REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3584/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jelica Balog, odvjetnica u Vukovaru, protiv tuženika Financijska agencija Zagreb, Ulica grada Vukovara 70, OIB: 85821130368, koga zastupa punomoćnik Domagoj Valenčak, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-263/18-2 od 30. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru broj Pr-20/18-12 od 25. svibnja 2018., u sjednici održanoj 25. listopada 2022.
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova naknade štete iznos od 107.516,60 kn neto s pripadajućim kamatama kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 14.062,50 kuna.
2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka na način da je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka od 5.186,25 kn. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog razloga iz čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, dalje u tekstu: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev podredno ukine pobijanu drugostupanjsku odluku i vrati predmet na ponovno odlučivanje.
4. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (3/21) broj: Su- IV-16/2021-8 održanoj 26. travnja 2021. zauzeto je pravno shvaćanje, a nakon odluke Ustavnog suda broj U-III_2639/2017 od 4. veljače 2020., da je u postupcima radi zaštite od diskriminacije iz čl. 17. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 i 112/12) u kojim se ne primjenjuju odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 0/19) dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.
5. Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio odbiti istu kao neosnovanu.
6. Revizija tužitelja nije osnovana.
7. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
8.2. Revizijskim navodima, revident iznoseći svoju ocjenu dokaza osporava ocjenu dokaza provedenu po nižestupanjskim sudovima. Međutim prvostupanjski sud je ocjenu dokaza izveo sukladno čl. 8. ZPP, a drugostupanjska presuda kojom se ocjena dokaza izvedena pred prvostupanjskim sudom ocjenjuje pravilnom ima dostatne razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga neosnovano revident upućuje da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu od 107.516,60 kn na ime naknade štete zbog nejednakog postupanja, a koji iznos bi tužitelju bio isplaćen na ime otpremnine da je tuženik prihvatio prijedlog tužitelja za sporazumno otkazivanje ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga, iako je drugim radnicima u sličnoj situaciji donio odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu i po toj osnovi isplatio otpremninu.
9.2. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužitelj bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu referenta,
- da je Dom zdravlja Vinkovci, Specijalistička ordinacija medicine rada 4. prosinca 2017. dala mišljenje o radnoj sposobnosti tužitelja u kojem je navedeno da kod tužitelja postoje medicinske kontraindikacije za sve poslove koji zahtijevaju statodinamska opterećenja kralježnice, nefiziološke položaje tijela, dugotrajno sjedenje, da su kontraindicirani i poslovi koji zahtijevaju psihostabilititet, emocionalnu otpornost, socijabilnost, adaptibilnost i veće odgovornosti, sposobnost koncentracije, organizacije i socijalnu prilagodljivost te da se sa gledišta medicine rada može smatrati radno nesposobnim,
- da je tužitelj 4. prosinca 2017. podnio tuženiku zamolbu – prijedlog za sporazumno otkazivanje ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga na temelju navedenog mišljenja medicine rada u kojem je iskazao interes da ode iz tvrtke s 31. prosinca 2017. uz otpremninu i druga materijalna prava predviđena Kolektivnom ugovorom od 1. lipnja 2014. i V. Dodatkom Kolektivnom ugovoru za radnika Financijske agencije od 15. studenog 2017.,
- da je tuženik dopisom od 21. prosinca 2017. izvijestio tužitelja da je povodom njegovog prijedloga donio odluku da mu se osiguraju povoljniji uvjeti rada u okviru poslova radnog mjesta referenta za poslove naplate osnova za plaćanje u poslovnoj mreži tako da će mu omogućiti povoljniju normu, rad na jednostavnijim zadacima, korištenje češćih pauza i slično, da je protiv odluke tuženika od 8. siječnja 2018. prema kojoj se tužitelju trebaju osigurati povoljniji uvjeti rada tužitelj izjavio zahtjev za zaštitu prava koji je odbijen odlukom tuženika od 5. veljače 2018.,
- da je tužitelj 6. lipnja 2018. stekao uvjete za starosnu mirovinu,
- da je tuženik 28. travnja 2017. donio odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu IT i HT, odlukom o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 2. lipnja 2017. RT i DT i odlukom o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 28. veljače 2018. ĐT,
- da je svim odlukama o otkazu navedeno da radnik ima pravo na jednokratnu otpremninu sukladno članku 112. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora odnosno ĐT sukladno odredbama VI i V Dodatka Kolektivnog ugovora za radnike Financijske agencije, te da je u svim odlukama radnicima priznato pravo na otkazni rok od šest mjeseci.
10. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev s obrazloženjem da s obzirom na zdravstvenu nesposobnost tužitelj ispunjava uvjete za mirovinu, s tim što tužitelju uz mirovinu pripada pravo na otpremninu sukladno odredbi članka 23. Dodatka VI Kolektivnog ugovora, jer bi u slučaju nepriznavanja toga prava tužitelj bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge spomenute radnike koji su ostvarili isto pravo.
11. Drugostupanjski sud je koristeći ovlaštenja iz čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu. Zaključio je da je radnicima na koje se tužitelj pozvao, kao dokaz nejednakog postupanja, radni odnos prestao na temelju odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu dok tužitelju radni odnos nije prestao na temelju odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu pa da bi mu pripala otpremnina sukladno odredbi članka 23. VI Dodatka Kolektivnom ugovoru za radnike Financijske agencije koja pripada onim radnicima kojima bi poslodavac otkazao ugovor o radu zbog osobno uvjetovanih razloga. Uz utvrđenje da je tuženik ocijenio da tužitelj može uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa do 6. lipnja 2018. kad bi mu prestao radni odnos po sili zakona (zbog navršenih 65 godina života) ukoliko mu se osiguraju povoljniji uvjeti rada, o čemu je donio i odluku 8. siječnja 2018., tuženik nije donio odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu kojom bi tužitelju pripala i sporna otpremnina. Drugostupanjski je sud ocijenio da je prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 2. Zakona o radu (''Narodne novine broj 93/14, 127/17 dalje: ZR) donošenje odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu isključivo pravo poslodavca odnosno tuženik nije bio dužan povodom prijedloga tužitelja otkazati tužitelju ugovor o radu osobno uvjetovanim otkazom slijedom čega tužitelj nema pravo na otpremninu.
11.2. Drugostupanjski je sud ocijenio i da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je povrijeđeno njegovo pravo na jednako postupanje, odnosno da je postojala ista činjenična i pravna situacija u odnosu na godine života i ostale okolnosti između tužitelja i usporednih radnika kojima je tuženik otkazao ugovor o radu odlukom o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, a niti da je postojala diskriminacijska osnova temeljem kojeg bi tužitelj stavio tuženika u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale radnike kako je propisano odredbama članka 1. st. 1. i 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije (''Narodne novine'' broj 85/05, 112/12 dalje: ZSD). Stoga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.
11.3. Odredbom članka 115. st. 1. toč. 2. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz).
12. Tužitelj navodi da je pogrešno primijenjena odredba čl. 115. st. 1. toč. 2. ZR jer izraz „može“ iz te odredbe ne znači da je sam po sebi dovoljan za tumačenje da se radi o diskrecijskom pravu poslodavca obzirom da je u konkretnom slučaju liječnik medicine rada ocijenio da se kod tužitelja radi o ozbiljnim zdravstvenim tegobama zbog kojih ne može obavljati poslove svog radnog mjesta slijedom čega je tuženik morao donijeti odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu.
13. Iz odredbe čl. 115. st. 1. toč. 2. ZR jasno proizlazi da je Zakonodavac ostavio na dispoziciju poslodavcu da radniku koji nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina i sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz) može otkazati ugovor o radu. Tumačenje revidenta da poslodavac mora radniku otkazati ugovor o radu ako zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti ne može obavljati poslove svog radnog mjesta, proizvoljno je i neosnovano.
13.2. Osim toga uz utvrđenje u pobijanoj presudi da tužitelj može uredno izvršavati obveze svog radnog mjesta jer da je tuženik donio odluku da se tužitelju osiguraju povoljni uvjeti rada u okviru poslova njegovog radnog mjesta (povoljnija norma, rad na jednostavnijim zadacima, korištenje češćih pauza i slično) navodi tužitelja da nije mogao obavljati poslove svog radnog mjesta je osporavanje činjeničnih utvrđenja koja osporavanja ovaj sud nije ovlašten preispitivati u reviziji sukladno čl. 385. st. 1. ZPP.
13.3. U odnosu na navode tužitelja da je prema njemu poslodavac nejednako postupao u odnosu na druge radnike treba reći da je sud u pobijanoj presudi ocijenio da nema osnova temeljem kojeg bi poslodavac tužitelja stavio u nepovoljniji položaj.
13.4. Neprihvatljivi su navodi tužitelja da je diskriminiran na osnovi dobi jer tu diskriminaciju tužitelj pronalazi u odnosu na radnike istih ili sličnih godina života kao tužitelj. Naime kao što je neprihvatljivo da bi se moglo raditi o diskriminaciji na osnovi boje kože između osoba iste boje kože, ili na osnovi spola između osoba istog spola, ili na osnovi vjere između osoba iste vjere, tako je neosnovan i navod tužitelja da je diskriminiran na osnovi dobi u odnosu na radnike gotovo istih godina života (63, 64 godine).
13.5. U ovom sporu ne radi se o diskriminaciji na osnovi dobi već o životnoj činjenici da je tužitelju za šest mjeseci trebao po zakonu prestati ugovor o radu zbog navršenih 65 godina života. A odluka tuženika da tužitelju osigura povoljnije uvjete rada s obzirom na njegovo zdravstveno stanje i životu dob (povoljnija norma, rad na jednostavnijim zadacima, korištenje češćih pauza) umjesto da donese odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, koja odluka je autonomno pravo poslodavca, nikako se ne može smatrati diskriminacijom.
14. Neosnovano revident ističe i da je teret dokazivanja bio na tuženiku. Naime prema ocjeni ovog suda pravilno je sud u pobijano presudi ocijenio da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je povrijeđeno njegovo pravo na jednako postupanje sukladno čl. 20. st. 1. ZSD.
15. Slijedom iznesenog drugostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo i revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan.
15.2. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.
16. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).
Zagreb, 25. listopada 2022.
Predsjednica vijeća:
Viktorija Lovrić
