Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-149/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. G. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku broj: K-16/2021-13 od 22. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog Ž. G. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom Županijski sud u Sisku proglasio je krivim optuženog Ž. G. zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1. i 4. KZ/11., koje je činjenično i pravno opisano u izreci presude, te ga je, na temelju istog propisa, uz primjenu članka 48. stavka 2. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju članka 55. stavka 1. i 2. KZ/11. izrečena kazna zatvora mu je zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada, time da mu je, na temelju članka 54. KZ/11., u izrečeni rad za opće dobro uračunato odrađenih 730 sati rada za opće dobro od 24. listopada 2019. do 21. travnja 2020.

2. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi s člankom 145. stavka 2. točka 1., 6. i 8. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.,

– odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 20.809,90 kuna i paušalnu svotu od 1.500,00 kuna te je obvezan naknaditi nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenog D. C. odvjetnika J. P. u ukupnom iznosu od 20.625,00 kuna, dok će o troškovima opunomoćenika oštećenih I. Š. i B. Š. sud odlučiti posebnim rješenjem.

4. Protiv ove presude žalbu je pravodobno podnio optuženi Ž. G. po branitelju B. P., odvjetniku iz K., zbog…“povrede osobne slobode i prava okrivljenika zajamčena člankom 31. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske“ te povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08, kao i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je da se pobijana presuda preinači na način da se oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

5. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, predloživši da se žalba odbije kao neosnovana.

6. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. Žalba nije osnovana.

8. Povredu osobne slobode i prava zajamčenih u članku 32. stavku 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00., -pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14. - dalje: Ustav) žalitelj vidi u tome što je za inkriminirano kazneno djelo već jednom bio pravomoćno osuđen, i to presudom Općinskog suda u Sisku broj K-328/16. od 1. veljače 2019. koju je potvrdio Županijski sud u Karlovcu svojom presudom broj Kž-111/19 od 27. kolovoza 2019., a kaznu koju su mu ti sudovi izrekli je izdržao te je platio troškove postupka. Stoga smatra da postoji povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08., jer ga je prvostupanjski sud osudio za djelo za koje je već bio pravomoćno presuđen.

8.1. Iako žalitelj ističe povrede osobnih sloboda i prava zajamčenih Ustavom, ovdje o tome nije riječ jer u žalbi nije naveo neku određenu povredu kojom bi mu bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom, što bi predstavljalo bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., već smatra da je došlo do povrede pravila „ne bis in idem“ koje priječi da se optuženiku o istoj stvari dva puta sudi, i time zapravo ističe povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08.

8.2. U svezi prethodno iznesenog, točna je tvrdnja žalitelja da je kazneni postupak za događaj za koji ga je osudio prvostupanjski sud bio pravomoćno dovršen presudama sudova navedenih pod točkom 8. Međutim, žalitelj gubi iz vida da je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske protiv tih presuda podiglo zahtjev za zaštitu zakonitosti, povodom kojega je Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući o ovom izvanrednom pravnom lijeku, u svojoj presudi od 20. travnja 2021. broj Kzz 8/2020, utvrdio da je taj zahtjev osnovan te je ukinuo navedene presude i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, s tim da je u razlozima presude taj sud naveo da zbog izmjene kaznenog zakona i propisane kazne, općinski sud nije bio nadležan suditi za inkriminirano kazneno djelo za koje je nadležan županijski sud.

8.3. Prema tome, na ovaj se slučaj ne odnosi odredba članka 12. stavka 1. ZKP/08. koja propisuje da nitko ne može biti ponovno kazneno progonjen za djelo za koje je već bio osuđen i za koje je donesena pravomoćna sudska presuda, na koju žalitelj upire u žalbi, pa stoga nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točka 3. ZKP/08. jer je riječ o zakonski propisanom načinu kad se zbog povreda zakona, po izvanrednom pravnom lijeku, pravomoćna presuda može ukinuti te se, sukladno članku 514. stavku 1. ZKP/08., predmet vraća na ponovno suđenje.

9. Nije u pravu žalitelj ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer je pobijana presuda nerazumljiva i proturječna razlozima, a ono što je navedeno u razlozima presude je proturječno sadržaju iskaza danih u postupku.

9.1. Suprotno prethodno iznesenoj tvrdnji žalitelja pobijana presuda nije nerazumljiva a niti proturječna razlozima. Naime, žalitelj proturječje nalazi u tome što je u činjeničnom opisu djela navedeno da se oštećena G. C. kritične zgode na biciklu kretala ispred njega u istom smjeru uz desni rub kolnika, a iz iskaza vještaka za promet P. T. i utvrđenju suda sadržanom pod točkom 19.2. u razlozima presude, proizlazi da se ista kretala na oko 1 do 1,5 m od desnog ruba kolnika. Međutim, okolnost da se oštećenica nije kretala uz sam desni rub kolnika već na udaljenosti 1 do 1.5. m od tog ruba, u konkretnom slučaju nije odlučna s obzirom da je sud utvrdio da ju je optuženik mogao vidjeti na udaljenosti od 30 m te je nesreću mogao izbjeći da je pravodobno reagirao intenzivnim kočenjem ili skretanjem vozilom u lijevu stranu, s tim da je prvostupanjski sud optuženiku prilikom izbora vrste i mjere kazne cijenio kao olakotno način kretanja oštećenice, jer je ista doprinijela nastanku prometne nesreće.

9.2. Daljnje proturječje između izreke i obrazloženja žalitelj vidi u tome što mu se u činjeničnom opisu djela stavlja na teret da nije pravovremeno poduzeo kočenje a niti zauzeo sigurnosni bočni razmak, navodeći da u odnosu na pravovremeno poduzeto kočenje postoje objektivni razlozi i stvarne činjenice zbog kojih to nije učinio, a koji proizlaze iz iskaza vještaka za promet i psihijatrijskog vještaka. Kako žalitelj ovim tvrdnjama zapravo dovodi u pitanje pravilno utvrđeno činjenično stanje i zaključke prvostupanjskog suda o postojanju inkriminiranog kaznenog djela i njegove krivnje, njegova žalba zbog bitne povrede nije osnovana, a u nastavku će se ispitati žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi optuženika koji u žalbi ističe da u konkretnoj prometnoj situaciji i okolnostima da je vožnju poduzeo u noćnim uvjetima, po kiši, a oštećenica se nalazila na neosvijetljenom biciklu, kako to proizlazi iz iskaza vještaka za promet, nije imao vremena niti prostora da pravovremeno kočenjem reagira, te izbjegne nalet na oštećenicu, čime isti dovodi u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučih činjenica od strane prvostupanjskog suda.

10.1. Naime, neutemeljeno žalitelj smatra da prvostupanjski sud prilikom utvrđenja njegove mogućnosti da uoči kretanja oštećenice u uvjetima navedenim u prethodnoj točki, te pravovremeno poduzme kočenje, nije uzeo u obzir iskaz prometnog vještaka koji je na raspravi od 30. svibnja 2018. iskazao da je mogućnost uočavanja takve zapreke u danim okolnostima bila smanjena za oko 30%, dok je na raspravi od 18. prosinca 2018. vještak iskazao da ovo umanjenje može biti još za 3% manje ako su mu iz suprotnog smjera nailazila vozila. To iz razloga jer se ovo umanjenje odnosilo, kako je to i naveo prometni vještak, na situaciju da je padala obilna kiša, a sud nije utvrdio da su kritične zgode bili takvi vremenski uvjeti, a isto tako, na temelju izvedenih dokaza, nije utvrdio da su optuženiku iz suprotnog smjera dolazila druga vozila, kako je to u svojoj obrani isti naveo, što je detaljno obrazloženo pod točkama 18.1. i 19. u razlozima pobijane presude.

10.2. U svezi naprijed navedenog, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod optuženika koji ističe da svjedokinja B. M. nije ispitana na okolnost nailaska vozila iz suprotnog smjera, zbog čega smatra da na temelju njezina iskaza prvostupanjski sud nije mogao izvesti zaključak da mu nisu nailazila vozila iz suprotnog smjera. Naime, svoje utvrđenje glede konkretne prometne situacije i postojanju drugih vozila na kolniku, osim na iskazu svjedokinje M., sud temelji i na radnji optuženika koji je neposredno nakon naleta na oštećenicu učinio manevar te je vozilo okrenuo na samom kolniku i vratio se na mjesto gdje se nalazila oštećenica. Ova radnja, kako to ispravno zaključuje sud, pretpostavlja da na kolniku nije bilo drugih vozila, a iz iskaza svjedokinje M. doista proizlazi da kritične zgode, osim vozila optuženika koje je prošlo pokraj nje, nije bilo drugih vozila o kojima optuženik govori u svojoj obrani.

10.3. Nadalje, pokušavajući dovesti u pitanje utvrđenja prvostupanjskog suda u vezi njegove reakcije u vrijeme događaja, optuženik je naveo da je psihijatrijska vještakinja T. Ž. iskazala da njegova reakcija nije bitno odstupila od reakcije prosječnog vozača. Međutim, žalitelj gubi iz vida da je ova vještakinja, jednako kao i vještak za toksikologiju Z. K., navela da se optuženik pri utvrđenoj koncentraciji alkohola od najmanje 1,07 g/kg u krvi, nalazio u pripitom stanju u kojem su njegove psihičke funkcije – sposobnost procjene situacije i samokontrola bile smanjene, te je zaključila da je alkoholizirano stanje utjecalo na njegove vozačke sposobnosti za sigurnu vožnju, ali ne bitno. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio uzročno-posljedičnu vezu između alkoholiziranosti optuženika i prometne nesreće do koje je kritične zgode došlo na cesti u mjestu R..

10.4. Za ovaj drugostupanjski sud promašen je žalbeni prigovor optuženika koji navodi da mu se u činjeničnom opisa stavlja na teret da „nije pravovremeno zauzeo siguran bočni razmak u odnosu na biciklisticu“, a s obzirom da u trenutku događaja nije prestizao niti obilazio oštećenicu, pa se ne može govoriti o bočnom razmaku. Naime, kako nije sporno da je optuženik prednjim dijelom vozila udario u stražnji kotač bicikla kojim je, u istom smjeru, upravljala oštećenica, nedvojbeno je do nesreće došlo i zbog toga jer optuženik prije naleta nije skrenuo u lijevo te tako pravovremeno zauzeo siguran desni bočni razmak od bicikla kojim je upravljala oštećenica, u kojem slučaju, kako je to utvrdio prometni vještak, do naleta ne bi došlo.

10.5. Zbog svega naprijed iznesenog prvostupanjski je sud sve bitne okolnosti djela potpuno i pravilno utvrdio te je ispravno zaključio da se u radnjama optuženog Ž. G. stiču objektivni i subjektivni elementi kaznenog djela iz članka 227. stavka 1. i 4. KZ/11., za koje ga je proglasio krivim.

11. Iako se žalitelj nije žalio zbog odluke o kazni, budući da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prema odredbi članka 478. ZKP/08. u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni odnosno zamjeni izrečene kazne zatvora radom za opće dobro, ovaj drugostupanjski sud će u nastavku ispitati opravdanost ove sankcije.

11.1. Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski je sud optuženiku kao olakotno cijenio raniju neosuđivanost, protek vremena od počinjenja djela, korektno držanje pred sudom, obiteljske prilike kao i to što je otac dvoje maloljetne djece o kojima skrbi, iskazano žaljenje i kajanje zbog počinjenog djela, te činjenicu da je sa suprugom oštećenice i nakon događaja ostao u dobrim odnosima i nudio mu pomoć, te konačno doprinos same oštećenici nastanku prometne nesreće, dok mu je kao otegotno cijenio činjenicu da je žrtva kaznenog djela bila osoba stara 39 godina, iza koje je ostalo dvoje maloljetne djece.

11.2. Sve naprijed iznesene okolnosti djela prvostupanjski je sud pravilno vrednovao te im je prilikom odmjeravanja kazne dao ispravan značaj. Prema tome, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, uvažavajući utvrđene naročito olakotne okolnosti, a respektirajući i odredbu članka 13. ZKP/08. prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu o ublažavanju kazne iz članka 48. stavka 2. KZ/11. na temelju koje odredbe je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a isto tako mu je ispravno, na temelju članka 54. KZ/11., izrečenu kaznu zatvora zamijenio radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Izrečena sankcija je primjerena težini i pogibeljnosti počinjenog kaznenog djela, ličnosti optuženika i svim okolnostima djela pa će se njome ostvariti sve one, u članku 41. KZ/11., predviđene svrhe specijalne i generalne prevencije.

14. Zbog svih prethodno iznesenih razloga, a kako prilikom ispitivanja žalbe optuženika nije utvrđeno postojanje povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., kao i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 25. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović,v.r.