugovor sklopljen 2007. Konačno osporava i troškove postupka određeno navodeći troškove za koje smatra da ih nije trebalo dosuditi tužiteljici te ukazujući da je tijekom postupka tužiteljica smanjivala tužbeni zahtjev, a što sud nije uzeo u obzir prilikom odmjeravanja troškova. U žalbi tuženica iznosi određene i opširne razloge zbog kojih sve pobija prvostupanjsku presudu.
9. Osnovano tuženica pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP i to u dijelu kojim je prvostupanjski sud u točki II izreke utvrdio ništetnost članka 18.P Ugovora o kreditu budući da prihvaćanje tužbenog zahtjeva u tom dijelu izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i zbog čega za utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu citirana presuda ne može imati obvezujući učinak. Kako prvostupanjski sud izvan tih okvira nije iznio nikakve druge razloge zbog kojih je našao ništetnim odredbu članka 18.P Ugovora o kreditu, to nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama zbog čega se u tom dijelu prvostupanjska presuda ne može ispitati. Iz iznesenih razloga u tom dijelu valjalo je djelomično prihvatiti žalbu tuženice, ukinuti prvostupanjsku presudu u tom dijelu točke II izreke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve primjenom članka 369. stavak 1. ZPP.
9.1. Usvajanjem tužbenog zahtjeva u preostalom dijelu točke II izreke te točkama I i III prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, a niti je počinio bilo koju drugu bitnu povredu na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH – dalje u tekstu: ZPP) koji se u ovom postupku, a imajući u vidu da je tužba podnesena 12. lipnja 2019., primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19 – dalje u tekstu: ZID ZPP).
9.2. U odnosu na dopuštenu preinaku prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da je tužiteljica u tužbi tražila isplatu iznosa od 15.328,12 kn sa zateznom kamatom od 10. srpnja 2007. do isplate te da konačno uređenim tužbenim zahtjevom predanom sudu 2. lipnja 2021., a nakon provedenog financijskog vještačenja, zahtijeva iznos od 8.892,24 kn. U točki 13. obrazloženja navodi da je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja u pogledu novčanog iznosa kojeg sada tužiteljica potražuje u manjem iznosu od početnog potraživanja iz tužbe i da je takva preinaka dopuštena. Iz stanja spisa predmeta proizlazi i da je tužiteljica podneskom od 24. rujna 2020. tužbenim zahtjevom tražila isplatu iznosa od 10.028,12 kn sa zakonskim zateznim kamatama sve s iste činjenične i pravne osnove kako to pravilno ukazuje i tuženica u žalbi. U svezi obrazloženja prvostupanjskog suda kao i žalbenih navoda tuženice o nedopuštenosti preinake i njegovom protivljenju preinaci tužbe, valja ukazati da je člankom 191. stavkom 1. ZPP preinaka tužbe definirana kao promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći dok je stavkom 3. istog članka propisano da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Dakle, time što je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.328,12 kn sa zateznom kamatom od 31. kolovoza 2007. na iznos od 8.897,24 kn zajedno sa zateznim kamatama na pojedine iznose od dana dospijeća do isplate, tužiteljica nije preinačila tužbu u smislu članka 191. stavka 1. u vezi stavka 3. ZPP zbog čega ni protivljenje tuženice „preinaci tužbe“ nema za posljedicu primjenu članka 190. stavka 3. ZPP. Odlučivanje prvostupanjskog suda o preinaci tužbe koja to nije nema nikakvi procesni učinak, pa posljedično tome je i tuženičino osporavanje rješenja o dopuštenju preinake bespredmetno. Time što je prvostupanjski sud odlučio o preinaci nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 190. istog Zakona jer to nije niti je moglo utjecati na donošenje zakonite i pravilne presude.
10. Tuženica je u prvostupanjskom postupku u podnesku od 10. rujna 2020. u točki 8. osporila tužiteljici svojstvo potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, no nije iznijela nikakve razloge zbog kojih tužiteljica u konkretnom ugovornom odnosu ne bi imala takvo svojstvo niti je u tom pravcu predlagala dokaze. Na takve navode tuženice tužiteljica je u podnesku od 29. rujna 2020. navela da je podigla predmetni kredit za kupnju osobnog vozila te da ima svojstvo potrošača što proizlazi iz samog ugovora o kreditu. U žalbi tuženica neosnovano osporava stav prvostupanjskog suda da bi na njoj bio teret dokaza da tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu nema status potrošača jer i po prosudbi ovog suda u okolnostima konkretnog slučaja (da je tužiteljica kao fizička osoba sklopila ugovor o kreditu u svrhu kupnje osobnog vozila marke Renault Clio) upravo je na tuženici bio teret dokaza da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svrhu koji je namijenjen njezinom zanimanju odnosno njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Takvo shvaćanje ovaj sud već je izrazio u više svojih odluka od kojih se ističe odluka posl.br. Gž-1097/2020 od 1. rujna 2021. i Gž-1361/2021 od 3. veljače 2022., a osim toga takvo stajalište iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl.br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Naime, dokazivanjem da ima svojstvo potrošača tužiteljica bi trebala dokazivati negativnu činjenicu, dakle da osobno vozilo nije nabavljeno u svrhu obavljanja poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti odnosno da ne obavlja nikakve poslovne ili poduzetničke djelatnosti dok bi nasuprot tome tuženica dokazivala pozitivne činjenice da se tužiteljica bavi poslovnom ili poduzetničkom djelatnošću u koju svrhu je kupila osobno vozilo. Ovaj sud ne prihvaća osnovanim niti tvrdnje tuženice da je prvostupanjski sud tužiteljičino svojstvo potrošača trebao ispitivati po službenoj dužnosti, a pozivanje tuženice na stajalište Suda Europske unije u predmetu C-497/13 nije primjenjivo u konkretnom predmetu. Naime, Sud Europske unije u tom je predmetu tumačio Direktivu 1994/44/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu dok je za konkretni ugovorni odnos između stranaka mjerodavna Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Isto se odnosi i na presudu Suda Europske unije u predmetu C-630/17 jer u istoj taj sud daje tumačenje članka 56. UFEU (ugovor o funkcioniranju Europske unije) i Uredbe članka 4. stavka 1. i članka 25. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o (sudskoj) nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima.
11. Protivno navodima žalbe, da bi se utvrdila ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti redovne kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke i ništenost ugovorene valute obveze u CHF u konkretnom sporu, prvostupanjski sud pravilno se primjenom članka 502.c ZPP pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Naime, propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama citirana odredba
za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Osim te odredbe na koju se pozvao prvostupanjski sud, i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15., 14/19.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a isto tako je i odredba čl. 138.a ranije važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) koji se primjenjivao u vrijeme pokretanja postupka radi zaštitne kolektivnih prava i interesa potrošača u predmetu Trgovačkog suda posl.br. P-1401/112, propisivala da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika .
11.1. Kako je dakle, sukladno naprijed citiranim zakonskim odredbama, a imajući u vidu da se tužiteljica u činjeničnom supstratu tužbe pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je u odnosu na tuženicu, koja je u tom postupku zaštite kolektivnih prava i interesa sudjelovala kao prvotuženica, utvrđeno da je u razdoblju od 1.02.2005 do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) u razdoblju od 1.4.2005. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kredita promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Z. b. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja prvotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.96/03) u razdoblju od 1.9.2003. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Budući da tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije iznosila nikakve činjenice (osim što je osporavala tužiteljici svojstvo potrošača) koje bi u konkretnom obveznopravnom odnosu stranaka dovodile u sumnju naprijed navedena pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, to prvostupanjski sud nije bio dužan ponovno utvrđivati da li je tuženica sklapanjem Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženice te ugovaranjem valutne klauzule u švicarskim francima povrijedila prava i interese tuženice kao potrošača te da li su te odredbe nepoštene u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine 96/03) i posljedično ništetne sukladno članku 87. stavku 1. istog Zakona. Izneseno stajalište identično je stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. na koju se poziva i prvostupanjski sud i koja presuda je bila predmet ispitivanja povodom ustavne tužbe u predmetu Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III.2233/2019 od 19. lipnja 2020. te taj Sud nije našao ništa proizvoljno u stajalištu Vrhovnog suda.
11.2. Obzirom na naprijed navedeno, tuženica u ovom sporu pojedinačne zaštite potrošača ne može s uspjehom pobijati pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača kako u odnosu na utvrđenu nepoštenost i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima. Pri takvom osporavanju tuženica u potpunosti zanemaruje zbog čega su te odredbe u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđene nepoštenima i ništetnima, a isto tako da u ovom postupku nije iznosila nikakve druge okolnosti koje bi upućivale na njezino drugačije postupanje prilikom pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom. Isto tako zanemaruje da u tom smislu nije niti predlagala provođenje bilo kojeg dokaza pa ni dokaz saslušanjem tužiteljice.
12. Žalba tuženica nije osnovana niti u dijelu kojim pobija stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare utužene tražbine pri tome se pozivajući na stariju sudsku praksu pogrešno tvrdeći da je tužba podnesena 17. lipnja 2019. Pozivanje na odluku VSRH br. Revx 848/14, Rev-2245/17 također je promašeno budući da tužiteljica nije preinačila tužbu na način da bi povisila tužbeni zahtjev, već upravo suprotno ista je smanjila tužbeni zahtjev s 15.328,12 kn na 8.897,24 kn zbog čega je tužba dostavljena sudu putem preporučene pošiljke 12. lipnja 2019. podnesena prije proteka općeg zastarnog roka od 5 godina propisanog člankom 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21- dalje u tekstu: ZOO i koji rok se primjenjuje i za potraživanje s osnova stjecanja bez osnova primjenom kojih pravila se ostvaruju prava stanke iz ništetnih ugovornih odredbi primjenom članka 323. ZOO. Pri tome valja ukazati na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske usvojeno na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“. Ovaj sud u cijelosti prihvaća kao pravilno naprijed izneseno pravno shvaćanje, a isto je podudarno i sa shvaćanjem Europskog suda o primjeni članka 6. stavku 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13 (odluka C-485/19 od 11. srpnja 2019.). Imajući u vidu da je upravo tuženica ta koja je zaključujući ugovore o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima to je tuženica i po ocjeni ovog suda nepošteni stjecatelj i zbog čega je primjenom članka 1115. ZOO u obvezi na stečeno bez osnove platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa su i navodi žalbe tuženika kojima osporava dosuđeni tijek zatezne kamate neosnovani.
13. Iz naprijed navedenih razloga žalba tuženice djelomično je neosnovana te je istu valjalo odbiti i primjenom članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I izreke, točki II izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 3210127340 zaključen između tužiteljice i tuženice 5. srpnja 2007. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka sadržane u odredbi članka 1., članka 2. i članka 6., te u točki III izreke.
14. Imajući u vidu da je prvostupanjska presuda djelomično ukinuta i predmet vraćen u tom ukinutom dijelu na ponovno suđenje, valjalo je usvajanjem žalbi tuženice i tužiteljice ukinuti i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki IV i V izreke.
15. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će na novoj glavnoj raspravi provesti sve već provedene dokaze te će radi otklanjanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP u novoj odluci iznijeti jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama u svezi tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnom odredbe članka 18.P Ugovora o kreditu. U novoj odluci odlučiti će i o svim troškovima postupka.
U Varaždinu 26. listopada 2022.
Predsjednica vijeća
Dubravka Bosilj v.r.
