Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 37. Gž-1337/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Grgić kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Š. iz Z., OIB:…, kojega zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u Z., protiv tužene R. A. d.d., sa sjedištem u Z., OIB:…, koju zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3138/19-34 od 23. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 25. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3138/19-34 od 23. veljače 2022.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se kao nedopuštena žalba tužene protiv rješenja istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-3138/19-34 od 23. veljače 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 041-50-2836491 od 17.05.2005. kako slijedi:

-dio odredbe čl. 2 toč. 1 koji glasi "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora"

-čl. 7 koji glasi "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća".

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 4.874,95 kn na ime razlike preplaćenih iznosa kamata sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

-na iznos 00,03 kuna od 30.06.2005.

-na iznos 08,98 kuna od 01.09.2005.

-na iznos 02,43 kuna od 04.05.2006.

-na iznos 03,16 kuna od 01.06.2006.

-na iznos 00,01 kuna od 30.06.2006.

-na iznos 00,27 kuna od 01.08.2006.

-na iznos 01,09 kuna od 31.08.2006.

-na iznos 2.551,11 kuna od 29.11.2006.

-na iznos 29,76 kuna od 28.01.2008.

-na iznos 725,52 kuna od 30.12.2008.

-na iznos 46,10 kuna od 30.01.2009.

-na iznos 18,85 kuna od 02.05.2011.

-na iznos 1.487,66 kuna od 30.05.2011.

pa sve to do isplate prema stopi sukladno čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 12.640,20 kn na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

-na iznos 00,68 kuna od 08.11.2005.

-na iznos 15,39 kuna od 30.11.2005.

-na iznos 07,25 kuna od 05.12.2005.

-na iznos 00,66 kuna od 31.12.2005.

-na iznos 00,36 kuna od 07.01.2006.

-na iznos 232,53 kuna od 31.01.2011.

-na iznos 42,38 kuna od 01.02.2011.

-na iznos 533,69 kuna od 28.02.2011.

-na iznos 43,17 kuna od 01.03.2011.

-na iznos 485,84 kuna od 31.03.2011.

-na iznos 36,76 kuna od 01.04.2011.

-na iznos 497,31 kuna od 30.04.2011.

-na iznos 35,03 kuna od 02.05.2011.

-na iznos 715,97 kuna od 31.05.2011.

-na iznos 831,84 kuna od 30.06.2011.

-na iznos 926,66 kuna od 31.07.2011.

-na iznos 50,91 kuna od 01.08.2011.

-na iznos 837,01 kuna od 31.08.2011.

-na iznos 41,70 kuna od 01.09.2011.

-na iznos 737,51 kuna od 30.09.2011.

-na iznos 32,99 kuna od 03.10.2011.

-na iznos 729,94 kuna od 31.10.2011.

-na iznos 28,95 kuna od 02.11.2011.

-na iznos 750,55 kuna od 30.11.2011.

-na iznos 779,11 kuna od 31.12.2011.

-na iznos 870.22 kuna od 31.01.2012.

-na iznos 853,20 kuna od 29.02.2012.

-na iznos 810,17 kuna od 31.03.2012.

-na iznos 11,90 kuna od 03.04.2012.

-na iznos 834,93 kuna od 30.04.2012.

-na iznos 08,15 kuna od 02.05.2012.

-na iznos 857,46 kuna od 31.05.2012.

pa sve to do isplate prema stopi sukladno čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 11.353,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.02.2022. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, sve to u roku od 15 dana."

2. Rješenjem je dopuštena preinaka tužbe u podnesku od 4. ožujka 2021.

3. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žalbu je izjavila tužena pobijajući ju u cijelosti zbog svih zakonskih razloga iz čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbacivanje, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, podredno za ukidanje presude i rješenja i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

4. Žalba protiv presude nije osnovana a žalba protiv rješenja nije dopuštena.

5. Prije svega, o preinaci tužbe u podnesku tužitelja od 4. ožujka 2021., kojoj se tužena protivila, prvostupanjski sud je doista sukladno odredbi čl. 190. ZPP trebao odlučiti rješenjem tijekom postupka a ne tek istovremeno sa odlukom o tužbenom zahtjevu. Uz to, prema odredbi čl. 190. st. 8. ZPP protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba što znači da se to rješenje može pobijati samo žalbom protiv presude, kao njen sastavni dio (čl. 378. st. 2. ZPP).

6. Stoga je žalba tužene protiv rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe temeljem odredbe čl. 380. t. 1. ZPP odbačena kao nedopuštena a o razlozima zbog kojih osporava pravilnost te odluke odlučeno u kontekstu žalbe protiv presude.

7. Neovisno o navedenim procesnim nepravilnostima, zbog dopuštenja preinake tužbe prvostupanjska presuda nije nezakonita te nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 190. st. 2. u vezi č. 354. st. 1. ZPP koji žaliteljica sadržajem navoda ističe iako pri tome nerazumljivo i pogrešno citira da "slijedom okolnosti da se čl. 60. novog ZPP kojim je izmijenjen čl. 354. ZPP temeljem čl. 117. novog ZPP ne primjenjuje se na postupke u tijeku".

8. Naime, odredbom č. 39. Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 70/19, dalje: ZID ZPP 19) koja se prema njegovoj prijelaznoj odredbi u čl. 117. st. 2. primjenjuje na sve postupke u tijeku, je izmijenjena odredba čl. 190. st. 2. ZPP na način da tužitelj može, iznimno od odredbe st.1. toga članka, preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

9. U ovom slučaju tužitelj je preinačio tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka, tako što je nakon provedenog financijskog vještačenja povisio iznos tužbenog zahtjeva sukladno nalazu vještaka. Pravilna je odluka suda prvoga stupnja kojom je dopustio preinačenje imajući u vidu da je tužena osporavala i iznos tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi i da je stoga bilo potrebno provesti dokaz financijskim vještačenjem jer ni tužitelj niti sud nemaju stručnog znanja za utvrđenje iznosa tražbine, a taj se dokaz prema pravilima parničnog postupka provodi tek nakon zaključenja prethodnog postupka. U takvoj situaciji zabrana preinačenja tužbe značila bi ograničenje prava tužitelja na pristup sudu, tim više što on u pogledu povišenog iznosa tužbenog zahtjeva nema pravo pokrenuti niti ikakav drugi postupak zbog zabrane dvostruke litispendencije budući je riječ o istom zahtjevu.

10. Neovisno o tome što prvostupanjski sud formalno nije donio rješenje o preinaci tužbe tijekom postupka, netočan je navod žaliteljice da se o preinačenom zahtjevu nije raspravljalo. Naime, činjenični osnov zahtjeva iz tužbe nije izmijenjen što znači da tijekom cijelog postupka nije promijenjena njegova istovjetnost, o njegovoj činjeničnoj i pravnoj utemeljenosti je raspravljano a tužena se očitovala i o nalazu i mišljenju financijskog vještaka s kojim je tužitelj uskladio iznos, zbog takvog preinačenja nisu iznesena ikakva druga činjenična i pravna pitanja koja bi ostala neraspravljena. Tužena se o nalazu i mišljenju izjasnila izričitom izjavom da na matematički izračun ne stavlja prigovor, sporna su dakle pravna pitanja o kojima se tijekom postupka raspravljalo.

11. Izrekom prvostupanjske presude odlučeno je o tužbenom zahtjevu kako je postavljen u podnesku od 3. ožujka 2021. pa je neosnovan i žalbeni razlog prekoračenja tužbenog zahtjeva odnosno bitne povrede odredbe parničnog postupka iz č. 354. st. 2. t. 12. ZPP, također je netočna tvrdnja žaliteljice da je "sud presudom dakle odbio dio postavljenog tužbenog zahtjeva".

12. Tijekom postupka nije bilo sporno da su predmetni ugovor, čije su pojedine odredbe ovdje sporne i o kojima je odlučeno, stranke sklopile 17. svibnja 2005., njegov sadržaj nije sporan,ugovor je izvršen, stoga su bespredmetni navodi tužene da je izreka presude protivna "samom ugovoru i njegovoj potvrdi" jer da ugovor nije sklopljen 17. svibnja 2005. već 19. svibnja 2005. kada ga javni bilježnik solemnizirao. 13. Nije također osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koji ističe tužena pozivom na iste navodne nedostatke o kojima su prethodno navedeni razlozi, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama, ne postoje niti druge proturječnosti ili drugi nedostaci zbog kojih njenu pravilnost ne bi bilo moguće ispitati.

14. U odnosu na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žaliteljica ističe da je pod t. II. izreke dosuđeno tužitelju na ime preplate kamate nekoliko iznosa koji su manji od onih iskazanih u knjigovodstvenoj kartici, također navodi da je isti slučaj i pod t. III. izreke.

15. Kako je rečeno, tužena je tijekom postupka izričito izjavila da ne osporava izračun u nalazu i mišljenju sudskog vještaka pa se ovaj prigovor odnosi na nove činjenice koje u žalbi nije dopušteno isticati (čl. 365. st. 2. ZPP). Uz to, iz njenih navoda u žalbi proizlazi da su tužitelju dosuđeni pojedini manji iznosi od onih koje je on uplatio pa eventualna pogreška nije počinjena na njenu štetu.

16. Neprovođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika nije od utjecaja na pravilnost utvrđenih činjenica niti to proizlazi iz sadržaja žalbenih navoda pa izostanak posebnog obrazloženja o tome u prvostupanjskoj presudi nije od utjecaja na njenu zakonitost, što proizlazi i iz daljnjeg obrazloženja ove presude.

17. Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnji o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, a kojim odredbama je ugovorena glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i redovna kamatna stopa, promjenjiva jednostranom odlukom tužene, tužitelj zahtijeva isplatu iznosa koje je uplatio temeljem ništetnih odredbi.

18. Nesporno je da su tužitelj i tužena sklopili dana 17. svibnja 2005. ugovor o kreditu za kupnju automobila, za iznos od 38.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), s rokom otplate od 84 mjeseca. Odredbom čl. 2. ugovora ugovorena je kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama, koja na dan sklapanja toga ugovora iznosi 5,85 % godišnje. U čl. 7. ugovorena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća.

19. Tužitelj je kredit otplatio 1. lipnja 2012.

20. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., povodom kolektivne tužbe Saveza udruge Potrošač protiv banaka među kojima je i ovdje tužena, pravomoćno je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pregovaralo, a koja je ništetna.

21. Prema pravnom utvrđenju sudova u postupku kolektivne zaštite, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer omogućuje vjerovniku da jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti niti zbog nepostojanja ikakvih egzaktnih kriterija može provjeriti pravilnost promjene.

22. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i redovna kamata kao naknada za korištenje novca (cijena), pa kako se sporna ugovorna odredba odnosi na cijenu kao bitni element ugovora, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Banke su nametnule sporne ugovorne odredbe korisnicima kredita, koji su kao potrošači u odnosu na banku trgovca bili u ovisnom položaju jer praktično nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. Pored toga, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je nemjerljivo superiorno, zbog čega su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita.

23. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod t.1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su tužene, među njima i ovdje tužena, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

24. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF ( a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. 25. Odredbom čl. 81.st.2. i st.3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP 03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

26. I odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, dalje: ZZP 07) uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

27. Tužitelj se u tužbi poziva na sadržaj navedenih sudskih odluka a iz ovdje utvrđenih i nespornih činjenica o sadržaju odredbi o valuti glavnice i kamatnoj stopi predmetnog ugovora, razdoblju i okolnostima njegovog sklapanja, proizlazi da se te sudske presude odnose i na ovdje sporni ugovor stranaka o kreditu.

28. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje automobila, nije inače bio klijent tužene ali je u nju upućen pri kupnji automobila. U banci su mu rekli da je CHF stabilna valuta, također mu je rečeno da su svi ugovori s promjenjivom kamatnom stopom.

29. Suprotno tvrdnji žaliteljice, dokaz saslušanjem javnog bilježnika i činjenica da je ugovor solemniziran nisu odlučni u ovom sporu.

30. Prema pravnim utvrđenjima suda u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava na koje se tužitelj poziva i kojima je ovaj sud vezan, okolnost da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran i da u vrijeme njegovog sklapanja nije postojala zakonska odredba koja bi određeno nalagala da se u ugovoru o kreditu definiraju parametri za promjenu kamatne stope ne dovode u pitanje zakonitost ocjene o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke.

31. Uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, u smislu odredbi čl. 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, dalje: ZJB) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, što u ovom slučaju nije sporno. Prema odredbi čl. 58. ZJB, ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unese nejasna, nerazgovjetna ili dvosmislena izjava, koja bi mogla dati povoda sporovima ili koja ne bi bila pravno valjana, ili bi se mogla pobijati ili ne bi imala namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da joj je svrha da se koja od strana ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuću pouku.

32. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. U tom kontekstu javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. ZJB. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, takve informacije dužan je dati kreditor a njihov izostanak solemnizacijom ugovora nije otklonjen, njome se ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

33. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

34. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 57/11), stupila je na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, dakle 1. srpnja 2013. te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 24. svibnja 2019.

35. Kako dakle pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke veže sud i u ovom sporu stranaka, nije ni bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača i kao takvo suprotno smislu odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP.

36. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).

37. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

38. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, utvrđenje ništetnosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice i kamatne stope utvrđene u trenutku sklapanja ugovora.

39. Ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu “naknade štete” koji koristi već citirana odredba čl. 502.c ZPP, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovog prava i interesa. Žaliteljica stoga neutemeljeno osporava tužiteljevo pravo iz ove odredbe tvrdeći da nije u pitanju spor radi naknade štete.

40. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a važećoj u vrijeme njegovog sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

41. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.

42. Budući da je tužena ovdje sporni iznos glavnice i ugovorene kamate primila temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, njena obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

43. Nadalje, pokretanjem parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u ovom slučaju 13. lipnja 2014. za kamatu i 14. lipnja 2018. za valutu. Na takav zaključak upućuje i već citirana odredba čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer u protivnom zbog relativno kratkih zastarnih rokova restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora, vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla. Kako je tužitelj podnio tužbu 24. svibnja 2019. zastara nije nastupila.

44. Također nema zastare niti dijela tražbine za povišeni iznos tužbenog zahtjeva u podnesku od 12. svibnja 2021., nakon provedenog financijskog vještačenja. To stoga što je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva kao što je ovaj određen činjeničnom osnovom. Stoga kada tužitelj temeljem istog činjeničnog osnova zahtijeva isplatu višeg iznosa, on time nije promijenio istovjetnost zahtjeva, riječ je o istom zahtjevu o kojem parnica teče od podnošenja tužbe i u pogledu kojeg tužitelj ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. U tom smislu nije važna odredba čl. 191. st. 1. ZPP koja povišenje tužbenog zahtjeva tretira kao preinačenje tužbe jer je njeno značenje samo procesne naravi, ima svrhu da takvu dispoziciju tužitelja podvrgne pravilima iz čl. 192. ZPP. Uostalom i sama odredba čl. 191. st. 1. ZPP razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva i povećanje postojećeg zahtjeva, dakle povećanje postojećeg zahtjeva nije isto što i promjena njegovog identiteta.

45. Svojstvo tužitelja kao potrošača proizlazi iz dokaza uz tužbu.

46. Odredbom čl. 3. t. 1. ZZP propisano je da je potrošač u smislu toga Zakona svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

47. Iz ugovora o kreditu koji su stranke sklopile proizlazi da ga je tužitelj sklopio radi kupnje novog vozila, što odgovara definiciji iz citirane zakonske odredbe, tužena to nije tijekom postupka osporila niti je u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP dostavila ikakve dokaze kojima bi dovela u pitanje poziciju tužitelja kao potrošača.

48. Obzirom na prethodno izložene razloge, pravilnom primjenom materijalnoga prava utvrđena je ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranom odlukom banke i prihvaćen restitucijski zahtjev za isplatu iznosa utvrđenog temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

49. Budući da je tužena prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa.

50. U odluci o naknadi parničnoga troška materijalno pravo je pravilno primijenjeno u pogledu osnove i iznosa pojedinih troškova (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP). Suprotno tvrdnji žaliteljice, troškovi sastava dvaju podnesaka koje osporava odnose se na obrazložena očitovanja na odgovor na tužbu i na nalaz financijskog vještaka te su bili potrebni za vođenje postupka i iznos nagrade za njihov sastav je pravilno utvrđen. 51. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuđeno je kao u izreci.

52. Imajući u vidu ishod ovoga spora neosnovan je zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 25. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

Ksenija Grgić, v.r.