Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-1405/2021-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednica vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika H. d.d. za građevinarstvo iz H., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. I., odvjetniku u S., protiv tuženice - protutužiteljice S. T. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku N. A., odvjetniku u Z., radi predaje u posjed i utvrđenja, odlučujući o žalbama tužitelja - protutuženika i tuženice - protutužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj: P-5631/2019 od 23. lipnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja – protutuženika i tuženice – protutužiteljice kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj: P-5631/2019 od 23. lipnja 2020.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud dana 23. lipnja 2020. pod poslovnim brojem: P- 5631/2019 donio presudu slijedećeg sadržaja:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika:

Nalaže se tuženiku da tužitelju preda u posjed spremište broj: 23, 24, 25 i 26, dimenzija: dužina 4,00 m, širina 3,70 m, prosječna visina 2,60 m, koje se nalazi u podrumskom prostoru izgrađenom za spremište u B. br. 2 sa južne strane br. 26 A, stambenog objekta B. I., izgrađenog na čest. zem. 1683 k.o. H., predio B., te mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 33.125,00 kuna, sve to u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tuženika – protutužitelja:

1. Utvrđuje se da je tuženik protutužitelj B. T. iz Z., OIB: …, vlasnik nekretnina upisanih u zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu, zemljišnoknjižni odjel Stari Grad: prostora za spremište br. 23, 24, 25 i 26 dimenzija: dužine 4,00 m, širina 3,70 m, prosječna visina 2,60 m, a koji se prostor za spremište nalazi u podrumskom prostoru izgrađenom za spremišta u B. br. 2 sa južne strane stana br. 26A stambenog objekta B. I. izgrađenog na čest. zem. br. 1683 k.o. H., predio B. kao sastavni dio stana br. 26A, a koji je stekao dosjelošću.

2. Nalaže se tužitelju – protutuženiku naknaditi tuženiku – protutužitelju trošak ovog postupka, a sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

2. Nadalje, prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

3. Protiv prvostupanjske presude tužitelj – protutuženik je podnio žalbi pobijajući istu u dijelu pod točkom I. izreke, u kojem je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.

- Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19. i 80/22., dalje: ZPP). Tužitelj - protutuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev odnosno podredno, da ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i u tom dijelu vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Prednik tuženice – protutužiteljice, inače u vrijeme podnošenje žalbe i sam tuženik - protutužitelj je također podnio žalbu, no on pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke u kojem je kao neosnovan odbijen protutužbeni zahtjev. Žalbu je podnio zbog svih žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. ZPP-a. Žalitelj predlaže da ukoliko drugostupanjski sud zaključi da je tužitelj - protutuženik aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, tada da usvoji protutužbeni zahtjev. Ukoliko pak drugostupanjski sud smatra da tužitelj - protutuženik nije bio aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe, tada da ukine presudu u dijelu pod točkom II. izreke, a ovo na temelju odredbi članka 366 i 369. stavak 5. ZPP-a.

5. Parnične stranke nisu podnijele odgovor na žalbu protustranke.

6. Žalbe obje parnične stranke nisu osnovane.

7. Prije svega je za navesti kako je nakon donošenja sada pobijane prvostupanjske presude od 23. lipnja 2020, a prije donošenja odluke drugostupanjskog suda o predmetnim žalbama, umro dotadašnji tuženik – protutužitelj B. T. Nakon što je drugostupanjski sud vratio predmet prvostupanjskom sudu, Općinski je sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, dana 6. srpnja 2021. pod poslovnim brojem: P- 5631/2019 donio rješenje o prekidu postupka zbog smrti tuženika – protutužitelja B. T. Nakon toga, S. T. je kao jedina nasljednica B. T. preuzela postupak.

8. Prvostupanjski je sud potom, dana 18. kolovoza 2021. pod poslovnim brojem P- 5631/2019 donio rješenje kojim je nastavio prekinuti parnični postupak, te pozvao S. T. da preuzme postupak. S. T., sadašnja tuženica – protutužiteljica je podneskom od 19. kolovoza 2021. još jednom navela kako preuzima parnični postupak kao nasljednica sada pok. B. T. Spis je potom dostavljen ovom drugostupanjskom sudu na odlučivanje o žalbama parničnih stranaka protiv prvostupanjske presude.

9. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja - protutuženika da mu tuženica - protutužiteljica preda u posjed predmetnu nekretninu, točno označenu u tužbenom zahtjevu, koji je već naveden u ovom obrazloženju. Naime tužitelj - protutuženik tvrdi da mu B. T., prvotni tuženik - protutužitelj nije isplatio kupoprodajnu cijenu iz ugovora o kupoprodaji koji je pravni prednik tužitelja - protutuženika, kao prodavatelj, zaključio 1994. sa prednikom tuženice – protutužiteljice, B. T. kao kupcem, a predmet ugovora da je upravo predmetna nekretnina. Slijedom navedenog tužitelj - protutuženik smatra da budući B. T., pravni prednik tuženice - protutužiteljice nije ispunio svoju ugovornu obvezu tj. nije isplatio kupoprodajnu cijenu, to da je predmetni kupoprodajni ugovor raskinut. Stoga da se pravni prednik tuženice – protutužiteljice, B. T., nalazi u posjedu predmetne nekretnine bez pravnog osnova. Odredbom članka 467. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. dalje ZOO), a koji se Zakon u konkretnom slučaju primjenjuje u suglasju sa odredbom članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08.,125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.) propisano je kako je prodavatelj dužan predati kupcu kupljenu stvar, dok je odredbom članka 475. ZOO -a određeno kako u slučaju da nije što drugo ugovoreno ili uobičajeno, prodavatelj nije dužan predati stvar ako mu kupac ne isplati cijenu istodobno ili nije spreman to istodobno učiniti.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud dana 27. listopada 2006. pod poslovnim brojem: II P. 197/04 donio presudu kojom je prihvatio tužbeni zahtjev te je naložio tada tuženiku B. T. (pravnom predniku tuženice - protutužiteljice) da predmetnu nekretninu preda u posjed tužitelju. U obrazloženju ove odluke prvostupanjski je sud naveo kako drži utvrđenom činjenicu da tuženik B. T. nije isplatio kupoprodajnu cijenu tužitelju pa da stoga sporni kupoprodajni ugovor od 23. kolovoza 1994. nije proizveo pravne učinke. Slijedom navedenog da tuženik B. T. nema valjanu pravnu osnovu posjedovanja predmetne nekretnine, pa mu stoga nalaže da istu preda u posjed tužitelju - prodavatelju iz označenog kupoprodajnog ugovora.

11. Odlučujući o žalbi tadašnjeg tuženika B. T. na označenu presudu prvostupanjskog suda od 27. listopada 2006., Županijski je sud u Varaždinu dana 12. svibnja 2009. pod poslovnim brojem: Gž-510/08 -2 donio rješenje kojim je usvojio žalbu tuženika B. T., ukinuo presudu prvostupanjskog suda te vratio predmet istom sudu na ponovno suđenje. Drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke navodi kako je prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka i to onu predviđenu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Naime da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju kupoprodajnog ugovora i samog tog ugovora, a što da se odnosi na odlučnu, a spornu činjenicu je li predmetni ugovor sklopljen pod raskidnim uvjetom.

12. Prvostupanjski je sud nakon ponovljenog dokaznog postupka, dana 28. lipnja 2012. pod poslovnim brojem: III-P-353/09 donio presudu kojom je sada kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev za predajom u posjed predmetne nekretnine tužitelju. Naime, prvostupanjski je sud zaključio kako je tadašnji tuženik B. T. kao kupac kupio od tužitelja kao prodavatelja predmetnu nekretninu (kupoprodajnim ugovorom od 23. kolovoza 1994.), a tuženik da je u cijelosti isplatio tužitelju kupoprodajnu cijenu i to isplatom iznosa od 3.500,00 DEM na ruke direktora, prednika tužitelja, te potom, po zaključenju ugovora, odmah ušao u posjed sporne nekretnine. Iz tog razloga da se tuženik B. T. sa valjanim pravnim osnovom nalazi u posjedu sporne nekretnine.

13. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv navedene presude, Županijski je sud u Splitu, rješenjem poslovni broj: Gžx-788/14 od 19. ožujka 2015. ukinuo prvostupanjsku presudu (zbog bitne povrede postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a) i vratio predmet općinskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju drugostupanjske odluke pored ostalog navedeno je kako će u ponovljenom postupku eventualno biti od značaja utvrditi (ovisno o tome je li tadašnji tuženik B. T. isplatio kupoprodajnu cijenu ili nije), je li ugovoreni rok iz članka III. predmetnog ugovora o kupoprodaji, bitan sastojak ugovora. U tom kontekstu prvostupanjski je sud pozvan da razmotri odredbe članaka 122., 125. i 126. ZOO-a.

14. Nakon provedenog ponovljenog postupka prvostupanjski je sud dana 7. travnja 2016., pod poslovnim brojem 83 P - 456/16, donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev, odnosno naložio tadašnjem tuženiku B. T. (pravnom predniku tuženice - protutužiteljice) da preda u posjed tužitelju predmetnu nekretninu. Prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude naveo kako se u konkretnom slučaju radi o tužbi pretpostavljenog (predmnijevanog) vlasnika. Naime da osoba koja ima valjanu osnovu stjecanja i zakonit način stjecanja sporne stvari - nekretnine (ali još nije stekla pravo vlasništva), može postaviti zahtjev za predajom u posjed stvari - nekretnine, u kojem bi slučaju takav zahtjev trebalo razmatrati uzimajući u obzir odredbe članka 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. dalje ZVDSP), koje reguliraju vlasničku tužbu predmnijevanog vlasnika (actio Publiciana). Međutim, u nastavku obrazloženja prvostupanjski je sud istaknuo kako tužitelj u konkretnom slučaju zahtjeva predaju u posjed predmetne nekretnine na temelju raskida predmetnog ugovora o kupoprodaji, te da se u ovom slučaju trebaju primijeniti odredbe ZOO-a. Konačno, prvostupanjski je sud ponovno u zaključku obrazloženja presude od 7. travnja 2016. naveo kako tužitelj kao predmnijevani vlasnik ima pravo zahtijevati predaju u posjed predmetne nekretnine, a ovo u suglasju sa odredbom članka 166. stavak 2. ZVDSP-a.

15. Odlučujući o žalbi tuženika Županijski je sud u Splitu ponovno ukinuo prvostupanjsku presudu i to rješenjem od 14. prosinca 2017., poslovni broj: Gž- 3626/2016.

16. U označenom rješenju drugostupanjski je sud naveo kako je neovisno o svemu drugom, prvostupanjski sud prilikom donošenja presude od 7. travnja 2016. počinio bitnu povredu postupka predviđenu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Naime da je prvostupanjski sud navođenjem različitih pravnih osnova na temelju kojih je donio presudu, istu učinio nerazumljivom.

17. Nadalje, drugostupanjski je sud naveo kako je u ranijim drugostupanjskim odlukama donesenim u ovom postupku, jasno navedeno kako je sporna činjenica je li tuženik ispunio svoju ugovornu obvezu plaćanja cijene te je li ispunjenje njegove obveze u roku, bitan sastojak ugovora o kupoprodaji ili pak nije. Od pravilnog utvrđenja ovih činjenica kako ovisi i zaključak je li predmetni ugovor raskinut odnosno je li isti prestao raskidom.

18. Prvostupanjski je sud u obrazloženju presude od 7. travnja 2016. zaključio kako je ispunjenje obveze u konkretnom slučaju, tj. plaćanje kupoprodajne cijene u određenom roku, bitan sastojak ugovora, u smislu odredbi članka 125. ZOO-a.

19. Tadašnji tuženik B. T. je u podnesku od 10. studenog 2015. istaknuo prigovor zastare za izvršenje činidbe koju od njega zahtjeva tužitelj (predaju nekretnine), na koji se prigovor prvostupanjski sud u presudi od 7. travnja 2016. nije osvrnuo. S tim u svezi drugostupanjski je sud u svom ukidnom rješenju od 14. prosinca 2017. naveo da ako je predmetni ugovor o kupoprodaji zaista raskinut, kao što je zaključio prvostupanjski sud, tada da bi kao pravno relevantnu okolnost za donošenje zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari, trebalo razmotriti pitanje vlasničko pravnog statusa predmetne nekretnine nakon raskida ugovora. Naime ako je u međuvremenu tuženik postao vlasnik nekretnine onda bi tužitelj vraćanje nekretnine mogao postaviti kao obvezno pravni zahtjev iz članka 132. ZOO-a. Takva činidba mogla bi se tražiti unutar općeg roka zastare, pa bi pod tim pretpostavkama trebalo razmotriti i osnovanost prigovora zastare koje je istaknuo tuženik. S druge pak strane ako bi nakon eventualnog raskida predmetnog ugovora tužitelj bio vlasnik odnosno predmnijevani vlasnik predmetne nekretnine, tada bi predaju u posjed sporne nekretnine mogao zahtijevati sukladno odredbama ZVDSP-a koje reguliraju institute prave vlasničke tužbe i tužbe predmnijevanog vlasnika. Tako je odredbom članka 162. stavak 1. ZVDSP-a određeno kako vlasnik, da bi ostvario u postupku pred sudom, svoje pravo radi predaje u posjed stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

20. Drugostupanjski je sud u rješenju od 14. prosinca 2017. naveo i to kako je odredbom članka 166. stavak 1. ZVDSP-a, propisano da onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnijevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju. Stavkom drugim označenog članka propisano je kako će predmnijevanom vlasniku na njegov zahtjev predati stvar posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji, no neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on. Za vlasničku tužbu iz pretpostavljenog vlasništva (actio Publiciana), traže se sve one pretpostavke koje se traže i za „osnovnu“ pravu vlasničku tužbu reivindikaciju (članak 162. ZVDSP-a), s time da tužitelj umjesto svojeg prava vlasništva dokazuje svoje jače pravo na posjed. Dakle tužiteljev (izgubljeni!) posjed mora biti zakonit, istinit i pošten. Drugostupanjski je sud u rješenju od 14. prosinca 2017. istaknuo kako je prvostupanjski sud u obrazloženju presude od 7. travnja 2016. doduše naveo da je tužitelj predmnijevani vlasnik predmetne nekretnine ali da u tom smislu nije naveo dostatne razloge da bi se ovakav zaključak mogao smatrati pravilnim.

21. Slijedom navedenog drugostupanjski je sud ukinuo presudu prvostupanjskog suda od 7. travnja 2016, te vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a, uz napomenu kako će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud razmotriti iskazana pravna stajališta drugostupanjskog suda.

22. U ponovljenom postupku tada tuženik B. T. (pravni prednik tuženice – protutužiteljice) je postavio protutužbeni zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, a koji je već točno naveden u obrazloženju ove drugostupanjske presude.

23. Potom je Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, kao što je već također istaknuto, nakon provedenog ponovljenog dokaznog postupka, presudom od 1. srpnja 2019., poslovni broj: P-3/2018, u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev, dok je protutužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

24. Odlučujući o žalbi tuženika – protutužitelja, tada B. T., protiv navedene prvostupanjske presude, Županijski je sud u Splitu, dana 10. listopada 2019., pod poslovnim brojem: Gž-1944/2019-2 donio rješenje kojim je ukinuo presudu Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj: P- 3/2018 od 1. srpnja 2019., te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

25. U obrazloženju ove prvostupanjske presude se navodi kako je tužitelj - protutuženik predmnijevani vlasnik predmetne nekretnine i kao takav aktivno legitimiran za podnošenje tužbe radi predaje u posjed. Prvostupanjski je sud do ovog zaključka došao nakon što je utvrdio kako je upravo tužitelj - protutuženik sagradio zgradu u kojoj se nalazi predmetna prostorija te da je samostalno prodavao stanove i druge prostorije koje se nalaze u predmetnoj zgradi. U tom je kontekstu naveo i građevinsku dozvolu od 16. kolovoza 1990. iz koje da je razvidno kako se dozvoljava Radnoj organizaciji građevinarstva i građevnog zanatstva „H.“ iz H., izgradnja kolektivne stambene zgrade B. I. u H. na čest. zem. 1683 k.o. H. (riječ je o nekretnini u kojoj se nalazi i predmet ovog spora).

26. Ova prvostupanjska presuda ukinuta je iz razloga što je prvostupanjski sud prilikom njenog donošenja počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

27. U obrazloženju „ukidnog“ rješenja Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž-1944/2019-2 od 10. listopada 2019. pored ostalog navedeno je i slijedeće:

„To što je tužitelj - protutuženik eventualno sagradio predmetnu zgradu i prodavao stanove i druge prostorije koje se nalaze u istoj, ne znači samo po sebi da je predmnijevani vlasnik ili vlasnik zgrade. Prvostupanjski je sud i sada, u pobijanoj presudi od 1. srpnja 2019., propustio dati valjano obrazloženje na koji je način utvrdio da je tužitelj predmnijevani vlasnik predmetne nekretnine u smislu odredbe članka 166. stavak 1. ZVDSP-a. Konkretno, iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da je tužitelj - protutuženik na nedvojben način dokazao pravni temelj i istinit način stjecanja nekretnine koju je spornim ugovorom prodao tuženiku - protutužitelju. Da bi tužitelj - protutuženik bio zaista aktivno legitimiran za podnošenje tužbe kao predmnijevani vlasnik (čl. 166. ZVDSP-a), on je svakako morao na nedvojben način dokazati da je njegov izgubljeni posjed predmetne nekretnine prije zaključenja spornog ugovora bio zakonit, istinit i pošten, dakle kvalificiran u smislu odredbe članka 18. ZVDSP-a, što nije učinio. Osim toga, a u svezi navedene građevinske dozvole, za navesti je slijedeće. Okolnost da bi investitor zgrade sagrađene na čest. zem. 1683 k.o. H., bio prednik tužitelja - protutuženika, kako to sugerira prvostupanjski sud, samo po sebi ne znači da bi taj investitor odnosno njegov pravni slijednik bili i vlasnici ili predmnijevani vlasnici sagrađene nekretnine. Naime investitor može biti pravna ili fizička osoba koja nije vlasnik zemljišta na kojem se građevina radi, a pravni učinci građenja na tuđem zemljištu raspravljaju se primjenom propisa koji su se primjenjivali u vrijeme nastanka spornog odnosa. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije razmatrao navedene okolnosti i dao potrebna obrazloženja. U svezi pravne sudbine spornog kupoprodajnog ugovora koji je između parničnih stranaka zaključen 23. kolovoza 1994. prvostupanjski sud navodi kako kupac tj. tuženik - protutužitelj nije isplatio kupoprodajnu cijenu , pa stoga da ugovor nije proizveo pravni učinak. Nadalje u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud zaključuje i to kako je rok iz predmetnog ugovora (da se ugovorena kupoprodajna cijena mora isplatiti do 1. rujna 1994.), bitan sastojak tog ugovora, pa budući da tuženik - protutužitelj kao kupac nije izvršio navedenu obvezu plaćanja, to da se sporni ugovor smatra raskinutim na temelju zakona. U svezi ovih utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda za istaknuti je kako eventualno ne plaćanje kupoprodajne cijene od strane kupca tj. tuženika - protutužitelja, pa sve da je rok plaćanja i bio bitan sastojak ugovora, ne znači da ugovor, bar do trenutka njegovog mogućeg raskida, nije proizveo pravne učinke, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud.

Slijedom navedenog u ovom obrazloženju razvidno je kako je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka i to baš onu predviđenu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni. Stoga je pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja, a ovo u suglasju sa odredbom članka 369. stavak 1. ZPP-a.“

28. S obzirom na prijedlog tužitelja – protutuženika, iz sada predmetne žalbe, da drugostupanjski sud, podredno, ukine presudu Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj: P- 5631/2019 od 23. lipnja 2020. i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke), za reći je slijedeće. Odredbom članka 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 57/11.) koji je stupio na snagu 2. lipnja 2011. i koji se primjenjivao na postupke u kojima na dan stupanja na snagu ovog Zakona nije bila donesena prvostupanjska odluka, bio je dodan ZPP-u članak 437 a. koji je propisivao kako u postupku u parnicama iz radnih odnosa prvostupanjska se odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput. Kasnije je odredbom članka 80. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 25/13.). dalje ZID ZPP/13, koji je stupio na snagu 1. travnja 2013. dodan ZPP-u novi 366.a članak kojim je propisano da se prvostupanjska odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput.

29. Kako se u sudskoj praksi postavilo pitanje na koje se predmete odnosi zabrana dvostrukog ukidanja prvostupanjskih presuda to je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020., pod poslovnim brojem Su-IV-308/2020, zauzeto slijedeće pravno mišljenje: „Zabrana dvostrukog ukidanja iz čl. 366. a Zakona o parničnom postupku odnosi se na sve parnične postupke u tijeku, a ne samo na one u kojima je po prvi put prvostupanjska presuda donesena nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2013.“ I ovaj drugostupanjski sud prihvaća navedeno pravno shvaćanje.

30. Slijedom navedenog razvidno je kako ovaj drugostupanjski sud ni u kom slučaju više ne može ukinuti predmetnu prvostupanjsku presudu od 23. lipnja 2020., te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kako to predlaže u žalbi, makar i podredno, tužitelj – protutuženik.

31. Nakon razmatranja žalbi parničnih stranaka, pobijane presude i dokazne građe koja se nalazi u predmetnom spisu prije svega je za istaknuti kako ispitujući predmetnu prvostupanjsku presudu te postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

32. Nakon provedenog ponovljenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je između pravnog prednika tužitelja – protutuženika „H. – poduzeće građevinarstva i građevnog zanatstva“ kao prodavatelja s jedne strane i pravnog prednika tuženice - protutužiteljice B. T. kao kupca s druge strane, dana 23. kolovoza 1994. zaključen kupoprodajni ugovor,

- da je predmet tog kupoprodajnog ugovora upravo nekretnina navedena u točkama I. i II. tužbenog zahtjeva (spremišta dimenzija: dužina 4,00 m, širina 3,70 m i visina 2,60 m, a koja se pod brojevima 23., 24., 25. i 26. nalaze u podrumskom prostoru stambene zgrade „B. 2“, sagrađene na čest. zem. 1683 k.o. H. (str. 26. spisa),

- da predmetna nekretnina – navedena spremišta br. 23., 24., 25. i 26., u naravi predstavljaju jednu prostoriju koja ju je pravni prednik tuženice – protutužiteljice, „spojio“ sa vlastitim stanom, tako da sada predstavljaju jednu cjelinu,

- da je pravni prednik tuženice – protutužiteljice bio u posjedu predmeta kupoprodaje tj. sporne prostorije,

- da tužitelj – protutuženik nije dokazao da bi bio makar i predmnijevani vlasnik spornih nekretnina ni vlasnik istih u smislu odgovarajućih odredbi ZVDSP-a,

- da tuženik – protutužitelj nije pasivno legitimiran pa da je stoga i protutužbeni zahtjev neosnovan (pravilno, tužitelj – protutuženik nije pasivno legitimiran u odnosu na protutužbeni zahtjev),

33. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud zaključio kako su i tužbeni i protutužbeni zahtjev neosnovani pa je sada pobijanom presudom oba odbio kao neosnovane.

34. Nakon razmatranja žalbi parničnih stranaka, prvostupanjske presude i rezultata dokaznog postupka za reći je slijedeće.

35. Odredbom članka III. predmetnog kupoprodajnog ugovora od 23. kolovoza 1994. zaključenog između prednika parničnih stranaka, određeno je kako se ugovorenu cijenu (izražena u DEM iznosi 2.893,00 DEM), kupac (pravni prednik tuženice – protutužiteljice) obvezuje platiti prodavatelju (pravnom predniku tužitelja – protutuženika): „ nakon obostranog potpisivanja ovog Ugovora i to: ugovoreni iznos do 1. rujna 1994.“

36. Nije sporno da su prodavatelj i kupac potpisali predmetni ugovor o kupoprodaji.

37. Tijekom postupka bila je sporna činjenica je li tuženica – protutužiteljica, odnosno njezin pravni prednik ispunio svoju ugovornu obvezu plaćanja kupoprodajne cijene odnosno je li ispunjenje njegove obveze plaćanja do 1. rujna 1994. bitan sastojak ugovora o kupoprodaji ili pak nije. O pitanju je li rok plaćanja kupoprodajne cijene do 1. rujna 1994. bitan sastojak ugovora, ovisi odgovor na pitanje je li kupoprodajni ugovor prestao raskidom (ako nije plaćena kupoprodajna cijena u ugovorenom roku), a ovo u smislu odredbe članka 125. stavak 1. ZOO-a. Pod takvom pretpostavkom, kad bi ugovor bio raskinut, tada bi se eventualno moglo zaključiti kako sada tuženica – protutužiteljica drži u posjedu predmetnu prostoriju bez valjanog pravnog osnova.

38. U svezi sa pitanjem je li u konkretnom slučaju ugovoreni rok za plaćanje kupoprodajne cijene bitan sastojak ugovora za reći je slijedeće. Odredbom članka 125. stavak 1. ZOO-a propisano je da kada ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Ispunjenje obveze u određenom roku, pa tako i plaćanje kupoprodajne cijene, bitan je sastojak ugovora ako su stranke tako ugovorile ili ako to proizlazi iz prirode posla. Nije dovoljno da ugovorne strane u ugovoru odrede točan rok ispunjenja obveze da bi bila riječ o roku koji je bitan sastojak ugovora. Ugovorne strane moraju izričito ugovoriti, a u pisanom obliku ugovora (kakav je i predmetni) to znači napisati, da je tako ugovoreni rok bitan sastojak ugovora, primjerice riječima: „rok je bitan sastojak ugovora“. Nije dovoljno ugovorom samo odrediti dospijevanja dužnikove obveze, već ako se želi da taj rok bude bitan sastojak ugovora, tada je potrebno izričito i jasno to izraziti. Ako takovog izričaja nema, kao što ga nema u predmetnom kupoprodajnom ugovoru, rok nije bitan sastojak ugovora.

39. Nadalje je za reći, a vodeći računa o sadržaju pisano zaključenog predmetnog kupoprodajnog ugovora, kako ni iz iskaza pravnog prednika tuženice – protutužiteljice B. T. od 20. rujna 2005. te kazivanja svjedoka V. M. od 13. lipnja 2005., a suprotno mišljenju tužitelja – protutuženika iz žalbe, nije za zaključiti da bi plaćanje kupoprodajne cijene do 1. rujna 1994. bio bitan sastojak ugovora. U tom kontekstu je za reći kako svjedoci i stranke kazuju svoja saznanja o pravno relevantnim činjenicama, a pravilno pravno tumačenje pravnog posla, konkretno kupoprodajnog ugovora zadatak je suda.

40. U svakom slučaju ovaj drugostupanjski sud smatra kako iz izvedenih dokaza, posebno iz sadržaja samog kupoprodajnog ugovora od 23. kolovoza 1994., a vodeći računa i o odredbi članka 8. ZPP-a, rok plaćanja kupoprodajne cijene do 1. rujna 1994. nije bitan sastojak ugovora u smislu odredbe članka 125. stavak 1. ZOO- a. Slijedom navedenog predmetni ugovor nije raskinut u smislu odredbe članka 125. stavak 1. ZOO-a/91, sve da tuženica - protutužiteljica, odnosno njezin pravni prednik nije ni platio kupoprodajnu cijenu.

41. Pored toga je za navesti i slijedeće. Iz izvatka iz zemljišne knjige za k.o. S. G., Z.U. 908 (str. 324. do 327. spisa) proizlazi kako su na predmetnoj nekretnini kao vlasnici upisane treće osobe, dakle ni tužitelj – protutuženik, niti tuženik – protutužitelj, kao ni njihovi pravni prednici.

42. Nadalje je za reći, a kao što je već navedeno u odluci ovog drugostupanjskog suda od 10. listopada 2019. (poslovni broj: Gž–1944/2019), da to što je tužitelj – protutuženik odnosno njegov pravni prednik eventualno sagradio predmetnu zgradu i prodavao stanove i druge prostorije koje se nalaze u istoj, ne znači samo po sebi da je predmnijevani vlasnik ili vlasnik zgrade, a s time i sporne prostorije. Za ponoviti je kako da bi tužitelj - protutuženik zaista bio aktivno legitimiran za podnošenje tužbe kao predmnijevani vlasnik (čl. 166. ZVDSP-a), on je svakako morao na nedvojben način dokazati da je njegov izgubljeni posjed predmetne nekretnine prije zaključenja spornog ugovora bio zakonit, istinit i pošten, dakle kvalificiran u smislu odredbe članka 18. ZVDSP-a, što nije učinio ni sada, u ponovljenom postupku, nakon „ukidnog“ rješenja drugostupanjskog suda od 10. listopada 2019.

43. Slijedom navedenog, a kako tužitelj – protutuženik nije dokazao, posebno ne na nedvojben način, izvan svake realne sumnje, da je vlasnik sporne prostorije, odnosno predmeta kupoprodajnog ugovora od 23. kolovoza 1994., kao ni da bi bio predmnijevani vlasnik iste u smislu odredbe članka 166. ZVDSP-a, dok se s druge pak strane tuženica – protutužiteljica nalazi u posjedu sporne prostorije na temelju valjanog i (još uvijek) važećeg pravnog posla (kupoprodajnog ugovora), i rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika L. P. iz Z. od 8. srpnja 2021. (poslovni broj: O- 5305/21) donesenog iza smrti kupca B. T., to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika kao neosnovan.

44. Prvostupanjski je sud u točki II. izreke pobijane presude odbio kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženice – protutužiteljice za utvrđenjem prava vlasništva na spornoj prostoriji – predmetu kupoprodajnog ugovora od 23. kolovoza 1994. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kako se tuženica – protutužiteljica nalazi u posjedu predmetne prostorije na temelju valjanog pravnog posla, a s druge pak strane je utvrđeno da tužitelj – protutuženik nije uopće upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama (već su to treće osobe), a niti je dokazao da bi bio predmnijevani vlasnik. Slijedom navedenog, a s obzirom na ove okolnosti, proizlazi kako tužitelj - protutuženik uopće nije pasivno legitimiran u odnosu na protutužbeni zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva. Osim toga tuženica – protutužiteljica u žalbi izrijekom navodi i slijedeće: „Prema tome, tuženiku je jasno te mu nikada nije bilo sporno da se u ovom postupku ne može utvrditi njegovo pravo vlasništva, ako se prethodno ne utvrdi pravo vlasništva tužitelja, a tuženik od prvog dana tvrdi da tužitelj nema aktivnu legitimaciju u ovom predmetu.“

45. Tuženica – protutužiteljica nije u pravu kada u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud mogao odlučivati o protutužbenom zahtjevu tek pod pretpostavkom da je prethodno utvrdio da je tužitelj – protutuženik vlasnik sporne prostorije. Naime u predmetnom su postupku bile ispunjene sve postupopovne pretpostavke za odlučivanje o jasnom i određenom protutužbenom zahtjevu. O njemu je prvostupanjski sud, a suprotno mišljenju tuženice – protutužiteljice mogao odlučivati bez obzira na pravnu sudbinu tužbenog zahtjeva.

46. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je pobijanom presudom i protutužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

47. Tuženica – protutužiteljica je u žalbi, a u odnosu na parnični trošak navela kako je prvostupanjski sud propustio odlučiti o parničnom trošku, pa je u tom smislu predložila da se donose dopunska odluka o trošku, očigledno u smislu odredbe članka 339. ZPP-a. No, suprotno mišljenju tuženice – protutužiteljice, prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi donio jasnu odluku o parničnom trošku. Naime na str. 6. predmetne prvostupanjske presude točno je navedeno slijedeće: „Odlučujući o trošku postupka a sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a svaka stranka snosi svoj trošak.“ Kod takvog stanja stvari za zaključiti je kako je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi odlučio o parničnom trošku, pa stoga nisu ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje dopunske odluke o trošku, kako to pogrešno smatra žaliteljica, tuženica – protutužiteljica.

48. Nadalje je za navesti kako uzimajući u obzir broj ročišta koja su održana u ovom parničnom postupku na kojem su stranke bile zastupane po punomoćnicima koji su odvjetnici, podneske koje su stranke sastavljale, troškove stranaka koji su stvarno bili potrebni za vođenje postupka, uspjeh stranaka u postupku, zapravo neuspjeh jer su i tužbeni i protutužbeni zahtjev odbijeni kao neosnovani, ovaj drugostupanjski sud smatra kako je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, a ovo u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 4. ZPP-a i 155. ZPP-a.

49. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je odbiti žalbu tužitelja – protutuženika kao i žalbu tuženice – protužiteljice kao neosnovane, te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odnosno na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a (ovo u odnosu na odluku o parničnom trošku). Sukladno iznijetom odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 25. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.