REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 797/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje iz Z., (OIB: ... ), zastupanog po punomoćniku N. Š., odvjetniku u Z. odvjetničkom uredu N. Š. - S. P. iz Z., protiv tuženika E. o. d.d. iz Z., (OIB: ... ), zastupanog po punomoćniku I. Ć., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. i. P. d.o.o. iz Z., odlučujući o dopuštenoj reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-8035/2016-3 od 11. veljače 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-6725/2013-54 od 30. lipnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom:

- u stavku I. izreke, odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda „u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 15.314,06 kn“,

- u stavku II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda „u preostalom dijelu“ tako da je odbijen zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 159.812,67 kn sa pripadajućim i u izreci prvostupanjske presude određenim zateznim kamatama i naknadom parničnog troška od 33.217,19 kn.

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 2689/2020-2 od 3. veljače 2021., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tužitelja i dopušteno mu je da podnese reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

"Je li Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje u smislu čl. 10. Zakona o osiguranju (NN br. 46/96, 119/99 i 11/02 - dalje ZO) izuzet od primjene navedenog zakona i odredbe čl. 85. istoga?"

3. To sve po ocijeni da je to pravno pitanje važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju „o kojem sudska praksa viših sudova nije jedinstvena“.

4. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjem. Predlaže osporenu presudu preinačiti tako da se usvoji njegov zahtjev, podredno ukinuti je i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija nije osnovana.

7. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 159.812,67 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, a sve „na ime plaćenih troškova liječenja“ svoje osiguranice ozlijeđene 21. lipnja 2003. u štetnom događaju uzrokovanom po vozaču vozila koje je u trenutku događaja bilo osigurano kod tuženika. Sporno je može li tužitelj sa uspjehom potraživati utuženi iznos (povrat plaćenih troškova liječenja) obzirom na prigovor tuženika „da je u međuvremenu iscrpljena svota osiguranja“ po navedenom štetnom događaju (limit po polici osiguranja broj 805750426 od 1.400.000,00 kn).

8. Konkretno, sporno je vezuju li tužitelja odredbe čl. 85. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj 9/94, 20/97, 46/97 - pročišćeni tekst, 50/99, 116/99 i 11/02 - dalje ZO-a), koje uređuju prigovor limita osiguranja, a prema kojima:

„Obveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga na prijedlog Direkcije za nadzor društava za osiguranje utvrdi Vlada Republike Hrvatske, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos.

Iznos iz stavka 1. ovoga članka posebno se utvrđuje za štetu na osobama, a posebno za štetu na stvarima.

Ako ima više oštećenih osoba, a ukupna naknada premašuje iznos iz stavka 1. ovoga članka, prava oštećenih osoba prema društvu za osiguranje razmjerno se smanjuju.

Društvo za osiguranje koje je isplatilo jednoj oštećenoj osobi iznos veći od onog koji joj pripada s obzirom na razmjerno sniženje naknade, jer nije znalo niti je moglo znati da postoje i druge oštećene osobe, ostaje u obvezi prema tim drugim osobama samo do visine iznosa iz stavka 1. ovoga članka.“

a sve u svezi sa odredbom čl. 10. točka 2. ZO-a, prema kojoj: „Ovaj Zakon ne primjenjuje se na (...).2. tijela i institucije javnog prava kod kojih neposredno po zakonu nastaju osiguravajući odnosi ili koji se zbog zakonske prinude moraju uspostaviti.“, te prigovorom tuženika da tužitelju ne pripada prijeporno potraživanje jer (da) je iscrpljena svota osiguranja - i tvrdnjom tužitelja da ga limit osiguranja iz navedenih odredaba čl. 85. ZO-a ne vezuje obzirom na navedenu odredbu čl. 10. ZO-a.

9. U razrješenju spornog pitanja (po dopuštenoj reviziji) valja poći od odredaba čl. 86. st. 1. i 2. ZO-a, prema kojima:

„Društvo za osiguranje obvezno je pravnoj osobi koja obavlja poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka, smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni u skladu s propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.“,

10. Tim su odredbama čl. 86. st. 1. i 2. ZO-a, kao posve jasnim - pa ih ne treba još i dodatno tumačiti, nedvosmisleno priznata (uređena) prava (upravo i) tužitelja (kao, po svome Statutu, javne ustanove na koju se primjenjuju propisi o ustanovama, sa svojstvom pravne osobe s pravima, obvezama i odgovornošću utvrđenim Zakonom i Statutom - koja obavlja poslove zdravstvenoga osiguranja) u sporovima kakav je i ovaj (za naknadu troškova koje je imao u liječenju svoga osiguranika) - prema tuženiku (društvu za osiguranje) „u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju“.

11. Sukladno navedenom pod 10., kako ovdje ne postoji mogućnost selektivno promatrati i primjenjivati ZO: glede prava tužitelja (budući da odredbe čl. 86. st. 1. i 2. ZO-a u stvarnome daju i osnovu zahtjevu tužitelja iz ovoga predmeta, pa se na njih i pozvao) - a ne i glede ograničenja koja (i za tužitelja) propisuje i (time) njegovih odredaba čl. 85., u izloženom je sadržan i jasan odgovor na u reviziji tužitelja postavljeno pitanje: ZO svojim odredbama i njihovim učincima vezuje i tužitelja - pa ga u pravima ograničava i njima propisan i limit osiguranja.

12. Revizijski sud kod toga samo primjećuje da je u smislu istaknutog shvaćanja donio niz odluka, pa tako i odluke, primjerice: posl. br. Rev 1354/2011-2 od 3. srpnja 2019. i Rev 46/2013-2 od 30. siječnja 2019., pa u biti izolirana odluka posl. br. Rev 1421/08-2 od 30. ožujka 2011., na koju se tužitelj poziva, ako se i prihvati kao odluka utemeljena na drugačijem shvaćanju, ne može promijeniti istaknuto, izloženo, već (kasnijim, zadnjim odlukama) i ustaljeno pravilno shvaćanje.

13. Kako je drugostupanjski sud utemeljio osporenu presudu na takvome shvaćanju revizijskog suda, jedino je za zaključiti:

13.1. da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda na osporenu drugostupanjsku presudu (ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena),

13.2. da zbog toga valja odbiti reviziju tužitelja

te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 25. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.