Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-1324/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Suzane Kapustić, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jadranke Travaš, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica B. M., odvjetnica u Z., protiv tuženog Z. d.o.o., Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1212/2017-64 od 20. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2022.,

I

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženog Z. d.o.o., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1212/2017-64 od 20. siječnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženog za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 82.500,00 kuna s osnova naknade štete, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 1. ožujka 2017. (dana podnošenja odštetnog zahtjeva) do isplate, te zatezne kamate na pojedinačne iznose koji se odnose na troškove liječenja i prijevoza taxijem tijekom liječenja (prema priloženim računima), od plaćanja svakog pojedinog računa do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 15.200,00 kuna, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 19.140,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja 20. siječnja 2022. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. i III. izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 2.350,00 kuna.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda se može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, s time da je prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno da nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Sud prvoga stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, a u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice konačno postavljen u podnesku od 13. srpnja 2020., za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je tužiteljica pretrpjela u štetnom događaju od 30. kolovoza 2016.

7. U prvostupanjskom postupku (temeljem uvida u potvrdu MUP-a, PU Z., VIII Policijska postaja o prijavi štetnog događaja, Zapisnika o očevidu, saslušanjem tužiteljice i svjedoka R. T., M. T., A. V., M. K., D. J. i A. W. te uvida u presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-1799/19), utvrđeno je da je tužiteljica 30. kolovoza 2016. stradala uslijed pada rešetkaste metalne ograde na nju dok je prolazila uz gradilište na kojem je tuženik izvodio radove, koja ograda nije bila pričvršćena uz ostali dio ograde, te je pala na tužiteljicu uslijed puhanja jačeg vjetra.

8. Naime, uvidom u presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu br. K-1799/19 od 2. rujna 2020. (list 291-293 spisa), prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik u svezi štetnog događaja koji je predmetom ovoga spora, navedenom presudom pravomoćno oglašen krivim kao izvođač radova na izgradnji zgrade, zajedno s I. H., koji je kod tuženika obavljao poslove glavnog inženjera gradilišta i bio voditelj gradilišta, za kazneno djelo protiv opće sigurnosti izvođenja građevinskih radova, opisano i kažnjivo po čl. 222. st. 3. u vezi s čl. 221. st. 1. i 2. Kaznenog zakona.

9. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, cijeneći odredbe čl. 1045., čl. 1063. i čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica stradala zbog propusta tuženika koji je obavljao opasnu djelatnost gradnje uz prometnicu, a da nije na zakonom propisan način označio gradilište u kojem je u tijeku gradnja, te da ne postoje nikakve okolnosti koje bi otklonile odgovornost tuženika za ovakav propust, dok u postupanju tužiteljice ne nalazi doprinosa, s obrazloženjem da se tužiteljica kretala kolnikom koji nije prometan, uobičajenim mjestom kojim prolaze i ostali ljudi i djeca tijekom dana, i da nije stradala uslijed naleta automobila, zbog kretanja kolnikom, a ne pločnikom, već da je stradala zbog nepropisnog postupanja tuženika koji ni na koji način nije upozorio prolaznike da je to opasno mjesto za prolaženje.

10. Primjenom odredbe čl. 1100., u svezi s čl. 19. ZOO-a i čl. 1095. ZOO-a, prvostupanjski sud temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka dr. M. M. i dr. G. M., cijeneći da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju zadobila natučenje glave, prijelom desne palčane kosti na tipičnom mjestu i prijelom L1 kralješka, koje ozljede su kod tužiteljice ostavile trajne posljedice u obimu od 23, vodeći pri tome računa i o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, u konačnome smatra primjerenom novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje (po kriterijima pretrpljenih fizičkih boli, pretrpljenog straha i duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti i naruženja), u iznosu od 75.800,00 kuna, dok za naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, cijeni primjerenim iznos od 6.700,00 kuna (primjenom odredbe čl. 223. ZPP-a), odnosno sveukupno iznos od 82.500,00 kuna.

11. Primjenom odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a, prvostupanjski sud tužiteljici dosuđuje i troškove liječenja i prijevoza taxijem tijekom liječenja, cijeneći da je tužiteljica osnov i visinu navedenog dijela tužbenog zahtjeva dokazala svojim iskazom (tužiteljica je iskazala da je u Poliklinici A. provela magnetsku rezonancu, a što je bilo neophodno učiniti u privatnoj poliklinici jer se u bolnici čeka 2 godine na pregled MR, te da joj je bio potreban pregled neurokirurga, kao i liječenje u Poliklinici N., a da se na terapije morala prevoziti taxijem jer se nije mogla kretati i bila joj je potrebna pomoć taxista) i priloženim računima, i to računima za troškove liječenja u Poliklinici A. u visini od 960,00 kuna i za troškove liječenja u Poliklinici N. F. M. centar u visini od 400,00 kuna, kao i računima za troškove prijevoza taxijem u iznosu od 1.600,00 kuna (računi priloženi na listovima 31- 43 spisa), za koje troškove smatra da su nesporno povezani sa posljedicama predmetnog štetnog događaja.

12. Zatezne kamate na iznos od 82.500,00 kuna (neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te imovinska šteta za tuđu pomoć i njegu), sud prvog stupnja dosuđuje od podnošenja odštetnog zahtjeva 1. ožujka 2017. do isplate, a u odnosu na troškove liječenja i prijevoza taxijem tijekom liječenja, zatezne kamate dosuđuje na pojedinačne iznose, prema priloženim računima, od plaćanja svakog pojedinog računa do isplate.

13. Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a propisano je da, tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala zbog njegove krivnje, dok je odredbom čl. 1046. ZOO-a propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

14. Odredbom čl. 1063. ZOO-a propisano je da se smatra da šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, dok je odredbom čl. 1067. st. 2. i 3. ZOO-a propisano da se vlasnik stvari oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti, a djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

15. Tuženik prije svega žalbenim navodima osporava zakonitost odluke prvostupanjskog suda kojom je nakon zaključenja prethodnog postupka dopustio preinaku tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva učinjenog podneskom tužiteljice od 13. srpnja 2020., kao i pravilnost ocjene suda prvog stupnja o odgovornosti tuženika za nastalu štetu tužiteljice, uz tvrdnju da je šteta nastala isključivom radnjom same tužiteljice, odnosno da u svakom slučaju postoji njezin znatan doprinos nastaloj šteti, smatrajući da je posljedično tome tužiteljici previsoko odmjerena dosuđena naknada štete, pa da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev.

16. U žalbenom stupnju postupka sporna je odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja, kao i pravilna primjena odredbe čl. 1067. ZOO-a, u svezi s odredbom čl. 1063. ZOO-a u odnosu na doprinos tužiteljice štetnom događaju, te pravilna primjena odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a u odnosu na visinu naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.

17. Prije svega, odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava zakonitost odluke prvostupanjskog suda kojom je nakon zaključenja prethodnog postupka dopustio preinaku tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva učinjenog podneskom tužiteljice od 13. srpnja 2020., valja odgovoriti da je pravilno sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva podneskom od 13. srpnja 2020., nastavljajući s raspravljanjem po tako povećanom tužbenom zahtjevu, o istom zahtjevu u konačnome i odlučujući pobijanom presudom, koju preinaku je valjalo dopustiti sukladno odredbi čl. 190. st. 2. u svezi s čl. 191. st. 1 ZPP-a, jer tužiteljica, bez svoje krivnje, tužbu nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, slijedom čega je tu preinaku iznimno mogla učiniti do zaključenja glavne rasprave (u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a).

18. Naime, u okolnostima u kojima su na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (br. Su-IV-47/2020-5) izmijenjeni do tada važeći Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenog 2002. (br. Su-1331-VI/02 i 1372- 11/02), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50% i uz izričitu napomenu da se novi iznosi naknade neimovinske štete primjenjuju na sve postupke u tijeku, ne može se smatrati razumnim zahtijevati da je tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe mogla tražiti naknadu štete u visini koju je Vrhovni sud naknadno odredio primjerenom za naknadu neimovinske štete, jer tada nije niti mogla znati za nešto što će naknadno biti u primjeni, s obzirom na to da se visina naknade štete u ovim situacijama mogla stvarno utvrditi tek nakon što je Vrhovni sud RH zauzeo novo pravno shvaćanje.

19. S obzirom na to da visina naknade neimovinske štete nije propisana zakonom, već sudovi primjenjuju Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete koje donosi Vrhovni sud Republike Hrvatske, kojih kriterija se stranke pridržavaju pri postavljanju svojih tužbenih zahtjeva u cilju maksimalnog uspjeha u sporu, budući da tužiteljica u tužbi nije mogla postaviti svoj zahtjev u visini koja za 50% premašuje tada postojeće Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete (jer ni na koji način nije mogla predvidjeti da će se tijekom trajanja postupka navedeni kriteriji na opisani način izmijeniti, a upravo je u skladu sa izmjenom Orjentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (br. Su-IV-47/2020-5, tužiteljica preinačila svoj zahtjev), za zaključiti je da je važenje prethodnih Orijentacijskih kriterija predstavljalo objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao do mjere koja bi odgovarala naknadnoj izmjeni tih kriterija iz 2020. godine.

20. Stoga, neosnovano tuženik osporava zakonitost odluke prvostupanjskog suda kojom je nakon zaključenja prethodnog postupka dopustio preinaku tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

21. Nadalje, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio postojanje odgovornosti na strani tuženika za nastanak štetnog događaja. Stoga je neosnovana žalbena tvrdnja tuženika da na njegovoj strani nema odgovornosti za štetu koja je predmetom ovoga spora.

22. Naime, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je uslijed propusta tuženika došlo do nastanka štetnog događaja, uzimajući u obzir sve izvedene dokaze (na temelju kojih je mogao utvrditi odlučne činjenice za zaključak o isključivoj odgovornosti tuženika), pa tako uzimajući u obzir i iskaze svih saslušanih svjedoka (supružnika R. i M. T., susjeda tužiteljice kojima se obratila za pomoć nakon štetnog događaja, supružnika A. V. i M. K. te policijskih službenika koji su nakon štetnog događaja vršili očevid na licu mjesta, D. J. i A. W.) od kojih svjedoka su supružnici A. V. i M. K. i očevici same nezgode, kao i saslušanjem tužiteljice, za koje iskaze je pravilno zaključio da su suglasni u svim bitnim činjenicama, te ih stoga pravilno i prihvatio kao istinite, zatim temeljem uvida u potvrdu MUP-a, PU Z., VIII Policijska postaja o prijavi štetnog događaja, Zapisnika o očevidu, i konačno temeljem uvida u presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu K-1799/19), iz koje presude jasno proizlazi da su, tuženik kao izvođač građevinskih radova, i I. H. kao voditelj gradilišta, oglašeni krivima što su olako smatrajući da do štetnih posljedica neće doći, protivno odredbama čl. 55. st. 3. , čl. 133. st. 2. i čl. 134. st. 1. i 3. Zakona o gradnji, propustili poduzeti potrebne mjere prilikom montiranja ograde gradilišta koje su bile nužne radi zaštite zdravlja ljudi, tako da gradilište osiguraju i ograde na način koji neće ugrožavati prolaznike već je naloženo radnicima da na dijelu gradilišta montiraju ogradu na način koji nije u skladu s pravilima o montaži predmetne ograde i koji nije siguran od prevrtanja, tako da jedan segment ograde na kojem se nalazila i ploča s podacima o izvođaču radova, nisu uglavili u betonske blokove predviđene za tu namjenu te nisu na gornjem i donjem dijelu predmetnog segmenta ograde isti sponama povezali s drugim segmentima ograde, niti su isti dodatno stabilizirali kosnicama, zbog čega je predmetni dio ograde gradilišta na kojem se nalazila ploča s podacima o izvođaču, pao na prolaznicu M. K. koja se kretala kolnikom uz ogradu, uslijed čega je ista zadobila teške tjelesne ozljede.

23. Ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da su neutemeljeni žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je odgovoran za nastanak štetnog događaja, jer način na koji tuženik nastoji opravdati svoje tvrdnje o tome da je tužiteljica isključivo odgovorna za nastanak štete, nema uporišta u dokazima provedenim tijekom prvostupanjskog postupka.

24. To prije svega zbog toga što je ranije navedenom pravomoćnom presudom kaznenog suda utvrđeno da je upravo tuženik propustio poduzeti potrebne mjere prilikom montiranja ograde gradilišta, zbog čega je osuđen radi počinjenja kaznenog djela protiv opće sigurnosti opasnim izvođenjem građevinskih radova, što isključuje njegove tvrdnje da uopće nije odgovoran za nastanak štetnog događaja, ovdje prije svega imajući u vidu da je prema odredbi čl. 12. st. 3. ZPP-a, u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinitelja, vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom je okrivljenik proglašen krivim.

25. Kako je, dakle, u parničnom postupku sud vezan navedenom kaznenom presudom u odnosu na postojanje kaznenog djela i kaznene odgovornosti tuženika, to nema nikakve dvojbe da je isti odgovoran za štetu koja je tužiteljici nastala njegovim propustom.

26. S obzirom na navedenu pravomoćnu kaznenu presudu, nisu od odlučnog značaja žalbeni prigovori tuženika kojima upire na potvrdu MUP-a, PU Z., VIII Policijska postaja o prijavi štetnog događaja od 22. studenog 2016. (list 363 spisa) i na Izviješće o utvrđenom činjeničnom stanju (list 366 spisa), te fotodokumentacije koju su sačinili policijski službenici (koja prileži u pomoćnom omotu predmetnog spisa), koje dokaze je sud prvog stupnja pravilno cijenio u korelaciji s preostalim izvedenim dokazima, pravilno temeljem navedenog ne prihvaćajući tvrdnje tuženika o istaknutim znakovima upozorenja na ogradi gradilišta koji su upozoravali na opasnost i rizik prolaska uz ogradu gradilišta, pri čemu je neodlučno pozivanje tuženika na činjenicu da su djelatnici policije stigli na lice mjesta desetak minuta nakon štetnog događaja (tuženik tvrdi da taj vremenski odmak proizlazi iz navedene dokumentacije), kojom prilikom su evidentirali postojeće znakove upozorenja, u kojem kontekstu osporava da bi te znakove tuženik postavio nakon štetnog događaja.

27. Naime, iz suglasnih iskaza saslušanih svjedoka i tužiteljice, jasno proizlazi da se tužiteljica prije štetnog događaja kretala kolnikom uz ogradu gradilišta gdje su se uobičajeno kretali i drugi prolaznici pa i djeca, dakle, izvan ograđenog gradilišta na kojem nije bilo znaka zabrane prolaska, pa činjenica da su s vanjske strane zaštitne ograde bili postavljeni znakovi upozorenja koji su vidljivi iz fotodokumentacije na koju se poziva tuženik, a to su: zabrana pristupa nezaposlenima, obavezna uporaba zaštitnih cipela, obavezna zaštita glave, opasnost od visećeg tereta, obavezna zaštita ruku, opasanost od pada predmeta s visine, koje zabrane su se sve odnosile na moguće opasnosti u krugu gradilišta, a ne izvan njega, stoga ne utječe na pravilan zaključak suda prvog stupnja, da mjesto štetnog događaja ni na koji način nije bilo označeno znakom zabrane pristupa ili zabrane uslijed opasnosti zbog gradilišta, kojim znakom bi prolaznici bili upozoreni da se radi o opasnom mjestu za prolaženje.

28. Dakle, kako je tuženik, kao izvođač radova na gradilištu koje je bilo ograđeno jednim dijelom ogradom koja je bila nestručno montirana (na način koji nije u skladu s pravilima o montaži i koji nije siguran od prevrtanja), zbog čega je predmetni dio ograde gradilišta pao na tužiteljicu koja se kretala kolnikom uz ogradu na kojem nije bilo znaka zabrane prolaska, i pri tome ju teško ozlijedio, propustio poduzeti potrebne mjere koje su bile nužne da gradilište pa time i predmetni dio ograde koji je pao na tužiteljicu, osigura na način koji neće ugrožavati prolaznike, ujedno propuštajući postaviti upozorenje prolaznicima da se radi o mjestu opasnom za prolaženje, tada je upravo na tuženiku, koji je obavljao opasnu djelatnost gradnje uz prometnicu kojom se nesmetano kreću i pješaci (čime je trećim osobama odgovoran za štetu koja nastane u vezi s izvođenjem tih radova, solidarno s naručiteljem radova, u skladu s odredbom čl. 1108. ZOO-a), odgovornost za nastanak štetnog događaja u skladu s odredbom čl. 1063. ZOO-a, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

29. Pravilno pri tome sud prvog stupnja zaključuje i to da na strani tuženika ne postoje nikakve okolnosti koje bi otklanjale njegovu odgovornost za naprijed navedeni propust, čime nisu ispunjene pretpostavke za njegovo oslobođenje od odgovornosti propisane odredbom čl. 1067. st. 2. ZOO-a, slijedom čega je odgovoran za nastanak štetnog događaja, pri čemu to što je tužiteljice, kao pješak, imala mogućnost kretati se nogostupom s druge strane ulice, umjesto kretati se uz gradilište, ne oslobađa tuženika od odgovornosti, jer iz svega naprijed obrazloženog, ne proizlazi da je šteta nastala niti isključivo radnjom tužiteljice ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći, niti da je takvim postupanjem tužiteljica doprinijela nastanku štete, u kojem slučaju se tuženik, suprotno žalbenim prigovorima, ne oslobađa odgovornosti u skladu s odredbom čl. 1067. st. 3. ZOO-a, niti djelomično. 30. Naime, time što se tužiteljica kretala uz ograđeno gradilište, bez da bi joj putem kojim se kretala bilo zabranjeno prolaziti te time što je tužiteljice, kao pješak, imala mogućnost kretati se nogostupom s druge strane ulice, umjesto kretati se uz ograđeno gradilište, s obzirom na činjenicu da je do štete došlo uslijed pada dijela ograde koja je bila nestručno montirana (protivno pravilima struke), koji pad dijela ograde je izravni uzrok štetnog događaja koji je tuženik, kao izvođač radova, mogao i morao pod svaku cijenu spriječiti, naročito u situaciji u kojoj mu nije moglo ostati nepoznato da se uz ogradu gradilišta slobodno, svakodnevno, uobičajeno kreću prolaznici, dok sama tužiteljica takav pad dijela ograde koja je morala biti kvalitetno postavljena i uz koju ogradu se ona sama, ali isto tako i preostali susjedi, pa tako i djeca, uobičajeno kretala, ni na koji način nije mogla predvidjeti, niti očekivati, pri čemu je za naglasiti da predmetna šteta nije nastupila od građevine, unutar kruga gradilišta, već izvan gradilišta, od ograde koja je bila postavljena oko gradilišta.

31. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza te nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. M. M. i dr. G. M., koji je pravilno prihvatio cijeneći da nakon dopunskog očitovanja liječnika vještaka, daljnjih prigovora i primjedbi na nalaz vještaka nije bilo, te da je nalaz i mišljenje sačinjen na temelju medicinske dokumentacije, pregleda tužiteljice, koji nalaz i mišljenje su vještaci dopunski obrazložili (nakon uvida u zdravstveni karton), i izradili ga u skladu s pravilima struke, kojem nalazu i mišljenju tuženik žalbenim navodim određeno niti ne prigovara, utvrdio da je tužiteljici uslijed ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, čime joj je nastala neimovinska šteta u smislu odredbe čl. 19. u svezi s čl. 1100. ZOO-a, imajući u vidu da je u predmetnom štetnom događaju zadobila natučenje glave, prijelom desne palčane kosti na tipičnom mjestu i prijelom L1 kralješka. Pored navedenog, pri utvrđivanju obima nastale neimovinske štete, prvostupanjski sud je pravilno cijenio i to da je tužiteljica uslijed zadobivenih ozljeda i njihovih posljedica trpjela fizičke boli jačeg intenziteta sveukupno 7 dana, srednje jakog intenziteta sveukupno 15 dana, a slabijeg - kumulativne naravi do sveukupno 4 mjeseca (dok zaostale tegobe i bolovi ulaze u pojačane napore), da je tužiteljica pretrpjela strah i to kratkotrajni primarni strah jakog intenziteta do smirivanja akutnih simptoma trauma i prilagodbe na novonastalo stanje, umjereni do jaki oscilirajući strah do sveukupno tri dana, te potom umjereni oscilirajući strah sveukupno dva tjedna, nakon čega je trpjela oscilirajući strah do sveukupno 6 tjedana, s time da joj je zaostao kasni povremeni oscilirajući strah slabijeg intenziteta u situacijama koje podsjećaju na događaje. Pri utvrđivanju obima nastale neimovinske štete prvostupanjski sud je također cijenio da su kod tužiteljice uslijed zadobivenih ozljeda zaostale duševne boli zbog smanjene životne i radne aktivnosti koje su vještaci objedinili i ocijenili s 23% (s ortopedskotraumatološkog motrišta 20%/12% s obzirom na ozljedu desnog ručnog zgloba te 20% s obzirom na stanje kralježnice od kojih je 12,5% pripisivo sadašnjoj ozljedi, s psihijatrijskog motrišta 5%), u kojem obimu će tužiteljica morati ulagati pojačane napore u svom životu, s time da je kod tužiteljice nastalo i naruženje u lakom stupnju i to deformitet desnog ručnog zgloba, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, koji deformitet je utvrdio i sud prvog stupnja neposrednim opažanjem na ročištu održanom 15. ožujka 2018., prilikom saslušanja tužiteljice (desna ruka vidno različita od lijeve, zakrivljena ispred dlana, list 66-68 spisa).

32. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud prilikom ocjene osnovanosti i visine pravične novčane naknade, sukladno odredbi čl. 1100 st. 1. i 2. ZOO-a, dosudio tužiteljici naknadu neimovinske štete u iznosu od 75.800,00 kuna, i time pravilno primijenio materijalno pravo vodeći računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, te opsegu u kojem je došlo do smanjenja životne aktivnosti tužiteljice, ali i o cilju kojemu služi ta naknada i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Naime, prema ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka, imajući pri tome u vidu i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj Su-IV-47/2020-5 (javno objavljenim na web stranici Vrhovnog suda www.vsrh.hr), kojim se mijenjaju Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete i prema kojem su iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade za neimovinsku štetu povećani za 50%, a koje pravno shvaćanje se primjenjuje na sve postupke naknade neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.) i koje obvezuje ovaj sud sukladno odredbi iz čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19 i 130/20), pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova i straha te duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženja, utvrdio pravičnu novčanu naknadu u naprijed navedenom iznosu.

33. Nadalje, prvostupanjski sud je, polazeći od utvrđenja u odnosu na trajanje i opseg tuđe pomoći i njege (tužiteljica je iskazala da su joj tuđu pomoć i njegu tijekom oporavka pružali sin i susjeda i da se ona sastojala gotovo u svemu jer se zbog bolova i ozljeda nije mogla ni okupati te ju je kupao sin), uzimajući u obzir činjenicu da je tužiteljici prema nalazu i mišljenju vještaka, tuđa pomoć i njega bila potrebna u ukupnom trajanju od 338 sati, pravilno utvrdio naknadu za navedeni oblik štete u iznosu od 6.700,00 kuna, primjenom odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a, utvrđujući iznos cijene jednog sata za pružanje tuđe pomoći i njege od 20,00 kuna, koja utvrđenja i primjenu materijalnog prava pravilnim prihvaća i ovaj sud.

34. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i u odluci o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice od 82.500,00 kuna (neimovinska i imovinska šteta za tuđu pomoć i njegu), koji tijek zateznih kamata tuženik žalbenim navodima posebno niti ne spori.

35. Također, pravilno je sud prvog stupnja sukladno odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO-a primijenio materijalno pravo i u odluci o troškovima liječenja i prijevoza taxijem tijekom liječenja, koje nastale troškove je pravilno temeljem priloženih računa i iskaza tužiteljice, utvrdio kao izravnu posljedicu štetnog događaja, koje troškove i ovaj sud cijeni opravdanim i potrebnim, koje troškove tuženik žalbenim navodima određeno niti ne spori.

36. Slijedom obrazloženog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod točkom I.

37. Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda u odnosu na trošak parničnog postupka koji je dosuđen tužiteljici temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, pri čemu je navedeni trošak, suprotno prigovorima tuženika, pravilno odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, dalje: Tarifa), slijedom čega je neosnovana žalba tuženika protiv odluke o troškovima parničnog postupka. Naime, nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik upire na neosnovano priznat trošak (za podneske za koje tvrdi da se tužiteljica istima bespotrebno ponavljala ili vlastitom krivnjom propuštala u jednom podnesku iskazati sve svoje činjenične i pravne navode), imajući u vidu da su tužiteljici u skladu s Tbr. 8. toč. 1. Tarife, priznati troškovi za sastavljanje sveukupno četiri obrazložena podneska za cijeli prvostupanjski postupak, koja četiri podneska su bila potrebna za vođenje postupka u skladu s odredbom čl. 155. ZPP-a.

38. S obzirom na to da tuženik nije uspio sa žalbom, isti sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a, nema pravo na naknadu troška sastavljanja žalbe, slijedom čega je valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove odluke.

39. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 25. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Suzana Kapustić, v.r.