Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: 13 P-55/2022-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški po sutkinji Jasni Bratek kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja R. Š., OIB…, O., zastupane po punomoćniku D. J., odvjetniku, N. G protiv tužene Republike Hrvatske OIB…, zastupane po ODO S. B., radi utvrđenja prava vlasništva, 21. rujna 2022. nakon dokončane javne glavne rasprave u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zakonske zastupnice tužene M. V. O., zamjenice u Općinskom državnom odvjetništvu u S.B, te objave odluke 25. listopada 2022. istoga dana

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je tužiteljica R. Š., OIB…, O. vlasnica nekretnine označene kao k.č. br. 343/2 Oranica u P. površine 1 jutro i 595 čhv upisane u z. k. ul. 485, k.o. O. što je tužena Republika Hrvatska, OIB…, dužna priznati i trpjeti da se tužiteljica temeljem ove presude u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik na označenoj nekretnini.

II Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj OIB… da tužiteljici R. Š. OIB…, O. na ime troškova ovog parničnog postupka isplati iznos od 6.487,50 Kn/ 861,03 €[1] , zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koja prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, tekućom od dana presuđenja 25. listopada 2022. pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je po punomoćniku podnijela kod ovoga suda tužbu s istaknutim tužbenim zahtjevom kojim traži da joj sud pruži pravnu zaštitu presudom kojom bi se utvrdilo da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na nekretninama upisanim u z.k.u.br. 485 k.o. O.

1.1. U tužbi se navodi da je tužiteljica posjednik i izvanknjižni vlasnik nekretnine označene kao k.č. br. 343/2 Oranica u P. površine 1 jutro i 595 čhv, upisane u z. k. ul. 485, k.o. O.

Tužiteljica da je navedenu česticu naslijedila od svog supruga S. Š. (J.) koji da je umro 2017. godine.

Pokojni S. Š. (J.) opisanu česticu da je stekao 17. lipnja 1965. godine Darovnim ugovorom od svog strica Š. N. (P.) te istu od tada da i uživa.

Š. N. (P.) da je naslijedio navedenu nekretninu od M. Š. djevojački M., svoje supruge. Š. M. r. M. da je naslijedila navedenu nekretninu od svoje majke M. S. Tuženica da je u zemljišnim knjigama samo formalno upisana kao suvlasnik gore navedene čestice iako na navedenoj čestici ne izvršava bilo kakva vlasnička prava.

1.2.Tužiteljica da je vlasnik i samostalni posjednik predmetne nekretnine neprekidno više od 55 godina. Prije tužiteljice vlasnik i posjednik navedene nekretnine bio je njezin pravni prednik – S. Š. (J.) koji je nekretninu dobio na dar od svog strica Š. N. (P.) koji je također nesmetano uživao navedenu nekretninu, bilo sam, bilo zajedno sa suprugom M. Š. r. M.

Tuženica nikada da nije bila vlasnica niti posjednica opisane nekretnine te je ista isključivo formalno upisana kao vlasnica u zemljišnim knjigama.

2.Temeljem izloženog činjenog stanja, predloženih dokaza i zakonskih odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese odluku sadržaja prednje navedenog.

3. U odgovoru na tužbu tužena po zakonskoj zastupnici osporava da bi tužiteljica stekla pravo vlasništva na nekretnini oznake č.k.br. 343/2 oranica u P. površine 1 jutro i 595 čhv, upisane u z.k. ul. 485 k.o. O. temeljem dosjelosti jer sa nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, niti po pravilima izvanredne, a posebno ne po pravilima za stjecanje prava vlasništva po pravilima važećima za redovitu dosjelost. Naime, tužena smatra kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke glede kakvoće posjeda koja je propisana za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, niti glede vremena posjedovanja potrebnog za stjecanje vlasništva.

3.1. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kao minimum pretpostavki stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama da navodi samostalnost posjeda, te poštenje posjednika, uz posjedovanje koje traje kroz zakonom određeno vrijeme, što u konkretnom slučaju iznosi 40 godina.

Posjed da je pošten ako posjednik kada je stekao posjed nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Poštenje posjeda da prestaje čim posjednik sazna da mu ne pripada pravo na posjed. Samostalnost posjeda kao i poštenje se predmnijeva, a dokaz da posjed nije pošten je na tuženoj strani.

Uvidom u zemljišne knjige, zemljišnoknjižni izvadak ručno vođenih knjiga za z.k. ul. 212 k.o. O., proizlazi kako je na predmetnoj nekretnini (343/2) na temelju zapisnika sastavljenog 23.11.1968. u Skupštini općine N. G. br. O-11-1065/68 (provedeno pod Z br. 744/69) uknjiženo društveno vlasništvo za čestice pod rednim brojem 41-53 (predmetna nekretnina se nalazi upravo pod rednim brojem 53), a kao nositelj prava korištenja za obje čestice uknjižena je Općina N. G. Isto je vidljivo i iz preslike samog Zapisnika, te dopisa upućenog Z.k. odjelu Općinskoga suda u N. G. dana 2. travnja 1968. Sukladno tome, bez ikakvog pravnog značaja je i Darovni ugovor od 18.lipnja 1965. godine jer je na temelju istoga N. Š. darovao niz nekretnina S. Š. koji se potom 1968. godine na Zapisnik pred Imovinsko-pravnom službom odrekao prava vlasništva nakon čega sporna čestica postaje društveno vlasništvo, sada vlasništvo Republike Hrvatske. Prednik tužiteljice je stoga postao nepošten posjednik, te stoga nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva po niti jednoj osnovi, pa tako niti temeljem dosjelosti.

Iako navedenim upisom vlasništva u korist društvenog vlasništva prestalo pravo prednika tužiteljice na posjed navedenih čestica, iz iskaza svjedoka danih na ročištu radi osiguranja dokaza kod Naslovnog suda proizlazi da su prednici tužiteljice nastavili bez dopuštenja i znanja vlasnika, koristiti navedenu česticu.

3.2. Glede vršenja posjeda od strane općine N. G., odnosno Republike Hrvatske i jedinice lokalne samouprave da je bitno naglasiti da navedeni javnopravni subjekti nisu uvijek u mogućnosti vršiti vlasničkopravna ovlaštenja na način jednak onome kako to čini fizička osoba, pa čak ni preko svojih tijela što je tužiteljici zajedno s njenim pravnim prednicima olakšalo vršenje posjeda na predmetnoj čestici stečen viciozno.

3.3. Navodi se da je nesporna činjenica da se rješenje Zemljišnoknjižnog odjela o uknjižbi prava vlasništva (Z-744/1969) moralo dostaviti prednicima tužiteljice i isti su se na njih mogli žaliti da su postojali razlozi za isto. Prednici tužiteljice da su znali za upis vlasništva u korist društvenog vlasništva, odnosno općine N. G., te nisu poduzimali radnje kojima bi se protivili navedenom upisu jer je isti bio u skladu sa izričitom voljom vlasnika S. Š. danoj na zapisnik 1968. godine. Uzme li se u obzir navedena činjenica, jasno je da prednici tužiteljica nikako nisu mogli ostati u neznanju vezanu uz vlasništvo na nekretnini, odnosno prelaskom nekretnine u društveno vlasništvo.

Dakle, prednici tužiteljice da su i nakon navedenog upisa nastavili koristiti predmetne čestice, te su u potpunosti isključili Općinu N. G., od vršenja svog posjeda čime da je njihov posjed prestao biti pošten.

Čak i pod uvjetom da prednike tužiteljice smatramo poštenim posjednikom, što ona nije, te da tužiteljicu smatramo zakonitim, istinitim i poštenim posjednikom, pravni slijednici pravo vlasništva mogu steći samo izvanrednom dosjelošću, dakle u dvostrukim rokovima trajanja posjeda.

Prema članku 160. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nasljednik postaje poštenim od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati. Iako bi primjenom navedene odredbe posjed tužiteljice mogao biti pošten, da nisu ispunjeni svi uvjeti da bi tužiteljica stekla vlasništvo predmetne nekretnine dosjelošću u smislu čl. 159. i 160. u vezi s čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

3.4. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima iz 1980. godine u članku 29. izrijekom je propisivao da se dosjelošću ne može steći pravo vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu. Republika Hrvatska je navedeni Zakon preuzela Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima donesenim 8. listopada 1991. kojim je omogućeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu, ali ne i retroaktivno. To da znači da je rok za dospjelost na ovim nekretninama počeo teći od stupanja na snagu toga Zakona, odnosno 8. listopada 1991. Stoga da vrijeme počevši od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. nije se moglo uračunavati kao vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u bivšem društvenom vlasništvu. Navedena odredba sadržana je i u važećem Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Slijedom navedenoga, tužiteljica, uključujući i njezine prednike nije predmetnu nekretninu posjedovala kroz vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću čak i da je poštena posjednica.

4. Stoga je predloženo da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev uz obvezu naknade parničnoga troška tuženoj.

5. U podnesku 21. lipnja 2022. tužiteljica po punomoćniku u bitnom navodi da osporava navode tužene Tužiteljica da je slijednica pok. S. Š. i nekretninu koja je predmet ovog postupka da samostalno uživa od 2017. godine tj. od kada je umro S. Š.

Prije nje nekretninu je uživao upravo S. Š., a istu da je stekao darovanjem od strica N. Š. još 1965. godine.

Prije navedenog N. Š. nekretninu su uživale njegova supruga M. Š. rođ. M., a prije nje njezina majka S. M. koja je rođena 1884. godine. Spornu nekretninu prednici tužiteljice da uživaju još od 19. stoljeća te vrijeme potrebno za „izvanrednu” dosjelost je neupitno proteklo uvažavajući činjenicu da je tužiteljica sa svojim prednicima u posjedu nekretnine zasigurno dulje od 40 godina.

5.1. Temeljem čl. 160. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati.

Temeljem čl. 18. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

Dakle, teret dokaza da bi posjed tuženice bio eventualno nepošten da leži na tuženici.

Tužiteljica nije znala niti je imala razloga posumnjati da ona ili njezini prednici nisu vlasnici čestice koja je predmet ovog postupka bez obzira na radnju pok. S. Š. iz 1968. godine. jer da je i nakon te 1968. godine nekretninu koja je predmet ovog spora nastavio je nesmetano uživati kao samostalni i savjesni posjednik pok. S. Š., a nakon 2017. godine to je nastavila tužiteljica koja je također bila savjesni posjednik koja samostalno i neometano posjeduje spornu nekretninu.

5.2. U korist navedenog da govore i iskazi svjedoka koji su saslušani u postupku mirnog rješenja spora s tuženicom koji navode da tužiteljica i njezini prednici nesmetano uživaju navedenu nekretninu. Naime, saslušani svjedoci iskazuju da navedenu nekretninu tužiteljice nikada nije obilazio djelatnik (lugar) „Šumarije” već je isti samo obilazio nekretnine u vlasništvu države. Iz navedenog da je jasno da je tužiteljica pošten posjednik te da ista nije znala za raspolaganje koje je učinio pok. S. Š. 1968. godine.

U prilog iznesenih stavova tužiteljice govori recentna sudska praksa Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-619/2021 kojom je potvrđena upravo odluka Naslovnog suda broj P-448/2020.

6. Tijekom postupka sud je, u smislu odredbe čl. 220.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08,96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13 , 43/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) proveo dokaze uvidom u izvadak iz zemljišne knjige z.k.ul. 485 k.o. O., u izvod iz katastarskog plana za predmetnu nekretninu, u rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-1908/17-6 od 16. siječnja 2018., u darovni ugovor od 18. lipnja 1965. u povijesni izvadak iz z.k.ul. 55 k.o. O., u zapisnik sastavljen 23. ožujka 1968. u Odsjeku za imovinsko-pravne i komunalne poslove Skupštine Općine N. G., u povijesni izvadak iz z.k.ul. 212 k.o. O., u izvod iz matične knjige umrlih za S. M,., u ovosudni spis poslovni broj R1-156/2021, u očitovanje Hrvatskih šuma o statusu predmetne nekretnine od 15. srpnja 2022., u očitovanje Općine C. od 11. kolovoza 2021. vezano za predmetnu nekretninu te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka V. M., J. M., M. B i M. B. 1.

7. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Prvenstveno je potrebno istaći, da dosjelost, kao institut koji pretvara faktičnu vlast u pravnu, djeluje stabilizirajuće na socijalne odnose koji već dulje vrijeme postoje. Posjedovanjem stvari kroz zakonom propisano razdoblje, dosjelost legalizira postojeće stanje. Institut dosjelosti u pravu vezan je uz potrebu da se određena faktična stanja, faktična vlast nakon izvjesnog vremena uskladi s pravom, pretvori u subjektivno pravo. To nalaže kako načelo pravičnosti tako i načelo sigurnosti u pravnom prometu jer treba omogućiti onome tko je neku stvar ili pravo stekao u posjed na način koji zaslužuje zaštitu, da nakon proteka određenog vremena postane i pravno nositeljem stečenog prava.

Nastavno, odredbom čl. 159. i čl. 160.st.1.i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima(„Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 1539,143/12, 152/14, 81/15 81/15, 94/17– dalje ZV) zakonodavac izrijekom određuje pod kojim uvjetima i pretpostavkama određeno faktično stanje postoje i pravno.

8.1. U ocjeni činjeničnog osnova stjecanja prava vlasništva dosjelošću, pored činjenice da je posjed neke osobe nad nekretninom neprekidno trajao zakonom određeno vrijeme, uz okolnosti i sposobnosti subjekta za stjecanje, te da je stvar sposobna biti objektom stjecanja, od odlučnog značaja su i okolnosti da stjecatelj ima samostalni posjed stvari te da mu taj posjed ima onu kakvoću koja se traži za dosjelost.

Pretpostavka o savjesnosti (poštenju) posjeda radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću ispunjena je ako posjednik kroz sve vrijeme dosjelosti smatra da je stvar koju posjeduje njegova, odnosno ako ne zna ili ne može znati da nije njegova. Prenošenje posjeda derivativnim (izvedenim) načinom na novog posjednika ne prekida dosjedanje, nego se postojeći posjed nastavlja kod njegovog univerzalnog ili singularnog sukcesora.

8.2. Da bi se dosjelošću steklo vlasništvo neke stvari nužno je da samostalni posjed te stvari traje zakonom određeno vrijeme.

Samostalni posjed postoji ako posjednik izvršavajući svoju faktičku vlast ne izvršava time ničiju tuđu, „višu“, posrednu vlast (vlasnički posjed).

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava sa istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

Dužina vremena dosjedanja ovisi o kakvoći posjeda i osobi čija se stvar dosjeda. S obzirom na kakvoću posjeda razlikujemo redovitu i izvanrednu dosjelost. Redovitom dosjelošću stječe se vlasništvo stvari na temelju samostalnog, kvalificiranog posjeda izvršavanog neprekidno kroz zakonom propisano vrijeme. Kvalificirani je posjed koji je istovremeno zakonit, istinit i pošten, ma koliko dugo on trajao dosjelošću se ne može steći vlasništvo. Vrijeme dosjelosti može biti redovito i izvanredno, ovisno o tome čija se stvar dosjeda.

Da bi se mogla uzeti u obzir dosjelost prava vlasništva nekretnina dugotrajnim posjedom, ne treba utvrđivati naslov posjednika ili njegovih prednika, ali treba utvrditi vlasnički posjed tj. miran posjed s uočljivom voljom držati stvar kao svoju i ponašanje posjednika kao vlasnika kroz čitavo vrijeme potrebno za dosjelost. Ako za dosjelost nije već dovoljno vrijeme njegova vlasničkog posjeda, uračunat će se posjedniku i vrijeme takvog posjedovanja njegovog prednika (pri čemu treba utvrditi je li posjednik njegov slijednik).

8.3. Inače, pravni učinci dosjelosti nastupaju po samom pravu (ipso iure), čim se ispune sve pretpostavke dosjelosti. Naime, dosjelost nije samo pravna osnova stjecanja koja bi imala nastupiti tek nekim aktom stjecanja, nego do stjecanja dolazi samom činjenicom da je nastupila dosjelost.

Rok dosjelosti počinje teći onog dana kada posjednik stekne posjed stvari, a završava istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. Dosjedavateljev samostalni posjed stvari, sa svom pozitivnim kvalitetama, treba trajati neprekidno kroz cijelo propisano vrijeme. Prenošenje posjeda derivativnim (izvedenim) načinom na novog posjednika ne prekida posjedovanje, nego se postojeći posjed nastavlja kod pravnog slijednika dotadašnjeg posjednika, dakle kod njegovog univerzalnog ili singuralnog slijednika (sukcesora).

Međutim, ako netko stekne nekretninu putem dospjelosti postaje njezin vlasnik bez obzira što nije upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik, a i bez obzira što je prijašnji vlasnik ostao upisan kao da je on i nadalje vlasnik nekretnine premda to više nije. Novi vlasnik, dakle onaj tko je vlasništvo nekretnine stekao dosjelošću, ima pravo ishoditi upis svog prava u zemljišnoj knjizi, što implicira brisanje upisa dotadašnjeg prava vlasništva. Ako se on tim pravom ne posluži, nije zbog toga manji vlasnik. 8.4. U navedenom postupku je dakle potrebno utvrditi je li tužiteljIca bila u samostalnom posjedu predmetnih nekretnina i od kada, te ukoliko je bio isključivi i samostalni posjednik radi li se u tom slučaju o poštenom posjedu, te je li predmetna nekretnina sposobna biti objektom vlasništva obzirom na postojeći upis.

9. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka a:

-uvidom u izvadak iz zemljišne knjige z.k.ul.br. 485 k.o. O. utvrđeno je č.k.br.343/2 oranica sa 1 jutro 595 čhv upisana na ime i vlasništvo tužene;

-uvidom u rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-1908/2017-6 od 16.siječnja 2018. utvrđeno je da je tužiteljica jedina nasljednica S. Š. rođenog dana 23.rujna 1932.godine, a umrlog dana 7.prosinca 2017.;

-uvidom u darovni ugovor 17.lipnja 1965.godine utvrđeno je da je pravni prednik tužiteljice predmetnu nekretninu stekao darovanjem od svog strica N. Š.;

-uvidom u zemljišnoknjižni izvadak ručno vođenih knjiga za z.k. ul. 212 k.o. O., utvrđeno je da je na predmetnoj nekretnini č.k.br. 343/2 a na temelju zapisnika sastavljenog 23.studenoga 1968. (str. 30 spisa) u Skupštini općine N. G. br. O-11- 1065/68 (provedeno pod Z br. 744/69) uknjiženo društveno vlasništvo za čestice pod rednim brojem 41-53 a kao nositelj prava korištenja za obje čestice uknjižena je Općina N. G.;

-uvidom u dopis Općine C. od 11.kolovoza 2021. utvrđeno je da Općina C. nije vršila vlasničke ovlasti na predmetnoj nekretnini, a ista nekretnina nije u programu raspolaganja Općine C. (k.o. O.);

-uvidom u očitovanje Hrvatskih šuma od 25. srpnja 2022. utvrđeno je da predmetna nekretnina nije obuhvaćena osnovom gospodarenja Hrvatskih šuma d.o.o.

10. Kako bi se utvrdile sporne okolnosti i to okolnost osobe posjednika, trajanje i kvaliteta posjeda sud je proveo i dokaz saslušanjem svjedoka V. M., J. M., M. B. i M. B. 1.

10.1. U svom iskazu svjedok V. M. u bitnom navodi i ponavlja kao i prilikom iskaza u postupku osiguranja dokaza da je tužiteljica u posjedu predmetne nekretnine, a koju da je prije nje i njezinog sada pok. supruga Stjepana, uživali, njezini svekar i svekrva, ali nisam siguran da se radi o tom srodstvu. Svjedok ističe da je vlasnik nekretnine koja neposredno graniči sa predmetnom nekretninom, da je 1988. naslijedio ovu nekretninu te da mi je upravo S. Š. pokazivao gdje su granice odnosno gdje je međa između njihovih nekretnina. Navodim da sam i prije toga imao saznanja da su njih dvoje bili u posjedu ove nekretnine, a prije njih njihovi pravni prednici. Navodi da nema saznanja da bi S. Š. za svoga života se odrekao prava vlasništva na ovoj nekretnini u korist nekoga drugoga ili Republike Hrvatske, ali ponavlja da su isti cijelo vrijeme bili u posjedu ove nekretnine koja je nekada bila oranica, a već 1988., kada je svjedok ušao u samostalni posjed svoje nekretnine, ova nekretnina da je bila dijelom pošumljena. Svjedok navodi da je osobno vidio i tužiteljicu i njezinog sada pok. suprug da sa ove nekretnine izvoze svake godine drva za ogrjev.

Navodi da nema saznanja da bi pok. S. Š. za vrijeme svoga života vršio raspolaganje i otuđivao svoje nekretnine mimo predmetne. Isti da je bio povezan sa obitelji Š. i da je to i danas te da mu je poznato što se tiče odnosa između tužiteljice i njezinog sada pok. supruga da je S. Š. bio zapravo taj koji je brinuo i vodio sve poslove dok je R. Š. bila domaćica koja je uglavnom bila u kući i samo mu pomagala.

10.2. Svjedok J. M. u bitnom navodi da je njegov brat vlasnik nekretnine koja graniči sa nekretninom tužiteljice. Ponavlja da su tužiteljica i njezin sada pok. suprug S. prema njegovom saznanju bili u dugogodišnjem posjedu predmetne nekretnine. Zna da je ovu nekretninu, iz pričanja, naslijedio pok. S. Š. od svoga strica, da se radi o nekretnini koja je danas u naravi šuma iz koje su i tužiteljica i njezin sada pok. suprug izvozili drva za ogrjev svake godine i nitko ih u tome nije smetao niti im osporavao bilo kakva prava. Nema saznanja da bi S. Š. za svoga života prodavao svoje nekretnine ili na drugi način raspolagao sa istima. Čak naprotiv, misli da on to nikada ne bi učinio jer se brinuo za nekretnine. Isti je imao, u ono vrijeme, dok je on još bio dijete, u vlasništvu traktor, obrađivao je zemlju i sebi i ljudima u selu. Radio je sve živo, imao je vršalicu i bio je glava kuće u obitelji Š. i osoba koja je donosio odluke bez da je za to tražio nečiju suglasnost, pa pretpostavlja niti tužiteljice.

10.3. Svjedok M. B.1 iskazuje da je kćerka tužiteljice te ističe da je njezin otac bio glava obitelji, da je majka bila domaćica koja se brinula o kući i djeci i vrtu, a sve bitne odluke da je otac donosio samostalno, bez da je u to uključivao njezinu majku. Drugim riječima, kako je on rekao, tako je i bilo. Prema njenom saznanju, njen otac nikada nije prodavao zemlju, naprotiv, kupovao je zemlju. 60-ih godina isti je imao prvi u selu traktor i vršalicu te je sa tim strojevima obrađivao zemlju i sebi i drugim ljudima u O. Ponavlja da niti ona, a niti njezina majka nisu imale saznanja da bi njezin otac otuđio nekretnine pa i predmetne, odnosno da bi dao izjavu da se odriče vlasništva na istima. Predmetnu nekretninu njezin otac da je dobio darovnim ugovorom od svoga strica koji nije imao djece.

Ističe da je rođena 1956. i sjeća se da je kao malena curica sa svojih 6-7 godina života išla sa svojim roditeljima na ovu nekretninu koja je tada bila oranica i zasijavala se različitim poljoprivrednim kulturama potrebnim za ishranu ljudi i stoke. Njena majka da trenutno teško pokretna osoba tako da drva za ogrjev sa ove nekretnine istoj svake godine dovozi njezin sin, a na način da uklanja suhe i otpale grane i zna da ga nitko nikada nije smetao u tome niti mu osporavao pravo da uđe u šumu.

Ponavlja, da je ona rođena 1956. i da se sjeća strica od njezinog oca, kojeg je i sama zvala stric. Dakle, on je bio živ kada je ona imala 3-4 godine, a možda je bila i malo starija,.navodi da zna da se porez plaćao ali o dječjem doplatku se nije govorilo i dodaje da se porez u to vrijeme mogao platiti, barem što se tiče njenih saznanja i njenih roditelja.

Navodi da je točno da je u postupku osiguranja rečeno da je nastala samonikla šuma. Međutim, tako su odlučili njezini roditelji iz razloga jer je to nekretnina koja je daleko od kuće, graniči sa nekretninama u k.o. B. i položajno je smještena na brdovitom terenu te je okružena s jedne strane šumama. Međutim, i dalje se kontrolirao način na koji se ona pošumljava te se nekretnina po potrebi obilazila.

10.4. Svjedok M. B., unuk tužiteljice R. Š. ističe da mu je poznato da danas tužiteljica, a prije i zajedno sa njegovim pok. djedom S. uživa nekretninu koja se nalazi u O. Radi se o pošumljenoj nekretnini iz koje on svake godine baki izvozi drva za ogrjev. Ističe da je još kao dijete, zajedno sa svojim djedom pok. S. Š. odlazio na predmetnu nekretninu te ih nitko nije smetao niti osporavao bilo kakva prava na istoj. Napominje da je njegov djed umro 2017., ali on je i prije toga, već od 2014. sam odlazio u šumu i izvozio drva za ogrjev. Napominje da postoji rampa te da svaki puta kada odlazi po drva, prethodno zatraži ključ od lugara i nikada nije imao nikakvih problema, vezanih uz isto. Svjedok iskazuje da prema njegovom saznanju ova nekretnina samo je jedna od nekretnina koju je njegov djed dobio darovnim ugovorom od svoga strica N. Š. Naime, N. Š. darovao je njegovom djedu S. Š., ne samo zemlju koju je on osobno imao u vlasništvu, nego i zemlju koju je naslijedio iza svoje pok. supruge M. Š. r. M. Upravo na jednoj od nekretnina koje je njegov djed Stjepan dobio od svog strica Nikole, njegov otac je izgradio kuću. Njegov djed da je bio glava kuće, gazda i on je bio taj koji je donosio odluke. Baka je radila kako je on rekao, dobila je od njega novca, ako joj je trebalo, a inače on je u to vrijeme imao traktor, vršilicu, imali su i kovačnicu. Tako da je, pretpostavlja, imao i dosta novca. Ističe da je čuo da se plaćao porez ali to u obitelji Š. nije bio problem, odnosno njegov djed nikada nije govorio da bi to bio problem.

Ističe da što se tiče imena lugara da se radi o Z. G., da mu isti uredno da ključ, a obzirom da zna da imaju na ovom području više nekretnina koje su u naravi šuma. Međutim, napominje da je šumarija prije dvije godine izrušila šumu koja je okruživala privatne parcele, a radi se o tri čestice koje su bile okružene sa državnom šumom. Radi se o rušenju nekoliko hektara šume koja je izrušena od strane šumarije. Što se tiče ove tri čestice, radi se o nekretninama od M. J., njegove bake i V. M.

11. Analizirajući iskaze svjedoka i tužitelja a koji iskazi su međusobno suglasni utvrđeno je da je tužiteljica u posjedu predmetne nekretnine, samostalnom i nesmetanom od 1965.godine dakle 57 godina uključujući i trajanje posjeda njezinih pravnih prednika.

11.1. Iz iskaza svjedoka V. M. i J. M. proizlazi da je pravni prednik tužiteljice sada pok. S. Š. zatečen u posjedu predmetne nekretnine 1988. godine kada je V. M. naslijedio susjednu nekretninu i upravo S. Š. je istome pokazivao granice njihovih tada kao i danas susjednih nekretnina. Svjedok J. M. iskazuje kao i V. M. da je pravni prednik tužiteljice bio u posjedu predmetne nekretnine a saznanja o tome zna jer njegov brat ima nekretninu koja graniči sa predmetnom nekretninom. Oba svjedoka pravnog prednika tužiteljice opisuju kao osobu koja je se bavila poljoprivredom prvi u selu ima poljoprivredne strojeve te i drugim ljudima u to vrijeme obrađuje zemlju. Oba svjedoka istog opisuju kao osobu koja nije prodavala nego kupovala zemlju. Vezano uz predmetnu nekretninu oba svjedoka pravnog prednika tužitelja u odnosu na predmetnu nekretninu smatraju vlasnikom osobom koja je samostalno i nesmetano vršila vlasnička ovlaštenja na predmetnoj nekretnini.

11.2. Identično iskazuju i svjedoci M. B.1 i M. B. Točno je da je M. B. , kćerka tužiteljice, a M. B., unuk tužiteljice, i da su isti osobno zainteresirani za ishod ovoga spora, no njihovi iskazi suglasni su iskazima svjedoka V. i J. M. i nisu protivni ispravama u spisu. Naime, M. B. potvrđuje da je još za vrijeme života djeda S. Š. 2014. odlazio u šumu i za potrebe djeda i bake izvozio drva za ogrijev. Svjedok je morao i tada i danas od lugara dobiti ključ kako bi otvorio rampu i prišao svojoj nekretnini. Nikada u tome nije imao problem, nitko mu nije osporavao nikakva prava, a da je tome tako da se predmetne nekretnina nalazi u privatnom vlasništvu potvrđeno je od strane Hrvatskih šuma d.o.o. kao i Općine C.

11.3. Nastavno na navedeno ističe se da su svi svjedoci opisali pravnog prednika tužiteljice, S. Š. kao osobu koji je bio „glava obitelji“, da je samostalno donosio odluke, da je tužiteljica znala onoliko koliko je trebala znati, dobila novca onoliko koliko joj je trebalo da nešto kupi.

11.4. Drugim riječima, ako je S. Š. znao da je došlo do promjene vlasnika na prijepornoj nekretnini (a što nije utvrđeno obzirom na činjenicu da isti nakon što je ušao u posjed prijeporne nekretnine 1965. godine u istom je bio sve do svoje smrti 2017. i to samostalnom i nesmetanom), tužiteljica očito nije imala takva saznanja, to tim više što se i nakon 1968. godine nekretnina obrađuje na identičan način, nesmetano posjeduje i koristi. Drugim riječima, tužiteljica nije imala razloga posumnjali da je došlo do promjene vlasnika, da predmetna nekretnina nije više vlasništvo obitelji Š., jer nikada nitko niti njoj niti njezinom suprugu S. Š. nije zabranio ulazak na nekretninu ili osporio pravo da posjeduju istu. Čak što više isti kroz cijelo vrijeme posjedovanja svake godine odlaze na nekretninu i izvoze drvo za ogrjev, lugar im uredno da ključ od rampe, a što bi u svakom slučaju odbio da postoje okolnosti koje ukazuju na to da isti eventualno nemaju pravo da pristupe predmetnoj nekretnini. Indikativna je izjava svjedoka M. B. koji je naveo da su Hrvatske šume d.o.o. isjekle nekoliko hektara svoje šume a koje okružuju između ostalih i prijepornu nekretninu, jer u protivnom da je prijeporna nekretnina u programu gospodarenja Hrvatskih šuma d.o.o. isti bi istu isjekli kao što su učinili sa okolnom šumom na nekretninama koje okružuju prijepornu i ostale nekretnine u vlasništvu fizičkih osoba.

11.5. Vezano za savjesnost i poštenje pravnog prednika tužiteljice, S. Š., mora se naglasiti da su 23. ožujka 1968. godine na zapisnik (str.30 spisa) kojim se odriče prava vlasništva na nekretninama, predmetom odricanja bilo je 14 čestica, no S. Š. nakon 1968. nastavio je uživati i posjedovati samo prijepornu nekretninu dok je u odnosu na ostale čestice obuhvaćene spomenutim zapisnikom napustio posjedi i nije ih nastavio uživati (iskaz M. B.1 ), a što ide u prilog zaključku da je pravni prednik tužiteljice greškom dao izjavu o odricanju i u odnosu na predmetnu nekretninu, a što je pokazao konkludentnim činima koje je vršio u odnosu na prijepornu nekretninu, a nakon te 1968. Naime, općepoznato je da su vlasnici u ne tako dalekoj prošlosti davali izjave o odricanju prava vlasništva na nekretninama kako ne bi plaćali porez, ili bi ostvarili neka druga prava. No, u konkretnom slučaju, svjedoci su potvrdili da je pravni prednik tužiteljice bio osoba koja se bavio poljoprivrednom proizvodnjom, obrađivao svoju i tuđu zemlju, i nije imao "problema" oko plaćanja poreza, to je onda obzirom na navedeno ne životno da bi S. Š. nakon dane izjave o odricanju nastavio posjedovati predmetnu nekretninu na način kao i do tada, dok da u odnosu na ostale nekretnine napušta posjed.

11.6.Drugim riječima iz provedenih dokaza zasigurno je utvrđeno da je tužiteljica što osobno što putem svoga pravnog prednika S. Š. uživala predmetnu nekretninu, a bez da je znala ili mogla znati da je S. Š. izjavom na zapisnik 1968. godine odrekao se prava vlasništva na istoj. Svjedoci saslušani u ovome postupku kao i u postupku osiguranja dokaza koji se vodio kod ovoga suda pod poslovnim brojem R1-156/2021 potvrdili su navode tužiteljice da je njezin posjed bio samostalan i pošten te konačno nesmetan ,da su se tužiteljica ali i njezin pravni prednici u odnosu na predmetnu nekretninu ponašali kao vlasnici i svi mještani O. da su bili u uvjerenju da su isti i vlasnici predmetne nekretnine.

Dakle, iz iskaza saslušanih svjedoka, a koji iskazi su u bitnom međusobno suglasni proizlazi da niti tužiteljica a niti njezin pravni prednik S. Š. nisu znali niti imali saznanja da bi 1968. došlo do promjene vlasnika nekretnine, vlasnički posjed prednika tužitelja bio je vidljiv i nikada doveden u pitanje, dakle je izvjesno utvrđeno da su isti bili savjesni posjednici.

12. Naime jedna od značajki posjeda i konačno njegovih funkcija je njegova publicitetna funkcija.

Svojom vanjskom vidljivošću posjed daje publicitet subjektivnim pravima na stvari, ali svojstvo vanjske vidljivosti ima u pravilu samo neposredni posjed. Da bi održali povjerenje u posjed kao sliku subjektivnih prava, pravni poredci moraju otkloniti ili barem znatno ublažiti opasnosti koje u pravnom prometu prijete od pogrešne slike koju bi o pravu mogao dati posjed. To je neizbježna posljedica povjeravanja publicitetne funkcije posjedu. Pravni poredci stoga pružaju zaštitu posjedu, čak i onom koji je samo privid prava.

12.1. Pravni učinci koji slijede iz publicitetne funkcije posjeda su da je moguće steći stvar i od posjednika koji nije nositelj prava na stvar, publicitetna funkcija posjeda oslanja se na vanjsku vidljivost neposrednoga posjeda, kao i na to da će se od neposrednoga posjednika moći saznati je li mu posjed samostalan ili nesamostalan. Na ovoj se funkciji grade važni pravni učinci kao što su mogućnost da se stekne pravo i od prividnoga vlasnika, i zaštita posjednika koji vraća stvar njezinom vlasniku, ako ju je pošteno stekao u svoj posjed.

13. Sve prednje navedeno ističe se kako bi se naglasilo da je pravni prednik tužiteljice, S. Š. samostalno i nesmetano uživao predmetnu nekretninu i takvim načinom posjedovanja prijeporne nekretnine stvorio je uvjerenje i bio u uvjerenju da je nekretnina vlasništvo obitelji Š. Stoga sud vjeruje tužiteljici i kada tvrdi da nije imala saznanja da bi ova nekretnina 1968. godine izjavom o odricanju S. Š. promijenila vlasnika.

Činjenica da predmetna nekretnina nije bila obuhvaćena programom raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem na području Općine C., da Hrvatske šume istu nisu upisale u program gospodarenja ide u prilog tvrdnji tužiteljice da samostalno i nesmetano uživa spornu nekretninu, a kada se uzme u obzir da je takav neposredan i samostalan posjed vršio prije nje i njezin suprug S. Š. te ako se uzme takvo trajanje posjeda u razdoblju od 1965. do utuženja 2022. to je izvjesno da je isti trajao preko 57 godina.

14. Naime, kraj utvrđenih činjenica da se prednik tužiteljice S. Š. oduvijek ponašao kao vlasnik sporne nekretnine, a da im tužena, odnosno njeni pravni prednici nikada nije osporila pravo vlasništva, iako su oni svoja vlasničkopravna ovlaštenja manifestirali njima naočigled, to sama okolnost što je tužena upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik ne čini posjed prednika tužiteljice niti posjed same tužiteljice nesavjesnim. Tužiteljica nije imala nikakvog razloga da uvidom u zemljišne knjige utvrđuju zemljišnoknjižno stanje. Ona je, na temelju navedenih okolnosti, osnovano vjerovala da je vlasnik prijeporne nekretnine pa joj se zato i propust da izvrši uvid u zemljišne knjige ne može stavljati na teret, u smislu da joj nije moglo ostati nepoznato da je zemljišno-knjižni vlasnik prednik tužene odnosno tužena.

Temeljem odredbe čl. 160. st. 3. ZV-a nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati. Temeljem odredbe čl. 18. st. 5. ZV-a posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

15. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj: 93/1991.

- dalje: ZOVO) stupio je na snagu 1. rujna 1980. i načelno se od tada njegove odredbe primjenjuju na rokove dosjelosti koji su počeli teći prije njegovog stupanja na snagu ako nisu do toga trenutka istekli. Na pravne učinke koji nastaju kasnije primjenjuju se odredbe ZOVO. Prema odredbama čl. 28. st. 2. i st. 4. ZOVO, savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina a savjesni posjednik protekom 20 godina, iste pretpostavke su propisane i odredbama čl. 159. st. 2. i st. 3. ZV. Dakle, iz citiranih propisa proizlazi da je prema odredbama propisa važećih u razdoblju izvršavanja posjeda tužitelja, savjesnost posjeda od odlučnog značenja za stjecanje vlasništva dosjelošću, posjed mora biti savjestan svo vrijeme izvršavanja. Poštenje posjeda je u biti na isti način definirano i odredbama čl. 72. st. 2. ZOVO i čl. 18. st. 3. ZV.

15.1.Jedna od pretpostavki za primjenu stjecanja prava vlasništva dosjelošću, kako u primjeni odredbe čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ 6/80 – dalje: ZOVO), a jednako je propisano i sada odredbom čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je pošten (savjestan) posjed. Dakle, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti barem pošten i trajati zakonom određeno vrijeme. Posjed je pošten, odnosno savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova (čl. 18. st. 5. ZV) Poštenje (savjesnost) se pretpostavlja.

Odredbom čl.3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima " (Narodne novine" broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine u članku 388. st. 4. bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dana 17. studenog 1999. godine, Ustavni sud je ukinuo članak 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I- 237/1997, U-I1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., „Narodne novine“, br. 137/99 od 4. prosinca 1999.).

15.2.O stjecanju vlasništva nekretnina dosjelošću na nekretninama koje su do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio shvaćanje u više odluka (broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018., Rev- 3014/2019 od 12. svibnja 2020. i dr.).

Prema tom shvaćanju za takve nekretnine treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 ), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, kao i vrijeme nakon toga sve do 17. studenoga 1999.

15.3. Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, a to je: „U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

15.4. Sukladno odredbi čl. 159. st. 2. ZV-a samostalan posjednik nepokretne stvari kojeg je posjed zakonit, istinit i pošten stječe pravo vlasništva protekom 10 godina neprekinutog posjeda, a sukladno odredbi st. 3. istog članka posjednik vlasništvo stječe protekom 20 godina neprekinutog posjeda.

Odredbom st. 4. čl. 159. ZV-a određeno je da ako se nekretnina nalazi u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica regionalne samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba, tada je stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle za zakonit, istinit i pošten posjed 20 godina, a za pošten posjed 40 godina.

16. Obzirom da je iz provedenog postupka utvrđeno da je prednik tužiteljice i tužiteljica bili savjesni posjednici, da su kroz cijelo vrijeme od 1965. ostali i bili u posjedu nekretnine, to je cijeneći vrijeme posjedovanja od 1965. do podnošenja tužbe 2. veljače 2022. koje iznosi preko 57 godina trajanja posjeda, uzimajući u obzir u vrijeme dosjelosti i vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991., dakle kako je utvrđeno da postoje okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj 35298/04) i dr. te polazeći od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici održanoj 14. veljače 2019. prema kojem pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Pri tome se ističe da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba, kao što je u konkretnom slučaju. Stoga je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci ove presude.

15. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe 154.st.1. u vezi s odredbom čl.155.ZPP-a.

15.1. S obzirom na visinu vrijednosti spora, priloženi troškovnik, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12,103/14,118/14,107/15 - dalje: Tarifa) tužitelju su kao potrebni priznati trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 500,00 Kn (Tbr. 28 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 5.7.2022. i 21.9.2022. u iznosu od 1.000,00 Kn (Tbr. 9/1 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu odluke u iznosu od 250,00 Kn (Tbr.9/3 Tarife), trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 300,00 Kn te PDV u iznosu od 812,50 Kn (Tbr. 42 Tarife), trošak pristojbe na prijedlog i rješenje u postupku osiguranja dokaza u iznosu od 250,00 Kn, trošak sastava prijedlog u iznosu od 500,00 Kn, trošak zastupanja na ročištima 3.11.2021. i 12.1.2021. u iznosu od 1000,00 Kn, PDV u iznosu od 375,00 Kn, dakle ukupno 6.487,50 Kn.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Nova Gradiška, 25. listopada 2022.

Sutkinja

Jasna Bratek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

.