REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 5023/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. K. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica G. K., odvjetnica iz Z., protiv tuženika H.-O. d. s. d.o.o. (OIB: …), Z., E. G., G., uz sudjelovanje u postupku C. o. d.d. Z., kao umješača na strani tuženika, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2782/2019-2 od 16. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-6727/2010-36 od 19. svibnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tuženika i umješača na strani tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda „u pobijanom dosuđujućem dijelu za iznos od 222.095,55 kn sa pripadajućom kamatom i u odluci o troškovima parničnog postupka za iznos od 54.298,60 kn“. Ujedno odbijeni su: umješač „sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 3.135,06 kn“ i „tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška sastava odgovora na žalbu tuženika i umješača.“

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju navodeći da je podnosi zbog u postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu da pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži naknadu troška revizije.

3. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

4. Revizija tuženika nije osnovana.

5. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/2014 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) i odredaba čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 80/22), primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Suprotno tvrdnjama revidenta da osporena presuda ne sadrži razloge iz kojih bi se mogla ispitati, odnosno da sadrži razloge koji je pravno relevantno ne opravdavaju, one koji su nejasni i proturječni:

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se revident poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje,

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

7. Bitna postupovna povreda, takva da je bila ili bar mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude o predmetu spora, nije počinjena niti odabirom vještaka: odabrani vještak je dao nalaz sa mišljenjem sa jasnim ali i razumnim i dostatnim razlozima („u odnosu na cijene namještaja rukovodeći se podacima važećih cjenika trgovačke mreže, a prilikom utvrđenja vrijednosti opreme i namještaja uzeo je u obzir opremu koja se nalazila u objektu i služi za stanovanje i nije supervisoke kvalitete ni vrijednosti...vještak je nalaz sačinio uz primjenu važećih cjenika građevinskih radova, iskazao vrste i količinu radova, iste iskazao u novčanoj vrijednosti, zaključno sačinio rekapitulaciju svih radova: građevinska rušenja, obrtničkih radova, instalacije te namještaj i oprema“), dok njegovu uvjerljivost, objektivnost i stručnost ne dovodi u pitanje samo uopćeni prigovor tuženika o njegovoj specijalnosti obzirom na struku (očito držeći da je trebalo provesti vještačenje po vještacima pojedinačno, posebno za pitanja procjene oštećenja zgrade, posebno instalacija zgrade - električnih i vodovodnih, posebno opreme stana, namještaja, televizora, zamrzivača...) - a to što je jedan vještak procjenjivao svu štetu koju je tužitelj utužio, na svim stvarima, samo po sebi u okolnostima konkretnog slučaja ne čini (kako to revident očito drži: prema sadržaju njegova prigovora) njegov elaborat nevaljanim ili neprihvatljivim.

8. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

8.1. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

9. Predmetom spora u ovome nerazumno dugotrajnom postupku (pokrenutom tužbom tužitelja od 2. ožujka 2004.) zahtjev je tužitelja kao vlasnika obiteljske kuće u općini L., …, na obvezivanje tuženika naknaditi mu štetu koju je pretrpio na svojoj zgradi te opremi i namještaju u toj zgradi - a sve zbog požara koji je 19. studenoga 2002. zahvatio zgradu. Tužitelj drži da je uzrok toga požara kratki spoj na samonosivom kabelskom snopu koji je položen po krovnoj gredi u potkrovlju zgrade (obiteljske kuće), a nastao iako je električna instalacija kuće bila izvedena u skladu sa važećim tehničkim propisima. Tvrdi da je tuženik bio dužan isporučivati električnu energiju u kvaliteti koja isključuje pojave prenaponskih valova u kućnom priključku i električnoj instalaciji njegova objekta - što (da) je 19. studenoga 2002. (kada je na području zgrade zabilježena pojava jake grmljavine) propustio učiniti - a što ga čini odgovornim za utuženu štetu. Zahtjevom postavljenim na ročištu 6. studenoga 2007. potraživao je od tuženika na ime naknade štete 266.514,65 kn sa pripadajućim kamatama tekućim od 19. studenoga 2002. do isplate.

10. U revizijskom stupnju sporno je:

- je li do požara u zgradi tužitelja došlo zbog propusta tuženika, time što vanjski priključak voda zgrade, onaj za ispravnost kojeg on odgovara, nije uredio kako treba, sa zaštitom - koja bi spriječila da posljedice udara groma u dio koji pripada tom vanjskom priključku prodru u unutarnji dio priključka i u primarnom dijelu tog unutrašnjeg kućnog priključka u potkrovlju kuće tužitelja uzrokuju proboj izolacije samonosivog E. kabela 4x16 mm2 i time i prijeporni požar unutar zgrade,

- koju štetu tužitelj trpi: na čemu i u kojoj visini.

11. Predmet spora valja raspraviti primjenom odredaba Općih uvjeta isporuke električne energije ("Narodne novine", broj 8/91, 61/92, 70/92, 78/93 i 81/97 - dalje: Općih uvjeta tuženika), donesenih temeljem članka 23. Zakona o elektroprivredi ("Narodne novine", broj 31 /90 i 47/90), i to:

- čl. 1., prema kojoj: „Ovim Općim uvjetima isporuke električne energije (u daljnjem tekstu: Opći uvjeti) definiraju se energetski i tehnički uvjeti, te gospodarski odnosi između, isporučitelja električne energije i korisnika (potrošača) električne energije.“,

- čl. 7., prema kojoj: „Mjesto predaje električne energije je mjesto na kojem isporučitelj isporučuje, a potrošač preuzima električnu energiju.

Mjesto predaje električne energije nalazi se, u pravilu, na granici između osnovnih sredstava isporučitelja i osnovnih sredstava, odnosno elektroenergetskih objekata potrošača.“,

- čl. 8., prema kojoj: Mjesto mjerenja je mjesto na kojem se mjeri isporučena i preuzeta električna energija.

Mjesto mjerenja nalazi se na mjestu predaje električne energije, ako ugovorom nije drugačije određeno.

Mjesto mjerenja mora biti pristupačno potrošaču i isporučitelju.“,

- čl. 26., prema kojoj: „Priključkom se smatra sklop električnih vodova i uređaja niskog ili visokog napona kojima se elektroenergetski objekt potrošača povezuje s elektroenergetskim objektom isporučitelja.

Priključak se, u pravilu, sastoji od vanjskog i unutrašnjeg priključka.“,

- čl. 27., prema kojoj: „Niskonaponski nadzemni vanjski priključak obuhvaća vod od elektroenergetskog objekta, odnosno postrojenja isporučitelja do izolatora na krovnom nosaču, na konzoli ili na objektu (zgradi, stupu) potrošača, uključujući i same izolatore i mjesta zavješenja.

Ako je niskonaponski nadzemni vanjski priključak izveden direktno do glavnih osigurača objekta potrošača samonosivim kabelom, tada se tretira kao vanjski priključak do prve zatezne pričvrsnice izvan objekta.

Niskonaponski kabelski vanjski priključak obuhvaća kabelski vod od elektroenergetskog objekta isporučioca do kabelske glave (završnice, ormarića) na objektu potrošača, uključujući i kabelsku glavu.

U vanjski priključak iz stavka 1. do 3. ovog članka, spadaju i eventualni osigurači odvojaka, odvodnici prenapona i priključci uzemljenja.“,

- čl. 29., prema kojoj: „Priključak potrošača izgrađuje se o njegovom trošku i, u pravilu, ne čini sastavni dio mreže isporučitelja.

Ako krovni nosači, zidni nosači ili konzola na objektu potrošača služe za potrebe mreže isporučitelja, oni su sastavni dio te mreže.

Sastavni dio mreže iz stavka 2. ovog članka čine i kabelski razdijelni ormarići, kabelski ormarići tipa. Ulaz-izlaz", smješteni na objektu potrošača i vodovi do tog ormarića.“,

- čl. 30., prema kojoj: „Niskonaponski unutrašnji priključak čine električni vodovi i drugi uređaji od vanjskog priključka do mjernih uređaja potrošača, uključujući i mjerne uređaje.

Primarni unutrašnji priključak dio je unutrašnjeg priključka, koji počinje od vanjskog priključka do glavnih kućnih osigurača, uključujući i te osigurače. Sekundarni unutrašnji priključak dio je unutrašnjeg priključka koji počinje od glavnih kućnih osiguraća do mjernih uređaja, uključujući i te uređaje.“,

- čl. 31., prema kojoj: „Visokonaponski unutrašnji priključak obuhvaća vodove i uređaje od vanjskog priključka do mjernih uređaja, ako ti uređaji nisu smješteni u objektu isporučitelja.“,

- čl. 33., prema kojoj: „Vanjski priključak izvodi isključivo isporučitelj. Vanjski priključak izvodi se prema tipskim rješenjima odnosno projektima isporučitelja. Ako vanjski priključak projektira druga ovlaštena osoba, projekt treba dostaviti isporučitelju na suglasnost.“,

- čl. 37., prema kojoj: „Priključci i instalacije potrošača moraju biti izvedeni po tehničkim propisima i moraju se održavati u ispravnom stanju.“,

- čl. 38., prema kojoj: „Vanjski priključak održava isporučitelj.

U sporazumu s isporučiteljem, radove na održavanju vanjskog priključka može izvoditi i potrošač ako raspolaže odgovarajućim stručnim radnicima.

Troškove održavanja vanjskog priključka snosi vlasnik tog priključka.“,

- čl. 39., prema kojoj: „Održavanje unutrašnjih priključaka potrošač može povjeriti :

- isporučitelju,

- poduzeću koje raspolaže stručnim radnicima za izvedbu radova na održavanju priključaka, a u sporazumu s isporučiteljem,

- drugim stručnim radnicima ovlaštenim za izvedbu radova na održavanju priključaka, uz obavezni nadzor isporučitelja.

Troškove održavanja unutrašnjeg priključka nosi potrošač.“

- čl. 41., prema kojoj: „Potrošač odgovara za neispravnost svog elektroenergetskog objekta, kao i za štete koje bi nastale uslijed njegove neispravnosti na objektima isporučitelja i drugih potrošača.

Potrošač odgovara za svoj unutrašnji priključak, ukoliko nije isporučitelja pravodobno obavijestio o uočenim neispravnostima i tražio njegovu intervenciju. Isporučitelj i potrošač dužni su se međusobno obavještavati o neispravnostima koje primijete na njihovim elektroenergetskim objektima odnosno postrojenjima, a koje mogu utjecati na normalan pogon elektroenergetskih objekata isporučitelja ili potrošača.“

12. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je prvostupanjskom presudom posl. br. Pn-6727/2010-36 od 19. svibnja 2011., a nakon ocjene prvostupanjskog suda da je zahtjev tužitelja osnovan - prema onome na čemu ga je tužitelj i činjenično i pravno temeljio, tuženiku naloženo (prihvaćanjem tužiteljeva zahtjeva) isplatiti tužitelju na ime naknade štete 266.514,65 kn sa pripadajućim kamatama tekućim od presuđenja do isplate - a odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđenu glavnicu za razdoblje od 19. studenoga 2002. do presuđenja,

- da je požar kuće uzrokovan udarom groma u niskonaponski vod, u svezi sa čime „je došlo do proboja izolacije samonosivog E. kabela 4x16 mm2 na primarnom dijelu kućnog priključka u potkrovlju kuće tužitelja. Proboj izolacije kabela dogodio se na dijelu samonosivog kabela prije glavnih osigurača“,

- da je do tog požara došlo na vanjskom priključku voda zgrade: „ovu činjenicu potvrđuje neoštećenost glavnih osigurača u KPMO. Da je do proboja izolacije i kratkog spoja došlo u kućnoj instalaciji iza glavnih osigurača tada bi osigurači pregorili (vidljivo iz zapisnika djelatnika D. E. list 30).(...). Objekt je novije izgradnje poslije akcije Oluja, te je za isti prije priključenja na električnu niskonaponsku mrežu izdana potvrda o ispravnosti i udovoljavanju instalacije zakonskim propisima. Iz dokumentacije nalaza nakon požara isključeni su uzroci požara od aparata u kući i od namjernog paljenja“,

- da je postupajući po žalbama tuženika i umješača na strani tuženika protiv prvostupanjske presude, drugostupanjski sud svojom odlukom posl. br. Gžn-3640/11 od 17. veljače 2015. odbio podnesene žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostupanjsku presudu „u dosuđujućem dijelu za iznos od 44.419,10 kn i u odluci o troškovima postupka za iznos od 20.104,50 kn (toč. I. izreke)“ - a istu je presudu preinačio „u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev u iznosu od 222.095,54 kn“ i taj je zahtjev odbio (sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 54.298,60 kn),

- da je drugostupanjski sud takvu odluku donio ne sa utvrđenjem ili shvaćanjem da šteta u tome preinačenom i odbijajućem dijelu nije nastala i da tuženik za njezin nastanak ne bi bio odgovoran (isto kao i za onu od 44.419,10 kn), sve obzirom da je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio da je utužena šteta nastala od opasne stvari za koju tuženik odgovara budući da nije dokazao niti jedan razlog koji bi ga oslobodio odgovornosti za tu štetu te „pravilno utvrdio i visinu štete kako na objektu tako i namještaju i opremi u kući od 266.514,65 kn za što je dao valjane razloge“ - već sa shvaćanjem da tužitelj nije dokazao da je vlasnik opožarene zgrade u njezinoj cjelini i da mu jedino zbog toga pripada naknada samo za štetu nastalu na njegovom suvlasničkom dijelu zgrade (od 2/12 dijela),

- da protiv te drugostupanjske presude niti stranke niti umješač nisu podnijeli revizije (iako je i ona u „potvrđujućem“ dijelu temeljena na utvrđenoj osnovi i visini zahtjeva tužitelja kao i ovdje osporena presuda - koju tuženik sada pobija revizijom osporavajući tu istu osnovu i visinu), tako da je navedena prvostupanjska presuda postala pravomoćna u dijelu kojim je tuženik iz istog štetnog događaja obvezan naknaditi tužitelju ovdje prijepornu štetu - ali u njezinom dijelu, za iznos od 44.419,10 kn,

- da je 21. travnja 2015. tužitelj podnio prijedlog za ponavljanje postupka u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda pod toč. II. izreke i u odluci o trošku postupka pod toč. III. izreke, konkretno - u dijelu u kojem nije uspio u sporu: pa je rješenjem drugostupanjskog suda posl. br. Gžn-3640/11 od 16. srpnja 2019. „usvojen tužiteljev prijedlog za ponavljanje postupka i drugostupanjska presuda od 17. veljače 2015.“ u navedenom, predloženom dijelu ukinuta,

- da je „u ponovljenom postupku utvrđeno da je nakon donošenja drugostupanjske presude Gžn-3640/11 od 17. veljače 2015. donesena presuda Općinskog suda u Gospiću posl. br. P-290/15 od 15. studenog 2012. kojom je utvrđeno da su tužitelj P. K. i njegove sestre i brat, F. K., K. D. i A. D. kao pravni sljednici pok. majke M. K.“ vlasnici nekretnine čest.br. 2551 kuća i dvorište sa 140 čhv upisane u zk.ul. 96 k.o. S. R., „na kući koja je oštećena uslijed udara groma na instalacije te požara na krovištu iste“ - s time da je ta presuda postala pravomoćnom i ovršnom 17. travnja 2015.,

- da „su se K. D., A. D. i F. K. odrekli svog dijela na kuću i dvorište u korist tužitelja temeljem ovjerenih izjava koje prileže spisu na listu br. 109-111“,

13. Na temelju navedenog (utvrđenog) činjeničnog stanja, koje se u revizijskom stupnju ne može preispitivati, nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja, onaj „preostao“ - zahvaćen učincima odluke o ponavljanju postupka, ocijenili osnovanim i prihvatili uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da je (uvažavajući navedeno: da je donesena prvostupanjska presuda bila djelomično preinačena i sada ponovno aktualiziran zahtjev tužitelja odbijen iz razloga što je prednica tužitelja pok. M. K. bila upisana kao vlasnica nekretnine koja je oštećena u požaru u 2/12 dijela, a tužitelj je nakon toga donesenom pravomoćnom presudom posl. br. P-290/05 od 15. studenoga 2012.(...).dokazao da je pok. M. K. bila vlasnica kuće u cijelosti) tužitelj „aktivno legitimiran tražiti štetu u iznosu u kojem je i nastala tj. 266.514,65 kn“,

- „...Kako je tijekom postupka utvrđeno da je uzrok požara nastao upravo na dijelu instalacije čije je održavanje u nadležnosti isporučitelja električne energije, točnije tuženika, tuženik je vlasnik istih te kao takav i odgovora za iste“,

- „Sud odgovornost tuženika utemeljuje na odredbi čl. 173. i čl. 174. st. 1. ZOO-a, točnije tuženik odgovora za nastalu štetu prema objektivnom kriteriju budući električne instalacije i električna energija po svojoj prirodi i po svojim karakteristikama predstavljaju opasnu stvar u smislu naprijed spomenutih odredaba ZOO-a. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da postoje pretpostavke iz čl. 177. ZOO-a za oslobođenje od odgovornosti.“

14. Takvo shvaćanje (u odnosu na u reviziji sporna pitanja) je pravilno.

15. Prije svega, pravilno je shvaćanje da naponski nadzemni vanjski priključak koji obuhvaća vod od elektroenergetskog objekta, odnosno postrojenja isporučitelja (ovdje tuženika) do izolatora na krovnom nosaču, na konzoli ili na objektu (zgradi, stupu) potrošača (ovdje tužitelja), uključujući i same izolatore i mjesta zavješenja sa uključenim prijenosom električne energije - u okolnostima konkretnog slučaja, uz zabilježenu pojavu jake grmljavine, po svojoj prirodi i po svojim karakteristikama predstavlja opasnu stvar, stvar sa povećanim rizikom da u svezi njega nastane šteta, takvu stvar - iz koje potječe povećana opasnost za one koji se njome koriste, te da za štete koje nastanu u svezi te stvari tuženik, kao njezin imatelj, odgovora prema objektivnom kriteriju, kriteriju uzročnosti, dakle, bez obzira na svoju krivnju: to sve u smislu odredbe čl. 173. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), prema kojoj (kao „Pretpostavka uzročnosti“): „Šteta nastala u vezi s opasnom stvarju odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.“.

15.1. Kod takve odgovornosti, bez krivnje (uzročne odgovornosti) oštećenik (kakvim se ovdje tužitelj drži), da bi uspio u sporu, mora dokazati postojanje uzročne veze između opasne stvari ili opasne djelatnosti i nastale štete, bez dokazivanja štetnikove nedopuštene radnje, dok je na tuženiku, kao imatelju opasne stvari, ako pretendira da se svoje objektivne odgovornosti ekskulpira, teret dokaza postojanja pretpostavki iz čl. 177. st. 2. ZOO-a koje bi ga oslobodile od objektivne odgovornosti: da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti“, time da se (st. 3.) može osloboditi odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

15.2. Iz izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi pravilno su utvrdili da je tužitelj dokazao ono što je on trebao: postojanje uzročne veze između opasne stvari i nastale štete.

16. U postupku je utvrđeno da je do prijepornog zapaljenja zgrade tužitelja došlo zbog udara groma na vanjski priključak voda zgrade, prije glavnih osigurača („ovu činjenicu potvrđuje neoštećenost glavnih osigurača“, odnosno utvrđenje da bi „da je do proboja izolacije i kratkog spoja došlo u kućnoj instalaciji iza glavnih osigurača“ - osigurači pregorili), dakle, „prenijeto“ na navedene odredbe Općih uvjeta tuženika: prije mjesta predaje električne energije (iz čl. 7. tih uvjeta) i prije mjesta na kojem je tužitelj ovu preuzeo, odnosno prije mjesta (iz čl. 26. uvjeta) na kojem se elektroenergetski objekt tužitelja (kao potrošača) povezao s elektroenergetskim objektom tuženika (isporučitelja), konkretno na dijelu koji pripada vanjskom priključku - kakav je opisan ili definiran odredbama čl. 27. uvjeta tuženika.

16.1. Nižestupanjski sudovi su imali opravdanih i dostatnih razloga za takav zaključak obzirom da to proizlazi iz razumnog i logičnog tumačenja nalaza i mišljenja vještaka, u istinitost, objektivnost, stručnost i pravilnost kojeg nisu imali razloga sumnjati.

16.2. U takvoj situaciji, okolnost da je do proboja napona te na kraju i požara došlo na primarnom unutrašnjem priključku, na potkrovlju zgrade, nakon mjesta udara groma, ne dokazuje nešto suprotno navedenom: to obzirom da je i glede toga razumnim prihvatiti i da je po udaru groma u vanjski priključak došlo do prijenosa velikog napona sa mjesta udara groma na unutrašnji priključak, gdje je došlo do proboja napona te požara.

16.3. Naglasiti je, kod toga, da odlučnim za odluku o predmetu spora nije, na čemu revident ustraje u reviziji, utvrđenje mjesta gdje je došlo do proboja napona i požara - već zašto je do toga došlo upravo na tome mjestu.

16.4. Obzirom da tuženik odgovara za ispravnost vanjskog priključka, to u smislu navedene odredbe čl. 37. uvjeta tuženika, prema kojoj: „Priključci i instalacije potrošača moraju biti izvedeni po tehničkim propisima i moraju se održavati u ispravnom stanju.“, sve u svezi sa odredbom čl. 38., prema kojoj: „Vanjski priključak održava isporučitelj.“, na tuženiku je bilo dokazati, polazeći od navedenog kriterija objektivne odgovornosti, da je u svemu tužitelj nešto propustio i da je do navedenog proboja i požara na njegovom primarnom unutrašnjem priključku došlo u cijelosti ili djelomično zbog toga propusta, dakle: da je tužitelj uzrokovao požar svojim propustom ili da je bar pridonio njegovom nastanku.

16.5. Kako tuženik to ne samo što nije dokazao (što je i samo po sebi dostatno za njegovu odgovornost) - već je (makar je to kraj prethodno navedenog i posljedica objektivne odgovornosti irelevantno) logičnim prihvatiti da je dokazano suprotno (uvažavajući i utvrđenje da je opožareni objekt bio „novije izgradnje poslije akcije Oluja, te je za isti prije priključenja na električnu niskonaponsku mrežu izdana potvrda o ispravnosti i udovoljavanju instalacije zakonskim propisima“, što svakako uključuje i potvrdu da je zgrada i ta unutrašnja instalacija zaštićena od ugara groma - i to po tuženiku, koji odgovara i za ispravnost te potvrde), dakle - da je tuženik propustio osigurati sigurne uvjete zaštite zgrade tužitelja od posljedica udara groma u vanjski priključak (sa prijelazom napona sa vanjskog priključka na unutrašnji, na kojem je uzročnoposljedično sa propustom tuženika uzrokovan požar i utužena šteta), opravdano je bilo, kako se to zaključuje i osporenom presudom, tuženika, kao imaoca opasne stvari, po principu objektivne odgovornosti utvrditi odgovornim za utuženu štetu.

17. Konkretno, odgovornost tuženika u predmetnom slučaju proizlazi iz same činjenice da je imatelj opasne stvari, a budući je ta odgovornost objektivne naravi, na tuženiku je bilo, da bi se te odgovornosti oslobodio, kako to valjano ukazuje i drugostupanjski sud, teret dokazivanja (prema točki 15.1.) da je do utužene štete došlo zbog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti (čl. 177. st. 1. ZOO-a), ili pak da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti (čl. 177. st. 2. ZOO-a).

17.1. Pritom valja imati na umu da je prema odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, s time da se, a prema odredbi čl. 221.a ZPP-a, o postojanju neke činjenice koju sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi ima zaključiti, kako je to po nižestupanjskim sudovima u predmetu dijelom i učinjeno, primjenom pravila o teretu dokazivanja.

17.2. U tome smislu, a pored utvrđenja nižestupanjskih sudova da u postupku tuženik nije sa uspjehom dokazao niti jednu od navedenih pretpostavki predviđenih odredbama čl. 177. ZOO-a za njegovo potpuno ili djelomično oslobađanje od odgovornosti za nastali štetni događaj (uvažavajući, uz ostalo, da se uzrokom prenapona i proboja u električnoj mreži izazvanim nevremenom - udarom groma, o čemu se u ovom slučaju radi, ne može smatrati viša sila /koja bi, da je postojala, predstavljala ekskulpacioni razlog/: jače grmljavinsko nevrijeme sa udarom groma je prirodni fenomen koji se povremeno javlja na svakom području i pritom izaziva razne štetne posljedice, pa i požare - ali se ovi ne mogu smatrati uzrokovanim višom silom, takvom da se zbog toga fenomena štetne posljedice nisu mogle predvidjeti i uz adekvatan pristup izbjeći), pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tuženika obvezali da tužitelju naknadi prouzrokovanu mu štetu.

18. Budući da je visina te štete utvrđena vještačenjem, kako je to već navedeno - pravilno prihvaćenim ispravnim, objektivnim i stručnim, drugostupanjski sud nije imao razloga tužitelju ne dosuditi ovu.

18.1. Kako se u konkretnom slučaju radi o naknadi nenovčane materijalne štete koja se u skladu s odredbom članka 189. st. 2. ZOO-a određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke - slijedom čega i obveza isplate te naknade dospijeva danom donošenja prvostupanjske presude, nižestupanjski sudovi su pravilno postupili kada su obvezu plaćanja zatezne kamate na dosuđeni iznos štete utvrdili (što jasno proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude, potvrđene drugostupanjskom) sa tim danom. Pritom okolnost što je u izreci presude naznačeno da taj dan (kao dan „presuđenja“) pada na 19. ožujka 2011. umjesto pravilno 19. svibnja 2011., što revident primjećuje u reviziji, valja pripisati očitoj greški u pisanju - a kako se takva greška može ispraviti u „svako doba“ (prema odredbi čl. 342. st. 1. ZPP-a), njome se ne može pridati značaj (kako to revident sugerira prihvatiti) postupovne povrede ili pogrešne primjene materijalnog prava.

18.2. Tužitelj je aktivno legitimiran potraživati naknadu utužene štete: ovlast potraživati naknadu sve prijeporne štete proizlazi iz činjenice da su svi oni („njegove sestre i brat, F. K., K. D. i A. D. kao pravni sljednici pok. majke M. K.“) koje tuženik drži aktivno legitimiranim ovu potraživati (pored tužitelja) jasno izrazili svoje shvaćanje (ovjerenim pisanim izjavama) da na opožarenom objektu ne polažu nikakva prava, da se ovih odriču i da tužitelj „može samostalno nastupiti u parnici i zatražiti naknadu štete“. Pored činjenice da nitko od onih kojih se „to tiče“ - koji bi uopće i mogli potraživati neko pravo na opožarenom objektu, ne spori da je tužitelj vlasnik objekta sa pravom da jedini potražuje utuženu štetu, tuženik ne može povoljniju poziciju u postupku ostvariti samo pozivom na to da tužitelj nije i u zemljišnim knjigama upisan kao samovlasnik nekretnine.

19. Stoga je o reviziji tuženika valjalo odlučiti kao u izreci ove presude (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

20. Revizijski sud samo primjećuje:

20.1. da su nižestupanjski sudovi, postupajući u smislu odredaba čl. 2. i 7. ZPP-a, bili ograničeni zahtjevima stranaka i činjenicama i činjeničnim navodima na kojima su stranke temeljile svoju poziciju u postupku, sve obzirom da izvan toga nisu niti mogli postupati, pa su time bili ograničeni u postupanju (suđenju) i nastupom tuženika u stupnjevima postupka prije revizijskog, njegovim prigovorima kakve je tada isticao - i predmet spora nisu niti mogli niti imali prilike razmatrati u sadržaju kakvim ga tuženik u reviziji nalazi,

20.2. da se, zbog prethodno navedenog, valjanost i zakonitost ovdje osporene presude, koja je jedina predmetom preispitivanja po reviziji tuženika, ne može dovoditi u pitanje u dijelu u kojemu je ona posljedica ranije (prije ovoga revizijskog stupnja) izražene pasivnosti tuženika u iskazivanju aktivne uloge u postupku (prvenstveno u dokazivanju onog što tek sada navodi u reviziji, pa i u ostvarivanju prava na postavljanje određenih pitanja vještaku, isticanja jasnih prigovora na njegov nalaz - prema materijalnom pravu na kojeg tek sada u reviziji ukazuje, makar nepotrebno - jer ovog mora poznavati sud),

20.3. da osporena presuda ima značaj samostalne sudske odluke, neovisne o ranije donijetoj u ovome istom predmetu, onoj koja egzistira, koja je postala pravomoćna i ovršna (pa po tuženiku nije bila niti pobijana izvanrednim pravnim lijekovima) i koju ovaj sud više ne može preispitivati - i to niti glede osnove niti visine zahtjeva tužitelja, tako da je ta ranije donesena sudska presuda, makar je njome (prema njezinom obrazloženju) odlučeno i o toj osnovi i visini na isti način (uz ista činjenična utvrđenja i istom primijenjenom materijalnom pravu) kao što je sada odlučeno u osporenoj - ali ne u njezinoj izreci (koja jedina obvezuje i stvara učinke pravomoćne sudske odluke), vezivala drugostupanjski sud toliko da ju je mogao vrednovati samo kao činjenicu,

20.4. da je zbog navedenog pod 20.3. za istaći da nastalu okolnost što je uz ovakvu revizijsku odluku izbjegnuto da se o istoj stvari, o osnovi i djelu istoga predmeta spora (ranije istoga zahtjeva), odluči različito u dvije sudske presude koje bi egzistirale - čime bi se stvorila nesigurnost u suđenju, vrednuje samo kao postupanje drugostupanjskog suda prema odredbi čl. 8. ZPP-a (kako glasi: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“) - a ne kao posljedicu (inače nepostojeće) vezanosti tog suda ili ravizijskog odlukom o osnovi i visini zahtjeva tužitelja iz egzistirajuće prvostupanjske presude posl. br. Pn-6727/2010-36 od 19. svibnja 2011. (u „dosuđujućem“ dijelu koji je potvrđen po drugostupanjskom sudu odlukom posl. br. Gžn-3640/11 od 17. veljače 2015.).

Zagreb, 25. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.