Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-412/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Suzane Kapustić, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jadranke Travaš, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J.1 iz SR Nj., K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. V., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1461/2019-5 od 19. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1461/2019-5 od 19. prosinca 2019.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužene Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1461/2019-5 od 19. prosinca 2019.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da je tužitelj stekao pravo vlasništva nekretnine označene kao dio k. č. br. 90/11 k.o. S., i to dijela koji je prema Skici izmjere ing. geod. I. M. od 16. srpnja 2017. godine označen linijama koje povezuju točke označene slovima A-B-C-D-E-F-A, površine 2347 m², koja skica je sastavni dio presude, što je tuženica dužna priznati i trpjeti da tužitelj upiše za cijelo (1/1) pravo vlasništva na novoformiranoj nekretnini, po provedenoj parcelaciji, u zemljišnim knjigama za k.o. S. na svoje ime, uz upis brisanja istog s imena tuženice, dok je pobijanim rješenjem naloženo tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 7.050,00 kuna.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP). Pobijanu presudu predlaže preinačiti u smislu žalbenih navoda, s time da zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a., pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Sud prvog stupnja je na temelju rezultata cjelokupnog postupka, prema svojem uvjerenju odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP-a), pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, na koju povredu tuženica također ukazuje u žalbi.

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem njegovog prava vlasništva na dijelu k. č. br. 90/11 k.o. S., i to dijelu koji je prema Skici izmjere ing. geod. I. M. od 16. srpnja 2017., označen linijama koje povezuju točke označene slovima A-B-C-D- E-F-A, površine 2347 m², s time da navedeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je pravo vlasništva predmetnog dijela nekretnine stekao dosjelošću i to svojim samostalnim posjedovanjem predmetne nekretnine, kao i samostalnim posjedovanjem svojih prednika još od prije 1900. pa nadalje, dio koje je tužitelju darovala majka, A. J.1 nekretnine (koji je stekla iza smrti svog muža A. J. , te dio koji joj je darovala njezina kćer, sestra tužitelja M. S.), te dio koji je tužitelj kupio od sestre D. B. (njezin suvlasnički dio predmetne nekretnine).

8. U provedenom postupku utvrđeno je:

- iz izvatka iz zemljišne knjige za čest. zem. 90/11 upisane u zk. ul. 245 k.o. S., u naravi pašnjak površine 2347859 m2, da je ista upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske za cijelo;

- iz povijesti posjedovanja od 19. lipnja 2017. (koju je dostavio tužitelj) za dio čest. zem. 90/11 k.o. S., da je od 1936. Općina S. bila evidentirana posjednikom sve do prve revizije 1955. kada se kao suposjednik upisuje J. M. pok. T. u površini od 11320 m². 1987., na temelju urbanističkih uvjeta od čest. zem. 90/11 koji dio je u posjedu J. M., formira se čest. zem. 90/26 površine 150 m². 2000., na temelju rješenja o nasljeđivanju koje je doneseno iza smrti J. M. posjednicima njegovog dijela 90/11 upisuju se J. S., J. A., J. D. i J. N., a 2003. iza smrti J. D. upisuju se njezini nasljednici na njezinom dijelu od 3/15 dijela i to J. S., N., A., M. (tužitelj), S. M. i B. D. 2014. iza smrti J. A. na njegovom dijelu upisuju se J. A., J. M. (tužitelj), S. M. i B. D., svaki za ¼ dijela;

- iz pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza smrti M. J.2 , pok. T., poslovni broj O- 464/57 od 6. ožujka 1958., da su istoga naslijedili supruga D., sinovi S., mlt. A. (otac tužitelja), mlt. N. te kći D.;

- iz pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza smrti D. J., pok. G. rođ. B., poslovni broj O-749/01 od 5. svibnja 2003., da je njezinom ostavinskom imovinom, između ostalih, utvrđena i nekretnina oznake 90/11 (šuma) i 90/11 (neplodno zemljište), položene u k.o. S. i koje su upisane kod Područnog ureda za katastar Z., a njezinim nasljednicima su proglašeni sinovi S. i N. J., nevjesta A. J.1 (majka tužitelja), te unuci M. J.1 (tužitelj), M. S. i D. B.;

- iz rješenja o nasljeđivanju iza smrti A. J.2 , pok. M., poslovni broj O-1020/95 od 3. studenog 1995., da su njegovom ostavinskom imovinom, između ostalih, utvrđene i nekretnine oznake 90/11 (pašnjak), 90/11 (šuma) i 90/11 (gumlo), upisane u PL broj 10 k.o. S., te su njegovim nasljednicima proglašeni supruga A. J.1 , sin M. J. (tužitelj), te kćeri M. S. i D. B., svi za ¼ dijela;

- iz Darovnog ugovora zaključenog između M. S., pok. A. (sestra tužitelja), kao darovateljice i A. J.1 , pok. P. (majka tužitelja), kao daroprimateljice, od 14. rujna 2014., da M. S. daruje A. J.1 , majci tužitelja dio kat. čest. 90/11 – pašnjak površine 587 m² k.o. S.;

- iz Darovnog ugovora zaključenog između A. J.1 , pok. P. (majka tužitelja), kao darovateljice i M. J.1 , pok. A. (tužitelj), kao daroprimatelja, od 14. rujna 2014., da je predmetom tog ugovora dio kat. čest. 90/11 - pašnjak u površini od 1175 m² k.o. S.;

- iz Ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog između D. B., pok. A., kao prodavateljice i M. J.1 , pok. A., kao kupca, od 20. lipnja 2017., da je M. J. (tužitelj), kupio od D. B. dio predmetne nekretnine koji je na skici ing. geod. I. M. od 16. srpnja 2017. označen slovima A-B-C-D-E-F-A u udjelu od 61/720 dijela, odnosno njezin naslijeđeni udio iza smrti oca A. J.2 pok. M.;

- iz dopisa Hrvatskih šuma od 20. studenog 2017. i programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištima z. užeg područja krša za razdoblje 1982.-1991., da je u Programu gospodarenja Hrvatskih šuma bila predmetna čestica i to u površini od 2 535 498 m², a da je cijela kat. čest. 90/11 imala površinu 7 877 248 m²;

- iz povijesti posjedovanja za dio čest. zem. 90/11 k.o. S. od 29. siječnja 2018. (koju je dostavila tuženica), da je na dijelu predmetne nekretnina 90/11 k.o. S. prema podacima iz 1936. pa do prve revizije 1955. posjedom bila upisana Općina S., a da se revizijom iz 1955. evidentira veći broj suposjednika (većim dijelom se upisuje Mjesni narodni odbor S.), a da 1971. dolazi do promjene, kada se upisuje Šumsko gospodarstvo Z., a danas Hrvatske šume;

- iz povijesnog zk. izvatka za č. zem. 90/11 k.o. S., da je nekretnina oznake 90/11 upisana u zk. ul. 68 k.o. S., koja je u A posjedovnici evidentirana kao 7. zemljišnoknjižno biće u površini od 2 535 498 m², u naravi pašnjak, dok je u B vlastovnici iz upisa pod rednim brojem 50 i 51 vidljivo da je čest. zem. 90/11 upisana i kao pašnjak i kao šume, a iz upisa pod rednim brojem 69, da se na predmetnoj čestici mijenja namjena i kultura, te se kat. čest. 90/11, pašnjak, površine 2 497 998 m², sada dijeli na čest. 90/11, pašnjak, površine 1 600 269 m², pašnjak, površine 595 235 m² i šuma površine 300 000 m²;

- da je provedenim očevidom na licu mjesta utvrđeno da je sporni dio predmetne nekretnine omeđen žičanom ogradom s betonskim i željeznim stupovima unutar koje se nalazi ruševna kuća sa gusternom, te okućnica zarasla u nisko raslinje i hrastovo drveće, s time da je uz pomoć vještaka geodeta utvrđeno da naprijed opisani sporni dio nekretnine 90/11 k.o. S., čini upravo ovdje utuženi dio u površini 2347 m2, a koji sporni dio odgovara stanju kako je ucrtano na skici izmjere dipl. ing. geod. I. M. na listu 10 spisa;

- iz iskaza saslušanih svjedoka S. L., G. P., M. B. i M. R., koji su iskazivali na temelju neposrednih saznanja o predmetu spora, a čije iskaze je prvostupanjski sud u potpunosti ocijenio vjerodostojnima (jer su iskazivali međusobno sukladno, uvjerljivo i logično i jer se sadržaj njihovih iskaza podudara s ostalim materijalnim dokazima u spisu, poglavito s poviješću posjedovanja za utuženu nekretninu, iz koje se razabire prijenos posjeda koji je jednak onome kako su to opisali saslušani svjedoci, odnosno iz povijesti posjedovanja je razvidno da je još prilikom prve katastarske revizije 1955. posjednikom dijela predmetne parcele površine 11320 m2 evidentiran djed tužitelja M. J.2 pok. T.), da je sporni dio predmetne nekretnine 90/11 k.o. S. ograđen sa svih strana suhozidom te da se na tom dijelu nalazi stara kuća koju je izgradio tužiteljev otac A. J.2 u drugoj polovici 60- ih godina prošlog stoljeća i da je sporni dio predmetne nekretnine od davnina u vlasništvu obitelji J., najprije tužiteljevog pradjeda T. J., potom tužiteljevog djeda M., zatim tužiteljevog oca A., a sada u vlasništvu samog tužitelja jer je ta nekretnina oduvijek išla s koljena na koljeno, kao i da na utuženi dio predmetne nekretnine nikada nije dolazio lugar.

9. Pošavši od navedenih utvrđenja da je sporni dio predmetne nekretnine 90/11 k.o. S., ograđen sa svih strana te da se na tom dijelu nalazi stara kuća koju je izgradio tužiteljev otac A. J.2 u drugoj polovici 60-ih godina prošlog stoljeća, te da sporni dio predmetne nekretnine od davnina koristi obitelj J., najprije tužiteljev pradjed T. J., potom tužiteljev djed M., zatim tužiteljev otac A., a sada tužitelj, da je ta nekretnina oduvijek „išla s koljena na koljeno“, kao i da na ovdje utuženi dio predmetne nekretnine nikada nije dolazio lugar, te da nitko od trećih osoba, osim tužitelja, ne polaže pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, kao i to da je iza smrti tužiteljevog djeda M. J.2 , pok. T., između njegovih nasljednika i to sinova A. (oca tužitelja), S. i N. te kćeri D., izvršena dioba nasljedničke zajednice na način da je upravo A. J.2 , ocu tužitelja, pripala ovdje utužena nekretnina na kojoj je izgrađena kuća, a da su oca tužitelja, A. J.2 , naslijedili njegova supruga te tužitelj i dvije sestre, nakon čega je tužitelj predmetnu nekretninu za cijelo stekao dijelom nasljeđivanjem iza oca A., dijelom darovanjem od svoje majke (koja je tužitelju osim svog naslijeđenog dijela iza supruga A., darovala i dio svoje kćeri M. S., koja joj je prethodno izvršila darovanje, a što proizlazi iz priloženih darovnih ugovora i rješenja o nasljeđivanju), te dijelom temeljem kupoprodaje od sestre B. D. za njen nasljednički dio koji je dobila iz smrti oca A. J.2 (a što proizlazi iz priloženog kupoprodajnog ugovora), prvostupanjski sud zaključuje da je najkasnije od 1955. (iako iz provedenog postupka slijedi da je obitelj J. u posjedu spornog dijela predmetne nekretnina i od ranije), pa do 01. siječnja 1997., proteklo više od 40 godina, u kojem razdoblju je tužitelj osobno i preko svojih prednika posjedovao sporni dio predmetne nekretnine kao pošteni posjednik, čime su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, rukovodeći se pri tome pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosnima, čl. 29. („Službeni list SFRJ“ broj: 6/80, 36/90, „Narodne novine“ broj 53/91, dalje: ZOVO), te odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, čl. 159. st. 4. i 388. st. 4. (Narodne novine broj 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV), uzimajući u obzir i shvaćanje Europskog suda za ljudska prava (u predmetima Trgo protiv Republike Hrvatske iz 2009., Radomilja i dr. protiv Republike Hrvatske, te Jakeljić protiv Republike Hrvatske iz 2016.), da se u vrijeme dosjedanja treba uračunati i vrijeme do 8. listopada 1991.

10. Zaključno, prvostupanjski sud je stajališta da utuženi dio predmetne nekretnine nikada nije bila šuma pa da bi po sili zakona trebala prijeći u državno vlasništvo, a to iz razloga što je u povijesnom zk. izvatku za predmetnu nekretninu, dio iste nekretnine bio upisan kao kultura pašnjak, a dio kao kultura šuma te da kada se uzme u obzir da je prednik tužitelja A. J.2 na utuženom dijelu predmetne nekretnine, koja je ograđena sa svih strana, izgradio kuću i kada se uzmu u obzir iskazi svih saslušanih svjedoka koji su potvrdili da na utuženu nekretninu nikada nije dolazio lugar, a niti da je ta nekretnina bila državna, već da se državna nekretnina nalazi ispod ove, zaključuje i to da Republika Hrvatska nije stvarni vlasnik spornog dijela predmetne nekretnine, već upravo tužitelj koji je osobno i putem svojih prednika istu stekao dosjelošću, slijedom čega usvaja postavljeni tužbeni zahtjev.

11. Žalbenim navodima tuženica osporava ocjenu suda prvog stupnja o tome da predmetni dio nekretnine nikada nije bio šuma, uz tvrdnju da se tuženica na spornoj nekretnini za cijelo upisala kao vlasnica 2005. temeljem odredbe čl. 16. st. 1. prije važećeg Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 54/83, 5/84, 31/86, 32/87, 47/89, 41/90, 45/90, 52/90 - pročišćeni tekst, 5/91, 9/91, 61/91, 71/91, 14/93, 26/93, 76/93, 29/94, 37/94, 76/99, 8/00, 13/02, 100/04, 160/04, dalje ZŠ), kojom je izvršena pretvorba društvenog vlasništva, upirući na pogrešnu primjenu ZV-a na konkretan slučaj, uz tvrdnju da je predmet spora nekretnina bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem z. užeg područja krša za razdoblje od 1982.-1991., čime se izrijekom ZŠ-a (čl. 55. st. 2.), na istoj nije moglo steći vlasništvo dosjelošću (u razdoblju od 6. travnja 1941. do 12. siječnja 2000., kada je Ustavni sud RH ukinuo odredbu čl. 55. st. 2. ZŠ-a). Žalbenim navodima tuženica prigovara i tome da je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku, na temelju istih dokaza, donio identičnu odluku, primjenom drugog materijalnog propisa, pozivom na presude Europskog suda za ljudska prava, za koje tvrdi da nisu primjenjive u konkretnom slučaju, prije svega s obzirom na bitnu razliku u vremenu podnošenja tužbe, upirući i na to da je u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, propušteno provesti test razmjernosti.

12. Sporno je i u žalbenom stupnju postupka je li tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva dijela nekretnine opisane u pobijanoj presudi, u zemljišnim knjigama upisane na ime tuženice kao vlasnice za cijelo.

13. I po shvaćanju ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj stekao vlasništvo predmetnog dijela nekretnine dosjelošću.

14. Glede pravnog okvira ovoga spora, potrebno je naglasiti da je odredbom čl. 388 st. 2. ZV-a, propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona, prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, pri čemu se sud prvog stupnja, rukovodeći se činjenicom da je tužitelj u posjedu spornog dijela nekretnine bio svakako od 1955. pa nadalje, pri odluci o ispunjenju pretpostavki za stjecanje prava vlasništva doslelošću, u pobijanoj odluci pozivao i na pravna pravila bivšeg OGZ-a koja su se primjenjivala na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“, broj 73/91), do 1. rujna 1980., kao dana stupanja na snagu ZOVO-a, ali isto tako i na odredbe ZOVO-a koji se primjenjivao do stupanja na snagu ZV-a 1. siječnja 1997., te konačno na odredbe ZV-a. Utoliko su neosnovani žalbeni prigovori tuženice kojima ukazuje na to da su u konkretnom slučaju pri ocjeni osnovanosti postavljenog tužbenog zakona, pogrešno primijenjene odredbe ZV-a.

15. Pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, utvrđuje da je tužitelj, osobno i preko svojih prednika, posjedovao sporni dio predmetne nekretnine kao pošteni posjednik najkasnije od 1955., u odnosu na koji dio nekretnbine nitko od trećih osoba nikada nije polagao pravo vlasništva (osim tužitelja i njegovih prednika), posljedično čemu je pravilno ocijenio da je do stupanja na snagu ZV-a (1. siječnja 1997.), proteklo više od 40 godina, čime su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pri tome pravilno ocjenjujući i to da utuženi dio predmetne nekretnine, nikad nije bila šuma.

16. Stoga, neosnovano se u svojoj žalbi tuženica poziva na odredbe Zakona o šumama uz tvrdnju da je predmetna nekretnina šuma/šumsko zemljište.

17. Naime, uvidom u zemljišne knjige, jasno slijedi da je predmetno zemljište u zemljišnoj knjizi upisano kao pašnjak, dok iz povijesti posjedovanja predmetnog dijela čestice 90/11 k.o. S. (list 11 spisa), izdane od Područnog ureda za katastar Z. 19. lipnja 2017. te iz povijesti posjedovanja izdane od Područnog ureda za katastar Z.

29. siječnja 2018. (koji je dostavila tuženica, list 42 spisa), proizlazi da je samo dio kat.čest.br. 90/11 k.o. S., prije upisa posjeda Hrvatskih šuma, bio evidentiran kao Šumsko gospodarstvo Z., pri čemu je potrebno naglasiti da je iz povijesti posjedovanja koju je izdao Područni ured za katastar Z. 29. siječnja 2018. kat.čest.br. 90/11 k.o. S. (koji je dostavila tuženica), evidentno da se radi o povijesti posjedovanja koji se odnosi samo na dio čestice 90/11 k.o. S., i to onaj koji je u bio posjedu Hrvatskih šuma, pa su neosnovane tvrdnje tuženice kojima upire na to da je predmetna čestica (kat.čest.br. 90/11 k.o. S.), od 1936. bila upisana za cijelo kao posjed Općine S.

18. Treba obrazložiti da je pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu izvršena 16. listopada 1990., stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine broj 41/90, dalje ZID ZOŠ), te su od toga dana šume i šumsko zemljište koje su do tada bile u društvenom vlasništvu, postale vlasništvo Republike Hrvatske, s time da se prema odredbi čl. 4. ZOŠ-a, šumom prema tom Zakonu smatralo zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari, a da se šumom nisu smatrale odvojene skupine šumskog drveća na površini do 10 ari, šumski rasadnici, vjetrobrani, pojasevi, drvoredi, ni parkovi u naseljenim mjestima, dok se šumskim zemljištem, prema tom Zakonu, smatralo zemljište na kojem se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih osobina i uvjeta gospodarenja predviđeno kao najpovoljnije za uzgajanje šuma.

19. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda, sporni dio nekretnine (fizički i materijalno odijeljeni dio nekretnine koji predstavlja pojedinačno određenu stvar u smislu odredbe čl. 5. st. 1. ZV-a i koji, stoga, može biti predmet stjecanja prava vlasništva), u naravi je bilo izgrađeno zemljište i to na način da je prednik tužitelja, A. J.2 , na utuženom dijelu predmetne nekretnine, koja je bila ograđena sa svih strana, izgradio kuću, s time da na utuženu nekretninu nikada nije dolazio lugar, već se državna nekretnina nalazila ispod utuženog dijela, iz čega slijedi da na dan stupanja na snagu ZID ZŠ-a od 16. listopada 1990., (kojim je Republika Hrvatska postala vlasnikom šuma i šumskog zemljišta), predmetni dio nekretnine nije predstavljao šumu (niti šumsko zemljište), čime tuženica, stupanjem na snagu navedenog Zakona (ZID ZŠ/90), na istom nije stekla pravo vlasništva. To stoga što se radilo o dijelu nekretnine koji najmanje od 1955., po svojoj naravi nije bio šuma, niti šumsko zemljište, a isto tako niti pod državnom upravom (na korištenju i upravljanju), pa na naprijed navedeni zaključak nisu od utjecaja žalbeni prigovori tuženice kojima upire na to da je kat.čest. br. 90/11. k.o. S., u razdoblju od 1982. pa do 1991., bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem z. užeg područja krša (list 29-31 spisa, dalje Program), s obzirom na to da iz navedenog Programa jasno slijedi, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, da je istim bio obuhvaćen samo dio površine kat.čest.br. 90/11 k.o. S., slijedom čega je za prihvatiti i zaključak suda prvog stupnja da predmetni dio nekretnine kroz cijelo razdoblje njezina posjedovanja od strane tužitelja i njegovih prednika, dakle od 1955. pa nadalje, nije bila državna imovina koja bi stupanjem na snagu ZID ZŠ-a, po samom zakonu, kao šuma i šumsko zemljište koje su do tada bile u društvenom vlasništvu, postala vlasništvo tuženice.

20. U tom smijeru je potrebno ukazati i na odluku Ustavnog suda RH od 12. siječnja 2000. broj U-I-374/1998, kojom je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe čl. 55. st. 2. Zakona o šumama (»Narodne novine«, br. 52/90 - pročišćeni tekst, 5/91, 9/91, 61/91, 26/93 i 76/93), kojom odlukom je ista odredba i ukinuta, razmatrajući koju odredbu je Ustavni sud imao u vidu „da je odredbom čl. 159. ZV-a, propisano dvostruko vrijeme trajanja posjeda za stjecanje vlasništva dosjelošću na stvari (između ostalih) u vlasništvu Republike Hrvatske, te da je institut dosjelosti u pravu vezan uz potrebu da se određena faktična stanja, faktična vlast, nakon izvjesnog vremena uskladi s pravom, pretvori u subjektivno pravo (što nalaže kako načelo pravičnosti tako i načelo sigurnosti u pravnom prometu jer treba omogućiti onom tko je neku stvar ili pravo stekao u posjed na način koji zaslužuje zaštitu, da nakon proteka određenog vremena postane i pravno nositeljem stečenog prava)“, temeljem čega je Ustavni sud utvrdio, „imajući u vidu da je gospodarenje šumama od interesa za Republiku Hrvatsku (zbog čega su propisana faktična ograničenja vlasništva, koja se realiziraju kroz uvjete i načine gospodarenja šumama i šumskim zemljištem), da je protivno temeljnim ustavnim načelima demokratske države, apsolutno isključivanje mogućnosti stjecanja prava vlasništva dosjelošću, posjedniku propisane kakvoće koji šumom, odnosno šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, gospodari na način uređen zakonom i kroz zakonom propisano vremensko razdoblje“. Stoga je Ustavni sud utvrdio da „osporena odredba nije u suglasju s načelom ustavnosti i zakonitosti, koje je utvrđeno odredbom članka 5. Ustava, a također i s odredbom članka 3. Ustava, koja nepovredivost vlasništva, a time i mogućnost stjecanja vlasništva, svrstava u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske“. Ustavni sud je također utvrdio da „osporena odredba nije u suglasju s odredbom članka 48. Ustava, napose odredbom stavka 2. tog članka, koja propisuje da vlasništvo obvezuje, iz razloga što se štiti vlasništvo države u slučaju kada je očigledno da država kao vlasnik šumom, odnosno šumskim zemljištem ne gospodari kroz značajno vremensko razdoblje, unatoč izričitim odredbama Zakona o šumama“.

21. Dakle, nisu osnovane tvrdnje o pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o šumama, pri čemu, s obzirom na konkretne okolnosti i način korištenja navedenog zemljišta, nije od odlučnog značaja niti činjenica kada i na temelju čega je navedeno zemljište u zemljišnu knjigu upisano kao vlasništvo tuženice (tuženica upire na činjenicu njezina upisa prava vlasništva 2005. temeljem čl. 16. st. 1. Zakona o šumama).

22. Pri tome je važno imati u vidu praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj se, ako su za to ispunjeni uvjeti, razdoblje prije 8. listopada 1991. uračunava u vrijeme dosjelosti glede nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu, ukoliko se sporne nekretnine mogu okarakterizirati kao imovina zaštićena čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje Konvencija), i ako nitko treći na istim nekretninama nema nikakvih prava, niti je to na bilo koji način iskazano.

23. Suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno se prvostupanjski sud pri ocjeni jesu li ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pozvao na praksu Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske (u kojem je izraženo shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od četrdeset godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, stupanjem na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997., postao vlasnik posjedovane nekretnine), koji sud je upravo imao u vidu praksu sudova u Republici Hrvatskoj između 1. siječnja 1997., kao dana stupanja na snagu ZV-a i 17. studenog 1999., kao dana ukidanja čl. 388. st. 4. ZV-a (od strane Ustavnog suda), da bi novim odlukama iz 2016. i dalje (u predmetima Radomilja i drugi protiv Republike Hrvatske i Jakeljić protiv Republike Hrvatske), zauzeo stav da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, za primjenu stajališta iz presude Trgo protiv Republike Hrvatske, nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe (je li tužba podnesena u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 17. studenoga 1999.)

24. Cijeneći navedeno utvrđeno činjenično stanje, i po ocjeni ovoga suda, tužitelj je osobno i preko svojih prednika, bio u poštenom posjedu predmetne nekretnine preko 40 godina (od 1955. pa nadalje), i to najkasnije do stupanja na snagu ZV-a, čime je do 17. studenog 1999., kao dana ukidanja čl. 388. st. 4. ZV-a od strane Ustavnog suda, ispunio uvjete iz članka 159. st. 4. ZV-a, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

25. Naime, iz činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj ne samo bio u neprekidnom i kontinuiranom posjedu predmeta spora daleko duže od 40 godina, nego da mu nitko nije taj posjed osporavao, niti je neka treća osoba polagala pravo na tu imovinu, s time da je na toj nekretnini otac tužitelja sagradio obiteljsku kuću, čime su, i po stavu ovoga suda, ispunjeni uvjeti iz čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kojim je uređena zaštita prava vlasništva tako da je propisano: „Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava (stavak 1.). Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni (stavak 2.)“.

26. Slijedom obrazloženog, kraj gore opisanih razloga koji se odnose na uračunavanje u vrijeme dosjelosti i razdoblja prije 8. listopada 1991. (glede nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu), neodlučni su za usvajanje tužbenog zahtjeva žalbeni navodi kojima tuženica upire na nekritičnu ocjenu iskaza svjedoka koji su iskazivali o posjedu predmeta spora u razdoblju prije 6. travnja 1941.

27. Stoga, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

28. Tuženica u žalbi nije određeno navela iz kojih razloga pobija rješenje kojim joj je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, zbog čega je ovaj sud navedenu odluku ispitao na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a, te utvrdio da je odluka pravilna i zakonita jer je donesena u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a, cijeneći i to da je iznos troška pravilno utvrđen sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'' broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) i Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine'' broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16. i 106/18, dalje: ZPDV), u skladu s procesnim radnjama poduzetim tijekom postupka i u skladu s vrijednosti predmeta spora, slijedom čega je valjalo potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka i riješiti kao u izreci.

29. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 25. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Suzana Kapustić, v.r.