R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: 16 P-178/2021-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D.P., OIB: …, iz S.B., zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz OD H. i p. iz S.B., protiv tuženika O. b. d.d., OIB: …, iz S., zastupan po punomoćniku B.T., odvjetniku u O., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 15. rujna 2022. provedene u prisutnosti tužitelja osobno, uz punomoćnika V.Z., odvjetnika, i zamjenika punomoćnika tuženika K.B., odvjetnika, nakon javne objave presude, 25. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 93612/05 od dana 7. studenog 2005., sklopljenog između pravnog prednika tuženika O. b. d.d. S., OIB: … , kao kreditora i tužitelja D.P. iz SS.B., OIB: … , u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 30.800,00 CHF po kupovnom tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita, a način otplate kredita jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po prodajnom tečaju za CHF prema tečajoj listi tuženika važećoj na dan dospijeća (članak 1. i članak 10. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku O. b. d.d. S., OIB: …, isplatiti tužitelju D.P. iz S.B., OIB: …, na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 2.172,28 kuna (slovima: dvijetisućestosedamdesetdvijekune idvadesetosamlipa)/ 288,31 eura[1] (slovima: dvjestoosamdesetosameura itridesetjedancent), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-74,09 kn (9,83 eura) od 20. prosinca 2005. godine do isplate,

-69,24 kn (9,19 eura) od 12. siječnja 2006. godine do isplate,

-31,10 kn (4,13 eura) od 15. veljače 2006. godine do isplate,

-22,80 kn (3,03 eura) od 17. ožujka 2006. godine do isplate,

-27,23 kn (3,61 eura) od 26. svibnja 2006. godine do isplate,

-22,19 kn (2,95 eura) od 13. lipnja 2006. godine do isplate,

-4,05 kn (0,54 eura) od 11. kolovoza 2006. godine do isplate,

-15,24 kn (2,02 eura) od 12. rujna 2006. godine do isplate,

-2,42 kn (0,32 eura) od 17. listopada 2006. godine do isplate,

-10,07 kn (1,34 eura) od 11. ožujka 2008. godine do isplate,

-42,75 kn (5,67 eura) od 14. listopada 2008. godine do isplate,

-49,28 kn (6,54 eura) od 11. studenog 2008. godine do isplate,

-30,12 kn (4,00 eura) od 11. prosinca 2008. godine do isplate,

-180,44 kn (23,95 eura) od 7. veljače 2009. godine do isplate,

-181,28 kn (24,60 eura) od 11. veljače 2009. godine do isplate,

-142,86 kn (18,96 eura) od 19. ožujka 2009. godine do isplate,

-152,93 kn (20,30 eura) od 23. travnja 2009. godine do isplate,

-138,10 kn (18,33 eura) od 19. svibnja 2009. godine do isplate,

-116,00 kn (15,40 eura) od 7. srpnja 2009. godine do isplate,

-127,10 kn (16,87 eura) od 3. rujna 2009. godine do isplate,

-101,88 kn (13,52 eura) od 22. rujna 2009. godine do isplate,

-102,20 kn (13,56 eura) od 10. studenog 2009. godine do isplate,

-102,20 kn (13,56 eura) od 10. studenog 2009. godine do isplate,

-100,94 kn (13,40 eura) od 12. prosinca 2009. godine do isplate,

-159,60 kn (21,18 eura) od 14. siječnja 2010. godine do isplate,

-166,17 kn (22,05 eura) od 23. siječnja 2010. godine do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, koji ukupni iznos se umanjuje za iznos od 1.315,23 kn za koji iznos se tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku O. b. d.d. S., OIB: …, isplatiti tužitelju D.P. iz S.B., OIB: …, troškove parničnog postupka u iznosu 6.050,00 kuna/ 802,97 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zatezne kamatne koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 7. studenog 2005., u S.B., s prednikom tuženika (H. S. B. d.d., dalje: tuženik) sklopio Ugovor o kreditu broj: …, temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 30.800,00 CHF po kupovnom tečaju tuženika za devize na dan korištenja, s rokom vraćanja od 84 mjeseca. Istim ugovorom ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po prodajnom tečaju tuženika za devize na dan dospijeća. Prvi anuitet dospio je na naplatu 10. prosinca 2005., a svaki sljedeći desetog dana u mjesecu. Pored iznosa glavnice tužitelj je tuženiku temeljem članka 4. ugovora bio u obvezi platiti i kamatu, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,99% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika. O ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom, godišnjom kamatnom stopom ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te je ista od dana isplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti, višekratno mijenjana jednostranom odlukom tuženika, na štetu tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, u točki 7. izreke, utvrđuje se da je 7- tuženik S.G. – S.b. d.d., kao prednik tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom se utvrđuje da je, između ostalih, prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008.godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa s osnova promjene kamatne stope (razlike u iznosu između obračunate kamate i inicijalno ugovorene kamate) i tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od 10. prosinca 2005. godine do 3. kolovoza 2012. godine, na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno, a tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev. Tužitelj tužbu podnosi Općinskom sudu u Slavonskom Brodu, kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iako je člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora/tuženika, tužitelj ističe kako je navedena ugovorna odredba, temeljem članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i članka 50. stavka 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je sastavnim dijelom tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj bio u obvezi putovati u Z., što bi, s obzirom da živi u S.B., uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, s obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Z. i natrag, kao i s obzirom na za to potrebno vrijeme. Navodi tužitelja u skladu su s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno stavio prigovor zastare potraživanja. Nadalje navodi da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao naknada štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, ako bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se rok iz članka 372. ZOO-a. Nadalje, ako bi se radilo o stjecanju bez osnove primjenjivao bi se zastani rok od 5 godina od dana sklapanja ništavnog pravog posla. Tuženik navodi da u ovom sporu nema preslikavanja utvrđenja iz parnice "Potrošač" P-1401/12, pa u ovom postupku zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Tužitelj mora pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa osporava da ugovorna odredba uopće ne može biti predmet ocjene poštenosti. Čak i da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, a tužitelj nije dokazao da je u korektnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajne neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Stoga se tuženik protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. … od 7.11.2005., provedeno je financijsko vještačenje, te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je podneskom od 3. lipnja 2022. konačno precizirao tužbeni zahtjev kako je to pobliže opisano u izreci, odnosno podneskom od 9. rujna 2022. u smislu isticanja tužbenog zahtjeva i u eurima.

4.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan do iznosa navedenog u izreci, s tim da je odlučeno da tuženik nije dužan platiti tužitelju potplaćeni iznos od 1.315,23 kn.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. … od 7. studenog 2005. na iznos od CHF 30.800,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a vezano za CHF.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 7. studenog 2005., a pobliže opisane u izreci ništetne.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

8. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka F.T. utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 2.172,28 kn glede promjene tečaja CHF-a. Također, iz Nalaza je utvrđeno da je tužitelj na dan 22. siječnja 2010. manje platio iznos od 1.315,23 kn, tzv. potplaćeni iznos.

8.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

9. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je u studenom 2005. zaključio Ugovor sa S.b. i da je u banci razgovarao s njihovim djelatnicima o uvjetima kredita. U banci su mu nudili isključivo kreditu u CHF i rekli da je to najpovoljnije za njega. Vjerovao je osobnom bankaru u smislu uvjeta ugovora jer je imao tekući račun kod te banke. Dali su mu Otplatni plan pri zaključenju Ugovora o kreditu. Na temelju onoga što je navedeno u Ugovoru tužitelj je iskazao da nije mogao zaključiti na temelju čega, kada i pod kojim uvjetima će se mijenjati kamatna stopa. Također, tužitelj je iskazao da pri zaključenju ugovora u banci mu nisu rekli da postoje rizici na tužiteljevoj strani kada zaključuje ugovor o kreditu vezan za CHF. Također mu nije rečeno u banci da HNB ima utjecaj na tečaj EUR-a, a nema utjecaj na tečaj CHF-a. Također, nitko mu nije rekao u banci da bi u svjetlu ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju moglo biti izvjesno povećanje tečaja CHF-a. Također, nitko mu nije u banci rekao da postoji povećan rizik na njegovoj strani jer zaključuje ugovor o kreditu koji ima promjenjivu kamatnu stopu i koji je vezan za CHF. Kredit je bio nenamjenski i koristio ga je za dovršetak radova na kući i dvorištu. Nadalje je naveo u svom iskazu da je bio iznevjeren kasnijim događajima oko Ugovora o kreditu zbog povećanja rate kredita.

9.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem, tužena nije u cijelosti informirala tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Posebno sud cijeni da je tuženik postupao nesavjesno i nepošteno prema tužitelju jer ga nije upozoravao o povećanim rizicima kada je kredit vezao za tečaj CHF-a, zatim ga nije banka upozorila na izvjesnu mogućnost povećanja tečaja CHF-a zbog ulaska Republike Hrvatske u Europsku unija, niti da HNB ima utjecaja na tečaj EUR-a, a da nema utjecaja na promjenu tečaja CHF-a. Također, u ovom smislu sud posebno cijeni da banka nije upozorila tužitelja na njegov posebno nepovoljniji položaj u smislu zaključenja ugovora o kreditu i sa promjenjivom kamatnom stopom i vezanjem za tečaj CHF-a, što su bile dvije osobito bitne okolnosti u ovom ugovoru.

10. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 26. ožujka 2021., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. Stoga utuženi dio tužbenog zahtjeva nije u zastari prema članku 225 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO).

11. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Sukladno članku 502. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

12.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

12.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12.6. Sukladno članu 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

13. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke F.T..

13.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da je tužitelj na dan 22. siječnja 2010. pretplatio iznos 2.172,28 kn uzimajući u obzir prodajni tečaj CHF HVB Splitske banke d.d. odnosno pravnog slijednika i to prodajni tečaj za CHF te naknadno povećanje tog tečaja.

13.2. Nadalje, iz Nalaza vještaka je utvrđeno da je tužitelj manje platio tj. "potplatio" iznos od 1.315,23 kn da dan 22. siječnja 2010.

13.3. Od ukupno dosuđenog iznosa pobliže opisanog u izreci odbijen je iznos od 1.315,23 kn, koliko je sudski vještak izračunao da je tužitelj trebao više platiti tuženiku.

14. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

15. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu od 6.050,00 kuna/ 802,97 eura, koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od pristojbe na tužbu u iznosu 200,00 kn, pristojbe na presudu u iznosu 50,00 kn, sastav tužbe u iznosu 250,00 kn, trošak vještačenja u iznosu 3.300,00 kn, pristup na ročištu 14. svibnja 2021. u iznosu 125,00 kn, pristup na ročišta 4. svibnja i 15. rujna 2022. 2x250,00 kn, ročište za objavu odluke iznosu 125,00 kn, sastav podnesaka od 28. travnja 2021., 14. ožujka, 6. svibnja i 3. lipnja 2022. 4x250,00 kn. PDV iznosi 500,00 kn.

15.1. Pri dosudi parničnih troškova sud nije uzeo u obzir potplaćeni dio jer to nije niti dio protutužbenog zahtjeva niti dio prijebojnog zahtjeva tuženika.

16. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 25. listopada 2022.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.